Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-182/21 (I. M.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-182/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-182/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivan Mandurić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Mandurić protiv Obavještenja Federalnoga tužiteljstva Federacije BiH broj T11 0 KTA 0004974 20 od 17. studenoga 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Mandurić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Posušja, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 18. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Obavještenja Federalnoga tužiteljstva Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Federalno tužiteljstvo) broj T11 0 KTA 0004974 20 od 17. studenoga 2020. godine.

2. Naredbom o neprovođenju istrage Kantonalnoga tužiteljstva Kantona 10 (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) od 18. veljače 2020. godine odlučeno je da se neće voditi istraga protiv J.Ć., jer ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeni počinio kaznena djela Neizvršenje sudske odluke iz čl. 351. Kaznenoga zakona (u daljnjemu tekstu: KZ), Prijevara iz čl. 294. KZ, te Prijevara u gospodarskome poslovanju iz čl. 251. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ.

3. Odlukom Kantonalnoga tužiteljstva od 5. lipnja 2020. godine odbijena je kao neutemeljena pritužba apelanta izjavljena protiv naredbe o neprovođenju istrage od 18. veljače 2020. godine. U obrazloženju odluke Kantonalno je tužiteljstvo istaklo da ne stoje navodi iz podnesene pritužbe da je J.Ć. počinio kaznena djela koja su navedena u kaznenoj prijavi. Kantonalno je tužiteljstvo istaklo da glede kaznenoga djelo Neizvršenje sudske odluke u naredbi objašnjeno da se navedena presuda odnosi na tvrtku „Trgovina-Gradnja“ čija je vlasnica i ravnateljica A.Ć., a ne prijavljeni J.Ć., te stoga isti nije niti imao obvezu postupati po pravomoćnoj presude, jer niti je utemeljiteljem niti ravnateljem tvrtke. Kantonalno je tužiteljstvo istaklo da glede navode o kaznenome djelu Prijevara, iz ugovora koji je sklopljen 29. svibnja 2002. godine proistječe da su istim regulirani odnosi između tvrtke „Trgovina-Gradnja“ kojega je zastupala ravnateljica A.Ć. i tvrtke „Gramping“ d.o.o. Posušje, kojega je zastupao apelant, a da je iz ugovora evidentno da su istim regulirani odnosi između dvije tvrtke i da je ugovorom ugovorena nadležnost suda u slučaju eventualnih sporova. Kantonalno je tužiteljstvo istaklo da je za ovo kazneno djelo, s obzirom da je ugovor sačinjen 29. svibnja 2002. godine nastupila i apsolutna zastara. Kantonalno je tužiteljstvo istaklo da je glede navoda o kaznenome djelu Prijevara u gospodarskome poslovanju u naredbi o neprovođenju istrage istaknuto da navedeno kazneno djelo nije bilo niti propisano KZ koji je u tomu razdoblju bio na snazi. Kantonalno je tužiteljstvo istaklo da da je naime ugovor sklopljen 29. svibnja 2002. godine, a ovo kazneno je djelo propisano KZ koji je stupio na snagu 1. rujna 2003. godine. Kantonalno je tužiteljstvo istaklo da je nakon razmatranja navoda iz pritužbe, uvida u spis predmeta i izjašnjenja postupajućega tužitelja zaključeno da apelant nije iznio nove informacije niti nove činjenice koje bi pružile utemeljenje za nastavljanje istrage.

4. Obavještenjem Federalnoga tužiteljstva od 17. studenoga 2020. godine apelant je obaviješten da povodom pritužbe podnesene na odluku Kantonalnoga tužiteljstva od 5. lipnja 2020. godine, Federalno je tužiteljstvo postupajući u smislu čl. 9. i 20. Zakona o Federalnome tužiteljstvu izvršilo uvid u cjelokupan spis kao i u donesene odluke, nakon čega je ocijenjeno da pritužba nije utemeljena, te da su donesene odluke pravilne i na zakonu utemeljene.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je zbog donošenja obavještenja Federalnoga tužiteljstva kojim je obaviješten da je pritužba protiv odluke Kantonalnoga tužiteljstva neutemeljena, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnome slučaju primjenjive garancije članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovome slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koji priznaje pravo svakome pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja utemeljenosti kaznene optužbe protiv njega.

8. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na "utemeljenost kaznene optužbe" protiv trećih osoba, u kojemu se apelant pojavljuje u ulozi podnositelja kaznene prijave. Ustavni sud smatra da u kaznenim postupcima članak 6. Europske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se utvrđuje [...] utemeljenost bilo kakve kaznene optužbe. Naime, samo se takva osoba može smatrati «žrtvom» u smislu članka 6. Europske konvencije. Prema tomu, obrnuto tumačenje članka 6. Europske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantiralo i nekome tko traži utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv druge osobe, nadmašilo bi jezičke okvire tumačenja članka 6. Europske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-19/02 od 17. ožujka 2004. godine i AP-2641/17 od 7. rujna 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Iz navedenoga proistječe da pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije ne obuhvaća pravo na pokretanje kaznenoga postupka protiv trećih osoba i da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od članka 6. Europske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u svezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnomu postupku nije odlučivalo niti o imovinskim pravima apelanta iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-182/21 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio