Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-73/21 (Z. S.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-73/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-73/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Zora Stančević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zora Stančević zbog dužine trajanja postupka pred Odjelom za društvene djelatnosti Grada Mostara u predmetu „povrata u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo“, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Zora Stančević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa ZOU Paponja- Bunoza iz Mostara, podnijela je 7. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Odjelom za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem: Grad Mostar) u predmetu „povrata u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo“.

2. Postupajući po zahtjevu apelantkinje za povrat u posjed stana, Rješenjem Grada Mostara broj 07/II-3-4805/98 od 17. februara 2014. godine apelantkinji je priznato stanarsko pravo na stanu pobliže označenom izrekom predmetnog rješenja, te su obavezani privremeni korisnici predmetnog stana (N.Č. i članovi zajedničkog domaćinstva) da isele iz tog stana u roku od 15 dana od dana prijema navedenog rješenja.

3. Apelantkinja je Gradu Mostaru 20. marta 2014. godine podnijela zahtjev za izvršenje rješenja tog organa od 17. februara 2014. godine.

4. Odlučujući o žalbama Službe za zajedničke poslove organa i tijela FBiH (u daljnjem tekstu: Služba za zajedničke poslove) i N.Č. (privremenog korisnika predmetnog stana) izjavljenim protiv rješenja Grada Mostara od 17. februara 2014. godine, Ministarstvo građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj UPII-09- 03-25-133/03 od 7. maja 2014. godine predmetne žalbe odbilo kao neosnovane.

5. Odlučujući o tužbi Službe za zajedničke poslove podnesenoj protiv rješenja Ministarstva od 7. maja 2014. godine, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 07 0 U 010765 15 U od 29. septembra 2016. godine uvažio predmetnu tužbu i poništio rješenje Ministarstva od 7. maja 2014. godine, te predmet vratio tom ministarstvu na ponovno rješavanje.

6. Odlučujući o tužbi N.Č. podnesenoj protiv rješenja Ministarstva od 7. maja 2014. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 010812 15 U od 12. decembra 2016. godine djelimično uvažio predmetnu tužbu i poništio rješenje Ministarstva od 7. maja 2014. godine, te predmet vratio tom ministarstvu na ponovno rješavanje, dok je u pogledu zahtjeva za naknadu troškova upravnog spora donio odluku da će se o istom odlučiti „u konačnoj odluci“.

7. U ponovnom postupku, odlučujući o žalbama Službe za zajedničke poslove i N.Č. izjavljenim protiv rješenja Grada Mostara od 17. februara 2014. godine, Ministarstvo je Rješenjem broj UPII-09-03-25-133/03 od 20. juna 2017. godine predmetne žalbe odbilo kao neosnovane.

8. Odlučujući o tužbi Službe za zajedničke poslove podnesenoj protiv rješenja Ministarstva od 20. juna 2017. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 014461 17 U od 27. novembra 2019. godine uvažio predmetnu tužbu i poništio rješenje Ministarstva od 20. juna 2017. godine, kao i rješenje Grada Mostara od 17. februara 2014. godine, te predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

9. Prema stanju apelacionog spisa, predmetni postupak je u toku pred Gradom Mostarom. Apelacioni navodi

10. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

13. U vezi s navodima apelantkinje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 20. stav (1) Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) propisano da „ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena“. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 20. stav (3) navedenog zakona propisano da „ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uslovima iz stava (1) ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku“. Međutim, apelantkinja, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, nije pokretala upravni spor pred nadležnim sudovima u smislu citiranih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se navodi o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ ne mogu razmatrati ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1856/12 od 17. marta 2015. godine, stav 38.). Budući da je apelantkinja propustila da, koristeći raspoložive pravne lijekove, ubrza postupak, te da na taj način stvori uslove da predmetni postupak bar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnim sudovima (po njenoj tužbi), Ustavni sud smatra da apelantkinja nije iscrpila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju.

14. U konkretnom slučaju apelantkinja nije iscrpila djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacije se ne mogu razmatrati.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-73/21 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio