Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-114/21 (L.H.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Testament
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ostavina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-114/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-114/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela L. H., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela L. H.

protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 32 0 P 137372 20 Rev 2 od 1. listopada 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 P 137372 19 Gž 2 od 10. ožujka 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 P 137372 17 P 3 od 23.

svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. L. H. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Damir Alić, odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 13. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 137372 20 Rev 2 od 1. listopada 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 P 137372 19 Gž 2 od 10. ožujka 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 P 137372 17 P 3 od 23. svibnja 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je u cijelosti kao neutemeljen tužbeni zahtjev tužiteljica (H.H. kao prvotužiteljica i apelantica kao drugotužiteljica) kojim je traženo da se utvrdi da zaostavštinu iza pokojnoga S.H. (u daljnjemu tekstu: ostavitelja) čine novčana sredstva u određenome iznosu u konvertibilnim markama kao protuvrijednost švicarskih franaka, isplaćena tuženici (F.E.) od strane Nacionalne kase Švicarske u mjesecu veljači 1999. godine, te da se shodno tome naloži tuženici da apelantici plati taj iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se reducira testament ostavitelja od 26. travnja 1995. godine kojim je raspolagao sa ½ nekretnina, predmetne nekretnine označene u izreci prvostupanjske odluke, do namirenja nužnoga nasljednoga dijela od 1/8 apelantice, na predmetnoj nekretnini.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je neutemeljen revizioni prigovor apelantice da joj pripadaju sredstva isplaćena tuženici i njezinome sinu, sa kojom je ostavitelj zaključio brak, poslije razvoda sa prvotužiteljicom. Vrhovni je sud istakao da s obzirom da su zakonske nasljednice iza ostavitelja apelantica kao njegova kćerka i tuženica kao njegova supruga, to bi apelantica i u slučaju utvrđenja da predmetna novčana sredstva čine zaostavštinu ostavitelja, mogla tražiti isplatu od tuženice samo ½ toga iznosa, a nikako cijeli novčani iznos kako tužbenim zahtjevom traži. Vrhovni je sud istakao kako je prema utvrđenju nižestupanjskoga suda, umjesto mirovine, nakon smrti ostavitelja, tuženici i njezinome sinu isplaćena jednokratna otpremnina, to je drugostupanjski sud pravilno prihvatio zaključak prvostupanjskoga suda da se u ovome slučaju ne radi o stvarima, odnosno novčanim sredstvima koja se mogu naslijediti u smislu odredbe čl. 2. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjemu tekstu: ZON), nego da se radi o isplati, umjesto mirovine, jednokratne otpremnine u visini kapitalizirane mirovine, a ne o isplati novčanih sredstava po drugoj osnovi. Vrhovni je sud istakao da drugim dijelom zahtjeva apelantica traži reduciranje testamenta od 26. travnja 1995. godine kojim je ostavitelj raspolagao predmetnom nekretninom, a do namirenja nužnoga nasljednoga dijela apelantice. Vrhovni je sud istakao da prema odredbi 29. ZON ostavitelj ne može raspolagati s dijelom ostavine koji mora ostati rezerviran za nužne nasljednike, tj. nužnim dijelom, te da ostavitelj može slobodno raspolagati preostalim dijelom ostavine koji se naziva raspoloživi dio. Vrhovni je sud istakao da prema odredbi čl. 37. st. 1. ZON, kada je povrijeđen nužni dio, raspolaganja testamentom će se smanjiti, a pokloniti vratiti koliko je potrebno da bi se namirio nužni dio. Vrhovni je sud istakao da je neutemeljen prigovor apelantice da se u odnosu na svaki dio imovine utvrđuje nužni dio, pa da nije potrebno utvrditi cjelokupnu imovinu, vrijednost poklona, imovinu ostavljenu testamentom. Vrhovni je sud istakao da je, kako bi se utvrdilo da li je povrijeđeno pravo apelantice na nužni nasljedni dio i koliko isti iznosi, neophodno je izračunati vrijednost zaostavštine ostavitelja, a što u smislu primjene instituta nužnoga dijela podrazumijeva cjelokupnu imovinu koju je ostavitelj ostavio u trenutku smrti, računajući i imovinu koja je predmetom spornoga testamenta, kao i sva njegova potraživanja umanjena za dugove, zatim vrijednost poklona koje je ostavitelj učinio nekome od zakonskih nasljednika. Vrhovni je sud istakao da je pravilno drugostupanjski sud zaključio da je na apelantici bio teret dokazivanja koju je cjelokupnu imovinu ostavitelj imao u trenutku smrti, jer je prema podacima u spisu, osim imovine kojom je raspolagao testamentom imao i nekretninu na Zlatiboru, Republika Srbija, kao i da dokaže vrijednost imovine koju je testamentom ostavio tuženici. Vrhovni je sud istakao da, pošto je apelantica u smislu odredbi 7., 123. i 126. Zakona o parničnome postupku bila dužna dokazati parametre radi određivanja nužnoga nasljednoga dijela, a to nije učinila, prema pravilnom, jasnom i detaljnom obrazloženju drugostupanjskoga suda, koji je pravilno prihvatio utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskoga suda, primjenu odredbi procesnoga i materijalnoga prava (iz odredbi čl. 2., 29., 37. i 155. ZON), razmotreni revizioni prigovori i tvrdnje apelantice nemaju temelja za drugačije odlučenje u ovoj pravnoj stvari.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da „su obrazloženja i zaključci drugostepenog suda, pa tako i Vrhovnog suda, rezultat izostanka sveobuhvatne analize iznesenih činjenica u toku postupka i dovođenja u vezu sa izvedenim dokazima“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-114/21 (L.H.) | Sudska praksa | Aktio