Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-139/21 (S. H.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-139/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-139/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Smajil Hasanbegović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Smajil Hasanbegović protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 22 0 P 039726 20 Gž od 13. studenoga 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sanskome Mostu broj 22 0 P 039726 17 P od 24. rujna 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Smajil Hasanbegović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Ključa, kojega zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnio je 13. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 039726 20 Gž od 13. studenoga 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sanskome Mostu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 039726 17 P od 24. rujna 2019. godine.
2. Presudom Općinskoga suda od 24. rujna 2019. godine naloženo je apelantu da tužitelju (A.H.) preda u posjed dio nekretnine u površini od 21 m2, koji je prisvojio postavljanjem ograde na parcelama između tužitelja i apelanta, označene kao k.č. br. 245 i k.č. br. 240, predmetne parcele bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, te da navedenu površinu zemljišta vrati tužitelju u posjed na način što će srušiti postojeću ogradu između navedenih parcela, prema skici vještaka geodetske struke, koja čini sastavni dio ove presude.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 13. studenoga 2020. godine priziv apelanta odbijen je kao neutemeljen, te je prvostupanjska presuda potvrđena.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz obrazloženja prvostupanjske presude i iz stanja spisa proistječe da je tužitelj vlasnik i posjednik k.č. br. 245 ukupne površine 5769 m2, dok je apelant vlasnik i posjednik susjedne parcele k.č. br. 240 ukupne površine 31563 m2, te da na terenu između predmetnih parcela postoji ograda sačinjena dijelom od betonskih i dijelom od drvenih stupova, povezanih bodljikavom žicom koju je postavio apelant. Kantonalni je sud naveo da je ranije u vanparničnome postupku uređenja međa između navedenih nekretnina doneseno rješenje Općinskoga suda od 19. prosinca 2014. godine, kojom je uređena među između predmetnih nekretnina. Kantonalni je sud istakao da je u ovoj pravnoj stvari izvršeno geodetsko premjeravanje po zatečenoj ogradi na terenu, pa je izvršeno snimanje terena, stupova ograde i same ograde, te utvrđeno da postavljena ograda na skici lica mjesta odstupa od linije ranije utvrđene međe, te da tako izračunatu ukupnu površinu od 21 m2 apelant drži u svojemu posjedu. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud odredio geodetske vještačenje po vještaku geodetske struke S.V. sa zadatkom da izvrši identifikaciju predmetnih parcela, te utvrdi površinu nekretnina tužitelja koju apelant drži u svojemu posjedu, po pravcu pružanja postavljene ograde, a sve u odnosu na uređenu međašnu liniju po skici premjeravanja vještaka R.R. (skica iz ranije spomenutoga vanparničnoga postupka uređenja međe). Kantonalni je sud istakao da je vještak S.V. u ovoj pravnoj stvari prikazao odstupanje pružanja međašne linije u određenim točkama po postavljenoj ogradi, u odnosu na pravac pružanja međašne linije prema skici vještaka R.R., po kojoj je skici uređena međašna linija između predmetnih nekretnina. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud prihvaćajući nalaz vještaka S.V. zaključio da navedeno odstupanje, predstavljeno na skici, predstavlja razliku u pravcu pružanja međašne linije i površinu od 21 m2 nekretnine tužitelja, za koju je utvrđeno da je apelant bez temelja drži u svojemu posjedu. Kantonalni je sud istakao da je imajući u vidu sve navedeno prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 127. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjemu tekstu: ZSP) kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Kantonalni je sud istakao da prema navedenoj zakonskoj odredbi predviđeno je da vlasnik, da bi ostvario pravo na povrat stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se ta stvar nalazi u posjedu tuženoga. Kantonalni je sud istakao da je navedeno tužitelj dokazao, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Kantonalni je sud istakao da je stoga pravilno prvostupanjski sud sukladno čl. 126. i 127. ZSP obvezao apelanta da tužitelju preda u posjed površinu predmetne nekretnine od 21 m2.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, tako što su „proizvoljno primijenili Zakon o parničnom postupku i ZSP… nisu savjesno i brižljivo cijenili svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno…da apelant nije mogao ogradom svoje parcele i to tačno po uređenoj međi prisvojiti 21 m2 tužiteljeve nekretnine“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević