Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-101/21 ("Agrotrend ZZ" d.o.o. Trn - Laktaši)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršenje
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-101/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-101/21, rješavajući apelaciju koju je podnio "Agrotrend ZZ" d.o.o. Trn - Laktaši, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka
58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Agrotrend ZZ" d.o.o. Trn - Laktaši protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 116983 19 Rev od 3. studenoga 2020. godine, Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 116983 19 Pž od 29. kolovoza 2019. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 116983 15 Ps od 1. veljače 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. "Agrotrend ZZ" d.o.o. Trn - Laktaši (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Zajednička advokatska kancelarija "PUCAR" iz Banjaluke, podnio je 11. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 116983 19 Rev od 3. studenoga 2020. godine, Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 116983 19 Pž od 29. kolovoza 2019. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 116983 15 Ps od 1. veljače 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je nedopuštena ovrha pokrenuta po prijedlogu tuženika („Imex Comerc“ d.o.o. Beograd, Republika Srbija) za dozvolu ovrhe na novčanim sredstvima apelanta koje ima na računima kod „Nove banke“ a.d. Banjaluka, „NLB banke“ a.d. Banjaluka i „Sberbanke“ a.d. Banjaluka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je kod Osnovnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) na temelju vjerodostojne isprave pokrenut ovršni postupak od strane tuženika kao tražitelja ovrhe protiv ovršenika (Zemljoradnička zadruga „Agrotrend“ Laktaši, u daljnjemu tekstu: ZZ „Agrotrend“ Laktaši) radi naplate duga u određenome iznosu. Vrhovni je sud istakao da je Osnovni sud 28. studenoga 1997. godine odredio predloženu ovrhu koje rješenje je dostavio bankama na provođenje, da je „NLB Razvojna banka“ Banjaluka podneskom od 21. travnja 2008. godine obavijestila sud da ne može provesti ovrhu na navedenome računu broj 56209900018310-78 jer to nije račun ovršenika (dakle, ZZ „Agrotrend“ Laktaši) nego druge pravne osobe, tj. apelanta. Nadalje, da je ista banka podneskom od 10. lipnja 2008. godine obavijestila sud da je izvršila skidanje određenoga iznosa sa računa ovršenika broj 5620990001487892, da je apelant kao treća osoba izjavio prigovor u navedenome ovršnome postupke i da ga je ovršni sud uputio na parnicu zaključkom od 1. prosinca 2015. godine, nakon čega je apelant pokrenuo ovaj spor. Vrhovni je sud istakao da je na temelju navedenih činjenica prvostupanjski sud zaključio i drugostupanjski sud prihvatio zaključak da apelant nije dokazao da račun sa kojega je izvršena prinudna naplata pripada njemu, slijedom čega su nižestupanjski sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbi čl. 126. Zakona o parničnom postupku, odbili tužbeni zahtjev. Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi zaključili da su apelant, kao privredno društvo sa ograničenom odgovornošću i ovršenik (dakle, ZZ „Agrotrend“ Laktaši) dva različita pravna subjekta, iako imaju gotovo isto ime i isto sjedište, istoga utemeljitelja i zakonskoga zastupnika, i da apelant nije pravni slijednik ovršenika. Vrhovni je sud istakao da tvrdnja apelanta da je u ovršnome postupku određeni iznos skinut sa njegovoga računa nije utemeljena na provedenim dokazima. Vrhovni je sud istakao da apelant nije dokazao da transakcijski račun sa kojega je skinut sporni iznos pripada njemu, te da štoviše iz obavijesti banke od 10. lipnja 2008. godine upravo proistječe da navedeni račun pripada ovršeniku, a ne apelantu. Vrhovni je sud istakao da je tuženik izvođenjem dokaza, vršenjem uvida u ovršni predmet i spise o registraciji apelanta i ovršenika, na temelju dopisa i potvrde banke u kojoj se nalaze računi apelanta i ovršenika dokazao da sporni iznos nije isplaćen sa računa apelanta (dakle, sa računa broj 56209900018310-78), nego sa računa ovršenika (dakle, računa broj 5620990001487892). Vrhovni je sud istakao da je svjedok N.Č. (koji je bio jedan od osnivača ovršenika) izjavio da u ovršnome postupku skinut novac sa računa apelanta i da mu je brat (utemeljitelj i ravnatelj apelanta) rekao „da mu je nešto došlo i da mu je skidan novac sa d.o.o.“. Vrhovni je sud istakao da kod naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja utemeljenih na materijalnim dokazima (potvrdama banke u kojoj i apelant i ovršenik imaju otvorene račune), ovakva tvrdnja svjedoka je od strane drugostupanjskoga suda s pravom ocijenjena nebitnom za ishod spora.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da „nižestepeni sudovi pogrešno utvrđuju, a Vrhovni sud prihvaća, da sporni novčani iznosi nisu skinuti sa računa apelanta već sa računa ovršenika, te da ovakav zaključak nema utemeljenje u provedenim dokazima“, te „da sudovi uopšte nisu cijenili iskaz svjedoka N.Č.“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, a osobito glede navoda apelanta o tome da su sporni iznosi skinuti sa njegovoga računa, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević