Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2429/19 (M.Š.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2429/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2429/19, rješavajući apelaciju M. Š., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 021606 18 Kž 6 od 14. marta 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 021606 18 K od 16. jula 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant M. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miroslav Ristić, advokat iz Doboja, podnio je 7. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 021606 18 Kž 6 od 14. marta 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 021606 18 K od 16. jula 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 16. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 021606 18 K od 16. jula 2018. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, apelant i N. Đ. (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) proglašeni su krivim što su na način opisan u izreci presude počinili krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i deset mjeseci.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo protiv apelanta i drugooptuženog podiglo optužnicu 15. februara 2018. godine, potvrđena 19. februara 2018. godine, zbog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS, da su na glavnom pretresu izvedeni dokazi optužbe, dokazi odbrane i dokaz suda (pobrojani na str. 5 i 6 obrazloženja presude), a zatim izvršena njihova analiza i ocjena. U tom pravcu, Okružni sud je interpretirao iskaze svjedoka optužbe i odbrane, apelantov iskaz u svojstvu svjedoka i iskaz kriminalističkog inspektora kao dokaz suda, te nalaz i mišljenje vještaka hemijske struke.

7. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, u smislu odredbe člana 295 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), Okružni sud je utvrdio da su apelant i drugooptuženi izvršili krivično djelo za koje su u konačnici proglašeni odgovornim. U konkretnom krivičnom postupku postavilo se sporno pitanje da li je apelant zajedno sa drugooptuženim počinio predmetno krivično djelo, odnosno da li su oni zajedno na prodaju nudili opojnu drogu B. R. U vezi s tim su na osnovu materijalnih dokaza utvrđene činjenice koje se tiču vremena i mjesta izvršenja krivičnog djela, i to: zapisnika o uviđaju PS Prnjavor od 30. novembra 2017. godine u vezi s potvrdama o dobrovoljnoj predaji predmeta na apelantovo ime od 30. novembra 2017. godine, zapisnika o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta od 19. decembra 2017. godine i hemijskog vještačenja MUP-a Republike Srpske od 16. januara 2018. godine. Okružni sud je naveo sadržaj pobrojanih dokaza na osnovu kojih je utvrdio da su apelant i drugooptuženi policijskim službenicima u Prnjavoru dobrovoljno predali opojne droge koje su prethodno držali.

8. Okružni sud je dalje istakao da je, s obzirom na količinu, vrstu i način pakovanja opojne droge, utvrdio da su apelant i drugooptuženi opojnu drogu držali radi prodaje i da su i sami bili konzumenti droge. Navedeni materijalni dokazi su dovedeni u vezu s iskazom svjedoka B. R. iz istrage jer je njegov iskaz s glavnog pretresa ocijenjen kao neuvjerljiv i usmjeren na poboljšanje procesnog položaja optuženih, te je zaključeno da su apelant i drugooptuženi kritičnog dana radi prodaje prenijeli veću i raznovrsnu količinu opojne droge iz Doboja u Prnjavor. U pogledu različitih i nekonzistentnih izjava svjedoka B. R., u svojstvu svjedoka su saslušani policijski službenici Z. B. i S. G. koji su saslušavali svjedoka B. R. u PS Prnjavor i saglasno izjavili da B. R. prilikom saslušanja nije odavao utisak alkoholisanog lica. Navedenim iskazima je poklonjena vjera jer ne postoje objektivni razlozi zbog kojih bi dali lažan iskaz, niti su zainteresovani za ishod postupka. Činjenica da su apelant i drugooptuženi kritičnog dana opojne droge prenijeli iz Doboja u Prnjavor utvrđena je i iskazom svjedoka D. K. koji ih je prevezao.

9. Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza nije van svake razumne sumnje mogao utvrditi da su apelant i drugooptuženi opojne droge nudili na prodaju svjedoku B. R., nego da su od njega tražili da nađe kupce za prodaju opojne droge zbog čega su se sastali sa navedenim svjedokom u Prnjavoru, noseći sa sobom veću količinu opojne droge. Okružni sud je istakao da je u tom smislu izmijenjen činjenični supstrat izreke presude u odnosu na izreku optužnice (u korist apelanta i drugooptuženog), tako što su izostavljene riječi „nudeći mu na prodaju opojne droge“, a dodane riječi „prethodno tražeći od istog da nađe kupce za prodaju opojne droge“ i u tekstu optužnice umjesto riječi „osumnjičeni“ zamijenjene riječima „optuženi“. Okružni sud je napomenuo da navedenim izmjenama nije prekoračena optužnica jer je izmijenjeni opis djela u izreci presude ostao u granicama činjeničnog osnova optužnice, tačnije u granicama onih činjenica i okolnosti na kojima se optužba zasniva, iz kojih proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela koja se apelantu i drugooptuženom stavljaju na teret.

10. Okružni sud je naveo da se kvalifikovani elemenat krivičnog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 i člana 37 KZRS sastoji, između ostalog, u tome što je djelo izvršilo više lica. Pojam „više lica“ je definisan kao najmanje dva lica i kao uslov se ne postavlja bilo kakva organizaciona struktura ili međusobna povezanost izvršilaca, pa čak ni poznanstvo svih učinilaca. U tom pravcu je navedeno da je za postojanje kvalifikovanog oblika krivičnog djela dovoljno saznanje izvršilaca da njihove radnje u objektivnoj međusobnoj povezanosti dovode do zabranjene posljedice. Okružni sud je u konkretnom slučaju iz izvedenih dokaza utvrdio da su predmetno krivično djelo zajedno izvršili apelant i drugooptuženi po prethodnom zajedničkom dogovoru, te nisu prihvaćeni iskazi apelanta i drugooptuženog u dijelu u kome su izjavili da apelant nema nikakve veze s opojnom drogom i da mu je drogu u jaknu podmetnuo drugooptuženi, što je drugooptuženi potvrdio. Okružni sud je istakao da su navedeni iskazi u suprotnosti s materijalnim dokazima (opširno navedeno na stranici 16 presude), te da su apelant i drugooptuženi kritičnog dana policijskim službenicima dobrovoljno predali opojnu drogu koju su prethodno držali. Stoga je zaključeno da je odbrana apelanta i drugooptuženog bila unaprijed smišljena i usmjerena na poboljšanje njihovog procesnog položaja, konkretno da se apelant oslobodi krivične odgovornosti, a drugooptuženi kazni za predmetno krivično djelo u osnovnom obliku (bez učešća više lica), za koji je propisana blaža kazna zatvora.

11. Okružni sud je u konačnici istakao da su apelant i drugooptuženi u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili uračunljivi jer nisu postojale okolnosti koje bi dovele u sumnju takav zaključak, te da su krivično djelo izvršili direktnim umišljanjem. U tom kontekstu je pojašnjeno da se direktan umišljaj sastoji u njihovoj svijesti da neovlašćeno radi prodaje drže i prenose supstance za koje su nesumnjivo znali da su proglašene za opojne droge, te da su bili svjesni svog djela i htjeli njegovo izvršenje. Prilikom odmjeravanja kazne Okružni sud je imao u vidu težinu izvršenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti, kao i okolnosti pod kojima je djelo izvršeno. U vezi s tim je kod apelanta kao olakšavajuća okolnost cijenjena njegova mlađa životna dob i narušeno zdravstveno stanje, a otežavajućom je ocijenjena ranija osuđivanost i okolnost da je krivično djelo počinio u vrijeme provjeravanja po dvije presude Osnovnog suda u Doboju, kao i što je kod njega pronađena veća količina opojne droge. Apelantu je za predmetno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina, a na osnovu člana 64 stav 1 KZRS opozvane su uslovne osude izrečene ranijim presudama (opširno navedeno na stranici 17 obrazloženja), te mu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i deset mjeseci koja je adekvatna težini izvršenog krivičnog djela, okolnostima pod kojima je djelo izvršeno i apelantovoj ličnosti, smatrajući da će dovoljno uticati da prestane s vršenjem krivičnih djela jer se upozoravajućim sankcijama prethodno izricanim to nije moglo postići.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 021606 18 Kž 6 od 14. marta 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i drugooptuženog, te je prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude su navedeni razlozi apelantove žalbe, i to: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povreda Krivičnog zakona s prijedlogom da se žalba usvoji, osporena presuda preinači i apelant oslobodi optužbe. Nakon razmatranja žalbe i osporene presude Vrhovni sud je ocijenio da je žalba neosnovana, te je u nastavku naveo razloge za takav stav.

13. U pogledu neosnovanosti prigovora o povredi prava na odbranu jer su apelantovom braniocu uskraćena prava na postavljanje pitanja svjedoku S. G., Vrhovni sud je podsjetio na sadržaj odredbe člana 278 stav 2 ZKPRS kojom je propisano pravo predsjednika vijeća da zabrani pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno, ako je predsjednik vijeća procijenio da je ono nedozvoljeno ili nevažno za predmet. Budući da je u konkretnom slučaju ocijenjeno da je apelantov branilac postavljenim pitanjem izašao iz okvira direktnog ispitivanja koje se odnosilo samo na potpis u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, bez osnova su ocijenjeni žalbeni prigovori da je povrijeđeno pravo na odbranu. Navedeni prigovor, kako je zaključeno, može se razmotriti samo u okviru žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, konkretno, da li je zbog te zabrane činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

14. U vezi s neosnovanošću prigovora o nezakonitosti dokaza tvrdnjom da su iskazi svjedoka D. K. i B. R. dati pred ovlašćenim službenim licima izvršeni suprotno članu 227 ZKPRS, Vrhovni sud je podsjetio na sadržaj čl. 143 i 151 ZKPRS zaključivši da je prilikom prikupljanja izjava svjedoka postupljeno na propisan način. U vezi s tim je zaključeno da se zapisnici s izjavama ovih svjedoka mogu upotrijebiti kao dokaz u predmetnom krivičnom postupku, te da je prilikom obavljanja uviđaja postupljeno na način kako proizlazi iz sadržaja odredbi čl. 44, 226 st. 1 i 2 i 227 ZKPRS (obavještenje tužioca o preduzetim radnjama). Isti zaključak je zauzet i u pogledu prigovora o nezakonitosti zapisnika o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta jer na ročištu nije prisustvovao sudija za prethodni postupak koji je o ročištu bio obaviješten. Okolnost prisustva ili neprisustva sudije, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne može dovesti u pitanje zakonitost navedenog dokaza jer prisustvo sudije tom ročištu nije obavezno (član 135 ZKPRS), niti je odbrana tokom prvostepenog postupka isticala ovaj prigovor koji bi se u tom slučaju ispitao.

15. Neosnovanim je ocijenjen prigovor da je prvostepeni sud prekoračio optužbu i time počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka i) ZKPRS jer princip koji zahtijeva identitet između optužbe i presude (sadržan u odredbi člana 294 stav 1 ZKPRS) u konkretnom slučaju nije povrijeđen s obzirom na to da se osporena presuda odnosi na lica koja su optužena i djelo koje je predmet optužbe, te je zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu. Osim toga, ukazano je da je na bazi takvih utvrđenja izvršena neznatna korekcija u činjeničnom opisu djela koje je ostalo u okviru istog događaja i istog krivičnog djela iz potvrđene optužnice. Stoga je zaključeno da izreka presude nije nerazumljiva niti protivrječna sama sebi i obrazloženju koje sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica za pravilnu primjenu krivičnog zakona.

16. Vrhovni sud je ocijenio da su činjenična utvrđenja osporene presude potpuna i pravilna. U tom kontekstu je istakao da su ona zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu koji su ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS. Takvim pristupom ocjeni dokaza je izveden pravilan zaključak da su apelant i drugooptuženi počinili krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret, te da se razlozima žalbe takvi zaključci ne dovode u sumnju. U tom pravcu je ukazano na sadržaj iskaza svjedoka optužbe D. K. koji je na glavnom pretresu potvrdio činjenice koje je naveo i u istrazi, a zatim na sadržaj iskaza svjedoka B. R. koji je na glavnom pretresu promijenio iskaz u odnosu na onaj dat u istrazi, te zaključak prvostepenog suda koji je pravilno ocijenio vjerodostojnim iskaz navedenog svjedoka iz istrage, o čemu je dao detaljno i valjano obrazloženje. U tom pravcu je u smislu odredbe člana 304 stav 7 ZKPRS prvostepeni sud pravilno navedeni iskaz doveo u vezu s iskazima svjedoka Z. B. i S. G. i drugih materijalnih dokaza (navedeno na stranici 5 presude), te je u vezi s tim zaključeno da se ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka odbrane, apelanta i drugooptuženog ne može osporiti argumentima iznesenim u žalbama.

17. U odnosu na prigovore da apelant nije počinio krivično djelo tvrdnjom da je svoju jaknu posudio drugooptuženom, koji je, bez njegovog znanja, u džepove jakne stavio tri pakovanja opojne droge, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud o tome dao detaljne i valjane razloge koje je taj sud prihvatio kao svoje (str. 5 i 6 presude), te da je nasuprot prigovorima iz žalbi kojima se osporava pravilnost zaključka o postojanju kvalifikovanog oblika krivičnog djela ocijenio da je za takvo utvrđenje prvostepeni sud imao dovoljno uporišta u izvedenim dokazima. U vezi s tim su pobrojane radnje izvršenja osnovnog oblika predmetnog krivičnog djela koje su alternativno određene, a zatim zakonska definicija kao kvalifikovana okolnost inkriminacije koja zahtijeva da je djelo izvršilo više lica, najmanje dva.

18. Vrhovni sud je ukazao na činjenični opis djela sadržan u izreci osporene presude, te istakao da navedeni opis sadrži sve elemente kvalifikovanog oblika predmetnog krivičnog djela, te u vezi s tim zaključio da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen KZRS kada su radnje apelanta i drugooptuženog kvalifikovane kao krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS.

19. Vrhovni sud je u konačnici osporenu presudu ispitao i u pogledu odluke o kazni, te u vezi s tim zaključio da su pravilno obrazložene sve olakšavajuće okolnosti, konkretizovane za apelanta i drugooptuženog pojedinačno, kao i otežavajuće okolnosti, te je kao valjane prihvatio razloge date u osporenoj presudi u vezi sa ocjenom svih okolnosti, našavši da su izrečene kazne potrebna i dovoljna mjera za ostvarivanje svrhe kažnjavanja. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

21. Apelacijom se ukazuje da je osporenim presudama povrijeđeno niz odredbi procesnog i materijalnog prava, između ostalog, odredbe koje se odnose na zakonitost dokaza tvrdnjom da je odbrani zabranjeno postavljanje pitanja svjedoku, da apelant prilikom uzimanja izjave u PS Prnjavor nije poučen da ne mora davati izjavu, da radnja otvaranja i pregleda privremeno oduzetih stvari nije izvršena zakonito i da ovlašćena službena lica prilikom uviđaja prethodno nisu obavijestila tužioca, pa su dokazi dobijeni na takav način, prema apelantovom mišljenju, nezakoniti dokazi. Dalje se navodi da je povrijeđen identitet optužbe i presude nakon izmijenjenog činjeničnog supstrata, te da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu. Smatra da u okolnostima konkretnog slučaja činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, naročito u pogledu kvalifikovanog elementa predmetnog krivičnog djela. Ukazuje da je ocjena dokaza bila proizvoljna i da je stoga primjena materijalnog prava bila pogrešna i na apelantovu štetu. Predloženo je da se apelacija usvoji i predmet vrati na ponovno suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da su navodi apelacije o povredama odredaba krivičnog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava bili predmet ocjene u žalbenom postupku koji su cijenjeni savjesno i u mjeri u kojoj to nalaže ZKPRS, te u presudi dati sasvim jasni, određeni i potpuni odgovori pri kojima ostaje. U konačnici, Vrhovni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije.

23. Okružni sud je naveo da su u krivičnom postupku koji se vodio protiv apelanta i drugooptuženog ispoštovana sva ustavna i konvenciona prava pri čemu nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer u postupku koji se vodio protiv apelanta nisu prekršena prava na koja je apelacijom ukazano.

V.Relevantni propisi

25. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17 i 104/18 – odluka USRS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo Član 37.

Ako više lica zajednički izvrše krivično djelo učestvujući u radnji izvršenja ili nekom drugom radnjom značajno doprinesu njegovom izvršenju, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga Član 207. st. (1), (2) i (3) (1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko ponudi, proda ili posreduje u prodaji supstanci ili preparata koji su proglašeni za opojne droge djetetu, duševno poremećenom licu, ili to učini u školi ili drugim vaspitno-obrazovnim, sportskim, kulturnim ustanovama ili mjestima koja služe za obrazovanje, vaspitanje, sportsku ili neku drugu društvenu aktivnost djece ili u njihovoj neposrednoj blizini, u javnim lokalima ili na javnim priredbama, ili ko za izvršenje djela iz stava 1. ovog člana iskoristi dijete kazniće se kaznom zatvora od pet do petnaest godina.

(3) Kaznom iz stava 2. ovog člana kazniće se službeno lice, nastavnik, vaspitač, socijalni ili zdravstveni radnik ili sveštenik koji djelo izvrši koristeći svoj položaj, kao i lice koje organizuje mrežu preprodavaca ili posrednika za izvršenje djela iz st. 1. ili 2. ovog člana ili je djelo izvršeno od strane više lica.

26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278.

(1)Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.

(2)Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Vezanost presude za optužbu Član 294. stav (1) (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 021606 18 Kž 6 od 14. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 7. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

33. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

34. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

35. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se prije svega na nedostacima procesne prirode (povredi identiteta optužbe i presude), zatim načinu na koji je proveden dokazni postupak, selektivnoj ocjeni dokaza koja je u konačnici dovela do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uskraćivanju prava na ispitivanje svjedoka, povredi prava na odbranu, te što se osporene presude u cijelosti zasnivaju na dokazima koji su mu bili na štetu (nezakoniti dokazi) zbog čega je povrijeđeno načelo presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.

36. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54), dakle uključujući i žalbeni postupak (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34). Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, koji se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati apelantove navode u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije.

37. U pogledu navoda o nedostacima procesne prirode, povredi identiteta optužbe i presude, Ustavni sud zapaža da se ovim navodima suštinski ukazuje na povredu objektivnog identiteta optužbe i presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4868/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , stav 35), te istakao da prema krivičnopravnoj teoriji i praksi objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopšteni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uslovom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. U konkretnom slučaju, Okružni sud je u skladu s rezultatima izvedenih dokaza izvršio određene dozvoljene modifikacije činjeničnog opisa optužnice i izreke presude u odnosu na optužnicu, tako što je izostavio riječi „nudeći mu na prodaju opojne droge“, a dodao riječi „prethodno tražeći od istog da nađe kupce za prodaju opojne droge“, te tako što je u tekstu optužnice umjesto riječi „osumnjičeni“ dodao riječ „optuženi“. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud odlučujući u okviru identičnog žalbenog prigovora istakao da se prvostepena presuda odnosi na lica koja su optužena i na djelo koje je predmet optužbe; da je zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu nakon izvedenih dokaza; da je na bazi utvrđenja u postupku izvršena neznatna korekcija u činjeničnom opisu djela koje je ostalo u okviru istog događaja i istog krivičnog djela iz potvrđene optužnice. Stoga, Ustavni sud smatra da izmjene na koje je ukazano ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, te da postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđen identitet presude i optužbe.

38. U vezi s navodima apelacije da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima jer apelant prilikom uzimanja izjave u PS Prnjavor nije poučen da ne mora davati izjavu jer je odbrani uskraćeno pravo na postavljanje pitanja svjedoku i jer radnja otvaranja i pregleda privremeno oduzetih stvari nije izvršena zakonito pa su dokazi dobijeni na takav način, prema apelantovom mišljenju, nezakoniti dokazi, Ustavni sud uočava da su sudovi na obje sudske instance s posebnom pažnjom razmotrili ovaj apelantov prigovor, prvostepeni u okviru ocjene i analize dokazne građe, a drugostepeni u okviru žalbenih razloga koje je apelant u tom pravcu istakao. Vrhovni sud je pri tom podsjetio na sadržaj relevantnih zakonskih odredbi ZKPRS i u vezi s tim zaključio da je prvostepeni sud prilikom obavljanja uviđaja i otvaranja privremeno oduzetih stvari postupio na propisani način, te da žalbeni prigovori istaknuti u tom pravcu ne dovode u pitanje zakonitost dokaza. Vrhovni sud je u pogledu prigovora o nezakonitosti dokaza saslušanjem svjedoka S. G. i uskraćivanja prava apelantovoj odbrani da postavi pitanje svjedoku podsjetio na sadržaj odredbe člana 278 stav 2 ZKPRS i pravo predsjednika vijeća da zabrani pitanje koje je već postavljeno ili ako je procijenio da je ono nedozvoljeno ili nevažno za predmet. U konkretnoj situaciji, kako je dalje navedeno, predsjednik vijeća je procijenio da je apelantov branilac postavljenim pitanjem izašao iz okvira direktnog ispitivanja koje se odnosilo samo na potpis u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, pa su neosnovanim ocijenjeni prigovori da je u pitanju nezakonit dokaz i da je na taj način apelantu uskraćeno pravo na odbranu. U vezi s tim, Vrhovni sud je napomenuo da će istaknuti prigovor razmotriti u okviru žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, konkretno, da li je zbog te zabrane činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

39. U pogledu prigovora koji se tiču činjeničnog stanja i ocjene dokaza, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). U okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Stoga, Ustavni sud podsjeća da je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78 i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05). Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKPRS). Pri tome, prema članu 15 ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

41. Dovodeći u vezu prethodno iznesene principe s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, da je Okružni sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku uz obrazloženje zbog čega su neki dokazi prihvaćeni i poklonjena im vjera, a drugi nisu, te razlog zbog kojeg je apelantovoj odbrani zabranjeno da svjedoku postavi pitanje (jer je izašao iz okvira direktnog ispitivanja koje se odnosilo samo na potpis u potvrdi). Osim toga, apelantovi prigovori su bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio na način koji propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS, te da je na osnovu takve ocjene izveo pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je u konačnici proglašen odgovornim i osuđen.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

43. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo za koje je osuđen. U vezi s navedenim principom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

44. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi kojima je ukazao na nedostatke u optužbi i izreci presude, nezakonitosti u prikupljanju dokaza, činjenično stanje, primjenu materijalnog prava, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i da stoga u konkretnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3e) Ustava BiH i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i presude, kada su u presudama data detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz ocjenu njihove prihvatljivosti i zakonitosti, kao i o tome zašto je izveden zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2429/19 (M.Š.) | Sudska praksa | Aktio