Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2982/20 (R. C.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2982/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP 2982/20, rješavajući apelaciju Rahmana Camovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju je podnio Rahman Camović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004300 20 U 2 od 4. veljače 2021.
godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Rahmanu Camoviću isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod 1Rahman Camović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Ismet Burović, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 18. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja postupka kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu u skladu sa Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) na rješavanju po apelantovoj tužbi protiv Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ 1294/13-1 od 24. veljače 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom 2Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Federalnog ministarstva i Općine Ilidža – Službe za boračka pitanja (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 3. siječnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3Vrhovni sud, Federalno ministarstvo i Služba su u razdoblju od 13. do 21. siječnja 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje 4Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene 5Rješenjem Službe od 17. studenog 2004. godine, na koje je dana suglasnost Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo od 10. ožujka 2005. godine, u skladu sa Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida II. grupe sa 100 % vojne invalidnosti, po osnovi ranjavanja koje je zadobio kao pripadnik Armije RBiH. Predmetni postupak 6Rješenjem Federalnog ministarstva od 20. rujna 2013. godine po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu u skladu sa Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ukinuto je konačno rješenje Službe od 17. studenog 2004. godine i upravna je stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida III. grupe sa 90 % vojne invalidnosti po osnovi ranjavanja zadobivenog za vrijeme službe u Oružanim snagama Armije RBiH.
7Apelant je tužbom od 24. listopada 2013. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja od 20. rujna 2013. godine.
8Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004300 13 U od 19. listopada 2016. godine uvažena je apelantova tužba, osporeno rješenje poništeno i predmet vraćen Federalnom ministarstvu na ponovno rješavanje.
9Federalno ministarstvo je aktom od 25. travnja 2017. godine Službi dostavilo nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 28. lipnja 2013.godine, kako bi apelantu bilo omogućeno da se izjasni na navedeni nalaz i mišljenje, kao i da se izjasni o svim drugim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
10Služba je dopisom od 12. svibnja 2017. godine Federalnom ministarstvu dostavila apelantovo izjašnjenje na zapisnik u kojem je apelant izjavio da se ne slaže u potpunosti s navedenim nalazom i mišljenjem Liječničke komisije.
11Federalno ministarstvo je kompletan spis predmeta ponovo uputilo nadležnoj Liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje u Sarajevu, koja je na temelju ponovnog pregleda apelanta i medicinske dokumentacije donijela novi nalaz i mišljenje od 17. srpnja 2017. godine kojim je utvrdila da apelantova invalidnost iznosi 90 % III. grupe – trajno.
12Apelant je pravodobno uložio prigovor na nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 17. srpnja 2017. godine.
13Liječnička komisija za medicinsko vještačenje u Sarajevu je, postupajući po apelantovom prigovoru, donijela novi nalaz i mišljenje od 18. prosinca 2017. godine kojim je potvrđen postotak invalidnosti u visini od 90 % III. grupe trajno.
14Rješenjem Federalnog ministarstva od 24. veljače 2020. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida III. grupe sa 90 % vojne invalidnosti.
15Apelant je tužbom od 20. ožujka 2020. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja od 24. veljače 2020. godine.
16Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004300 20 U 2 od 4. veljače 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv osporenog rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije 17Apelant navodi da mu je zbog duljine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant smatra da se radi o postupku žurne naravi koji je od velike važnosti za apelanta i koji nije složen, pri čemu je istaknuo da postupak traje već sedam godina. Apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 300,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.
b) Odgovori na apelaciju 18Federalno ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo tijek postupka, te je predložilo da da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
19Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da pravo na suđenje u razumnom roku nije povrijeđeno kad se ima u vidu da je broj predmeta u potpunom nerazmjeru s brojem sudaca koji rade na rješavanju predmeta.
20Služba je u odgovoru navela da se ne može izjasniti na apelantove navode budući da je spis predmeta dostavljen Federalnom ministarstvu.
V.Relevantni propisi 21Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Načelo efikasnosti Članak 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Ekonomičnost postupka Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
22Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
23Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost 24U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 26Ustavni sud naglašava da, u skladu sa člankom 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ako apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant predmetnom apelacijom ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u upravnom postupku koji je okončan nakon podnošenja predmetne apelacije, pa je predmetna apelacija, u smislu članka 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, bila dopustiva i u vrijeme podnošenja apelacije. 27Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII.Meritum 28Apelant navodi da mu je zbog duljine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede prava na suđenje u „razumnom“ roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok 29Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
30Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] Relevantna načela 31Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
32Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23.).
Razdoblje koje se uzima u obzir 33Ustavni sud zapaža da je u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu (po službenoj dužnosti) Federalno ministarstvo donijelo rješenje od 20. rujna 2013. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 4. veljače 2021. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i oko pet mjeseci, što je razdoblje koje će ispitati Ustavni sud.
Analiza duljine trajanja izvršnog postupka
1. U konkretnom slučaju radi se o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu (po službenoj dužnosti). S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisilo priznanje statusa RVI i prava koja proizlaze iz tog statusa. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu postupka.
2. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo 20. rujna 2013. godine u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu (po službenoj dužnosti) ukinulo prvostupanjsko rješenje od 17. studenog 2004. godine i apelantu priznalo svojstvo RVI III. grupe sa 90 % vojne invalidnosti. Odlučujući u upravnom sporu po apelantovoj tužbi od 24. listopada 2013. godine, Vrhovni sud je donio presudu kojom je tužbu uvažio 19. listopada 2016. godine (dakle, nakon tri godine). Nadalje je u postupku izvršenja presude Federalno ministarstvo poduzelo određene procesne radnje (dostavilo nalaz i mišljenje Službi, te spis nadležnoj Liječničkoj komisiji). Međutim, nakon što je Liječnička komisija, postupajući po apelantovom prigovoru, donijela nalaz i mišljenje 18. prosinca 2017. godine, Federalno ministarstvo je tek 24. veljače 2020. godine donijelo rješenje kojim je apelantu priznalo svojstvo RVI III. grupe sa 90 % vojne invalidnosti (dakle, nakon dvije godine i dva mjeseca). Postupajući iznova po apelantovoj tužbi od 20. ožujka 2020. godine Vrhovni sud donio presudu od 4. veljače 2021. godine kojom je tužbu odbio (dakle, nakon oko deset mjeseci). Pri tome, Ustavni sud primjećuje da organi uprave, kao ni Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nisu ponudili objektivno prihvatljivo opravdanje za ovako dugo trajanje postupka . Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. svibnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da kršenje prava na suđenje u razumnom roku, koje je utvrđeno u tom predmetu, „nije izolirani incident, niti se može pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu, nego je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i mora biti kvalificirano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna s ustavnim pravom na pravično suđenje“. Ustavni sud smatra da navedena praksa nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer se takva duljina postupka mora pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu i ne može se definirati kao posljedica uopćenih okolnosti i nedostataka u organiziranju nadležnosti u oblasti pravosuđa. Duljina trajanja predmetnog postupka mora se sagledati u kontekstu adekvatnosti administriranja pravde od organa koji su postupali u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da duljina predmetnog postupka nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je postupak koji je značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao sedam godina i oko pet mjeseci, pri čemu je Vrhovni sud odluku kojom je uvažio tužbu donio tek nakon tri godine, dok je Federalno ministarstvo nakon primanja konačnog nalaza i mišljenja odluku donijelo tek po proteku dvije godine i dva mjeseca, a na koji način su značajno utjecali na ukupnu duljinu trajanja predmetnog postupka.
3. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
4. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
5. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
6. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak 34Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu u skladu sa Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, koji nije složen i koji je značajan za apelanta, trajao sedam godina i oko pet mjeseci, pri čemu je Vrhovni sud odluku kojom je uvažio tužbu donio tek nakon tri godine, dok je Federalno ministarstvo nakon primanja konačnog nalaza i mišljenja odluku donijelo tek po proteku dvije godine i dva mjeseca, za koja razdoblja nisu ponudili objektivno prihvatljivo opravdanje.
35Na temelju članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić