Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2665/19 (B. P.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2665/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2665/19, rješavajući apelaciju Branislava Plavšića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i (3) tačka c), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Branislava Plavšića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 K 000399 19 Kž 2 od 30. maja 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 16 0 K 000399 18 K od 10. januara 2019. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Plavšića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 K 000399 19 Kž 2 od 30. maja 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 16 0 K 000399 18 K od 10. januara 2019. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s apelantovim boravkom u pritvoru od 13. juna 2018. do 10.

januara 2019. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Branislav Plavšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, trenutno smješten u JZU Specijalna bolnica za psihijatriju Sokolac, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodraga Deretića i Draška Zeca iz Prijedora, podnio je 25. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 K 000399 19 Kž 2 od 30. maja 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 16 0 K 000399 18 K od 10. januara 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 6. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 20. do 30. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 16 0 K 000399 18 K od 10. januara 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda, utvrđeno je da je apelant 9. juna 2018. godine u stanju neuračunljivosti lišio života M. T. (u daljnjem tekstu: oštećeni), čime je u neuračunljivom stanju počinio protivpravno djelo „ubistva“ iz člana 124 stav 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Apelantu je na osnovu člana 72 stav 1 tačka 1 u vezi sa članom 383b stav 1 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, koje će vremenski trajati dok postoji potreba za apelantovim liječenjem.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno sljedeće: da je protiv apelanta 6. septembra 2018. godine podignuta optužnica zbog krivičnog djela ubistva, da je nakon izvedenih dokaza tužilac 27. decembra 2018. godine preinačio potvrđenu optužnicu tako što je podnio prijedlog da se apelantu izrekne mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi jer je apelant u neuračunljivom stanju počinio navedeno djelo te da su tokom postupka izvedeni dokazi optužbe i odbrane (pobrojani na str. 2 i 3 presude). U nastavku su analizirani i ocijenjeni izvedeni dokazi pojedinačno i u međusobnoj vezi te navedeni razlozi u pogledu apelantove neuračunljivosti. U vezi s tim je navedeno sljedeće: da je nasilna smrt oštećenog uzrokovana uticajem vatrenog oružja; da je izvršeno vještačenje barutnih čestica na samoljepljivim folijama izuzetih s odjevnih predmeta i ruku pojedinih lica (u obrazloženju navedeno pojedinačno od kojih lica); da je izvršeno vještačenje automatske puške koju je apelantov otac dobrovoljno predao, da je izvršeno psihijatrijsko vještačenje apelanta i da su na okolnosti iz optužnice saslušani određeni svjedoci, uglavnom komšije oštećenog i apelanta, te članovi njihovih porodica. Takođe je u svojstvu svjedoka saslušan inspektor N. M. na okolnost službenog postupanja u vezi s rasvjetljavanjem krivičnog djela. U obrazloženju je interpretiran sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka te su navedeni sadržaj i zaključci do kojih su došli vještaci u pogledu zadataka povodom kojih su vještačili.

7. Odlučujući o osnovanosti prijedloga Tužilaštva i opravdanosti predložene mjere, Okružni sud je, prije svega, morao utvrditi da li je počinjeno protivpravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo, da li je izvršilac tog protivpravnog djela apelant, te ako jeste kakav je njegov odnos svijesti prema izvršenom djelu i, s obzirom na njegovo duševno stanje, da li postoji opasnost da bi mogao da ponovi isto ili slično krivično djelo, zbog čega je kao takav opasan za okolinu.

8. Činjenično utvrđenje koje se odnosi na vrijeme, mjesto i način lišenja života oštećenog, a time i počinjenje protivpravnog djela koje je zakonom propisano kao krivično djelo ,,ubistva“ iz člana 124 stav 1 KZRS nije bilo sporno tokom cijelog postupka i ono je rezultat sadržaja dokumentacije proistekle iz uviđaja, obavljenih vještačenja, svjedočenja vještaka na glavnom pretresu, kao i iskaza saslušanih svjedoka. Odlučne činjenice koje se odnose na postojanje povreda kod oštećenog činjenično opisanih u izreci rješenja, lokacija tih povreda, međusobnog položaja tijela oštećenog i izvršioca djela, kao i sredstvo povređivanja, objektivizirani su prihvatanjem nalaza i mišljenja obducenta dr. Ž. K.

9. Pojedinačnom i međusobnom ocjenom izvedenih dokaza na način kako je propisano odredbom člana 295 stav 2 ZKPRS, Okružni sud je utvrdio da je apelant 9. juna 2018. godine došao u neposrednu blizinu porodične kuće oštećenog i lišio ga života ispaljenjem metaka iz automatske puške. U tom pravcu je izvršeno identifikaciono vještačenje automatske puške AP kal. 7,62 (ostali identifikacioni elementi navedeni u obrazloženju na strani 11 presude) uz zaključak vještaka da je oružje ispravno i da je iz njega moguće opaljenje metka. Postojanje potpune podudarnosti opštih i individualnih karakteristika čahura pronađenih na licu mjesta sa čahurama od metaka istog kalibra, probno ispaljenih iz predmetne automatske puške, prema ocjeni Okružnog suda, isključuje bilo kakvu mogućnost da pripadaju projektilu ispaljenom iz nekog drugog vatrenog oružja, a time i mogućnost da predmetna puška nije sredstvo izvršenja djela ubistva oštećenog. Nalaz i mišljenje vještaka balističara je zasnovan na stručnom pregledu i ispitivanju dostavljenog materijala, s preduzetim konkretnim provjerama, pa i kod činjenice da odbrana nije imala prigovora na njega, kao ni na usmeno izlaganje tog nalaza, sud je taj nalaz u cijelosti prihvatio kao od značaja za davanje odgovora na ključno pitanje da je iz tog oružja pucano. U nastavku je navedeno da je spornu automatsku pušku predao apelantov otac iz čijeg iskaza proizlazi da je oružje držao u kući i da su članovi njegove porodice znali za tu činjenicu i mjesto gdje ju je držao, uključujući i apelanta. S obzirom na to da iz izvedenih dokaza proizlazi da su ostali članovi apelantove porodice imali alibi za inkriminisani period, te da je isključena mogućnost da je u momentu izvršenja krivičnog djela oružje bilo u rukama nekog van apelantove porodice, neprihvatljivim je ocijenjen stav apelantove odbrane da su čahure pored tijela oštećenog bile podmetnute.

10. U nastavku je opisana nesporna činjenica koja se odnosi na apelantovu odjeću koju je imao na sebi prije i poslije izvršenja krivičnog djela, a koja je bila predmet vještačenja vještaka B. V. D. U vezi s tim je navedeno da je nalaz vještačenja tragova na apelantovoj odjeći na kojoj su pronađene čestice za koje je, s obzirom na pojavni oblik i boju, utvrđeno da su barutne, prihvaćen kao jasan, potpun i da ne izaziva sumnju u istinitost. Osim toga, vještak je u iskazu na pretresu iznijela svoje stručno mišljenje o spornoj činjenici i u toku usmenog izlaganja razjasnila sporne činjenice te, cijeneći odgovore vještaka B. V. D., sud je stekao uvjerenje o istinitosti njenog nalaza i mišljenja i ispravnosti datih odgovora. Činjenica da vještak nije fotografisala pojavni oblik koji je izazvan primjenom DFA testa, što je apelantova odbrana smatrala nedostatkom, ne umanjuje vrijednost nalaza i mišljenja, pa i kod nesporno suprotstavljenog stručnog mišljenja vještaka odbrane R. Đ. da ne postoji nijedna metoda koja bi bila 100% sigurna. Okružni sud je napomenuo da nepostojanje barutnih čestica na apelantovim rukama ne isključuje mogućnost da je on počinilac djela zato što se, prema mišljenju vještaka, barutne čestice uklanjaju pranjem, a u konkretnom slučaju je nesporno da je apelant po izvršenju djela pomagao ocu u pranju gljiva i takvom radnjom uklonio njihovo postojanje.

11. Neosnovanim je ocijenjen prigovor apelantove odbrane o nezakonitosti određenih dokaza jer su naredbe Tužilaštva od 10. juna i 5. septembra 2018. godine o vještačenju apelantove odjeće i vještačenju tragova izuzetih samoljepljivim folijama sačinjene u skladu s odredbom člana 161 stav 2 ZKPRS. Navedena odredba ne propisuje tužiočevu obavezu da u pismenoj naredbi koju je izdao za vještačenje zahtijeva određenu stručnost vještaka, već se to upravo zbog složenosti vještačenja povjerava ustanovi koja vrši izbor stručnjaka, pri čemu stručnost vještaka B. V. D. kao diplomiranog inženjera tehnologije ispunjava traženi uslov za postavljeni zadatak vještačenja.

12. Okružni sud je dalje naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra S. V. S. proizlazi da je apelant duševno oboljelo lice, da ima oboljenje tipa šizofrenija, da je počev od 2014. godine bio nekoliko puta hospitalizovan, ali da reemisije nikada nisu bile kompletne, što dodatno kompromituje njegovo psihološko i socijalno funkcionisanje. S obzirom na to da u vrijeme izvršenja djela nije bio sposoban da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima, da je bio neuračunljiv, da je nužan kontinuiran medikamentozni psihijatrijski tretman, mišljenje je vještaka da se takvo liječenje može sprovesti u Zavodu za forenzičku psihijatriju. Takođe je istaknuto da liječenje treba da traje onoliko koliko procijene nadležni ljekari da je neophodno jer bi u protivnom, ukoliko apelant ne bi bio pod redovnim kontrolnim pregledima psihijatra, mogao da ponovi djelo. U pogledu sposobnosti da učestvuje u krivičnom postupku i prati njegov tok, vještak je istakla da je apelant sposoban da učestvuje u postupku i da ostvaruje komunikaciju s braniocem i sudom. Mišljenje je zasnovala, kako je dalje navedeno, na medicinskoj dokumentaciji, kliničkom pregledu i posmatranju apelanta. U vezi s tim je istakla da je apelant u medicinskom smislu svjesno biće, da je inteligencija očuvana i da je isključena mogućnost da u intervjuu nije govorio istinu, te da ga je u razgovoru više puta vraćala na aktuelni događaj, kojom prilikom je apelant uvijek iznosio iste odgovore.

13. U nastavku obrazloženja je navedeno da nije prihvaćen apelantov iskaz iz istrage od 11. juna 2018. godine jer zapisnik o saslušanju ne sadrži pouku o uslovima dopuštenosti njegovog iskaza i mogućnosti da se koristi na glavnom pretresu i on je u smislu odredbe člana 10 stav 2 ZKPRS ocijenjen kao nezakonit. Isti zaključak je zauzet i u pogledu skice lica mjesta jer ne sadrži neophodne podatke u smislu odredbe člana 143 stav 2 ZKPRS, pa je nezakonitim ocijenjen dokaz u pogledu fotodokumentacije po principu „plodova otrovne voćke“.

14. S posebnom pažnjom je ocijenjen apelantov iskaz dat u prisustvu njegovog branioca od 12. juna 2018. godine, te je u vezi s tim iskazom zaključeno da ne izaziva sumnju u istinitost, da je ocijenjen kao neprotivrječan i dopunjen drugim dokazima. U tom pravcu je navedeno da je apelantova izjava u pogledu činjenice da puška pripada njegovom ocu provjerena izjavama svjedoka, njegovih roditelja i brata, a navodi u pogledu odjeće koju je nosio na sebi kritičnog jutra objektivizirani su fotodokumentacijom od 11. juna 2018. godine. Okružni sud je navedene dokaze doveo u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka psihijatra S. V. S. i zaključio da činjenica da je apelant duševno oboljelo lice nije od uticaja na vjerodostojnost njegovog priznanja „da je ubio čovjeka“ i da mu je zbog toga „psihički teško“ jer je, kako je to vještak istakla u svom nalazu, njegov intelektualni nivo očuvan, a stoga, prema mišljenju suda, i misaona operacija da shvati značaj i posljedice koje mogu nastati iz njegove odluke da iznosi odbranu, u kojim pravima je bio zaštićen i prisustvom svog branioca.

15. Kod utvrđenja da su na licu mjesta pronađene četiri čahure koje potiču od projektila ispaljenog iz automatske puške, svojina apelantovog oca; da je puška ispravna i da je iz nje moguće ispaljenje, isključujući mogućnost da je kritičnog jutra puška bila u rukama trećih lica; da je apelant znao gdje se puška nalazi, kao i način ispaljenja iz nje; da postojanje barutnih čestica na garderobi koju je tog jutra obukao dovodi apelanta u vezu s ispaljenjem iz puške i da je pranjem ruku uklonio barutne čestice sa ruku, te cijeneći i apelantovo priznanje, Okružni sud je utvrdio da je apelant lišio života oštećenog na način kako je opisano u izreci rješenja i tako počinio protivpravno djelo „ubistva“. U nastavku je navedeno da su iz činjeničnog osnova prijedloga Tužilaštva izostavljene neke riječi koje su opterećivale izreku rješenja.

16. Utvrđenje u pogledu psihičkog svojstva i psihičkih sposobnosti apelanta in tempore criminis je, prema ocjeni Okružnog suda, rezultat nespornih činjenica, i to da apelant od 2014. godine ima duševnu bolest Psychosis sch. F20 tip Schizophrenia, što ga po klasifikovanom sistemu mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja, prema nalazu i mišljenju vještaka psihijatra, čini duševno oboljelim licem, te u konačnici i mišljenje vještaka da je apelant bio neuračunljiv. Takvo apelantovo psihičko stanje je u uzročno-posljedičnoj vezi s izvršenjem protivpravnog djela, usljed čega nije bio sposoban da to djelo shvati kao realnu, objektivnu, društvenu pojavu, ali isto tako ni kao pojavu od određenog društvenog i pravnog značaja. Nesposobnost rasuđivanja apelanta i nesposobnost odlučivanja, kao posljedica duševnog oboljenja apelanta su komponente neuračunljivosti propisane odredbom člana 29 KZRS, i kao takve predstavljaju osnov koji isključuje apelantovu krivičnu odgovornost, prema kome se mogu primijeniti samo krivične sankcije u vidu mjera bezbjednosti kao individualne prevencije otklanjanja stanja koja mogu dovesti do toga da ponovo izvrši djelo ili otklanjanja uslova koji pogoduju ponovnom izvršenju krivičnih djela. Nesporno je u postupku utvrđeno da apelant nije imao kontinuirani medikamentozni tretman i stalni nadzor kontrole njegovog ponašanja i uzimanja preporučenih medikamenata, zbog čega je vještak psihijatar hipotetički i zaključila da bi mogao da ponovi isto ili teže krivično djelo. Međutim, kod apelanta je evidentno postojanje hroničnog psihotičnog procesa, tako da događaj od 9. juna 2018. godine nije trenutna provokativna situacija koja je proizvela njegove neadekvatne reakcije, već je neposredni okidač protivpravnog ponašanja njegovo proživljavanje čulnih obmana u vidu slušnih halucinacija imperativnog karaktera, što uz težinu počinjenog djela čini realnu opasnost da bi apelant mogao izvršiti isto ili teže krivično djelo. Stoga je s ciljem otklanjanja ove opasnosti, shodno odredbi člana 74 stav 1 KZRS u vezi sa članom 383b ZKPRS, nužno apelantovo psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi vremenski onoliko koliko je potrebno da se ostvari svrha izrečene mjere. Stoga je Okružni sud, nakon izricanja mjere bezbjednosti, posebnim rješenjem apelantu odredio privremeni smještaj u Zavodu za forenziku Sokolac, a razloge za takvu odluku je dao u obrazloženju tog rješenja.

17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 16 0 K 000399 19 Kž 2 od 30. maja 2019. godine odbio kao neosnovane žalbe apelantovog branioca i majke, izjavljene protiv rješenja Okružnog suda od 10. januara 2019. godine.

18. U obrazloženju je navedeno da je žalbom apelantovog branioca ukazano na bitne povrede odredbi krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak, dok žalba apelantove majke ne sadrži žalbene osnove ni obrazloženje, već samo prijedlog da se donese druga „presuda“.

19. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda o bitnim povredama postupka kojima se osporava zakonitost u pribavljanju određenih dokaza, konkretno da se presuda zasniva na apelantovoj izjavi koju je dao vještaku psihijatrijske struke, Vrhovni sud je istakao da se, suprotno prigovoru, odredba člana 143 ZKPRS na koju se branilac poziva ne odnosi na izjavu koju osumnjičeni odnosno optuženi daje vještaku psihijatru u sklopu i s ciljem psihijatrijskog vještačenja. Navedena odredba se odnosi na ispitivanje u fazi istrage koje u smislu člana 142 stav 1 ZKPRS vrši tužilac ili ovlašćeno službeno lice. Vrhovni sud je podsjetio da se pobijano rješenje ne zasniva na izjavi koju je apelant dao vještaku psihijatru u sklopu i samo s ciljem psihijatrijskog vještačenja u toku kliničkog pregleda, pa su navedeni žalbeni prigovori ocijenjeni neosnovanim.

20. Dalje, suprotno navodima žalbe, Vrhovni sud je ocijenio da izreka rješenja nije protivrječna njegovim razlozima i da obrazloženje rješenja sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica, zbog čega su neprihvatljivi prigovori zasnovani na tvrdnji da je prvostepeno rješenje zahvaćeno bitnom povredom odredbi krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS. Činjenica što je u obrazloženju na strani 4 omaškom navedeno „kao u izreci presude“ ne znači da je počinjena bitna povreda postupka. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor istaknut u pravcu povrede presumpcije nevinosti jer prvostepeni sud nije imao sumnje u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na štetu apelanta, zbog čega, suprotno žalbenim navodima, nije prekršen princip in dubio pro reo, niti je na taj način učinjena bitna povreda postupka.

21. Osim toga, kako je dalje navedeno, prvostepeni sud je postupio u skladu s odredbom člana 383b ZKPRS. Naime, uvidom u zapisnik sa objavljivanja pobijanog rješenja utvrđeno je da je po završetku glavnog pretresa, isti dan, predsjednik vijeća izrekao odluku i javno je objavio, te za takvu odluku dao kratko obrazloženje, nakon čega su zapisnik bez ikakvih primjedbi potpisali stranke i apelantov branilac.

22. Vrhovni sud je dalje istakao da su činjenična utvrđenja, suprotno žalbenim prigovorima, potpuna i pravilna, zasnovana na mnogobrojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su izneseni u obrazloženju pobijanog rješenja i ocijenjeni na način propisan odredbom člana 295 stav 2 ZKPRS. Takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza izveden je i konačan, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak da je apelant u neuračunljivom stanju počinio protivpravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo ubistva iz člana 124 stav 1 KZRS, te mu izrekao mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Prigovori žalbe kojima se ta utvrđenja dovode u sumnju ocijenjeni su neosnovanim.

23. U tom kontekstu Vrhovni sud je podsjetio: da je u prvostepenom postupku analizirano i zatim u cijelosti prihvaćeno identifikaciono vještačenja automatske puške; da su analizirani tragovi pronađeni na licu mjesta i utvrđeno da pronađene čahure pripadaju navedenom oružju; da je navedeno oružje ispravno i da je iz njega moguće ispaljenje metka; da je isključena mogućnost da pronađene čahure pripadaju nekom drugom oružju, a time i da predmetna puška nije sredstvo izvršenja ubistva oštećenog; da je isključena mogućnost (na osnovu izjava svjedoka) da je neko od svjedoka (članova apelantove porodice) počinio krivično djelo, odnosno da je oružjem rukovao neko drugi; da su na apelantovoj odjeći pronađeni tragovi barutnih čestica, te da su u prvostepenom rješenju navedeni argumentovani i valjani razlozi (str. 11 i 12), zbog čega je prihvaćen nalaz vještaka na okolnosti tragova na odjeći koje je u cjelini prihvatio i Vrhovni sud. Najzad, Vrhovni sud je napomenuo da su svi izvedeni dokazi dovedeni u vezu s apelantovim iskazom datim pred tužiocem u prisustvu njegovog branioca u kojem je priznao izvršenje djela, a zatim taj iskaz doveden u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka psihijatra iz kojeg proizlazi da je apelant duševno oboljelo lice. Stoga, kako je zaključeno, na vjerodostojnost njegovog priznanja ne utiče okolnost da je duševno oboljelo lice jer je, kako je u nalazu vještaka zaključeno, bio u mogućnosti da prenese svoja čulna opažanja na kritični događaj i da je bila očuvana njegova misaona operacija da shvati značaj i posljedice koje mogu nastati iz njegove odluke da iznosi odbranu, u kojim pravima je bio zaštićen i prisustvom svog branioca. Stoga je zaključeno da je u okolnostima konkretnog slučaja činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da su žalbeni prigovori u tom pravcu neosnovani. Takođe je pravilno primijenjen KZRS jer su apelantove radnje, onako kako su opisane u izreci pobijanog rješenja, pravilno kvalifikovane kao protivpravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo ubistva.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelacijom se ukazuje na povredu prava iz člana II/3b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 3 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

25. Apelantov branilac ističe da je apelant po lišenju slobode bio držan u KPZ Banja Luka iako je posjedovao medicinsku dokumentaciju da je duševno oboljelo lice, te da mu u tom periodu nije pružen potreban i adekvatan medicinski tretman. U tom kontekstu ukazuje da su sudovi postupili suprotno odredbi člana 383 ZKPRS jer je obaveza Tužilaštva bila da apelantu odmah predloži mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja, a obaveza suda je bila da ga smjesti u odgovarajuću ustanovu do završetka postupka i odlučivanja o primjeni mjera. Nasuprot takvom postupanju koje je propisano zakonom, apelantu je, nakon lišenja slobode određen i produžavan pritvor koji je trajao od 13. juna 2018. do 10. januara 2019. godine, te je „evidentno da je takvim postupanjem organa pravosuđa apelant bio podvrgnut mučenju, nečovječnom i ponižavajućem postupanju“ koje je u suprotnosti sa članom II/3b) Ustava odnosno članom 3 Evropske konvencije.

26. U okviru prava na pravično suđenje ukazuje se na niz povreda učinjenih tokom postupka koji se vodio protiv apelanta, a suštinski se tiču: nepostojanja niti jednog dokaza na osnovu kojeg bi se izveo siguran zaključak da je apelant počinilac krivičnog djela; da je vještačenje barutnih čestica ozbiljno dovedeno u sumnju jer nalaz i mišljenje nije potkrijepljen niti jednom fotografijom kao relevantnim dokazom, pogotovo ako se dovede u vezu s nalazom odbrane na iste okolnosti; da psihijatrijski nalaz sadrži apelantovu izjavu o krivičnom događaju, a takva izjava se u smislu člana 143 ZKPRS ne može pribaviti u postupku vještačenja, pa ni zaključci koji su proistekli iz takvog vještačenja; da je psihijatrijsko vještačenje nezakonit dokaz na kojem sudovi nisu mogli zasnovati svoju odluku; da su u fazi istrage napravljeni propusti u pogledu predmeta kojim je krivično djelo navodno učinjeno ukazujući da predmet (puška) nije vještačena DNK analizom na okolnost otisaka na njoj, a koje je jedino moglo dati pouzdan odgovor na pitanje ko je izvršilac krivičnog djela. Apelacijom se ističe da u prvostepenom, a ni u drugostepenom rješenju nisu dati razumljivi i jasni razlozi kojima su se sudovi rukovodili prilikom utvrđenja činjenice da je apelant zaista počinilac krivičnog djela i da obrazloženja ne zadovoljavaju kriterijum obrazložene odluke.

b) Odgovori na apelaciju

27. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana jer je taj sud, kao i prvostepeni, donio pravilnu i zakonitu odluku. Pri tome, kako je dalje navedeno, nisu povrijeđena apelantova prava na koja su ukazali njegovi branioci u apelaciji jer su žalbeni navodi cijenjeni savjesno i u mjeri koju nalaže ZKPRS te o svim suštinskim žalbenim prigovorima data obrazloženja i jasni odgovori.

28. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti jer je taj sud cijenio sve izvedene dokaze i za svoju odluku dao razloge u obrazloženju rješenja. Osim toga, Okružni sud je istakao da se u apelaciji pravilno citira odredba člana 383 ZKPRS, ali da je tumačenje te odredbe nepravilno u konkretnoj situaciji budući da apelantova medicinska dokumentacija sa utvrđenom dijagnozom o duševnoj bolesti u trenutku lišavanja slobode i zadržavanja u Pritvorskoj jedinici nije bila dokaz da je apelant počinio krivično djelo u neuračunljivom stanju, odnosno da bi se prije odluke suda trebao smjestiti u neku drugu ustanovu ili pustiti na slobodu. Ni tužiočev prijedlog nije dokaz da je djelo počinjeno u stanju neuračunljivosti, već odluka suda da je krivično djelo počinjeno u takvom stanju i da je stoga potrebno izricanje posebne mjere, što je u konačnici i utvrđeno u konkretnom krivičnom postupku. U nastavku je navedeno da u situaciji kada postoji osnovana sumnja da je apelant koji boluje od duševne bolesti lišio života drugo lice i kada su ispunjene zakonske pretpostavke da mu se odredi pritvor nema osnova za tvrdnju da je postupanje organa pravosuđa u takvoj situaciji suprotno članu 3 Evropske konvencije i članu II/3b) Ustava. Ni psihijatrijski intervju ne podrazumijeva ispitivanje o počinjenom djelu da bi morao biti upozoren na svoja prava, već predstavlja razgovor putem kojeg psihijatar procjenjuje emocionalno stanje, proces razmišljanja i kognitivno funkcionisanje. Predloženo je da se apelacija odbije.

29. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer su sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali jasne i razumljive razloge na kojima su utvrdili da je apelant počinilac krivičnog djela te da su, s obzirom na specifičnost apelantovog zdravstvenog stanja u kome ga je počinio, dali jasne i zadovoljavajuće razloge koji zadovoljavaju kriterijum obrazložene odluke. Pri tome, apelantova ustavna i konvencijska prava nisu povrijeđena, pa je predloženo da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Zakonitost dokaza Član 10. stav (2) [...] (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona [...] Vrste odluka Član 74.

U krivičnom postupku odluke se donose u obliku presude, rješenja i naredbe.

Presudu donosi samo sud, a rješenje i naredbu donose i drugi organi koji učestvuju u krivičnom postupku.

Pouka osumnjičenom o njegovim pravima Član 143.

(1) Kada se osumnjičeni prvi put ispituje, biće upitan za ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko prezime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godinu rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, jedinstveni matični broj građana državljana Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, čime se zanima, kakve su mu porodične prilike, da li je pismen, kakvu je školu završio, da li je, gdje i kada služio vojsku, odnosno ima li čin rezervnog vojnog starješine, vodi li se u vojnoj evidenciji i kod kojeg organa nadležnog za poslove odbrane, da li je odlikovan, kakvog je imovinskog stanja, da li je, kada i zašto osuđivan, da li je i kada izrečenu kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi postupak za neko drugo krivično djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik. Osumnjičeni će se poučiti da je dužan da se odazove pozivu i odmah saopšti svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boravište, a biće upozoren i na posljedice ako tako ne postupi.

(2)Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a biće poučen i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,

b) da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan prilikom njegovog ispitivanja, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,

v) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koje mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu,

g) da ima pravo tokom istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage i

d) da ima pravo na besplatne usluge prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja.

[...] Član 161. stav (2) Naredba o vještačenju [...] (2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može obaviti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjeriće se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju, ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje.

Član 295. stav(2) Dokazi na kojima se zasniva presuda [...] (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Odlučivanje o prijedlogu Član 383b. stav (1) (1)Ako sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdi daje optuženi učinio određeno protivpravno djelo koje je u zakonu određeno kao krivično djelo i da je u vrijeme izvršenja djela bio neuračunljiv, rješenjem će optuženom izreći mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, odnosno obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi.

[...]

31. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17 i 104/18 – odluka US) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 29.

Nije uračunljiv učinilac koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije mogao shvatiti značaj svog djela ili nije mogao upravljati svojim postupcima usljed duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, zaostalog duševnog razvoja ili neke druge teže duševne poremećenosti.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na navode o povredi prava zbog lišavanja slobode i uslova u pritvoru

34. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem se tvrdi da je apelantu povrijeđeno pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije u vezi s njegovim boravkom u pritvoru u periodu od 13. juna 2018. do 10. januara 2019. godine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

35. Član 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

36. U vezi s apelacionim navodima da je određivanjem pritvora apelantu u postupku koji se protiv njega vodio i koji je okončan izricanjem mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, određivanjem pritvora u tom postupku prekršeno pravo na zabranu mučenja jer je posjedovao dokumentaciju da je duševno bolesno lice, Ustavni sud podsjeća da je odredbama ZKPRS propisano da se prilikom određivanja pritvora (član 197), produženja pritvora i trajanja pritvora u istrazi, odnosno nakon potvrđivanja optužnice (čl. 200 i 202), donosi rješenje koje se dostavlja pritvorenom licu, te braniocu tog lica, a čiji obavezan sastavni dio čini i pouka o pravnom lijeku. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant ili njegovi branioci nisu dostavili Ustavnom sudu bilo kakvu odluku koja se odnosi na njegov pritvor, dakle, rješenja o određivanju/produženju/kontroli mjere pritvora, niti tvrdi da odluke nije dobio, niti je u odnosu na navode kojima se ukazuje na nezakonitosti u toku trajanja njegovog pritvora, u skladu sa članom 21 stav (2) tačka d) Pravila Ustavnog suda, naveo razloge za podnošenje apelacije u nedostatku osporenih odluka. Takođe, u odnosu na ove navode, Ustavni sud podsjeća da je apelant lično ili posredstvom svojih branilaca protiv odluka o određivanju/produžavanju/kontroli opravdanosti mjere pritvora imao mogućnost (ili je tu mogućnost iscrpio) podnošenja redovnog pravnog lijeka. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je apelant, odnosno njegovi branioci, u daljnjem roku od 60 dana od dobijanja konačnih rješenja o pritvoru imao mogućnost da podnese apelaciju Ustavnom sudu, na koji način bi Ustavni sud bio u mogućnosti da razmotri apelantove navode o bilo kojim povredama koje su navodno učinjene prema njemu u toku trajanja mjere pritvora, što je apelant, odnosno njegovi branioci, propustio da uradi.

37. Osim toga, Ustavni sud konstatuje da ovo pitanje, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, nije bilo problematizovano u postupku pred redovnim sudovima, usljed čega se redovni sudovi i nisu mogli očitovati o njemu. Stoga Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine), zaključuje da je apelant, ukoliko je takve prigovore želio s uspjehom da koristi pred Ustavnim sudom, njih morao, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnoj fazi postupka, što, prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, očigledno nije učinio.

38. Dovodeći u vezu okolnost da apelant u apelaciji od 25. juna 2019. godine pokreće pitanje zakonitosti pritvora, te uslova tog pritvora koji je istekao u januaru 2019. godine, proizlazi da je apelacija u ovom dijelu podnesena nakon što je protekao rok od 60 dana za podnošenje apelacije predviđen članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1114/14 od 7. marta 2017. godine i AP 826/17 od 10. maja 2017. godine, dostupne na www.ccbh.ba). U skladu s navedenim Ustavni sud je zaključio da je apelacija u dijelu koji se tiče apelantovih navoda o povredi prava iz člana 3 Evropske konvencije u vezi sa članom 5 Evropske konvencije podnesena neblagovremeno. U odnosu na ostale navode

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 16 0 K 000399 19 Kž 2 od 30. maja 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 25. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

41. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

43. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja […] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

44. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelantu, usljed neuračunljivosti, izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Imajući u vidu da je u postupku optužnica protiv apelanta preinačena u prijedlog za izricanje mjere bezbjednosti jer je krivično djelo počinio u neuračunljivom stanju, proizlazi da je u postupku utvrđivana osnovanost krivične optužbe, zbog čega apelant uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

45. Ustavni sud zapaža da se apelacijom suštinski ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje zbog nepostojanja dokaza da je apelant počinilac krivičnog djela, da zaključci proistekli iz nalaza i mišljenja vještaka ne daju sigurne odgovore da je apelant počinilac djela, da je psihijatrijsko vještačenje nezakonit dokaz jer izjava o događaju koju je dao vještaku nije mogla poslužiti kao osnov za odluku suda, da su u fazi istrage napravljeni propusti u pogledu predmeta kojim je krivično djelo navodno učinjeno ukazujući da predmet izvršenja djela nije vještačen DNK analizom koja je mogla dati pouzdan odgovor na pitanje ko je izvršilac krivičnog djela. Osim toga, ukazuje se na nedostatak obrazloženja u pogledu odlučnih činjenica.

46. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

47. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

48. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom i suštinskim apelacionim prigovorima, koji zapravo posmatrani u svojoj sveukupnosti pokreću pitanje poštovanja garancija pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud apelacione navode, koji su skoro identični žalbenim navodima, detaljno razmotrio i u obrazloženju svoje odluke dao jasne i argumentovane razloge o njihovoj neosnovanosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u prvostepenoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu, pri čemu je, s obzirom na prijedlog Tužilaštva u vezi s opravdanošću predložene mjere, prije svega morao da utvrdi da li je počinjeno protivpravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo, da li je izvršilac tog protivpravnog djela apelant, te ako jeste kakav je njegov odnos svijesti prema izvršenom djelu s obzirom na njegovo duševno stanje. U tom kontekstu je ispitana apelantova sposobnost da učestvuje u krivičnom postupku i prati njegov tok, te je u vezi s tim sprovedeno psihijatrijsko vještačenje, a nakon nalaza vještaka o apelantovoj sposobnosti da učestvuje u postupku iznesena je njegova odbrana u prisustvu apelantovog branioca. U vezi s tim Vrhovni sud je u pogledu neosnovanosti žalbenog prigovora kojim je ukazivao da je nezakonit dokaz izjava koju je apelant dao vještaku psihijatru u sklopu i s ciljem psihijatrijskog vještačenja o aktuelnom događaju (praktično priznanju ubistva), istakao da prvostepeno rješenje svoje utvrđenje ne zasniva na apelantovoj izjavi koju je dao vještaku, već, između ostalih dokaza, na izjavi koju je apelant dao u fazi istrage u prisustvu svog branioca u smislu odredbe člana 143 ZKPRS. Pri tome je prvostepeni sud imao u vidu jasan stav vještaka psihijatra da je apelant sposoban da učestvuje u postupku i prati njegov tok, ali da je tempore criminis bio neuračunljiv.

49. Činjenična utvrđenja pobijanog rješenja proizlaze, kako je istakao Vrhovni sud, iz mnogobrojnih dokaza provedenih tokom postupka koji se u ključnom odnose na identifikaciju predmeta kojim je krivično djelo počinjeno, iskaza svjedoka na te okolnosti, vještačenja koja su tokom postupka izvedena na sporne okolnosti u vezi s predmetom izvršenja i pronađenim tragovima (barutnim česticama na odjeći, pronađenim čahurama) te apelantovom duševnom stanju, koje su analizirali i sačinili različiti stručnjaci koji posjeduju stručna znanja iz oblasti u kojima su vještačili, pa je u tom kontekstu neosnovanim ocijenjen žalbeni prigovor da sačinjeni nalazi i mišljenja ostavljaju bilo kakvu sumnju u njihovu istinitost. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno interpretirao iskaze saslušanih svjedoka na okolnosti povodom kojih su svjedočili (optužbe i odbrane), zatim nalaze vještaka i materijalne dokaze prikupljene tokom trajanja postupka, te o svakom relevantnom i prihvaćenom dokazu, kao i dokazima koji nisu prihvaćeni jer su ocijenjeni nezakonitim, dao obrazloženje koje je Vrhovni sud prihvatio kao svoje.

50. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u žalbenom postupku, shodno žalbenim prigovorima kojima je ukazano na činjenična utvrđenja istakao da su, suprotno prigovorima žalbe, činjenična utvrđenja pravilna i potpuna, zasnovana na mnogobrojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu (optužbe i odbrane) koji su ocijenjeni upravo na način kako zahtijeva odredba člana 295 stav 2 ZKPRS uz obrazloženje koje je detaljno i jasno. Iz svih izvedenih dokaza je utvrđeno da je apelant u neuračunljivom stanju počinio protivpravno krivično djelo ubistva, pa mu je izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi.

51. Imajući to u vidu, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su pozitivnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu, niti iz njihovog obrazloženja proizlazi proizvoljnost u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim.

52. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenim rješenjima prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u osporenim odlukama nije izostala brižljiva i savjesna ocjena provedenih dokaza na osnovu kojih je sud utvrdio da je apelant u neuračunljivom stanju počinio protivpravno krivično djelo, pa mu je izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, i kada su u postupku koji se vodio protiv apelanta obezbijeđene sve garancije prava na pravično suđenje.

54. Na osnovu člana 18 st. (1) i (3) tačka c) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2665/19 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio