Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4564/19 („MAGNETIC“ d.o.o. Sarajevo i Ž. B.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zakup
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4564/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4564/19, rješavajući apelaciju „MAGNETIC“ d.o.o. Sarajevo i Željka Baškarade na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „MAGNETIC“ d.o.o.

Sarajevo i Željka Baškarade podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 247360 16 Gž od 12. septembra 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „MAGNETIC“ d.o.o. Sarajevo i Željko Baškarada iz Sarajeva (u daljnjem tekstu:

prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupaju Alija Galijatović i Mirza Pecikoza, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 29. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 247360 16 Gž od 12. septembra 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 247360 16 P 2 od 19. februara 2016. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja A.S. i H.S. (u daljnjem tekstu: prvotužitelj i drugotužitelj ili tužitelji) u dijelu kojim su tražili da se obaveže prvoapelant da im isplati na ime duga iznos bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: iznos 1) po osnovu korištenja poslovnog prostora sa zakonskim zateznim kamatama počev od 13. aprila 2012. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate (stav I izreke presude). S druge strane, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim su tražili da se obavežu apelanti da im solidarno isplate na ime duga iznos bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: iznos 2) po osnovu korištenja poslovnog prostora sa zakonskim zateznim kamatama od dana potpisivanja Sporazuma 29. aprila 2011. godine, kao i iznos bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: iznos 3) na ime potrošene električne energije sa zakonskim zateznim kamatama od 4. januara 2012. godine pa sve do isplate (stav II izreke presude). Isto tako, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu kojim su tražili da se obaveže drugoapelant da im solidarno isplati sa prvoapelantom na ime duga iznos 1 po osnovu korištenja poslovnog prostora sa zakonskim zateznim kamatama počev od 13. aprila 2012. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate (stav III izreke presude). Istovremeno, usvojen je protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav notarski obrađen Sporazum o izmirenju duga od 29. aprila 2011. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) zaključen između drugotužitelja i drugoapelanta (stav IV izreke presude). Na kraju, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav V izreke presude).

3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari po tužbi isplata duga u određenom iznosu, tj. zbir iznosa 1, iznosa 2 i iznosa 3 i to dijelom po osnovu Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 7. septembra 2006. godine, a koji je u ime prvoapelanta kao pravnog lica potpisao drugoapelant kao osnivač tog pravnog lica. Obzirom da je po ovom zakupnom odnosu došlo do nastanka duga, ukazano je da su parnične stranke sačinile Sporazum, koji nije ispoštovan, pa su tužitelji ustali sa tužbom čijim tužbenim zahtjevom potražuju isplatu zbira iznosa 1 i iznosa 2 po osnovu korištenja poslovnog prostora (predmet zakupa po Ugovoru od 7. septembra 2006. godine i hangar sa dvorištem koji nije obuhvaćen pismenim Ugovorom), te iznosa 3 na ime potrošene električne energije, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Također, navedeno je da je predmet spora po protivtužbi utvrđivanje ništavosti Sporazuma koji su zaključili drugotužitelj i drugoapelant.

4. Nadalje, Općinski sud je istakao da je tužbeni zahtjev djelimično usvojio, te je naložio prvoapelantu (kao zakupoprimcu) da tužiteljima (kao zakupodavcima) na ime zakupnine za predmetni poslovni prostor, a prema Ugovoru o zakupu od 7. septembra 2006. godine isplati iznos

1. Naime, Općinski sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je Ugovor o zakupu raskinut, a da je prvoapelant ostao dužan tri mjesečne zakupnine koje nesporno nije platio, a tokom postupka nije dokazao svoje tvrdnje da su ove zakupnine prebijene sa eventualnim ulaganjem u poslovni prostor koji je bio predmet zakupa. Isto tako, ukazano je da je za taj dug tužbeni zahtjev odbijen prema drugoapelantu jer on nije ugovorna strana zakupnog odnosa, a sporni Ugovor o zakupu je potpisao u ime direktora prvoapelanta i nije odgovoran za dugove prvoapelanta. S druge strane, Općinski sud je ukazao da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje iznosa 2 po Sporazumu (koji iznos se prema Sporazumu odnosi na zakup hangara sa dvorišnim prostorom za koji nije zaključen pismeni ugovor) odbio budući da u ovom pravcu tužitelji sa prvoapelantom nisu zaključili pismeni ugovor o zakupu shodno članu 11. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, pa stoga i ne proizvodi pravno dejstvo. U odnosu na potraživanje iznosa 3, navedeno je da je tužbeni zahtjev odbijen iz razloga što tužitelji nisu dokazali da se odnosi na period dok je prvoapelant bio u zakupu poslovnog prostora, sve budući da je ocjenom dokaza utvrđeno da je opomena za dug po osnovu električne energije datirana sa 1. decembra 2011. godine, a prvoapelant je poslovni prostor napustio nakon raskida ugovora u junu 2011. godine. Također, ukazano je da za dugove pravnog lica ne odgovora drugoapelant kao njegov osnivač.

5. Najzad, Općinski sud je istakao da je protivtužbeni zahtjev usvojio utvrđujući ništavim Sporazum budući da prvoapelant kao pravno lice nije učestvovao u zaključenju Sporazuma, niti je lice ovlašteno za zastupanje prvoapelanta-direktorica J.B. dala odobrenje na potpisani Sporazum, pa je stoga drugoapelant neovlašteno priznao dug u ime prvoapelanta u smislu člana 88. Zakona o obligacionom odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Općinski sud je naveo da je u odnosu na drugoapelanta ocjenom provedenih dokaza utvrdio da drugoapelant nije pod prijetnjom potpisao sporni Sporazum, međutim, kako je Sporazum potpisao bez odobrenja prvoapelanta, Općinski sud je Sporazum našao ništavim.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 247360 16 Gž od 12. septembra 2019. godine žalba tužitelja je djelimično usvojena, te je prvostepena presuda preinačena u stavu III izreke na način da je naloženo drugoapelantu da solidarno sa prvoapelantom tužiteljima isplati iznos 1 sa zakonskim zateznim kamatama počev od 13. aprila 2012. godine pa do isplate, kao i u stavu IV izreke na način da je utvrđen djelimično ništavim Sporazum i to u odnosu na prvoapelanta, dok je u odnosu na drugoapelanta protivtužbeni zahtjev odbijen. Istovremeno, u preostalom dijelu žalba tužitelja, a u cijelosti žalba apelanata, su odbijene i prvostepena presuda potvrđena (st. I, II i V izreke prvostepene presude).

7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je u pogledu stava I izreke prvostepene presude kojim je prvoapelantu naloženo da tužiteljima na ime tri zakupnine isplati iznos 1, neosnovana žalba apelanata budući da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza utvrdio da je prvoapelant ostao dužan tužiteljima isplatiti tri zakupnine po navedenom Ugovoru, a tokom postupka nije dokazano da je sa zakupodavcima dogovoreno da se te zakupnine imaju prebiti sa ulaganjima u poslovni prostor, niti su tokom postupka dokazana ulaganja i visina tih ulaganja. Nadalje, ukazano je da se stav II izreke prvostepene presude kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za potraživanje tužitelja u iznosu 2, odnosi na dug iz Sporazuma odnosno na potraživanje zakupnine na ime hangara i dvorišta za određeni vremenski period, a za koji predmet zakupa ugovorne strane nisu imale pismeni ugovor. U vezi s tim, istaknuto je da je pravilno prvostepeni sud citirao član 11. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kojim je propisano da se ugovor o zakupu po tom Zakonu zaključuje pismeno i da u suprotnom ne proizvodi pravno dejstvo. Kantonalni sud je naveo da je stoga u konkretnom slučaju pravilan i zaključak prvostepenog suda da za hangar i dvorište nije valjano nastao zakupni odnos, pri čemu je pravilno prvostepeni sud utvrdio da ugovorne strane nisu imale niti dogovor oko cijene zakupa niti se može utvrditi zakupni period, pa u tom pravcu nije valjano nastao zakupni odnos za hangar i dvorište. U odnosu na dug za električnu energiju, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužitelji nisu dokazali da se dug po opomeni od 1. decembra 2011. godine odnosi na potrošnju prvoapelanta, sve ako se ima u vidu nesporna činjenica raskida ugovora i napuštanja poslovnog prostora krajem aprila 2011. godine.

8. Isto tako, u odnosu na stav IV izreke prvostepene presude kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev i utvrđen ništavim Sporazum, Kantonalni sud je istakao da je žalba tužitelja djelimično osnovana. Naime, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su potpisnici Sporazuma drugotužitelj i drugoapelant, kao i da drugoapelant (kao osnivač i vlasnik prvoapelanta) nije imao ovlaštenja za sravnjenje bilo kakvih obaveza u ime i za račun prvoapelanta, niti za priznanje bilo kakvih obaveza i duga u ime i za račun prvoapelanta, sve kako propisuje član 88. ZOO. Kako je tokom postupka, ocjenom dokaza, prvostepeni sud utvrdio da Sporazum nije niti naknadno (izričito ili prećutno) odobren od strane lica ovlaštenog za zastupanje prvoapelanta, to Sporazum u odnosu na prvoapelanta ne proizvodi pravno dejstvo, odnosno ništav je shodno članu 103. ZOO jer mu nedostaje jedna od osnovnih pretpostavki za valjanost ugovora-saglasna izjava ugovornih strana, odnosno izjava prvoapelanta. Dakle, navedeno je da drugoapelant bez valjanog ovlaštenja (prilikom zaključenja Sporazuma ili naknadno datog) nije mogao za prvoapelanta sravniti bilo kakva dugovanja, priznati dugovanje, niti ugovoriti vraćanje duga, odnosno stvoriti valjanu obavezu i Sporazum je u odnosu na prvoapelanta u cijelosti ništav.

9. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud, međutim, nije dao, potpune razloge zašto je Sporazum ništav u odnosu na drugoapelanta. Naime, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da drugoapelant nije Sporazum potpisao pod prijetnjom i ovakav zaključak je prihvatio i Kantonalni sud jer je utemeljen na pravilnoj ocjeni dokaza i tako utvrđenih činjenica, dok mana volje i nije razlog za ništavost, nego za pobojnost ugovora. Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da je cijenio Sporazum i utvrdio da se osnovano žalbom ukazuje da je drugoapelant sve obaveze po Sporazumu preuzimao i zasnivao u svoje lično ime, te Sporazum ima snagu pristupanja dugu iz člana 451. ZOO i za to nije bio potreban pristanak prvoapelanta. Dakle, ukazano je da Sporazum nije ništav u odnosu na drugoapelanta, te da zbog toga tužitelji osnovano žalbom pobijaju stav III izreke prvostepene presude kojim je odbijeno potraživanje tužitelja-iznosa 1 na ime zakupnine, a za koji iznos je prvostepeni sud našao dužnim prvoapelanta kao zakupoprimca. Naime, ukazano je da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da drugoapelant nije ugovorna strana zakupnog odnosa, međutim, propustio je pravilno i potpuno ocijeniti odredbe Sporazuma kojim je drugoapelant valjano pristao ovaj dug izmiriti tužiteljima lično.

10. U predmetnoj apelaciji, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i procesno pravo. U vezi s tim, apelanti tvrde da je drugostepeni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO potpuno zanemarujući nespornu činjenicu da priznanje duga može izvršiti samo dužnik, što drugoapelant u konkretnom slučaju nije. Nadalje, apelanti navode da su prilikom donošenja pobijanih odluka nižestepeni sudovi ispoljili očiglednu proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi ZOO i Zakona o parničnom postupku, a što je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Također, apelanti ukazuju da nižestepeni sudovi u pobijanom dijelu nisu dali jasno i precizno obrazloženje za svoje odluke, koje bi zadovoljilo standarde prava na pravično suđenje.

Relevantni propisi

11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Član 88. st. (1), (2) i (3) (1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

(2) Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtevati od neovlašćeno zastupanog da se u primerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.

(3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.

Član 451.

Ugovorom između poverioca i trećeg, kojim se ovaj obavezuje poveriocu da će ispuniti njegovo potraživanje od dužnika, treći stupa u obavezu pored dužnika.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelanti, u suštini, nalaze u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i procesnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Ustavni sud nalazi da je u postupku, između ostalog, drugoapelant obavezan sa prvoapelantom da solidarno isplati tužiteljima iznos dužne zakupnine u iznosu 1, te da je utvrđeno da je Sporazum ništav samo u odnosu na prvoapelanta, a ne u odnosu na drugoapelanta, sve bliže označeno u izreci presuda. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanata, Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4564/19 („MAGNETIC“ d.o.o. Sarajevo i Ž. B.) | Sudska praksa | Aktio