Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4921/19 („ASA Osiguranje“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pristup sudu
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Izvršni postupak
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4921/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4921/19, rješavajući apelaciju „ASA osiguranja“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „ASA osiguranja“ d.d.

Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 148330 19 Pžip 2 od 14. oktobra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 148330 19 Ip 2 od 5. augusta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „ASA osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almir Gagula, advokat iz Sarajeva, podnijelo je 23. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 148330 19 Pžip 2 od 14. oktobra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 148330 19 Ip 2 od 5. augusta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zavoda zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 17. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Izvršenik, Općinski sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 26. novembra do 1. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 148330 12 Ps od 18. juna 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev izvršenika kojim je tražio da se obaveže apelant da mu isplati određeno novčano potraživanje sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, te je obavezan izvršenik da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu (u daljnjem tekstu: iznos 1), sve u roku od 30 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude, dok je s viškom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka apelant odbijen.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 148330 14 Pž od 14. septembra 2016. godine odbijena je žalba izvršenika i potvrđena prvostepena presuda.

Predmetni izvršni postupak

7. Apelant je 8. novembra 2016. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave – presude Općinskog suda od 18. juna 2014. godine, koja je postala pravomoćna 14. septembra 2016. godine, protiv izvršenika radi izvršenja na transakcijskom računu izvršenika kod banke. U prijedlogu za izvršenje apelant je naveo da mu je izvršenik u paricionom roku isplatio glavnicu troškova postupka, tj. iznos 1 po presudi Općinskog suda od 18. juna 2014. godine kao izvršnom naslovu, ali nije platio zakonsku zateznu kamatu od donošenja prvostepene presude pa do dana isplate, a što je bio dužan učiniti shodno članu 28. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). U vezi s tim apelant je istakao da je iznos 1 izvršenik platio 25. oktobra 2016. godine, pa je na taj iznos dužan platiti kamatu od 18. juna 2014. godine do 25. oktobra 2016. godine u određenom novčanom iznosu (u daljnjem tekstu: iznos 2) bliže označenom u obrazloženju prvostepene presude. Stoga je apelant predložio da sud donese rješenje o izvršenju na osnovu navedenih presuda, a radi namirenja apelantove novčane tražbine u iznosu 2, te da mu naknadi troškove izvršnog postupka u određenom novčanom iznosu.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 Ps 148330 16 Ip od 17. aprila 2017. godine odbijen je apelantov prijedlog za izvršenje kao neosnovan.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 148330 17 Pžip od 8. aprila 2019. godine apelantova žalba je uvažena, pobijano rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. Rješenjem Općinskog suda 32 0 Ps 148330 19 Ip 2 od 5. augusta 2019. godine apelantov prijedlog za izvršenje podnesen tom sudu 8. novembra 2016. godine odbijen je kao neosnovan.

11. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je odredbom člana 28. stav 2. ZIP-a propisano da ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi, sud će na prijedlog tražioca izvršenja u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke, odnosno zaključenja poravnanja. U vezi s tim istaknuto je da je u konkretnom slučaju izvršnom ispravom – presudom Općinskog suda od 18. juna 2014. godine obavezan izvršenik da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1, a sve u roku od 30 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude. Nadalje, ukazano je da je izvršna isprava – presuda postala pravomoćna 14. septembra 2016. godine, a izvršna 8. novembra 2016. godine, a izvršenik je prema stanju spisa, nakon pravomoćnosti, a prije izvršnosti, 25. oktobra 2016. godine dobrovoljno ispunio svoju novčanu obavezu, tj. isplatio troškove parničnog postupka u iznosu 1, postupivši time u cijelosti u skladu s izvršnom ispravom.

12. Općinski sud je također ukazao da iz sadržine izreke presude na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak proizlazi da apelantu nije bila dosuđena zakonska zatezna kamata na dosuđene troškove postupka u smislu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Shodno tome, navedeno je da u situaciji kada je izvršenik isplatio novčane obaveze prema apelantu 25. oktobra 2016. godine, dakle, u paricionom roku kako mu je bilo i naloženo u izvršnoj ispravi (član 177. Zakona o parničnom postupku), apelantu ne pripada kamata na dosuđene troškove parničnog postupka jer takav osnov za naplatu zakonske zatezne kamate u konkretnom slučaju, prema ocjeni Općinskog suda, nije sadržan u odredbi člana 28. stav 2. ZIP-a. Naime, Općinski sud je istakao da apelantov propust da u parničnom postupku, iz kojeg potječe presuda na osnovu koje je podnesen prijedlog za izvršenje, postavi i zahtjev za kamatu na troškove postupka, ne može biti opravdan razlog da u izvršnom postupku zahtijeva kamate na troškove postupka u smislu odredbe člana 28. stav 2. ZIP-a jer je izvršenik dobrovoljno, a nakon pravomoćnosti izvršne isprave i prije pokretanja izvršnog postupka, ispunio svoju obavezu 25. oktobra 2016. godine. Dakle, ukazano je da je prije nastupanja izvršnosti izvršenik dobrovoljno ispunio svoju obavezu u cijelosti onako kako je ona glasila izrekom izvršne isprave, čime je prestala njegova obaveza u odnosu na apelanta proistekla iz izvršne isprave, a time i osnov za pokretanje izvršnog postupka za apelanta.

13. Dakle, Općinski sud je naveo da bi osnov za isplatu zakonskih zateznih kamata u korist apelanta bio sadržan u odredbi člana 28. ZIP-a samo u slučaju da izvršenik isplatu dosuđenih troškova parničnog postupka nije izvršio u paricionom roku, dok bi suprotno tumačenje od navedenog bilo protivno načelu formalnog legaliteta prema čijem zahtjevu je izvršenik dužan da u dobrovoljnom roku obavezu ispuni prema tražiocu izvršenja u onom obimu i sadržaju kako je određen izvršnom ispravom (pravni stav zauzet u većem broju odluka Kantonalnog suda).

14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 148330 19 Pžip 2 od 14. oktobra 2019. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Istovremeno, odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

15. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, istakao i da, prema ocjeni tog suda, suprotno žalbenim prigovorima, apelantu ne pripada kamata na dosuđene troškove postupka. Naime, ukazano je da apelantov propust da u parničnom postupku iz kojeg potječe presuda na osnovu koje je podnesen prijedlog za izvršenje postavi i zahtjev za kamatu na troškove postupka ne može biti opravdan razlog da u izvršnom postupku zahtijeva zatezne kamate na troškove postupka u smislu člana 28. stav 2. ZIP-a jer je izvršenik dobrovoljno, a nakon pravomoćnosti izvršne isprave, u paricionom roku i prije pokretanja izvršnog postupka isplatio svoju obavezu 25. oktobra 2016. godine. Dakle, Kantonalni sud je istakao da je prije pokretanja izvršnog postupka i prije stjecanja izvršnosti presude na osnovu koje se traži izvršenje izvršenik dobrovoljno ispunio svoju obavezu, čime je u smislu odredbe člana 295. stav 2. ZOO prestala njegova obaveza u odnosu na apelanta u cijelosti (kako u pogledu glavnog duga, u ovom slučaju troškova parničnog postupka, tako i u pogledu kamata na glavni dug, kao sporednih potraživanja), pa nije ni bilo potrebe za pokretanjem izvršnog postupka. Također je ukazano da zbog toga apelantu ne pripadaju ni troškovi izvršnog postupka jer ih izvršenik i nije prouzrokovao svojom krivicom.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant smatra da su potpuno nezakonita rješenja Općinskog i Kantonalnog suda kojima je odbijen podneseni prijedlog za izvršenje jer je pozitivno-pravni propis očigledno proizvoljno primijenjen. Naime, apelant ukazuje da su redovni sudovi odbili prijedlog za izvršenje čiji je predmet naplata neplaćene zakonske zatezne kamate jer ti sudovi pogrešno tumače i shvataju značaj odredbe člana 28. stav 2. ZIP-a, pa su analogno tome donijeli i potpuno nezakonite odluke. Dakle, apelant navodi da je u toku postupka dokazano kako ni u konkretnoj pravnoj stvari, u samoj izvršnoj ispravi, nije određeno plaćanje zatezne kamate na troškove postupka, to proizlazi da apelant ima pravo da u izvršnom postupku traži da izvršni sud rješenjem odredi naplatu tih kamata, i to od dana donošenja odluke do naplate. Osim toga, apelant navodi da je podnio apelaciju radi ujedinjavanja sudske prakse, kao i radi pravne sigurnosti, te zbog toga što mu nije data mogućnost pristupa sudu. Također, apelant traži isplatu naknade štete u iznosu od 300,00 KM godišnje za svaku godinu trajanja postupka.

b)Odgovori na apelaciju

17. Izvršenik tvrdi da su apelantovi navodi potpuno neosnovani, te da apelant ne može potraživati zatezne kamate koje nisu ni dosuđene jer ih izvršni naslov ni ne sadrži. Također, izvršenik ukazuje da je svoje obaveze iz presude koje se tiču troškova postupka odmah i bez odlaganja izvršio. Izvršenik predlaže da se apelacija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neosnovana.

18. Općinski sud smatra da apelantovi navodi izneseni u apelaciji nisu osnovani jer u konkretnom slučaju nije došlo do povrede navedenih apelantovih prava.

19. Kantonalni sud ukazuje da su navodi iz predmetne apelacije neosnovani jer su u osporenom rješenju tog suda dati jasni i iscrpni razlozi za takvu odluku. Shodno tome, Kantonalni sud smatra da je osporeno rješenje tog suda u cijelosti zakonito i pravilno.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka

USBiH).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH i 46/16) koji u relevantnom dijelu glasi: Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Član 28. stav (2) Naplata zateznih kamata (2) Ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke, odnosno zaključenja poravnanja do naplate.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 295 stav (2) (2) Prestankom glavne obaveze gase se jemstvo, zaloga i druga sporedna prava. VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 148330 19 Pžip 2 od 14. oktobra 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 23. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Pored toga, apelant navodi da je podnio apelaciju radi ujedinjavanja sudske prakse, kao i radi pravne sigurnosti, te zbog toga što mu nije data mogućnost pristupa sudu.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud, prije svega, konstatira da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant, kao tražilac izvršenja, pokrenuo na osnovu izvršne isprave protiv izvršenika radi naplate zakonskih zateznih kamata na troškove parničnog postupka, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

a)U odnosu na osporene odluke

30. U konkretnom slučaju apelant smatra da je u postupku proizvoljno primijenjeno procesno pravo. Osim toga, apelant navodi da je podnio apelaciju radi ujedinjavanja sudske prakse, kao i radi pravne sigurnosti, te zbog toga što mu nije data mogućnost pristupa sudu.

31. U vezi s navodima koji se odnose na primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, tvrdi da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjena odredba člana 28. stav 2. ZIP-a. U kontekstu ovih apelacionih navoda Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio razloge kojima se vodio kada je ocijenio da je Općinski sud pravilno primijenio relevantnu odredbu ZIP-a, kada je apelantov prijedlog za izvršenje podnesen tom sudu 8. novembra 2016. godine odbio kao neosnovan. Naime, Općinski sud i Kantonalni sud su jasno ukazali na činjenicu da je izvršenik prije pokretanja predmetnog izvršnog postupka i prije nastupanja izvršnosti prvostepene presude od 18. juna 2014. godine dobrovoljno ispunio svoju obavezu, čime je u cijelosti prestala njegova obaveza u odnosu na apelanta kako u pogledu glavnog duga tako i u pogledu sporednih potraživanja, pa nije ni bilo potrebe za pokretanjem izvršnog postupka. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud, suprotno apelantovom mišljenju, dali dovoljno jasno, logično i argumentirano obrazloženje za svoje zaključke da u konkretnom slučaju apelantu ne pripada zakonska zatezna kamata na dosuđene troškove parničnog postupka u smislu člana 28. stav 2. ZIP-a, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni procesnog prava.

33. U odnosu na apelantove navode da je podnio apelaciju radi ujedinjavanja sudske prakse, kao i radi pravne sigurnosti, te zbog toga što mu nije data mogućnost pristupa sudu, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, već se na kršenje tih prava samo paušalno pozvao. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava, u suštini, odnose na iste navode koje je apelant istakao u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se ovi apelantovi navodi o kršenju navedenih prava posebno ispituju.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant prijedlog za izvršenje podnio 8. novembra 2016. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 14. oktobra 2019. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je dvije godine i oko 11 mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

37. Ustavni sud najprije zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud ne nalazi da se radi o složenom predmetu. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka.

38. U pogledu ponašanja sudova Ustavni sud zapaža da su u periodu od dvije godine i oko 11 mjeseci Općinski sud i Kantonalni sud donijeli četiri rješenja. Ustavni sud nalazi da je Općinskom sudu u prvoj fazi postupka bilo potrebno pet mjeseci da donese prvostepeno rješenje, dok je Kantonalnom sudu bilo potrebno oko dvije godine (računajući od dana donošenja prvostepenog rješenja) da donese drugostepeno rješenje kojim je ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. Također, Ustavni sud zapaža da je nakon toga Općinskom sudu bilo potrebno oko četiri mjeseca (računajući od dana donošenja drugostepenog rješenja) da donese prvostepeno rješenje, dok je Kantonalnom sudu bilo potrebno oko dva mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepenog rješenja) da donese drugostepeno rješenje.

39. Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, a posebno imajući u vidu okolnosti ovog predmeta, te da su u okviru analiziranog perioda (dvije godine i oko 11 mjeseci) redovni sudovi donijeli četiri rješenja, zaključuje da nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

41. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su Općinski sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili zašto u konkretnom slučaju apelantu nisu mogle biti isplaćene zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka u smislu člana 28. stav 2. ZIP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od dvije godine i oko 11 mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesena četiri rješenja, prešla granice „razumnog roka“.

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4921/19 („ASA Osiguranje“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio