Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1818/19 (M. K.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1818/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1818/19, rješavajući apelaciju Milke Karakaš, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7), člana 72 st. (4) i (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija koju je podnijela Milka Karakaš.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji se trenutno nalazi pred Kantonalnim sudom u Bihaću po tužbi protiv Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj FZ3/2/2-35-2-12-25/13 od 2. decembra 2020.

godine.

Na osnovu člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se predsjedniku Kantonalnog suda u Bihaću da preduzme neophodne mjere iz svoje nadležnosti da se po hitnom postupku okonča predmetni upravni spor u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantkinji Milki Karakaš isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona i predsjedniku Kantonalnog suda u Bihaću da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milka Karakaš (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sanskog Mosta podnijela je 23. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu priznavanja prava na invalidsku penziju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) i Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za Unsko-sanski kanton – Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) zatraženo je 1. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelacije.

3. Kantonalni sud, Federalni zavod i Kantonalna služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 23. septembra 2020. godine.

4. Ustavni sud je 22. januara 2021. godine od Kantonalne službe zatražio da se izjasni u kojoj fazi se trenutno nalazi predmetni postupak. Kantonalna služba je 25. januara 2021. godine dostavila dopunu odgovora na apelaciju.

5. Ustavni sud je 26. januara 2021. godine od Federalnog zavoda zatražio da se izjasni u kojoj fazi se trenutno nalazi predmetni postupak. Federalni zavod je 26. januara 2021. godine dostavio dopunu odgovora na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Apelantkinja je 13. januara 2011. godine podnijela zahtjev za priznavanje prava na isplatu invalidske penzije u skladu s odredbom člana 141a Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

8. Rješenjem Kantonalne službe broj 1040615775 od 21. maja 2013. godine apelantkinji je priznato pravo na isplatu invalidske penzije, a zakonski iznos penzije usklađen sa svim povećanjima na dan donošenja rješenja je utvrđen u novčanom iznosu preciziranom u dispozitivu rješenja, te je navedeno da se tako utvrđeni iznos penzije usklađuje s isplatnim koeficijentom, u zavisnosti od raspoloživih sredstava prikupljenih na mjesečnom nivou. Istim rješenjem je utvrđeno da će se o datumu uspostavljanja isplate penzije odlučiti nakon prestanka isplate kod Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske. Na navedeno rješenje apelantkinja je uložila žalbu.

9. Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ3/2-1040615775 od 7. avgusta 2013. godine apelantkinjina žalba je odbijena kao neosnovana.

10. Apelantkinja je tužbom od 9. septembra 2013. godine pokrenula upravni spor protiv rješenja Federalnog zavoda od 7. avgusta 2013. godine.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 008109 13 U od 21. januara 2015. godine apelantkinjina tužba je uvažena, poništeno je rješenje Federalnog zavoda od 7. avgusta 2013. godine i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje po žalbi. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da Federalni zavod u osporenom rješenju nije dao potpuno i jasno obrazloženje za sve navode koji su istaknuti u žalbi, a shodno odredbi člana 242 stav 2 Zakona o upravnom postupku, iz kog razloga je učinio povredu pravila postupka, zatim nije dao jasne razloge o načinu utvrđivanja visine penzije, te da iz rješenja nije vidljivo koji je stav člana 72 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju primijenjen, pa je iz navedenih razloga rješenje poništeno i predmet vraćen Federalnom zavodu na ponovni postupak.

12. Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ3/2/2-35-2-12-2/13 od 4. marta 2015. godine, u postupku izvršenja presude Kantonalnog suda, apelantkinjina žalba je odbijena kao neosnovana.

13. Apelantkinja je tužbom od 30. marta 2015. godine pokrenula upravni spor protiv rješenja Federalnog zavoda od 4. marta 2015. godine.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 009920 15 U od 1. decembra 2016. godine apelantkinjina tužba je uvažena, poništeno je rješenje Federalnog zavoda od 4. marta 2015. godine i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje po žalbi. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da Federalni zavod u osporenom rješenju nije dao potpuno i jasno obrazloženje za sve navode koji su istaknuti u žalbi, a shodno odredbi člana 242 stav 2 Zakona o upravnom postupku, iz kog razloga je učinio povredu pravila postupka, zatim nije dao jasne razloge o načinu utvrđivanja visine penzije, te nije dao razloge zašto nisu primijenjene relevantne odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju prilikom utvrđivanja visine penzije, pa je iz navedenih razloga rješenje poništeno i predmet vraćen Federalnom zavodu na ponovni postupak.

15. Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ3/2/2-35-2-12-10/13 od 7. februara 2017. godine, u postupku izvršenja presude Kantonalnog suda, apelantkinjina žalba je odbijena kao neosnovana.

16. Apelantkinja je tužbom od 4. marta 2017. godine pokrenula upravni spor protiv rješenja Federalnog zavoda od 7. februara 2017. godine.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 012272 17 U od 4. juna 2018. godine apelantkinjina tužba je uvažena, poništeno je rješenje Federalnog zavoda od 7. februara 2017. godine i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje po žalbi. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Federalni zavod u osporenom rješenju bio dužan ponuditi obrazloženje na osnovu kojih podataka je apelantkinji priznat određeni iznos invalidske penzije, budući da je taj iznos različit od iznosa navedenog u rješenju iz 1991. godine koje je apelantkinja dostavila sudu. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je takvim postupanjem upravnih organa povrijeđena odredba člana 7 Zakona o upravnom postupku kojom je propisano da se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari i da se s tim ciljem moraju utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, pa je iz navedenih razloga rješenje poništeno i predmet vraćen Federalnom zavodu na ponovni postupak.

18. Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ3/2/35-2-12-19/13 od 30. novembra 2018. godine, u postupku izvršenja presude Kantonalnog suda, apelantkinjina žalba je uvažena, poništeno je rješenje Kantonalne službe od 21. maja 2013. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.

19. Rješenjem Kantonalne službe broj FZ4/2/1-35-2-313805-11/16 od 3. septembra 2020. godine apelantkinji je priznato pravo na isplatu invalidske penzije u novčanom iznosu preciziranom u dispozitivu rješenja počev od 1. juna 2013. godine. Istim rješenjem je utvrđeno da zakonski iznos penzije usklađen sa svim povećanjima na dan donošenja rješenja iznosi novčani iznos preciziran u dispozitivu rješenja. Na navedeno rješenje apelantkinja je uložila žalbu.

20. Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ3/2/2-35-2-12-25/13 od 2. decembra 2020. godine apelantkinjina žalba je odbijena kao neosnovana.

21. Apelantkinja je tužbom pokrenula upravni spor protiv rješenja Federalnog zavoda od 2. decembra 2020. godine.

22. Predmet se trenutno nalazi pred Kantonalnim sudom radi odlučivanja po apelantkinjinoj tužbi.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. Apelantkinja ukazuje da joj je zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Apelantkinja navodi da je kao povratnik još 2011. godine podnijela zahtjev da joj se iz Federalnog zavoda nastavi isplata penzije koju je ostvarila rješenjem iz 1991. godine, ali da još uvijek nije dobila „zakonito“ rješenje u prvom stepenu. Apelantkinja navodi da je s ciljem ostvarenja svog prava koristila sva raspoloživa pravna sredstva – žalbe, tužbe, urgencije i molbe za efikasnije postupanje upravnih i sudskih organa, detaljno opisuje hronologiju predmetnog postupka, te navodi da smatra da je preduzela sve što joj je bilo na raspolaganju i da odgovornost za dužinu trajanja postupka snose Federalni zavod i Kantonalni sud. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer su postupci pred upravnim i sudskim organima trajali „neprihvatljivo preko zakonom utvrđenih rokova“, te predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi povredu njenih prava, naložiti Federalnom zavodu da odmah donese rješenje po njenom zahtjevu, a apelantkinji dodijeliti naknadu na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovori na apelaciju

25. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer odlukom tog suda nije došlo do povrede apelantkinjinih prava budući da je taj sud odluke donosio u razumnom roku i o svim odlučnim navodima iz tužbe je dao valjane i argumentovane razloge, zbog čega je predložio da se apelacija odbije.

26. Federalni zavod je u vrlo opširnom odgovoru na apelaciju, prije svega, detaljno opisao hronologiju postupka, a nakon toga je detaljno analizirao pravna i činjenična pitanja konkretnog predmeta, te je istakao da su apelantkinjini navodi da joj se ne vrši isplata penzije koja joj po zakonu pripada paušali, neosnovani i nezakoniti. Osim toga, Federalni zavod je istakao da se apelantkinji, bez obzira na tok postupka, nesmetano isplaćuje penzija od 1. juna 2013. godine. U odnosu na dužinu trajanja postupka, Federalni zavod je naveo da je taj organ, i u prvom i u drugom stepenu, postupao u razumnim rokovima. Smatra da apelantkinja neosnovano traži naknadu nematerijalne štete budući da joj nije nanesena bilo kakva šteta, niti su joj povrijeđena prava. Zbog svega iznesenog, Federalni zavod je predložio da se apelacija odbije. U dopuni odgovora na apelaciju Federalni zavod je obavijestio Ustavni sud da se predmet trenutno nalazi pred Kantonalnim sudom na odlučivanju po apelantkinjinoj tužbi na rješenje Federalnog zavoda od 2. decembra 2020. godine.

27. Kantonalna služba je navela da je u cijelosti saglasna s odgovorom koji je dao Federalni zavod.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

29. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

Član 57.

Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ dužan je da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.

Član 58.

Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom ako je u toj stvari potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.

30. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da je predmetni postupak u toku i da u dužem periodu još uvijek nije donijeta konačna i pravosnažna odluka, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelantkinja navodi da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Relevantni principi

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantkinjinim zahtjevom od 13. januara 2011. godine i da u momentu donošenja ove odluke nije okončan budući da se predmet trenutno nalazi na odlučivanju pred Kantonalnim sudom. Dakle, predmetni postupak traje preko 10 godina i to je period koji će Ustavni sud ispitati. Analiza dužine trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora pokrenutog zbog priznavanja prava na isplatu invalidske penzije. Ustavni sud nalazi da iz stanja spisa predmeta proizlazi da se ne radi o složenom predmetu, ali je od velikog značaja za apelantkinju jer je od ishoda postupka zavisilo utvrđivanje osnova i visine invalidske penzije, a iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantkinja uticala na dužinu postupka.

41. Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak pokrenut zahtjevom koji je apelantkinja podnijela 13. januara 2011. godine, a po kojem je Kantonalna služba, nakon dvije godine i četiri mjeseca, odlučila rješenjem od 21. maja 2013. godine. Protiv navedenog rješenja apelantkinja je izjavila žalbu, koju je Federalni zavod nakon tri mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepenog rješenja) odbio i potvrdio prvostepenu odluku. Apelantkinja je protiv rješenja Federalnog zavoda pokrenula upravni spor, te je Kantonalni sud nakon jedne godine i četiri mjeseca (računajući od dana podnošenja tužbe) usvojio apelantkinjinu tužbu, ukinuo drugostepeno rješenje i predmet vratio Federalnom zavodu na ponovno odlučivanje po žalbi. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Federalni zavod, u ponovnom postupku, donio rješenje (nakon mjesec dana) kojim je ponovo odbio apelantkinjinu žalbu protiv prvostepenog rješenja od 21. maja 2013. godine. Nakon toga, Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud u dva navrata uvažavao apelantkinjine tužbe, poništavao rješenja Federalnog zavoda i vraćao predmet na ponovni postupak i rješavanje. Kantonalni sud je obje presude donio u roku kraćem od dvije godine, računajući od dana podnošenja tužbi, dok je Federalni zavod rješenja donio u roku od dva mjeseca, odnosno šest mjeseci računajući od dana donošenja presuda Kantonalnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Federalni zavod, u postupku izvršenja presude Kantonalnog suda, rješenjem od 30. novembra 2018. godine uvažio apelantkinjinu žalbu, poništio prvostepeno rješenje od 21. maja 2013. godine i predmet vratio Kantonalnoj službi na ponovni postupak. Kantonalna služba je nakon jedne godine i devet mjeseci donijela novo rješenje, na koje je apelantkinja izjavila žalbu, koja je odbijena rješenjem Federalnog zavoda od 2. decembra 2020. godine (nakon tri mjeseca). Ustavni sud zapaža da je apelantkinja protiv rješenja Federalnog zavoda pokrenula upravni spor, te da je predmetni postupak trenutno u toku pred Kantonalnim sudom.

42. Na osnovu iznesenog, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu predmetnog postupka koji traje duže od 10 godina u konkretnom slučaju snosi prvostepeni upravni organ koji nije vodio postupak bez nepotrebnog odugovlačenja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i na način kako je propisano članom 14 Zakona o upravnom postupku, odnosno drugostepeni organ koji je učinio propuste koji su prouzrokovali poništavanje njegovih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak, čime su upravni organi u pretežnom dijelu doprinijeli dužini postupka. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud svoje presude donosio u razumnim rokovima, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, budući da je prvu presudu donio u roku od godinu dana i četiri mjeseca, drugu u roku od godinu dana i osam mjeseci i treću u roku od godinu dana i tri mjeseca, što nije u značajnijoj mjeri uticalo na ukupnu dužinu predmetnog postupka.

43. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da kršenje prava na suđenje u razumnom roku, koje je utvrđeno u tom predmetu, „nije izolirani incident, niti se može pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu, nego je posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i mora biti kvalifikovano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna s ustavnim pravom na pravično suđenje“. Ustavni sud smatra da navedena praksa nije primjenljiva u konkretnom slučaju jer se takva dužina postupka mora pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu i ne može se definisati kao posljedica uopštenih okolnosti i nedostataka u organizovanju nadležnosti u oblasti pravosuđa. Dužina trajanja predmetnog postupka mora se sagledati u kontekstu adekvatnosti administriranja pravde od organa koji su postupali u predmetnom postupku.

44. Imajući u vidu navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, koji je od velikog značaja za apelantkinju, a traje duže od 10 godina i još uvijek nije okončan, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret organima uprave, ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

45. Iako nije utvrdio odgovornost Kantonalnog suda pred kojim se postupak trenutno vodi, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Kantonalnom sudu da po hitnom postupku okonča postupak s obzirom na to da traje duže od 10 godina. Naime, u predmetnom postupku je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i ako se konačna odluka ne bi donijela bez daljnjeg odgađanja, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku bila bi dovedena u pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba).

46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantkinjinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

47. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

48. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantkinji u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

49. Navedeni iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

50. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u „razumnom roku“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantkinjine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje apelantkinja dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, jer se ti navodi zasnivaju na istim razlozima. VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupak pokrenut zbog priznavanja prava na isplatu invalidske penzije traje duže od 10 godina i još uvijek nije okončan, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret upravnim organima, a od velikog je značaja za apelantkinju.

52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1818/19 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio