Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-154/21 (E. D. i J. D.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Služnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-154/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-154/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Edin Dervišić i Jasmin Dervišić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Edin Dervišić i Jasmin Dervišić protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 20 0 P 054159 19 Gž od 28. listopada 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Cazinu broj 20 0 P 054159 18 P od 18.
srpnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Dervišić i Jasmin Dervišić (u daljnjemu tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, odvjetnica iz Cazina, podnijeli su 15. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 054159 19 Gž od 28. listopada 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Cazinu broj 20 0 P 054159 18 P od 18. srpnja 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, utvrđeno je da je temeljem dosjelosti došlo do stjecanja prava služnosti prolaza pješice i prijevoza motornim i drugim vozilima preko parcela apelanata, predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, u korist parcela tužitelja (H.K. i E.K.), predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, a sve prema skici lica mjesta koja je sastavni dio presude, pa se dosljedno tomu nalaže apelantima da tužiteljima nesmetano dozvole daljnje vršenje ovoga prava i temeljem ove presude uknjižbu toga prava u zemljišnoj knjizi i katastarskome operatu.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud, nasuprot navodima apelanata, odluku o tužbenome zahtjevu donio u granicama postavljenoga tužbenoga zahtjeva. Kantonalni je sud istakao da je tužba tužitelja sadržavala sve elemente propisane odredbama čl. 53. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) i druge elemente koje mora sadržavati svaki podnesak. Kantonalni je sud istakao da su tužbom na strani tužitelja i na strani tuženika obuhvaćene sve osobe koje moraju biti obuhvaćene kada sud raspravlja o tužbi za utvrđenje služnosti, tj. da su na strani tužitelja obuhvaćene osobe koje su vlasnici povlasnih nekretnina, a na strani tuženika apelanti kao osobe koje su vlasnici poslužnih nekretnina. Kantonalni je sud istakao da je u ovome postupku bilo nužno utvrditi da li su tužitelji kao vlasnici svojih parcela faktički ostvarivali služnost prolaza i prijevoza preko spornih parcela apelanata tijekom razdoblja od 20 godina, bez protivljenja apelanata, te da tužitelji posjed prava stvarne služnosti nisu stekli zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužnoga dobra (tj. apelanata), silom ili prijevarom. Kantonalni je sud istakao da tužitelji jesu izvedenim dokazima u smislu odredbe čl. 123. ZPP dokazali činjenicu da oni jesu vlasnici povlasnih nekretnina, da su se za prolaz i prijevoz koristili nekretninama apelanata, da su služnost ostvarivali više od 20 godina. Kantonalni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da se apelanti prolazu i prijevozu nisu protivili, niti da su tužitelji služnost ostvarivali zloporabom povjerenja apelanata, niti silom ili prijevarom, niti im je služnost ustupljena do opoziva. Kantonalni je sud istakao da su pravo služnosti prolaza i prijevoza tužitelji stekli dosjelošću u obujmu u kojemu se ta služnost i vršila, te da su tužitelji izvedenim dokazima dokazali da su služnost izvršavali u obujmu kako je prikazano na skici vještaka geometra.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da su „sudovi kroz dvorište apelanata utvrdili pravo služnosti veće od širine saobraćajnih traka na putevima BiH“, te da su sudovi „usvojili neuredan tužbeni zahtjev i donijeli odluku izvan sadržaja tužbenog zahtjeva“. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, pravo na učinkovit pravni lijek, prava iz čl. 6. i 26. Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih utemeljili na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević