Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3456/20 (G. P.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3456/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3456/20, rješavajući apelaciju Gorana Paklarčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Paklarčića podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 175322 20 Kž od 19. augusta 2020. godine i Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 175322 20 Kv 2 od 7. augusta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Paklarčić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Nina Kisić i Jasmin Džaferović, advokati iz Sarajeva, podnio je 21. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 175322 20 Kž od 19. augusta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužiteljstva u Travniku (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 14. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 K 175322 20 Kv 2 od 7. augusta 2020. godine apelantu je produžen pritvor za dva mjeseca, tako da se apelant može držati u pritvoru najduže do 10. oktobra 2020. godine, ili do nove odluke suda. Apelantu je pritvor produžen iz osnova predviđenih u članu 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 K 175322 20 Kpp od 11. jula 2020. godine apelantu određen pritvor iz osnova propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 375. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju sa krivičnim djelom prijevara iz člana 294. stav 2. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. KZFBiH. Tužiteljstvo je 4. augusta 2020. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora, tvrdeći da i dalje stoji pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

6. Povodom prijedloga za produženje pritvora vijeće Općinskog suda je zakazalo sjednicu na koju je iz KPZ Busovača priveden apelant, te na koju su pristupili apelantovi branitelji, dok kantonalni tužitelj nije pristupio iako je bio uredno obaviješten.

7. Dalje, navedeno je da je prilikom izjašnjenja o prijedlogu za produženje pritvora apelantova odbrana najprije istakla procesni prigovor zbog nedolaska uredno obaviještenog tužitelja zbog toga što se svako ročište u krivičnim predmetima vodi javno i po principu kontradiktornosti. U situaciji kada nema tužitelja, dovedeni su do toga da prijedlog za produženje pritvora nema ko adekvatno obrazložiti. Dalje, „ukazali su da su tek u bliskom susretu prije održavanja ročišta saznali da njihovom branjeniku nije dostavljen prijedlog za produženje pritvora u njegovu pritvorsku jedinicu, ali da će ipak iznijeti zajednički stav odbrane u vezi sa navedenim prijedlogom, koji su blagovremeno dobili i imali dovoljno vremena da ga analiziraju“.

8. Dalje, odbrana je istakla da Evropska konvencija o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u članu 6. garantira svakom osumnjičenom pravo na efikasnu odbranu, dok u konkretnom slučaju, zbog situacije sa pandemijom virusa korona i zabrane posjeta pritvorskim jedinicama, branitelji nisu bili u situaciji da vide svog branjenika, zbog čega smatraju da nije imao djelotvornu odbranu u ovom postupku. Osim toga, odbrana je istakla da je apelant tek na tom ročištu upoznat sa novim inkriminacijama protiv njega, a ukoliko se ima u vidu da je u ranijem periodu, zbog pandemije virusa korona, bio onemogućen komunicirati s ranijim braniteljem, smatraju da je postupanje Tužiteljstva već u ovoj fazi postupka dovelo do povrede prava iz člana 6. Evropske konvencije i člana 6. ZKPFBiH. Dalje, odbrana je navela da je, u pogledu općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. ZKPFBiH, Tužiteljstvo u prijedlogu za produženje pritvora navelo 17 krivičnopravnih radnji koje se apelantu stavljaju na teret, pri čemu je apelantu već određen pritvor za pet od tih 17 krivičnopravnih radnji, pa proizlazi da se prijedlog Tužiteljstva u tom dijelu ponavlja, za šta odbrana smatra da je nedopustivo. Istaknuto je da je Tužiteljstvo, čim je saznalo za nove inkriminacije, bilo obavezno s tim upoznati apelanta. Nadalje, u odnosu na krivično djelo ovjeravanje neistinitog sadržaja, istaknuto je da je neoboriva činjenica da apelant niti jedan zapisnik o uviđaju saobraćajne nezgode nije potpisao, pa smatraju da nije jasno na čemu je Tužiteljstvo utemeljilo osnovanost sumnje u pogledu tog krivičnog djela. U odnosu na krivično djelo prijevara čiji su bitni elementi ostvarivanje protivpravne imovinske koristi lažnim prikazivanjem činjenica i dovođenje u zabludu drugog da nešto isplati na svoju štetu, tvrde da Tužiteljstvo nije pribavilo niti jedan dokaz o izvršenoj isplati štete. Odbrana smatra da je neoboriva činjenica da nijedno vozilo nije bilo osigurano na apelantovo ime, pa su proizvoljni navodi Tužiteljstva u prijedlogu za produženje pritvora. U pogledu krivičnog djela udruživanje radi izvršenja krivičnog djela, odbrana smatra da je Tužiteljstvo trebalo objasniti organizaciju te grupe, hijerarhiju, međusobnu povezanost, odnose između članova, zadatke koje članovi grupe imaju, što predstavlja bitna obilježja iz navedenog krivičnog djela. Na osnovu navedenoga, odbrana je smatrala da je u ovoj fazi postupka došlo do povrede prava na odbranu iz člana 6. ZKPFBiH, jer Tužiteljstvo nije ponudilo dovoljno dokaza, niti ih je obrazložilo, sve kako bi vijeće steklo uvjerenje da u ovoj krivičnopravnoj stvari postoji osnovana sumnju kao opći uvjet za produženje mjere pritvora.

9. U pogledu pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, odbrana je smatrala da su navodi Tužiteljstva u prijedlogu za produženje pritvora paušalni i proizvoljni. Ukazano je da je apelant suspendiran sa radnog mjesta od trenutka određivanja mjere pritvora, te da mu je na taj način onemogućeno da do kraja postupka ima pristup dokumentaciji koja se nalazi u prostorijama MUP-a. S obzirom na činjenicu da se materijalna dokumentacija nalazi u posjedu Tužiteljstva, smatraju da apelant nije u mogućnosti da dođe u posjed tih dokaza i da ih uništi ili sakrije. Odbrana smatra da nisu osnovani ni navodi Tužiteljstva da bi apelant boravkom na slobodi mogao utjecati ili vršiti utjecaj na svjedoke H. S. i A. R., budući da su ti svjedoci saslušani u dosadašnjoj fazi postupka i da im je dat imunitet od krivičnog gonjenja. Iz svega navedenog, smatra odbrana, proizlazi da je obrazloženje prijedloga za produženje pritvora paušalno i u potpunosti neosnovano. U odnosu na svjedoke koje Tužiteljstvo namjerava saslušati u daljnjem postupku, istaknuto je da Tužiteljstvo nije dalo dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak o koluzijskoj opasnosti. Odbrana je predložila da se, umjesto mjere pritvora, apelantu izrekne mjera zabrane sastajanja sa svjedocima i osumnjičenima u ovom krivičnom predmetu i mjera zabrane posjećivanja određenih mjesta. Odbrana je istakla da je Tužiteljstvo bilo obvezno sudu dostaviti obrazloženi prijedlog o produženju mjere pritvora, i to kako u pogledu obrazloženja osnovane sumnje kao općeg uvjeta, tako i u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b). Odbrana je tvrdila da je Tužiteljstvo u prijedlogu za produženje mjere pritvora u odnosu na dvanaest novih inkriminacija koje se u proširenom prijedlogu za produženje pritvora stavljaju na teret apelantu ne daju obrazloženje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje/produženje pritvora, nego su samo taksativno nabrojani dokazi iz kojih osnovana sumnja proizlazi. Kada se tome doda činjenica da apelanta u proteklom periodu Tužiteljstvo nije upoznalo sa novim činjenicama, kao i sa osnovanom sumnjom protiv njega, branitelj smatra da je povrijeđeno pravo na odbranu.

10. Općinski sud je naveo da je, nakon što je razmotrio prijedlog za produženje pritvora i navode apelantove odbrane, ustanovio da je prijedlog za produženje pritvora osnovan. Istaknuto je da do sada prikupljeni dokazi opravdavaju osnovanu sumnju da je osumnjičeni počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, što je primarni uvjet za određivanje pritvora, kako je to predviđeno odredbom člana 146. stav 1. ZKPFBiH. Osnovana sumnja proizlazi iz do tada prikupljenih materijalnih dokaza - policijskih zapisnika taksativno pobrojanih u presudi iz kojih proizlazi da su ovlaštene službene osobe obavile uviđaje u vezi sa događajima koji su opisani u tim zapisnicima. Iz zapisnikā proizlazi da su na određenim lokacijama zatečena vozila, da su ovlaštene službene osobe obavile uviđaje i evidentirali to kao saobraćajne nezgode sa naznačenim okolnostima i učesnicima saobraćajnih nezgoda. Osim toga, Općinski sud je naveo da osnovana sumnja proizlazi iz iskaza do sada saslušanih svjedoka, i to prvenstveno iskaza svjedoka H. S. i A. R., kao i iz iskaza koji je S. G. dao u svojstvu osumnjičenog u kojemu je naveo da poznaje apelanta, da je tačno da je apelant organizirao grupu za činjenje predmetnih krivičnih djela, te da je i on postao član te grupe. Potvrdio je da su sve aktivnosti kretale ispred njegove garaže, odnosno garaže kuće njegovih roditelja u naselju Kalibunar u Travniku. Opisao je detaljno način na koji su počinjene radnje na određene datume, u presudi određene, kao i druge radnje i potvrdio da su se ti događaji odvijali upravo na način kako je to i opisano u činjeničnom opisu osnova sumnje koji se osumnjičenom, apelantu i drugima stavljaju na teret. On je potvrdio svoju ulogu u tim radnjama i opisao i ulogu drugih učesnika, te za te događaje u svemu potvrdio iskaz svjedokā H. S. i A. R., što je iskaze tih svjedoka, kojima je dat imunitet od krivičnih gonjenja, u potpunosti učinilo objektivnim i pouzdanim. Taj svjedok je za svaki događaj opisao apelantovu ulogu, označavajući ga kao osobu koja je planirala način izvršenja krivičnog djela i uloge svakog od učesnika izvršenja djela. Dalje, navedeno je da je tokom istrage u svojstvu osumnjičenog ispitan D. A., koji je objektivizirao iskaze svjedoka H. S. i A. R. i u potpunosti potvrdio navode u iskazu osumnjičenog S. G. U vezi s tim događajem, u svojstvu osumnjičenih ispitani su M. I. i M. Đ., koji su potvrdili da se 5. januara 2020. godine nije dogodila stvarna saobraćajna nezgoda, da je on od „CM Kozmetik“ u Vitezu na rentakar uzeo vozilo VW, bliže označeno u rješenju, i to po dogovoru sa apelantom, te da je sa tim vozilom on učestvovao u fingiranju saobraćajne nezgode, da je u tome učestvovao i apelant, da su način izvršenja dogovorili u automehaničarskoj radnji u vlasništvu D. A. i da je upravo apelant upravljao vozilom „audi“ i da je ostvario kontakt sa vozilom VW, da je nakon toga apelant da S. G. odgurao vozilo „audi“ van kolovoza niz strminu.

11. Polazeći od obilježja bića krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, Općinski sud je ustvrdio da je objektivno dokazano da je apelant dogovarao izvršenja krivičnih djela, ulogu svih učesnika u tome, da je kod svih učesnika postojao jedinstven umišljaj da se policajci koji vrše uviđaj dovedu u zabludu i navedu da sačine zapisnike o uviđaju sa lažnim prikazom činjenica u vezi sa nastankom saobraćajne nezgode. Saslušani svjedoci su potvrdili da su sva vozilu koja su učestvovala u fingiranju saobraćajnih nezgoda prethodno bila oštećena u nekom drugom događaju, ili da su ih osumnjičeni prethodno namjerno oštetili ispred garaže S. G., a potom takva oštećenja, s namjerom da se naplati šteta, prikazivali policajcima prilikom sačinjavanja predmetnih zapisnika o uviđaju. Zbog toga su se u apelantovim radnjama stekla obilježja bića krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. Ocjenjujući sve navedeno, sud je utvrdio postojanje osnovane sumnje u onoj mjeri koja opravdava postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni počinio krivična djela za koja se tereti, a kako je to propisano članom 146. stav 1. ZKPFBiH.

12. Dalje, ukazano je da Općinski sud smatra da je u cijelosti osnovan prijedlog Tužiteljstva za produženje pritvora po osnovu iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Navedeno je da iz dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo sudu uz prijedlog za produženje pritvora vidljivo da istraga nije provedena u cijelosti, pa bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati istragu utjecajem na svjedoke koje Tužiteljstvo ima namjeru saslušati. Ukazano je da je u daljnjoj fazi istrage neophodno ispitati u svojstvu osumnjičenih više osoba na okolnosti bliže označene u navedenom rješenju. Osim toga, potrebno je saslušati i više svjedoka označenih u presudi na različite okolnosti u vezi sa krivičnim djelima za koja se apelant sumnjiči da ih je počinio, koje su detaljno opisane u rješenju. Istaknuto je da su iskazi tih svjedoka bitni, a da bi apelant u svakom slučaju boravkom na slobodi pokušao utjecati na njih da daju iskaz prilagođen njegovom načinu odbrane s obzirom na to da se u dosadašnjoj fazi istrage brani šutnjom, pa bi puštanjem na slobodu bila stvorena mogućnost da osumnjičeni utječe i na eventualne saučesnike u izvršenju krivičnih djela. Imajući u vidu količinu i kvalitet nesporno utvrđenih činjenica i saznanja prikupljenih dosad, sud je smatrao da stoji ocjena da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, mogao utjecati na tok istrage utjecajem na svjedoke koji još nisu saslušani, iz čega proizlaze naročite okolnosti koje opravdano upućuju da je opravdan pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

13. Dalje, navedeno je da odredba člana 146. stav 1. ZKPFBiH obavezuje sud da pritvor može odrediti samo pod uvjetima propisanim ovim zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. Sud je naveo da je imao u vidu navedene imperativne norme, te da je razmotrio mogućnost izricanja drugih blažih mjera iz člana 140. tačka a) ZKPFBiH, u skladu s prijedlozima odbrane koja je smatrala da se mjera pritvora određuje izuzetno, odnosno samo u slučaju kada se svrha osiguranja prisustva, odnosno uspješno vođenje krivičnog postupka ne može postići niti jednom drugom zakonskom mjerom. Međutim, sud je naveo da, uzevši u obzir sve navedeno, nije mogao uvažiti primjedbe i prijedloge odbrane budući da je, nakon analize svih okolnosti, zaključio da se uspješno vođenje krivičnog postupka može ostvariti jedino izrečenom mjerom pritvora.

14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 K 175322 20 Kž od 19. augusta 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Općinskog suda broj 51 0 K 175322 20 Kv 2 od 7. augusta 2020. godine.

15. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi naveo da prvostepeno rješenje pobija zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navedeno je da je, pobijajući pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja, apelant osporio stvarne i pravne razloge za produženje pritvora, tako što je u žalbi tvrdio da je pobijano rješenje zahvaćeno bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. Naime, apelant je smatrao da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama kako u pogledu postojanja osnovane sumnje, primarnog uvjeta za pritvor, tako i u pogledu posebnog razloga za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. S tim u vezi, tvrdio je da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH na način što nije iznio razloge i primjedbe odbrane iznesene na održanoj javnoj sjednici vijeća, te da rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama.

16. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja - na strani 2. posljednji pasus, strani 3. i strani 4. prvi pasus - iznio sve primjedbe koje je apelant iznio, te da je u nastavku rješenja izvršio analizu i ocjenu taksativno navedenih materijalnih dokaza (strana 4. pasus u sredini) uz izvođenje zaključka zašto materijalni dokazi potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, s kojim se zaključkom složio i Kantonalni sud. Navedeno je da je u nastavku obrazloženja prvostepeni sud analizirao subjektivne dokaze i ukazao da navodi svjedoka (označenih u rješenju) nesporno terete apelanta, pri čemu isto to proizlazi i iz iskaza osumnjičenih osoba (označenih u rješenju), čiji iskazi, također, potvrđuju apelantovo opisano postupanje. Kantonalni sud je smatrao da se, dakle, prvostepeni sud jasno i nedvosmisleno u tom dijelu obrazloženja pobijanog rješenja izjasnio da te kako objektivne, tako i subjektivne dokaze prihvata, što ni žalbom nije osporeno, pa je zaključio da postoje razlozi u pogledu osnovane sumnje kao primarnog uvjeta za pritvor, zbog čega je sve suprotne prigovore i razloge iz žalbe ocijenio neosnovanima i neprihvatljivima, pogotovo za ovu fazu postupka u kojoj je dovoljan niži stepen izvjesnosti i dokazanosti u odnosu na fazu optuženja, odnosno presuđenja. Zbog navedenoga je Kantonalni sud smatrao da u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH kada je u pitanju postojanje osnovane sumnje.

17. Dalje, navedeno je da je apelant u žalbi tvrdio da je pobijano rješenje zahvaćeno bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, da je povrijeđeno pravo na odbranu, odnosno da je povrijeđen član 6. ZKPFBiH, prema kojem se osumnjičeni odmah na prvom ispitivanju mora obavijestiti o djelu za koje se tereti i osnovama sumnje koje su protiv njega, te da će mu biti omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete uz tvrdnju da je to u konkretnom slučaju ,propušteno jer uz prijedlog za produženje mjere pritvora, uz nove činjenične opise inkriminacija, nije obaviješten o postojanju osnovane sumnje, odnosno nisu mu predočeni dokazi na osnovu kojih Tužiteljstvo zasniva krivičnopravne inkriminacije protiv apelanta. U tom pogledu Kantonalni sud je naveo da, prema stanju spisa, po ocjeni tog suda, ni ta povreda odredaba krivičnog postupka nije počinjena, jer je apelant pravovremeno upoznat sa svim što je preduzeto kao i odbrana. Ukazano je da je apelant tokom cijelog postupka imao branitelja u skladu s odredbama ZKPFBiH, kao i da se tokom vođenja istrage branio šutnjom, čime je poštovana njegova volja, kao i prava garantirana odredbom člana 6. ZKPFBiH, pri čemu je napomenuto da istraga, zbog složenosti i obimnosti preduzimanja potrebnih radnji, opravdano još uvijek nije okončana. Istaknuto je da su se apelantovi branitelji izjasnili da su blagovremeno upoznati s prijedlogom za produženje pritvora u kome su sadržane i nove radnje opisane u prijedlogu za produženje pritvora, a na sjednici vijeća nisu osporili da je s time upoznat i apelant. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je smatrao da ne stoje prigovori iz žalbe da je na opisani način povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

18. Dalje, navedeno je da je apelant žalbom osporio postojanje posebnog razloga za pritvor propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH tvrdnjama da se bazira na pretpostavkama i da su razlozi navedeni u osporenom rješenju apstraktni, pa se dalje u žalbi ukazuje zbog čega te razloge ne bi trebalo prihvatiti. Kantonalni sud je, u vezi s tim, ocijenio da, kada se u žalbi tvrdi da nisu konkretizirani razlozi na koji način bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogao utjecati na daljnji tok istrage, te da ne postoje razlozi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, da takvi prigovori u konkretnom slučaju ne stoje. Ukazano je da je prvostepeni sud u prilog ispunjenju razloga za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH naveo konkretne, a ne apstraktne razloge. Konkretno se spominju i navodi na strani 6, treći pasus, da u preostalom dijelu istrage treba saslušati osumnjičene poimenično označene u rješenju, navedeni su konkretni materijalni dokazi za svakog od ovih osumnjičenih, pri čemu su navedene konkretne okolnosti koje ukazuju na potrebu izvođenja tog dokaza, kao i razlozi i okolnosti zbog čega je to značajno za daljnji tok istrage konkretnog slučaja. Isto tako je obrazloženo da treba saslušati svjedoke označene u rješenju uz što su navedene konkretne okolnosti o čemu navedeni svjedoci treba da svjedoče. Kantonalni sud je smatrao da su razlozi koje je naveo prvostepeni sud u osporenom rješenju konkretni razlozi i da očigledno ukazuju na neophodnost produženja pritvora zbog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. S obzirom na to da je sud prihvatio razloge iz pobijanog rješenja, Kantonalni sud nije prihvatio prigovore iz žalbe da pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama ni u pogledu navedenog posebnog pritvorskog osnova, pa pobijano rješenje ni u ovom dijelu nije zahvaćeno bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, kao što se neosnovano navodi u žalbi. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

20. U tekstu apelacije apelant je ukazao da smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku u vezi sa osnovanom sumnjom. Ukazao je da je u prvostepenom rješenju navedeno da je apelant osumnjičen za 17 krivičnopravnih radnji, dok je pritvor izvorno rješenjem od 11. jula 2020. godine određen jer se apelant sumnjičio da je počinio pet krivičnopravnih radnji. Apelant je, također, na zapisnik o saslušanju u svojstvu osumnjičenog broj T06 o KT 0027054 20 od 11. jula 2020. godine saslušan za pet krivičnopravnih radnji. S obzirom na navedeno, smatra da mu je pritvor produžen radi istrage u vezi sa radnjama za koje mu nikada nije predočena osnova sumnje, niti mu je omogućeno da se izjasni o činjenicama i dokazima u odnosu na te tačke. Apelant tvrdi da je prvostepeni sud, donoseći osporeno rješenje, apelantu produžio pritvor a) u odnosu na događaje za koje nije saslušan i b) u odnosu na događaje za koje mu pritvor nije inicijalno određen. Smatra da obrazloženje suda iz prvostepene presude „osumnjičeni [je] pravovremeno upoznat o svemu što je preduzeto, kako on tako i odbrana, koji je sve vrijeme imao branioca u skladu sa primijenjenim ZKPFBiH, koji se u toku dosadašnjeg toka istrage branio šutnjom, čime je ispoštovana njegova volja zagarantirana članom 6. ZKPFBiH, pri čemu treba napomenuti da istraga, zbog složenosti i obimnosti preduzimanja potrebnih radnji, opravdano još nije okončana. Branioci su se izjasnili da su upoznati blagovremeno sa prijedlogom o produženju pritvora u kome su sadržane i spomenute nove radnje, a ne osporavaju na sjednici vijeća da je osumnjičeni s tim upoznat. […]“, što pokazuje da redovni sudovi shvataju saopćavanje razloga za pritvor, omogućavanje osumnjičenom da se izjasni na činjenice i dokaze koji ga terete na način da je dovoljno navesti ih u prijedlogu za produženje pritvora, što, smatra apelant, nije u skladu sa garancijama koje pruža član 5. stav 2. Evropske konvencije.

21. U pogledu povrede prava na odbranu, ukazano je da apelantovim braniteljima nisu dostavljeni nikakvi dokazi koji su dostavljeni prvostepenom sudu uz prijedlog za produženje pritvora, a evidentno je da su neki dokazi dostavljeni sudu s obzirom na to da je na posljednjoj strani prijedloga navedeno: “Uz prijedlog za određivanje pritvora sudu su dostavljeni do tada prikupljeni dokazi i iskazi osumnjičenih koje nećemo posebno dostavljati uz ovaj prijedlog, već se dostavljaju zapisnici o uviđaju, te iskazi do sada ispitanih osumnjičenih, kao i iskazi svjedoka.“ Naveo je da iz člana 61. stav 2. ZKPFBiH nedvosmisleno proizlazi da se dokazi dostavljaju sudu radi procjene zakonitosti pritvora, ali i radi obavještavanja branitelja. Na ovaj način redovni sud pokazuje apsolutno nerazumijevanje odredaba krivičnog postupka, imajući u vidu da se u članu 61. st. 1. i 2. ZKPFBiH navodi: „Član 61. Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju. (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. (2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.“ Apelant smatra da je, dakle, bilo neophodno da se u prijedlogu Tužiteljstva za produženje pritvora apelantu predloži da se dokazi ne dostavljaju branitelju i osumnjičenom zbog toga što se radi o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. To u prijedlogu Tužiteljstva nije navedeno. U tom smislu apelant je ukazao na predmet Evropskog suda Lamy u kojemu je Evropski sud ustanovio da, s obzirom na to da tokom postupka nije bila osigurana jednakost oružja, ta procedura, po stavu Evropskog suda, nije bila adversarna, pa je zaključeno da je došlo do kršenja člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je ukazao na predmet Evropskog suda A. i dr. protiv Velike Britanije, te odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 627/20 od 8. aprila 2020. godine.

22. U pogledu povrede prava na obrazloženje u vezi sa pritvorskim razlozima, apelant je naveo da prvostepeni sud u osporenom rješenju samo parafrazira prijedlog Tužiteljstva, uključujući i navode koje još navodne svjedoke i osumnjičene treba saslušati tokom istrage, pa je, stoga, dalji opstanak pritvora na snazi u odnosu na apelanta neophodan. Apelant tvrdi da se radi o osobama koje se vežu za događaje za koje apelant nije saslušan, niti mu je saopćeno da se za njih sumnjiči. Dakle, daljnje trajanje pritvora je produženo zbog potrebe da se saslušaju neki svjedoci (ili osumnjičeni) u odnosu na događaje za koje pritvor nije određen, niti je apelant saslušan.

23. Dalje, apelant je u pogledu prava na obrazloženje u vezi sa prijedlogom za određivanje mjera zabrane ukazao da je na ročištu održanom povodom prijedloga za određivanje pritvora njegova odbrana predložila da mu se odrede mjere zabrane ukoliko bi sud ustanovio da se na zakonit način može ustanoviti postojanje osnovane sumnje, kao i da se u Rješenju broj 51 0 K 175322 20 Kv 2 kojim je određen pritvor apelantu taj prijedlog odbrane ne obrazlaže. U tom smislu apelant je ukazao na odluke Evropskog suda u predmetima Jablonski protiv Poljske, Ambruszkievvicz protiv Poljske i Nerattini protiv Grčke.

24. Apelant je, na kraju, ukazao da je opisanim postupanjem redovnih sudova došlo do kršenja prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava BiH, odnosno člana 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije.

b)Odgovor na apelaciju

25. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod pravnog stajališta iz svoje osporene odluke u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi razlozi kojim se vijeće Kantonalnog suda rukovodilo prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi. Sud smatra da osporenom odlukom nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva, odnosno da nije povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te ostala prava zajamčena Evropskom konvencijom, odnosno Ustavom Bosne i Hercegovine, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje kod navoda koje je istaknuo u obrazloženju pobijanog rješenja kako kod utvrđivanja razloga u pogledu osnovane sumnje kao primarnog uvjeta za produženje pritvora iz člana 146. ZKPFBiH, tako i kod posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) istoga zakona, te smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava iz odredaba člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda na koje se apelant poziva.

27. Tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da apelaciju smatra neosnovanom. Ukazano je da je apelant nakon lišavanja slobode ispitan u Tužiteljstvu i da su mu tada predočeni osnovi sumnje koji mu se stavljaju na teret. Također, apelantu je omogućena odbrana u prisustvu branitelja. Apelant se izjasnio da će se u toj fazi postupka (postupka istrage) koristiti pravom da ne iznosi svoju odbranu, odnosno da će se braniti šutnjom. Dalje, navedeno je da je apelantu stavljeno na teret produženo krivično djelo ovjeravanje neistinitog sadržaja u stjecaju sa krivičnim djelom prijevara. U daljnjem toku istrage, prije nego što je stavljen prijedlog za produženje pritvora, Tužiteljstvo je došlo do dokaza o počinjenju i drugih radnji ovjeravanja neistinitog sadržaja i krivičnog djela prijevara koje se u osnovi podvode pod produženo krivično djelo iz člana 375. stav

1. KZFBiH i druga spomenuta krivična djela. Istaknuto je da, s obzirom na to da se istragom ne samo u periodu od jednog mjeseca od trenutka lišavanja slobode, već i poslije toga došlo do otkrivanja i drugih radnji, to istraga nije mogla biti okončana da bi se u konačnosti, a prije optuženja apelantu dala mogućnost da iznese svoju odbranu. Navedeno je i da apelant, nakon što je ispitan, nije, u smislu odredbe člana 61. stav 1. ZKPFBiH, zatražio uvid u spise, kako bi mu se omogućilo da eventualno razmotri spise i razgleda pribavljene predmete koji mu eventualno idu u korist. S obzirom na navedeno, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

28. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Prava osumnjičenog odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega "i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka".

(2) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovara na postavljena pitanja.

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni odnosno optuženi sam ne uzme branioca postavit će mu se branilac po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom.

(3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 51 0 K 175322 20 Kž od 19. augusta 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. augusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 21. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

35. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu sa odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

36. Apelant, u biti, pobija rješenje o produženju pritvora, kao i rješenje Kantonalnog suda kojim je odbijena žalba protiv prvostepenog rješenja, tvrdeći da su u suprotnosti sa članom 5. Evropske konvencije, odnosno da su arbitrarna kako u pogledu zaključka redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP. Osim toga, apelant tvrdi da nije upoznat s inkriminacijama navedenim u prijedlogu za produženje pritvora, kao i da redovni sudovi nisu dali adekvatno obrazloženje o svojoj odluci o prijedlogu apelantove odbrane za izricanje blažih mjera.

37. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

38. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je osoba počinila krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

39. Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. osoba koja se lišava slobode mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

40. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stajalištu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance utvrdili da postoje razlozi za određivanje pritvora apelantu o čemu su u pobijanim rješenjima dati jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naime, u prvostepenom rješenju taksativno su pobrojani dokazi koji upućuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret za šta je sud dao jasne i argumentirane razloge. Također, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud ispitao apelantove žalbene navode i potvrdio odluku prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje, ukazujući da iz prikupljenih dokaza nesporno proizlazi utemeljena sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Pri tome su redovni sudovi naglasili da je za postojanje osnovane sumnje potreban niži stepen dokazanosti u odnosu na fazu optuženja, odnosno presuđenja. Ustavni sud primjećuje da navodi iz apelacije ni na koji način nisu doveli u sumnju date razloge, te da se obrazloženja redovnih sudova ni u čemu ne doimaju proizvoljnim, nego upravo suprotno, vrlo su konkretna i argumentirana, pa Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo na to da su apelantu garancije koje pruža član 5. Evropske konvencije na bilo koji način povrijeđene. Stoga je u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnih sudova da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za određivanje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje član 5. Evropske konvencije.

42. Dalje, u odnosu na postojanje posebne pritvorske osnove iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi naveli naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

43. Ustavni sud podsjeća da se, prema zakonskoj odredbi člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, navedena osnova može primijeniti kad postoji osnovana bojazan da bi osumnjičena ili optužena osoba mogla uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti u odnosu na apelanta, što je u osporenom rješenju obrazloženo okolnošću da je iz dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo sudu uz prijedlog za produženje pritvora vidljivo da istraga nije provedena u cijelosti, pa bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati istragu utjecajem na svjedoke koje Tužiteljstvo ima namjeru saslušati. Ukazano je da je u daljnjoj fazi istrage neophodno ispitati u svojstvu osumnjičenih, kao i u svojstvu svjedoka više osoba na okolnosti bliže označene u prvostepenom rješenju. Istaknuto je da su iskazi tih svjedoka bitni, pa bi apelant boravkom na slobodi mogao pokušati utjecati na njih da daju iskaz prilagođen njegovom načinu odbrane s obzirom na to da se u dosadašnjoj fazi istrage branio šutnjom, pa bi puštanjem na slobodu bila stvorena mogućnost da utječe i na eventualne saučesnike u izvršenju krivičnih djela. S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, u odnosu na osnovu za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu Općinski sud, u svjetlu specifičnih okolnosti ovog predmeta, jasno i dovoljno obrazložio svoj stav o neophodnosti pritvora iz ovog posebnog pritvorskog razloga, pri čemu u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.

44. U pogledu apelantovih navoda da prvostepeni sud nije obrazložio svoju odluku o pritvorskim razlozima, nego da je samo parafrazirao prijedlog Tužiteljstva, uključujući i navode koje još navodne svjedoke i osumnjičene treba saslušati tokom istrage, tvrdeći da se radi o osobama koje se vežu za događaje za koje apelant nije saslušan, niti mu je saopćeno da se za njih sumnjiči, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja istakao da je apelantova odbrana navela da će, iako apelantu nije bio dostavljen prijedlog za produženje pritvora, ipak, iznijeti zajednički stav odbrane u vezi sa navedenim prijedlogom, koji su branitelji blagovremeno dobili i imali dovoljno vremena da ga analiziraju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz prvostepenog rješenja proizlazi da je apelant prilikom lišavanja slobode obaviješten za koja se krivična djela tereti i da je, u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH, imao branitelja (po službenoj dužnosti), kao i da je apelant odabrao da se brani šutnjom. U prijedlogu za produženje pritvora navedene su nove krivičnopravne radnje (njih 12) za koje se apelant sumnjiči da ih je počinio, što je Tužiteljstvo otkrilo tokom provođenja istrage, pa su te nove krivičnopravne radnje navedene uz pet krivičnopravnih radnji za koje je apelantu inicijalno određen pritvor. Međutim, inkriminacija u odnosu na onu koja je apelantu saopćena prilikom saslušanja nije mijenjana, kada je, zastupao ga je branitelj po službenoj dužnosti, izjavio da će se braniti šutnjom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju osporenog rješenja naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela proizlazi iz razloga opisanih u tač. 10. i 11. ove odluke. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga, prvostepeni sud je utvrdio da je iz dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo sudu uz prijedlog za produženje pritvora vidljivo da istraga nije provedena u cijelosti, pa bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati istragu utjecajem na svjedoke koje Tužiteljstvo ima namjeru saslušati. Ukazano je da je u daljnjoj fazi istrage neophodno ispitati u svojstvu osumnjičenih više osoba na okolnosti bliže označene u navedenom rješenju. Osim toga, potrebno je saslušati i više svjedoka označenih u presudi na različite okolnosti u vezi sa krivičnim djelima za koja se apelant sumnjiči da ih je počinio, koje su detaljno opisane u rješenju. Istaknuto je da su iskazi tih svjedoka bitni, a apelant bi u svakom slučaju boravkom na slobodi pokušao utjecati na njih da daju iskaz prilagođen njegovom načinu odbrane s obzirom na to da se u dosadašnjoj fazi istrage brani šutnjom, pa bi puštanjem na slobodu bila stvorena mogućnost da osumnjičeni utječe i na eventualne saučesnike u izvršenju krivičnih djela. Imajući u vidu količinu i kvalitet nesporno utvrđenih činjenica i dosad prikupljenih saznanja, sud je smatrao da stoji ocjena da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, mogao utjecati na tok istrage utjecajem na svjedoke koji još nisu saslušani iz čega proizlaze naročite okolnosti koje opravdano upućuju da je opravdan pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Ovakvo obrazloženje redovnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili nedovoljnim.

45. Dalje, apelant je tvrdio i da tokom postupka redovni sudovi nisu dali obrazloženje u pogledu prijedloga za određivanje mjera zabrane. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja ukazao na odredbu člana 146. stav 1. ZKPFBiH koja obavezuje sud da pritvor može odrediti samo pod uvjetima propisanim ovim zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. Prvostepeni sud je naveo da je, imajući u vidu navedenu odredbu, razmotrio mogućnost izricanja drugih blažih mjera iz člana 140.a ZKPFBiH, u skladu s prijedlozima odbrane. Međutim, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, zaključio je da se uspješno vođenje krivičnog postupka može ostvariti jedino izrečenom mjerom pritvora. S obzirom na navedeno, proizlazi da je neosnovan apelantov prigovor da redovni sud nije dao obrazloženje u pogledu njegovog prijedloga za izricanje blažih mjera.

46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost osobe iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u odluci o produženju mjere pritvora apelantu dali relevantne i dovoljne razloge kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, tako i u pogledu postojanja posebnih razloga iz člana 146. stav 1. tačka

b) ZKPFBiH, pri čemu su redovni sudovi dali adekvatno obrazloženje o razlozima za pritvor i (ne)mogućnosti izricanja blažih mjera.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3456/20 (G. P.) | Sudska praksa | Aktio