Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2917/20 (I. H.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2917/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP 2917/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Izeta Hadžihalilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Izete Hadžihalilović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u razumnom roku nije okončan upravni postupak koji se trenutačno vodi pred Prvostepenom komisijom za dodjelu zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine pod brojem 07-23-1307/13.

Nalaže se Prvostepenoj komisiji za dodjelu zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča predmetni upravni postupak, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Izeti Hadžihalilović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati Izeti Hadžihalilović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Prvostepenoj komisiji za dodjelu zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Izeta Hadžihalilović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nusret Kolašinac, advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u upravnoj stvari za obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjeli stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, koji se trenutačno vodi pred Prvostepenom komisijom za dodjelu zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Prvostepena stambena komisija) pod brojem 07-23-1307/13.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je 5. januara 2021. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba za zajedničke poslove) 5. i 25. januara 2021. godine.

3. Služba za zajedničke poslove svoj odgovor na apelaciju dostavila je 13. januara i 1. februara 2021. godine, dok je Kantonalni sud odgovor na apelaciju dostavio 19. januara 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 29. novembra 2004. godine podnijela „zahtjev za nadovjeru ugovora“. Apelantica je u zahtjevu navela da je 1997. godine dobila rješenje za predmetni stan, te istakla zahtjev da se predmetni ugovor „nadovjeri“.

6. Rješenjem Zajedničke komande Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zajednička komanda Vojske FBiH) od 28. decembra 2005. godine odlučeno je da apelantica nema pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana od 24. marta 1997. godine, te je poništeno rješenje od 21. marta 1997. godine kojim je apelantici dodijeljen predmetni stan na korištenje.

7. Rješenjem Drugostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Drugostepena stambena komisija) od 17. jula 2013. godine poništeno je rješenje Zajedničke komande Vojske FBiH od 28. decembra 2005. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

8. Rješenjem Prvostepene stambene komisije od 7. jula 2014. godine odlučeno je da apelantica nema pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana od 24. marta 1997. godine, te je poništeno rješenje od 21. marta 1997. godine kojim je apelantici dodijeljen stan na korištenje.

9. Rješenjem Drugostepene stambene komisije od 24. augusta 2015. godine uvažena je apelanticina žalba, poništeno rješenje Prvostepene stambene komisije od 7. jula 2014. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

10. Rješenjem Prvostepene stambene komisije od 6. novembra 2015. godine odlučeno je da apelantica nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana od 24. marta 1997. godine, te je poništeno rješenje od 21. marta 1997. godine kojim je apelantici dodijeljen predmetni stan na korištenje,

11. Rješenjem Drugostepene stambene komisije od 22. februara 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 6. novembra 2015. godine.

12. Apelantica je 30. marta 2017. godine podnijela tužbu protiv rješenja Drugostepene stambene komisije od 22. februara 2017. godine.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 028426 17 U od 3. augusta 2020. godine poništeno je rješenje Drugostepene stambene komisije od 22. februara 2017. godine, kao i prvostepeno rješenje i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

14. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da se postupak trenutno vodi pred Prvostepenom stambenom komisijom.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog dužine trajanja upravnog postupka obnove ugovora o korištenju predmetnog stana. Pored toga, apelantica je istakla i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U prilog tome apelantica je navela da je 1997. godine dobila stan na korištenje i zaključila ugovor, da bi zatim pokrenula postupak obnove ugovora o korištenju stana (taj postupak traje 23 godine). Pri tome, navela je da nikad nije riješila svoje stambeno pitanje i da je neizvjesno kada će predmetni postupak biti riješen od nadležnih organa Federacije BiH. Apelantica traži i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM budući da postupak traje od 1997. godine i nije okončan.

b)Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je prvenstveno opisao hronološki tok postupka pred tim sudom, te naveo da u konkretnom predmetu pred tim sudom nije došlo do povrede prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji.

17. U odgovorima na apelaciju Služba za zajedničke poslove je, prije svega, ukratko izložila hronologiju predmetnog postupka na način opisan u činjeničnom dijelu, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana. Služba za zajedničke poslove je prvenstveno istakla da postupak obnove ugovora o korištenju stana ne traje od 1997. godine, kako navodi apelantica, već od 2005. godine. Zatim je navela da je Drugostepena stambena komisija imenovana u toku 2013. godine u skladu s Uredbom o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stana i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH. Također, istakla je da apelantica nije u posjedu predmetnog stana niti je stan koristila od 2015. godine (u prilog čemu su dostavili dokaze), iz kojeg razloga apelantica nema pravni interes za vođenje postupka pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99): Načelo efikasnosti Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Ekonomičnost postupka Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

19. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05):

Član 10.

Upravni spor može se pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, pod uvjetima određenim u članu 20. ovog Zakona da se prethodno pisano obratila nadležnoj upravnoj inspekciji koja u roku od 30 dana nije postupila po njenom zahtjevu.

Član 20. stav (1) (1) Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. . VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

23. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da postupak nije okončan, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] Relevantna načela

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stav 38).

Razdoblje koje treba uzeti u obzir

29. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelanticinim zahtjevom od 29. novembra 2004. godine i da u momentu donošenja ove odluke nije okončan, odnosno da se prema stanju spisa predmeta nalazi pred Prvostepenom stambenom komisijom. Dakle, predmetni postupak traje oko 16 godina i tri mjeseca i to je razdoblje koje će Ustavni sud ispitati. Analiza razumnosti trajanja postupka

30. Ustavni sud nalazi da iz stanja spisa predmeta proizlazi da se radi o relativno složenom predmetu, koji je od značaja za apelanticu jer nastoji obnoviti pravo na stambeno zbrinjavanje sebe i svoje porodice.

31. Nadalje, Ustavni sud ne nalazi da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica poduzimala radnje kojima bi na direktan način odugovlačila predmetni postupak. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelantica, iako nije imala obavezu, ipak mogla iskazati veći stepen aktivnosti u zaštiti svojih prava i doprinijeti da predmetni postupak eventualno kraće traje budući da je na raspolaganju imala pravne lijekove koji bi ubrzali postupak pred organima uprave. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantica nakon donošenja prvostepenog upravnog rješenja od 28. decembra 2005. godine (kojim je odlučeno da apelantica nema pravo na obnovu ugovora) blagovremeno (u roku od 15 dana) podnijela žalbu drugostepenom organu uprave u ovoj upravnoj stvari. Drugostepeni stambeni organ je o apelanticinoj žalbi odlučio tek 17. jula 2013. godine tako što je ukinuo prvostepeno rješenje i postupak vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Dakle, organima uprave je trebalo preko sedam godina i šest mjeseci da u drugom stepenu odluče o apelanticinoj žalbi, što je svakako neprihvatljivo dugo razdoblje za rješavanje o žalbi u upravnom postupku. Međutim, s obzirom na takvo postupanje drugostepenog upravnog organa, apelantica je mogla iskoristiti pravne lijekove (zbog šutnje uprave) propisane odredbama člana 10. i člana 20. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odnosno obratiti se prethodno nadležnoj upravnoj inspekciji i eventualno pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom kako bi ishodila odluku o žalbi, tj. drugostepeno upravno rješenje prije 17. jula 2013. godine.

32. Kada je u pitanju ponašanje nadležnih organa vlasti u ovoj pravnoj stvari, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja apelanticinog zahtjeva 29. novembra 2004. godine rješenje Zajedničke komande Vojske FBiH doneseno 28. decembra 2005. godine (dakle, nakon godinu i mjesec dana). Nakon donošenja tog rješenja uslijedilo je razdoblje apsolutne pasivnosti upravnih organa o čemu je prethodno bilo riječi (preko sedam godina i šest mjeseci), pri čemu Ustavni sud ne nalazi da je Služba za zajedničke poslove dostavila objektivno prihvatljivo opravdanje jer je omogućavanje uspješnog odvijanja postupka prvenstveno odgovornost organa uprave. U daljnjem toku postupka Prvostepena stambena komisija je donijela odluku (nakon više od godinu dana), koja je poništena odlukom Drugostepene stambene komisije i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak (nakon godinu dana). U ponovnom postupku Prvostepena stambena komisija je nakon dva mjeseca donijela novu odluku, koja je potvrđena odlukom Drugostepene stambene komisije nakon više od godinu dana i dva mjeseca. Svoje nezadovoljstvo drugostepenom odlukom apelantica je iskazala pokretanjem upravnog spora pred Kantonalnim sudom, koji je o tužbi odlučio u roku od tri godine i četiri mjeseca tako što je ukinuo drugostepeno i prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.

33. Ustavni sud podsjeća na stajalište Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da predmetni postupak, posmatrano u cjelini, traje oko 16 godina i tri mjeseca i da još nije okončan, niti je izvjesno kada će to biti, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da nema valjanog opravdanja zašto postupak u navedenom predmetu traje toliko dugo. Ustavni sud nalazi da je dužini trajanja postupka doprinio i Kantonalni sud koji je svoju presudu donio nakon tri godine i četiri mjeseca od podnošenja tužbe, pri čemu u odgovoru na apelaciju nije dao obrazloženje za dužinu trajanja predmetnog postupka, dok se odgovornost za cjelokupnu dužinu postupka u odlučujućoj mjeri može pripisati ponašanju organa uprave koji nisu vodili postupak na način kako je propisano Zakonom o upravnom postupku (čl. 6. i 14).

34. Također, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da kršenje prava na suđenje u razumnom roku, koje je utvrđeno u tom predmetu, „nije izolirani incident, niti se može pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu, nego je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i mora biti kvalificirano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna s ustavnim pravom na pravično suđenje“. Ustavni sud smatra da navedena praksa nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer se takva dužina postupka mora pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu i ne može se definirati kao posljedica uopćenih okolnosti i nedostataka u organiziranju nadležnosti u oblasti pravosuđa. Dužina trajanja predmetnog postupka mora se sagledati u kontekstu adekvatnosti administriranja pravde od organa koji su postupali u predmetnom postupku.

35. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju zbog dužine trajanja postupka po predmetnom zahtjevu postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

36. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

37. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

38. Navedeni iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

39. Apelantica navodi i da joj je zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka prekršena zabrana diskriminacije. S obzirom na to da povredu ovog prava zasniva na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci u odnosu na povredu prava na suđenje u „razumnom“ roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da iste navode posebno ispituje u odnosu na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak za obnovu ugovora traje oko 16 godina i tri mjeseca, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret organima uprave koji nisu vodili postupak na način kako je to propisano Zakonom o upravnom postupku, ali i Kantonalnom sudu koji je odluku po apelanticinoj tužbi donio nakon tri godine i četiri mjeseca.

41. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2917/20 (I. H.) | Sudska praksa | Aktio