Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-104/21 (Đ. M. i D. Č.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-104/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-104/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Đorđe Miljanović i Dževad Čembić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Đorđe Miljanović i Dževad Čembić protiv Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 80 0 P 021659 20 Rev 3 od 6. listopada 2020.
godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđe Miljanović i Dževad Čembić (u daljnjemu tekstu: apelanti), oboje iz Bijeljine, koje zastupa Momir Radulović, odvjetnik iz Bijeljine, podnijeli su 11. siječnja 2021. apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 021659 20 Rev 3 od 6. listopada 2020. godine.
2. Presudom Osnovnoga suda u Bijeljini od 11. prosinca 2019. godine odbijen je zahtjev tužitelja (M.T.) kojim je tražio da se utvrdi da su nekretnine, bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, zajednička svojina svih etažnih vlasnika zgrade, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se predmetne nekretnine upišu kao zajednička svojina etažnih vlasnika zgrade, te porušiti zid na način bliže označen u izreci prvostupanjske odluke, ili da sve to učini tužitelj na trošak apelanata. Nadalje, obvezan je tužitelj apelantima naknaditi troškove parničnoga postupka.
3. Presudom Okružnoga suda u Bijeljini od 3. lipnja 2020. godine priziv tužitelja je uvažen i prvostupanjska presuda preinačena tako da je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev, a apelanti solidarno obvezani da tužitelju naknade troškove parničnoga postupka.
4. Rješenjem Vrhovnoga suda od 6. listopada 2020. godine revizija apelanata je odbačena. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 237. st. 2. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM, kako slijedi iz odredbe čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP koji je stupio na snagu 27. srpnja 2013. godine, prije donošenja prvostupanjske presude. Vrhovni je sud istakao je tužba u ovoj pravnoj stvari pokrenuta 3. veljače 1994. godine i da je vrijednost spora bila označena u iznosu od 500,00 dinara. Vrhovni je sud istakao da je tijekom postupka podneskom od 11. listopada 2005. godine vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 12.000,00 KM, koja vrijednost nije mijenjanja ni kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZPP, niti su apelanti prigovarali ovako naznačenoj vrijednosti. Vrhovni je sud istakao da iz navedenoga slijedi da je revizija nedopuštena. Vrhovni je sud istakao da apelanti nisu tražili pozivanjem na odredbe čl. 237. st. 3. ZPP da se o reviziji ipak odlučuje, slijedom čega se pitanjem izuzetnoga dozvoljavanja revizije nije mogao baviti ovaj sud.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelanti su istakli da je „Vrhovni sud dva puta meritorno odlučivao po reviziji apelanta prihvaćajući dozvoljenost iste bez obzira na vrijednost spora, da bi treći put reviziju odbacio zbog male vrijednosti spora“, te navodi da je postupanje Vrhovnoga suda „bez presedana, da je svojom odlukom Vrhovni sud apelantima uskratio pravo na pravni lijek“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na konkretan slučaj.
8. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Europskoga suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je članak 6. stavak
1. Europske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP-766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP-1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelanti osporavaju odluku donesenu u postupku u kojemu je Vrhovni sud odlučivao samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih uvjeta za izjavljivanje revizije. Dakle, iz navedenoga proistječe da se osporenom odlukom nije odlučivalo o «građanskim pravima ili obvezama» apelanata u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje, u pogledu navoda apelanata o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo niti o imovinskim pravima apelanata iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanata o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornoga prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević