Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4291/19 (P. R. i L. R.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4291/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP 4291/19, rješavajući apelaciju Pere Rajića i Ljiljane Rajić, na osnovu člana VI/ 3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7), člana 72 st. (4) i (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju su podnijeli Pero Rajić i Ljiljana Rajić.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nerazumne dužine trajanja postupka koji se vodi pred Okružnim sudom u Banjaluci po žalbi apelanata protiv Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Odjeljenje za vojne evidencije učesnika Odbrambeno-otadžbinskog rata Banjaluka broj 16-03/5-3-835-432-8/2017 od 14. decembra 2020. godine.
Na osnovu člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda, nalaže se predsjedniku Okružnog suda u Banjaluci da u skladu s ovom odlukom odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje predmetnog postupka u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantima Peri Rajiću i Ljiljani Rajić isplati ukupan iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja postupka, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske i predsjedniku Okružnog suda u Banjaluci da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Pero Rajić i Ljiljana Rajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnijeli su 7. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji se trenutno vodi pred Okružnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) po žalbi apelanata protiv Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Odjeljenje za vojne evidencije učesnika Odbrambeno-otadžbinskog rata Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za vojne evidencije) broj 16-03/5-3- 835-432-8/2017 od 14. decembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, Banjaluka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Grada Banja Luka, Gradske uprave, Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu) i Odjeljenja za vojne evidencije zatraženo je u periodu od 7. oktobra 2020. do 5. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Traženi odgovori su dostavljeni u periodu od 19. oktobra 2020. do 20. januara 2021. godine.
4. Ministarstvo u ostavljenom roku nije dostavilo traženi odgovor na dopise Ustavnog suda od 9. oktobra 2020. i 11. januara 2021. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelanti su 22. oktobra 2010. godine Ministarstvu podnijeli zahtjev za pokretanje i utvrđivanje statusa poginulog borca Vojske Republike Srpske za njihovog sina.
7. Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu je 16. novembra 2010. godine od Ministarstva primilo navedeni podnesak apelanata na nadležno postupanje.
8. Odlučujući o zahtjevu apelanata, Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu je 1. decembra 2010. godine donijelo Rješenje broj 06-562-258/2010 kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev za utvrđivanje statusa člana porodice poginulog borca i priznavanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu sina, poginulog pripadnika Vojske RS.
9. Odlučujući o žalbi apelanata, Ministarstvo, Odjeljenje za upravno-nadzorne poslove Banjaluka je 11. maja 2016. godine donijelo Rješenje broj 16-03/2-1-7-562-416/2010 kojim je žalba odbijena kao neosnovana.
10. Nezadovoljni navedenim rješenjem, apelanti su 4. avgusta 2016. godine pokrenuli upravni spor pred Okružnim sudom.
11. Ministarstvo je 5. septembra 2016. godine donijelo novi upravni akt, i to Rješenje broj 16-03/4-1-3-562-68/16 kojim je poništilo svoje Rješenje broj 16-03/2-1-7-562-416/2010 od 11. maja 2016. godine i riješilo tako što je usvojilo žalbu apelanata izjavljenu protiv prvostepenog rješenja, te je rješenje prvostepenog organa poništilo i predmet vratilo na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da ukoliko je prvostepeni organ imao nedoumica o razumljivosti zahtjeva, nije mogao cijeniti takav zahtjev, već je eventualno mogao postupiti u skladu s odredbama čl. 55 i 56 Zakona o opštem upravnom postupku, te ga vratiti na uređenje. Naprotiv, i pored jasnog opredjeljenja od strane apelanata, cijenio je prirodu zahtjeva i odlučio mimo postavljenog zahtjeva, te je na taj način izvršio višestruku povredu zakona jer je odlučio mimo postavljenog zahtjeva. Pored toga je navedeno da je prvostepeni organ odlučivao i o zahtjevu za koji nije bio nadležan da donosi odluku jer je o zahtjevu stranke za priznavanje vojnog angažovanja i zahtjevu za utvrđivanje činjenice ranjavanja, povređivanja i smrti, nadležan drugostepeni organ u skladu sa članom 128 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata RS, te su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uslovi za primjenu vanrednog pravnog sredstva mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi s upravnim sporom iz člana 246 Zakona o opštem upravnom postupku.
12. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 U 019217 16 U od 21. oktobra 2016. godine obustavljen je postupak pokrenut po tužbi apelanata. U obrazloženju rješenja je navedeno da su apelanti tom sudu dostavili podnesak u kojem navode da odustaju od tužbe, uz napomenu da zadržavaju pravo na žalbu i eventualno pokretanje upravnog spora protiv akta koji će biti donesen u ponovljenom postupku.
13. Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu je 23. novembra 2016. godine od apelanata zatražilo, između ostalog, da se jasno i nedvosmisleno izjasne o svom zahtjevu od 22. oktobra 2010. godine.
14. Apelanti su 7. decembra 2016. godine postupili po navedenom zahtjevu te istakli da u ovoj pravnoj stvari traže utvrđivanje statusa poginulog borca Vojske RS za njihovog sina.
15. Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu je 12. decembra 2016. godine navedeni zahtjev apelanata proslijedilo Odjeljenju za vojne evidencije na nadležno postupanje u skladu sa članom 128 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata RS, o čemu je obavijestilo apelante.
16. Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu je 21. decembra 2017. godine uputilo obavijest Ministarstvu da su apelanti 7. decembra 2016. godine dostavili podnesak gdje ističu da traže utvrđivanje statusa poginulog borca Vojske RS za svog sina, te da je slijedom toga navedeni zahtjev proslijeđen Odjeljenju za vojne evidencije na nadležno postupanje. Dalje je navedeno da je Ministarstvo dostavilo uvjerenje od 10. maja 2017. godine kojim je konstatovano da je sin apelanata kao pripadnik VP 7322 Banja Luka poginuo 23. novembra 1992. godine u mjestu Česma, opština Banja Luka, a kao opis događaja je navedeno da je poginuo nehotično od strane noćne patrole. Dalje je navedeno da su 22. maja 2017. godine navedeno uvjerenje vratili Ministarstvu radi, između ostalog, ispravke predmetnog uvjerenja. Navedeno je da je rješavanje zahtjeva u nadležnosti Odjeljenja za vojne evidencije, a što je i navedeno u rješenju Ministarstva od 5. septembra 2016. godine, zbog čega nisu ni donijeli novo rješenje.
17. Ministarstvo je 28. decembra 2017. godine obavijestilo apelante da će prema dopisu prvostepenog organa novo rješenje biti doneseno nakon što se završi postupak pokrenut kod Odjeljenja za vojne evidencije u skladu sa članom 128 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata RS po zahtjevu apelanata, odnosno nakon što navedeno odjeljenje donese rješenje i uvjerenje po zahtjevu apelanata. Apelantima je kao prilog dostavljen dopis Odjeljenja od 21. decembra 2017. godine.
18. Apelanti su 1. marta 2018. godine Okružnom sudu podnijeli tužbu zbog ćutanja uprave.
19. Okružni sud je 15. marta 2018. godine donio Presudu broj 11 0 U 022322 18 U kojom je tužbu apelanata uvažio, te je naložio tuženom Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu da u roku od 30 dana od dana prijema presude donese odluku u izvršenju Rješenja tuženog broj 16-03/4-1-3-562-68/16 od 5. septembra 2016. godine, a povodom zahtjeva apelanata od 2. oktobra 2010. godine za utvrđivanje statusa porodice poginulog borca Vojske RS i priznavanja prava na porodičnu invalidninu iza pokojnog sina.
20. Odjeljenje za vojne evidencije je po službenoj dužnosti izvršilo reviziju uvjerenja o dužini vojnog angažmana i uvjerenja o okolnostima pogibije sina apelanata, te je 15. maja 2018. godine donijelo Rješenje broj 16-03/5-3-835-1398/2016 kojim je, između ostalog, utvrdilo da je sin apelanata kao pripadnik Vojske RS poginuo 22. novembra 1992. godine u naselju Česma – Banjaluka i da njegova pogibija nije vezana za vršenje vojne dužnosti. Osim toga, u navedenom rješenju je utvrđeno vojno angažovanje sina apelanata u određenim vremenskim periodima.
21. Ministarstvo je na osnovu Rješenja broj 16-03/5-3-835-1398/2016 od 3. maja 2018. godine donijelo Uvjerenje broj 16-03/5-3-835-1398-1/2016 od 15. maja 2018. godine kojim je, između ostalog, utvrdilo da je sin apelanata kao pripadnik Vojske RS poginuo 22. novembra 1992. godine u naselju Česma – Banjaluka te da njegova pogibija nije vezana za vršenje vojne dužnosti.
22. Punomoćnik apelanata je 30. novembra 2018. godine Odjeljenju za vojne evidencije podnio zahtjev apelanata za priznavanje i sticanje statusa članova porodice poginulog borca Vojske RS.
23. Navedeni zahtjev je 10. decembra 2018. godine proslijeđen Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu kao organu nadležnom za rješavanje.
24. Rješavajući o zahtjevu apelanata, Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu je donijelo Rješenje broj 06-562-238/2018 od 25. januara 2019. godine kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev za utvrđivanje statusa člana porodice poginulog borca i priznavanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu sina.
25. Rješavajući o žalbi apelanata, Ministarstvo, Odjeljenje za upravno-nadzorne poslove Banjaluka je donijelo Rješenje broj 16-03/4-1-3-562- 54/19 od 27. marta 2019. godine kojim je proglašeno ništavim prvostepeno rješenje od 25. januara 2019. godine i zaključak od 14. februara 2019. godine. Istim rješenjem apelanti su upućeni da od Odjeljenja za vojne evidencije traže donošenje upravnog akta po njihovom zahtjevu od 22. oktobra 2010. godine.
26. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je na podnesak apelanata od 9. oktobra 2019. godine od strane Odjeljenja za vojne evidencije traženo preciziranje zahtjeva za utvrđivanje statusa poginulog borca VRS Draženka Rajića, povodom čega se punomoćnik apelanata 5. novembra 2019. godine izjasnio da apelanti traže da se utvrde okolnosti pogibije sina i da se utvrdi da je poginuo kao pripadnik Vojske RS.
27. Odjeljenje za vojne evidencije je 14. decembra 2020. godine donijelo Rješenje broj 16- 03/5-3-835-432-8/2017 kojim je odbilo kao neosnovan zahtjev apelanata za utvrđivanje činjenice da je njihov sin poginuo kao pripadnik VP 7322 Banjaluka na putu u jedinicu – vršeći vojne dužnosti. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je jasan zahtjev apelanata kojim od tog organa traže da se umjesto ranije utvrđene činjenice da pogibija njihovog sina nije vezana za vršenje vojne dužnosti utvrdi da je njihov sin kao pripadnik Vojske RS poginuo na putu do jedinice, a što je u vezi s vršenjem dužnosti. Navodi se da iz dokaza i mišljenja Boračke organizacije Grada Banjaluka proizlazi da je sin apelanata 22. novembra 1992. godine samoinicijativno napustio psihijatrijsku kliniku, gdje se liječio, i poginuo u naselju Česma na putu koji nije bio put prema njegovoj jedinici, slijedom čega, prema mišljenju Odjeljenja za vojne evidencije, nisu ispunjeni uslovi iz člana 9 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata RS da se utvrdi da je njegova pogibija u vezi s vršenjem vojne dužnosti, tj. odlazak u jedinicu. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da protiv tog rješenja nije dozvoljena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor u roku od 30 dana od prijema rješenja.
28. Iz odgovora na apelaciju Odjeljenja za vojne evidencije proizlazi da je protiv Rješenja tog organa broj 16-03/5-3-835-432-8/2017 od 14. decembra 2020. godine pokrenut upravni spor i da je postupak u toku pred Okružnim sudom.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelanti navode da je zbog dužine trajanja postupka došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelanti su naveli tok postupka ukazujući da su više puta podnosili urgencije organima prave, te da su 31. marta i 18. jula 2017. godine Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu i Ministarstvu uložili žalbe zbog nedonošenja rješenja. Smatraju da je u konkretnom slučaju opravdano utvrditi povredu navedenih prava, te da Ustavni sud obaveže organe uprave da im solidarno isplate naknadu štete u visini od po 150,00 KM za svaku godinu zbog dužine trajanja postupka.
b) Odgovori na apelaciju
30. Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu je u odgovoru na apelaciju detaljno navelo tok postupka ističući da su apelanti u svom podnesku od 22. oktobra 2010. godine, između ostalog, naveli da „podnose zahtjev za vođenje upravnog postupka radi utvrđivanja statusa poginulog borca VRS, odnosno JNA, i da se konačno ispravi nepravda prema našem poginulom sinu i da se nama utvrdi status roditelja poginulog borca“. Takođe je navedeno da u istom podnesku „zahtijevaju da se sprovede upravni postupak i da se na osnovu medicinskih nalaza, mišljenja i oboljenja u vrijeme rata do pogibije sina utvrdi status poginulog borca VRS ili JNA, a roditeljima status roditelja poginulog borca“. Zbog navedenog, ukazuju da su predmetni zahtjev cijenili kao zahtjev za utvrđivanje statusa člana porodice poginulog borca. Dalje je navedeno da je, odlučujući o zahtjevu apelanata, utvrđeno da su apelanti kod ovog organa već vodili postupak za utvrđivanje statusa člana porodice poginulog borca i priznavanje prava na porodičnu invalidninu, te da je on odbijen kao neosnovan, kao i žalba, zatim prijedlog za obnovu postupka, kao i da su tužbe odbijene, odnosno odbačene, a da je apelantima rješenjem tog organa priznato pravo na posebno mjesečno primanje po osnovu sina. Ističe da je svaki zahtjev apelanata rješavan u zakonom predviđenom roku. Ukazuje da prema pravnom shvatanju Ministarstva to odjeljenje nije ni nadležno za rješavanje predmetnog zahtjeva, nego da je za njegovo rješavanje nadležno Odjeljenje za vojne evidencije te da je o tome obavijestio apelante.
31. Odjeljenje za vojne evidencije je u odgovoru na apelaciju detaljno navelo tok postupka ukazujući da je u službenoj evidenciji Ministarstva koja je preuzeta od strane komande i jedinica Vojske RS i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske evidentirana činjenica pogibije sina apelanata i izdato uvjerenje o pogibiji od 10. maja 2017. godine. S obzirom na nejasno-neprecizno upućen zahtjev apelanata kojim su doprinijeli dužini vođenja postupka, kao i na složenost rješavanja u ovoj upravnoj stvari, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
32. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je povodom tužbe apelanata zbog „ćutanja uprave“ od 1. marta 2018. godine donio presudu 15. marta 2018. godine, kojom je tužbu apelanata usvojio i Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu naložio da u roku od 30 dana od dana prijema te presude donese odluku u izvršenju Rješenja tuženog broj 16-03/4- 1-3-562-68/16 od 5. septembra 2016. godine, a povodom zahtjeva apelanata od 2. oktobra 2010. godine za utvrđivanje statusa porodice poginulog borca Vojske Republike Srpske i priznavanje prava na porodičnu invalidninu iza pokojnog sina. Navodi da je u roku od 14 dana od dana prijema tužbe zbog „ćutanja uprave“ donio odluku povodom nje, čime je, kako navodi, odlučio promptno, odnosno i više nego u razumnom roku. Ističe da se navodi apelacije ne odnose na dužinu trajanja sudskog odlučivanja, već na odlučivanja tuženog organa, pa slijedom navedenog ostaje pri prednje iznesenom.
V.Relevantni propisi
33. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02,87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
34. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Upravni spor pokreće se tužbom. Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Rok iz stava 2. ovog člana odnosi se i na nadležnog pravobranioca, kada je ovlašćen za podnošenje tužbe, ako mu je upravni akt dostavljen, a ako mu akt nije dostavljen, tužbu može podnijeti u roku od 60 dana od dana dostave upravnog akta stranci o čijem je pravu ili obavezi odlučen.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno činjenicu da se predmetna apelacija odnosi na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelanti navode da je zbog dužine trajanja postupka došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
1. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
2. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Relevantni principi
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
41. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
42. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od 22. oktobra 2010. godine, kada su apelanti nadležnom Ministarstvu podnijeli zahtjev za utvrđivanje statusa poginulog borca Vojske Republike Srpske za svog sina, odnosno status članova porodice poginulog borca za apelante, pa do donošenja odluke Ustavnog suda. Dakle, period od oko deset godina.
Analiza dužine trajanja postupka
43. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora pokrenutog zbog utvrđivanja statusa poginulog borca Vojske RS, odnosno utvrđivanja statusa članova porodice poginulog borca Vojske RS, te se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o složenom predmetu.
44. Nadalje, što se tiče ponašanja apelanata, Ustavni sud zapaža da su apelanti tokom postupka ulagali više urgencija ukazujući na potrebu i obavezu hitnog postupanja organa uprave u konkretnom predmetu, te su Okružnom sudu podnosili tužbu zbog ćutanja uprave, kao i da su blagovremeno postupali po nalozima organa uprave s ciljem ispunjavanja njihovih zahtjeva. Ustavni sud, takođe, zapaža da su apelanti tokom postupka zbog složenosti predmeta, podijeljene nadležnosti između više organa uprave i svoje pravne neukosti (jer u početnoj fazi postupka nisu imali punomoćnika, advokata da ih kao stručno lice zastupa), u tri navrata mijenjali svoje zahtjeve, na način da su prvobitno zahtijevali da se za njihovog sina utvrdi status poginulog borca, zatim da su 30. novembra 2018. godine Odjeljenju za vojne evidencije podnijeli zahtjev za priznavanje i sticanje statusa članova porodice poginulog borca, te da su 5. novembra 2019. godine, postupajući po zahtjevu Odjeljenja za vojne evidencije, tražili da se utvrde okolnosti pogibije sina i da se utvrdi da je poginuo kao pripadnik Vojske RS, što je na izvjestan način doprinijelo razmatranoj dužini trajanja postupka jer su organi uprave postupali po različitim zahtjevima apelanata. U vezi s tim, imajući u vidu prirodu predmetne stvari, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je od većeg značaja za apelante jer nastoje da ostvare pravo na socijalno davanje po osnovu pogibije svog sina.
45. Analizirajući ponašanje organa uprave, Ustavni sud zapaža da su Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu i Odjeljenje za vojne evidencije u razumnim rokovima donosili svoja rješenja te da u njihovom radu nije bilo neopravdanog odugovlačenja. S druge strane, posmatrajući ponašanje Ministarstva kao drugostepenog organa uprave, Ustavni sud zapaža da je o žalbi apelanata podnesenoj protiv rješenja prvostepenog organa od 1. decembra 2010. godine odlučilo nakon perioda od oko pet godina i pet mjeseci (11. maj 2016. godine), što u konkretnom slučaju predstavlja dug period pasivnosti u postupku, suprotan odredbama člana 14 Zakona o opštem upravnom postupku i standardima prava na pravično suđenje, koji obavezuju da se postupak vodi efikasno i bez nepotrebnog odugovlačenja. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju kojim bi opravdalo svoje nepostupanje u navedenom periodu. Pored toga, ocjenjujući ponašanje Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku o tužbi zbog ćutanja administracije donio u roku od 14 dana od dana prijema tužbe, što u konkretnom slučaju predstavlja promptno ponašanje. S obzirom na izloženo činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je nadležno Ministarstvo kao drugostepeni organ, odlučujući o prvobitno postavljenom zahtjevu apelanata, imalo značajan period neaktivnosti, što je u odlučujućoj mjeri uticalo na ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da predmetni postupak, koji je od posebnog interesa za apelante, traje oko deset godina, Ustavni sud nalazi da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku jer Ministarstvo postupak nije vodilo bez nepotrebnog odugovlačenja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, na način kako je propisano članom 14 Zakona o opštem upravnom postupku.
46. Iako nije utvrdio odgovornost Okružnog suda zbog dužine trajanja postupka, Ustavni sud smatra da je svrsishodno naložiti predsjedniku Okružnog suda da preduzme mjere kako bi se po hitnom postupku donijela odluka u predmetu apelanata. Naime, u postupku je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daljnjeg odgađanja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku bila bi dovedena u pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 42, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Pitanje naknade nematerijalne štete
47. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
48. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.
49. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
50. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
51. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u „razumnom roku“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, koje apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje jer se ti navodi zasnivaju na istim razlozima.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupak traje oko deset godina, za šta najveću odgovornost snosi Ministarstvo kao drugostepeni organ uprave, kojem je trebalo oko četiri godine i pet mjeseci da donese drugostepenu odluku, a koje za navedenu neaktivnost nije dalo bilo kakve razloge jer nije ni dostavilo odgovor na apelaciju.
53. Na osnovu člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7), člana 72 st. (4) i (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević