Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2123/19 (A.R.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Oduzimanje imovine
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2123/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2123/19, rješavajući apelaciju A. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija A. R.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 135584 19 Kž 13 od 12. aprila 2019. godine u dijelu odluke o oduzimanju od apelanta imovinske koristi pribavljene krivičnom djelom.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija A. R. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 135584 19 Kž 13 od 12. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 135584 18 K 12 od 31. januara 2019. godine u odnosu na ostale prigovore u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Vukica Marjanović-Suljić, advokat iz Zenice, podnio je 17. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 135584 19 Kž 13 od 12. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 135584 18 K 12 od 31. januara 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 19. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili traženi odgovor u periodu od 22. oktobra do 5. novembra 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Općinski sud je Presudom broj 43 0 K 135584 18 Kž 10 od 13. jula 2018. godine apelanta proglasio krivim zato što je na način opisan u dvije tačke izreke presude počinio produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za koje ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. U skladu sa članom 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) apelant je oslobođen obaveze da sudu naknadi troškove krivičnog postupka. U skladu sa članom 78. stav 1. KZFBiH apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja bliže opisanih predmeta. Također, u skladu sa članom 114. stav 2. KZFBiH presuđeno je da se „oduzima imovinska korist stečena krivičnim djelom od apelanta u iznosu od 10.000,00 KM“, te je naloženo apelantu da oduzetu imovinsku korist nakon pravomoćnosti presude odmah uplati kao prihod budžeta Federacije Bosne i Hercegovine.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je odluku o izrečenoj mjeri oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom zasnovao na članu 114. KZFBiH budući da je „iz stanja spisa vidljivo da se apelant bavio neovlaštenom prodajom opojnih droga u jednom dužem vremenskom periodu od oko četiri godine i, prema slobodnoj procjeni suda, na taj način je stekao protivpravnu imovinsku korist od najmanje 10.000,00 KM s mogućnošću i da se radi i o daleko većem iznosu od ovog iznosa“.

7. Kantonalni sud je Rješenjem broj 43 0 K 135584 18 Kž 10 od 13. jula 2018. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu, ukinuo Presudu Općinskog suda broj 43 0 K 135584 18 Kž 10 od 13. jula 2018. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. Kantonalni sud je ocijenio da apelantova žalba u odnosu na tačku 1. izreke prvostepene presude nije osnovana, o čemu su u obrazloženju rješenja dati detaljni razlozi. Nasuprot tome, Kantonalni sud je apelantovu žalbu u odnosu na tačku 2. izreke prvostepene presude ocijenio osnovanom jer je na osnovu uvida u dokaznu građu iz prvostepenog postupka utvrdio da je Općinski sud izdao Naredbu broj 43 0 K 0128471 16 Kpp 55 od 13. juna 2016. godine za pretres kuće, podrumskih prostorija, pomoćnih objekata i putničkih motornih vozila koje koristi apelant, ali da se u dokaznoj građi ne nalazi zapisnik o pretresanju. Stoga, kako je Kantonalni sud istakao, proizlazi da zapisnik nije ni sačinjen, što je protivno odredbama člana 74. ZKPFBiH, zbog čega nije ni moguće ocijeniti da li je pretres proveden na zakonit način. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepenom presudom počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d. (povrijeđeno pravo na odbranu) i iz tačke i. (ako se presuda zasniva na dokazu na kome se prema odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda), a što se odnosi na tačku 2. izreke prvostepene presude, što za posljedicu ima ukidanje prvostepene presude. Kantonalni sud je naveo da je u ponovljenom postupku prvostepeni sud dužan raspraviti sve elemente na koje je ukazano u drugostepenoj odluci, i to prvenstveno one koji se odnose na zakonitost ili nezakonitost pojedinih dokaza na koje se ukazuje u drugostepenoj odluci, naročito na kojima se zasniva presuđenje za tačku 2. iz izreke prvostepene presude; od tužioca zatražiti da sudu prezentira da li ima ili nema zapisnik o pretresanju u vezi s citiranom naredbom za pretresanje prvostepenog suda, nakon čega će taj sud biti u mogućnosti da se orijentira u pravcu da li postoje ili ne postoje dokazi u vezi s krivičnim djelom iz tačke 2. izreke prvostepene presude, nakon čega će moći da donese ispravnu i zakonitu odluku.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

9. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 135584 18 K 12 od 31. januara 2019. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u dvije tačke izreke presude (1.

- 11. januara 2016. godine i 2. - tokom 2016. godine, u tačno neutvrđenom periodu pa do 15. juna 2016. godine) počinio produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. U skladu sa članom 202. stav 4. ZKPFBiH apelant je oslobođen obaveze da sudu naknadi troškove krivičnog postupka. U skladu sa članom 78. stav 1. KZFBiH apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja bliže opisanih predmeta (mobiteli i SIM kartice te jedna kućna Electronic digitalna vaga). U skladu sa članom 114. stav 2. KZFBiH presuđeno je da se „oduzima imovinska korist stečena krivičnim djelom od apelanta u iznosu od 10.000,00 KM, te je apelantu naloženo da oduzetu imovinsku korist nakon pravomoćnosti presude odmah uplati kao prihod budžeta Federacije Bosne i Hercegovine“.

10. Naime, apelant je proglašen krivim zato što je na način opisan u tački 1. izreke presude, zajedno sa još jednim licem, 11. januara 2016. godine u Zenici, suprotno odredbama člana 4. st. 1, 2, 3. i 5, u vezi sa članom 19. i članom 20. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga BiH, od drugog, nakon telefonskog dogovora, kupio opojnu drogu radi daljnje prodaje, i to opojnu drogu ,,speed“ (neto težine 0,47 grama, 0,92 grama i 0,78 grama), kao i dvije roze tablete, prosječne neto težine 0,27 grama, koje predstavljaju opojnu drogu ,,ekstazi“, iako su znali da je promet i držanje ovih supstanci zabranjeno. Utvrđeno je da je zatim apelant preuzetu drogu prodao Emilu Ćupini, od kojeg je i oduzeta naznačena opojna droga prilikom zaustavljanja i kontrole; te što je na način opisan u tački 2. izreke presude sam „tokom 2016. godine, u tačno neutvrđenom periodu pa do 15. juna 2016. godine, u Travniku, u porodičnoj kući koju koristi, suprotno odredbama člana 4. stav 2. i člana 19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga kod sebe neovlašteno radi dalje prodaje držao opojnu drogu 'marihuanu', koju je razvagivao u svojoj kući i prodavao krajnjim kupcima na način da ih je kontaktirao telefonom, koristeći kao sredstvo vaganja kuhinjsku digitalnu vagu, na kojoj je vještačenjem utvrđeno prisustvo psihoaktivne materije koja sadrži psihoaktivne komponente kanabinol (CBN) i tetrahidrokanabinol (THC), poznatija kao opojna droga 'marihuana', koja se nalazi na listi psihotropnih tvari pod rednim br. 13. i 26. Liste opojnih droga 'Zabranjene tvari i biljke', iako je bio svjestan da je promet ovih supstanci zabranjen“. Utvrđeno je da je apelant radnje opisane u dvije navedene tačke počinio s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi, na koji način je sebi stekao protivpravnu imovinsku korist u neutvrđenom iznosu.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na ponovljenom glavnom pretresu u skladu sa članom 331.a) stav 4. ZKPFBiH prihvatio dokaze koje su Tužilaštvo i odbrana izveli na prethodnom glavnom pretresu (pobliže opisane na str. 2, 3. i 4. presude); da je Tužilaštvo dopunilo dokazni postupak čitanjem i ulaganjem u dokaze fotokopije Zapisnika o pretresanju kuće i pomoćnih objekata koje je koristio apelant, koji su sačinila ovlaštena lica Uprave policije MUPSBK Travnik, broj 02/3-1-15/16 od 15. juna 2016. godine (u daljnjem tekstu: zapisnik o pretresu od 15. juna 2016. godine) i da su na okolnost vjerodostojnosti tog zapisnika saslušana tri imenovana svjedoka; da je odbrana dopunila dokazni postupak čitanjem fotokopije apelantovog pasoša izdatog 12. februara 2016. godine u MUPSBK Travnik.

12. Općinski sud je naveo da je, cijeneći izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da je apelant učinio produženo krivično djelo za koje je optužen na način kako je to bliže opisano u izreci presude. Općinski sud je utvrdio nespornim da su u kritičnom periodu po prijedlozima Tužilaštva i naredbama Općinskog suda, bliže navedenim u petom pasusu obrazloženja presude, protiv više lica, a između ostalog i protiv Eldina Šišića, provođene posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija i tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima propisane članom 130. stav 2. tač. a) i d) ZKPFBiH za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH, a koje spada u grupu krivičnih djela propisanih članom 131. ZKPFBiH, za koja se mogu provoditi posebne istražne radnje. Istaknuto je da iz sažetaka presretnutih telefonskih razgovora i SMS poruka, bliže navedenih u šestom pasusu obrazloženja presude, proizlazi da je u kritičnom periodu apelant bio u kontaktu putem svog mobilnog telefona s Eldinom Šišićem. Budući da je apelant optužen za produženo krivično djelo iz člana 238. stav l. KZFBiH, za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, ocijenjeno je da su stoga ispunjeni uvjeti iz člana 134. ZKPFBiH (slučajni nalazi) da se protiv apelanta koriste kao dokaz informacije i podaci koji su prikupljeni provođenjem navedenih posebnih istražnih radnji protiv Eldina Šišića.

13. Općinski sud je naveo da iz sadržaja Službene zabilješke o provođenju posebnih istražnih radnji protiv Eldina Šišića broj 08-04/64-3/16 od 11. januara 2016. godine proizlazi da su ovlaštena službena lica policije 11. januara 2016. godine oko 20.00 sati u Zenici, provođenjem navedene posebne istražne radnje, imali saznanja da Eldin Šišić neovlašteno radi dalje prodaje kod sebe drži opojnu drogu, a koju je nakon telefonskog dogovora s apelantom, koji ga je kontaktirao sa svog korisničkog broja na njegov telefonski broj, kojom prilikom su dogovorili primopredaju droge, prema kojem dogovoru je apelant i preuzeo opojnu drogu opisanu u izreci presude (tačka 1), te je zatim prodao Emilu Ćupini, od kojeg su opojnu drogu i oduzela ovlaštena lica policije prilikom zaustavljanja i kontrole.

14. Kada je u pitanju tačka 2. izreke presude navedeno je da iz stanja spisa proizlazi da je prema Naredbi Općinskog suda broj 43 0 K 128471 16 Kpp 55 od 13. juna 2016. godine 15. juna 2016. godine izvršen pretres apelantove kuće u kojoj živi i tom prilikom je pronađena jedna kućna Electronic digitalna vaga, a što je vidljivo iz Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Uprave policije Travnik na ime apelanta broj 02/3-1-41/16 od 15. juna 2016. godine, Zapisnika o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Uprave policije Zenica broj 08-04/6- 55/16 od 15. juna 2016. godine i fotodokumentacije o otvaranju predmeta MUP-a Zenica, Uprave policije broj 0804/ 6-6-73/16 od 8. jula 2016. godine. Iz nalaza i mišljenja vještaka za droge u odnosu na tačku 31. Optužnice broj 08-04/6-6-04-2-3164/16 od 15. juna 2016. godine vidljivo je da je vještačenjem utvrđeno prisustvo tragova opojne droge „marihuana“ na navedenoj digitalnoj vagi. Ova činjenica ukazuje sudu da je apelant predmetnu vagu koristio za precizno vaganje opojne droge marihuane prilikom prodaje drugim licima. Navedeno je da iz iskaza svjedoka Abedina Ribe proizlazi da je apelant u kritičnom periodu vršio prodaju opojne droge marihuane drugim licima, i to tačno neutvrđenu količinu, i nepoznatim licima, te da je predmetnu digitalnu vagu koristio za prodaju opojne droge marihuane od 2011. godine pa do njenog oduzimanja od strane ovlaštenih lica policije.

15. Što se tiče uputa Kantonalnog suda koje se odnose na nezakonitost dokaza Općinski sud je naveo da je iz zapisnika o pretresu od 15. juna 2016. godine vidljivo da je pretresu kuće i pomoćnih objekata bio prisutan apelant bez branioca jer očito da ga u tom momentu nije imao, te slijedom toga nije postojala obaveza da se u zapisniku konstatira prisustvo ili odsustvo apelantovog branioca. Također, nije postojala obaveza da se u istom zapisniku konstatira da li je o radnji otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta bio obaviješten sudija za prethodni postupak jer je iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ broj 59/14 od 23. jula 2014. godine) vidljivo da je član 85. ZKPFBiH u cijelosti izmijenjen i ne postoji obaveza da se konstatira da li je sudija za prethodni postupak obaviješten o radnji otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta. Dakle, dokazi koji su pribavljeni za tačku 2. u cijelosti su pribavljeni na zakonit način. Pojašnjeno je da je iz iskaza tri imenovana svjedoka vidljivo da su kao ovlaštena lica policije kritične prilike izvršila pretres kuće i pomoćnih objekata koje je u to vrijeme koristio apelant, te da su tom prilikom sačinili zapisnik o pretresu i data im je na uvid fotokopija tog zapisnika, koji je sačinjen povodom izvršenog pretresa kuće i pomoćnih objekata koje koristi apelant, te su u svojim iskazima potvrdili da se radi upravo o zapisniku koji su oni sačinili na licu mjesta prilikom pretresa kuće i pomoćnih objekata koje je koristio apelant, kao i da su ih vlastoručno potpisali i da se upravo radi o njihovim potpisima na predmetnoj fotokopiji zapisnika. Dakle, radi se o fotokopiji vjerodostojnog zapisnika.

16. Općinski sud je naveo da je iz apelantovog pasoša vidljivo da je u periodu od 2. marta do 4. juna 2016. godine u više navrata periodično boravio u inostranstvu. Prema ocjeni Općinskog suda ta činjenica ne utječe na radnju izvršenja radnje iz tačke 2. izreke presude jer se vrijeme izvršenja predmetne radnje odnosi na period od 1. januara do 15. juna 2016. godine. Tvrdnja odbrane da nema dokaza da je apelant počinio predmetno krivično djelo je proizvoljna jer nema osnova u izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, odnosno u cijelosti je opovrgnuta istim.

17. Dalje je navedeno da je iz izvoda iz kaznene evidencije vidljivo da je apelant do sada četiri puta osuđivan za krivična djela imovinskog karaktera. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije sud je imao u vidu da je za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav l. KZFBiH propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, težinu krivičnih djela i stepen apelantove krivice, s tim da je kao olakšavajuću okolnost cijenio činjenicu da je porodičan, otac dvoje djece, da do sada nije osuđivan za istu vrstu krivičnih djela, da je dijabetičar od 1995. godine i da je u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela bio u teškoj materijalnoj situaciji koja je doprinijela da počini predmetno krivično djelo, a kao otežavajuće okolnosti da se radi o produženom krivičnom djelu, iskazanu upornost u izvršenju predmetnog krivičnog djela „koje je izvršeno u dužem vremenskom periodu od oko četiri godine, pa čak i više“, a općepoznata je činjenica da se radi o krivičnom djelu s povedenom društvenom opasnošću.

18. Općinski sud je na osnovu člana 202. stav 4. ZKPFBiH apelanta oslobodio obaveze da nadoknadi troškove postupka jer je imao u vidu činjenicu da je porodičan, otac dvoje djece i da nema redovna primanja, te bi obavezivanjem da ih nadoknadi bilo dovedeno u pitanje izdržavanje njega i članova porodice. Odluka o izrečenoj mjeri sigurnosti oduzimanja predmeta od apelanta zasniva se na članu 78. KZFBiH kojom je propisano oduzimanje predmeta koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, a u konkretnom slučaju radi se o predmetima koji su upotrebljeni za izvršenje predmetnog krivičnog djela. Konačno, navedeno je da se odluka o izrečenoj mjeri oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom zasniva na odredbi člana 114. KZFBiH. Iz stanja spisa vidljivo je da se apelant bavio neovlaštenom prodajom opojnih droga u jednom dužem vremenskom periodu od oko četiri godine i prema slobodnoj procjeni suda na taj način je stekao protivpravnu imovinsku korist od najmanje 10.000,00 KM s mogućnošću i da se radi i o daleko većem iznosu od ovog iznosa. Članom 114. stav 1. KZFBiH propisano je da niko ne može zadržati za sebe imovinsku korist stečenu krivičnim djelom.

19. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 135584 19 Kž 13 od 12. aprila 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantovog branioca i Kantonalnog tužilaštva i potvrđena presuda Općinskog suda od 31. januara 2019. godine.

20. Kantonalni sud je nakon izvršenog uvida u pobijanu presudu i dokaze izvedene u prvostepenom postupku zaključio da je prvostepena presuda napisana na jasan, razumljiv i neprotivrječan način i da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice, na osnovu kojih, i prema ocjeni tog suda, proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo, produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, na način i u vrijeme kako je to opisano u izreci prvostepene presude i da je za to krivično odgovoran. Kantonalni sud je, nakon uvida u dokaznu građu i osporenu presudu, ocijenio da je prvostepeni sud iz izvedenih dokaza ispravno zaključio da je optužba van svake razumne sumnje dokazala da je apelant počinio radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela opisane u tač. 1. i 2. izreke prvostepene presude. Uvidom u obrazloženje prvostepene presude, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud veoma iscrpno i detaljno analizirao sve dokaze na kojima zasniva svoju odluku iz izreke presude, te je iznio samo sažetak činjenica i zaključaka koji proizlaze iz utvrđenog činjeničnog stanja, a što je, prema ocjeni i Kantonalnog suda, nesporno dokazano.

21. Kad je u pitanju radnja izvršenja opisana u tački 1. izreke prvostepene presude, i prema ocjeni Kantonalnog suda, iz dokazne građe proizlazi da je apelant počinio predmetnu radnju upravo na način i u vrijeme kako je to opisano u izreci prvostepene presude pod tačkom 1. Navedeno je da je nesporno dokazano da je apelant bio u neposrednom kontaktu s Eldinom Šišićem, od kojeg je nabavio drogu koju je kasnije prodao Emilu Ćupini, a što proizlazi iz sadržaja presretnutih razgovora, kao i drugih subjektivnih i materijalnih dokaza, i da su konkretne radnje od strane organa otkrivanja usklađene i u saglasnosti s informacijama dobivenim putem provedenih posebnih istražnih radnji, pa je i prodaja narkotičkih sredstava od strane apelanta Emilu Ćupini praćena i nakon prodaje droge, kada ju je od apelanta preuzeo Emil Ćupina, isti je presretnut i izvršena je kontrola, kojom prilikom je predmetna droga pronađena i oduzeta od strane policije 11. januara 2016. godine. Sve to je potvrđeno i iskazom svjedoka Abedina Ribe, koji je (Nermina) Ćupinu, koji se interesirao da dođe u vezu s nekim licem od kojeg može nabaviti drogu i oružje, doveo u vezu s apelantom, što je ovaj i učinio; također, ovaj svjedok je svjedočio i o događaju od 11. januara 2016. godine posvjedočivši da mu je i sam apelant pričao o tom događaju, kada je policija oduzela opojnu drogu od Emila Ćupine, te da je predmetnu drogu koju je apelant prodao Emilu Ćupini nabavio od Eldina Šišića radi daljnje prodaje Emilu Ćupini, što je i učinio, a zatim je policija presrela Emila Ćupinu i od njega oduzela drogu.

22. Ocijenjena je neosnovanom tvrdnja iz žalbe da se ne može vjerovati svjedoku Abedinu Ribi samo stoga jer se radi o licu koji je iz kriminalnog miljea. Ukazano je da zakon ne poznaje niti priznaje bilo kakvo predubjeđenje u odnosu na nekog svjedoka u pogledu njegove vjerodostojnosti, bilo da je u pitanju privilegirani ili neprivilegirani svjedok. Pitanje vjerodostojnosti iskaza svakog svjedoka mora i može biti ispitano samo u svakom konkretnom pojedinačnom slučaju i na osnovu činjenica. Zbog toga, apelantova predubjeđenja u nevjerodostojnost tog svjedoka samo zato što je on iz kriminalnog miljea nemaju nikakvog pravnog značaja jer vjerodostojnost tog svjedoka nije dovedena u pitanje nikakvim protivdokazima. Sadržaj transkripata presretnutih razgovora u potpunoj je saglasnosti s konkretno preduzetim naprijed opisanim radnjama, iz kojih je, i prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant neposredno doveden u vezu s drogom koja je pronađena i oduzeta od Emila Ćupine.

23. Kada je u pitanju tačka 2. izreke prvostepene presude utvrđeno je da je Općinski sud u svemu postupio po uputama Kantonalnog suda iz Rješenja broj 43 0 K 135584 18 Kž 10 od 13. jula 2018. godine i da je na glavnom pretresu prezentiran od strane tužioca, te i izvršen uvid i pročitan zapisnik o pretresu od 15. juna 2016. godine i na okolnost vjerodostojnosti tog zapisnika su u svojstvu svjedoka saslušana tri imenovana ovlaštena službena lica koja su sačinila predmetni zapisnik, na koji način je prvostepeni sud izveo predmetni dokaz na zakonit način. Također je ocijenjena umjesnom primjedba i ukazivanje prvostepenog suda na izmjene člana 85. ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ broj 59/14 od 23. jula 2014. godine), koje je Kantonalni sud propustio da uoči, čime otpadaju i drugi žalbeni razlozi odbrane. Ocijenjeno je da su svi žalbeni razlozi uklonjeni u ponovljenom postupku i svi dokazi izvedeni na zakonit način, uključujući i ukazivanje na izmjene člana 85. ZKPFBiH, koje su stupile na pravnu snagu prije izvršenog predmetnog krivičnog djela. Isto se odnosi i na sve druge žalbene prigovore koji se samo ponavljaju. O tim prigovorima Kantonalni sud može samo da ponovi isto što je konstatirano i u Rješenju broj 43 0 K 135584 18 Kž 10 od 13. jula 2018. godine.

24. Što se tiče žalbenog prigovora da apelant nije bio predmet posebnih istražnih radnji, nego su se naredbe odnosile na druga lica, ali je ovaj dokaz proveden u toku postupka protiv njega, načelno govoreći, ovaj žalbeni prigovor nije osnovan jer transkripti (engl. od lat., naknadni pismeni zapis izlaganja, razgovora ili dogovora koji je snimljen) pribavljeni posebnom istražnom radnjom kontrole i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 130. stav 2. tačka a ZKPFBiH jesu procesno-formalni instrument radnje dokazivanja i kao takvi su dokazno sredstvo kao i svako drugo koje propisuje ZKPFBiH. Što se tiče tzv. „slučajnih nalaza“ kada se u inkriminiranoj radnji pojavljuje i neko lice, na koje se ne odnosi naredba za provođenje posebnih istražnih radnji, a upleteno je u inkriminiranu djelatnost s licem na koje se naredba odnosi, stav je Kantonalnog suda da se u takvom slučaju takvi transkripti mogu upotrijebiti kao dokazno sredstvo. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da su tehnički snimci telefonskih razgovora (fonozapisi) valjan dokaz u odnosu na treća lica za koja nije izdat nalog za snimanje telefonskih razgovora ako se ta treća lica nađu zajedno u kriminalnoj zoni lica prema kojem se provodi mjera tehničkog snimanja telefonskih razgovora. Isto je i s naredbama suda za provođenje posebnih istražnih radnji kojima se prigovara u žalbi. Međutim, kako je dalje istakao Kantonalni sud, i sama žalba sebe demantira vlastitom kontradiktornošću jer se u žalbi, s jedne strane, navodi da je sud dao obrazloženje osnovane sumnje i da bi pribavljanje dokaza u vezi s predmetnim krivičnim djelom bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama, a s druge strane, tvrdi da naredbe ne sadrže sve što je po zakonu potrebno samo zato što to obrazloženje podnosilac žalbe smatra formalnim; pri tome, naravno, ne ukazuje kojim se to drugim dokaznim sredstvima moglo doći i pribaviti dokaze u vezi s predmetnim krivičnim djelom. Uostalom, taj se žalbeni argument demantira samom sadržinom relevantnih transkripata, iz kojih se vidi da se samo posebnim istražnim radnjama moglo doći do podataka relevantnih za dokazivanje inkriminiranih radnji navedenog optuženog, što se jasno vidi i iz obrazloženja prvostepene presude.

25. Kantonalni sud je ocijenio da činjenično i pravno isto stoji i sa apelantovom inkriminiranom radnjom, opisanom u tački 2. izreke prvostepene presude, za koju je također proglašen krivim. Naime, iz sadržine izvedenih dokaza nesumnjivo proizlazi zaključak da je apelant počinio i tu radnju predmetnog krivičnog djela. Iz zapisnika o pretresu od 15. juna 2016. godine proizlazi da su kod apelanta pronađena narkotička sredstva u vidu tragova na digitalnoj vagi, na kojoj je vještačenjem utvrđeno prisustvo narkotičkih sredstava, što je utvrđeno i Nalazom i mišljenjem vještaka S. I. broj 3164/16 od 15. juna 2016. godine. I prema ocjeni Kantonalnog suda očito je i nesporno da je apelant predmetnu vagu koristio za precizno vaganje opojne droge i samim tim ova radnja je po slovu zakona već svršena radnja u osnovnom obliku predmetnog krivičnog djela. Zbog toga je ocjena i Kantonalnog suda da je nesporno dokazana i inkriminirana radnja iz tačke 2. izreke presude.

26. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbe tužioca i apelantovog branioca u dijelu koji se odnosi na izrečenu krivičnopravnu sankciju u prvostepenoj presudi. U vezi s tim Kantonalni sud je, između ostalog, nakon uvida u spise predmeta, utvrdio „da je apelant do sada četiri puta pravomoćno osuđivan; dva puta mu je izricana uvjetna osuda, a dva puta novčana kazna; krivična djela vrši od 2012. godine pa naovamo“. Dakle, radi se o višestrukom povratniku u vršenju krivičnih djela koja vrši u kontinuitetu i očigledno je da ranije izricane krivične sankcije na njega nisu utjecale da se uzdrži od daljnjeg vršenja krivičnih djela.

27. Kantonalni sud je također ocijenio da je Općinski sud na zakonit i tačan način apelantu izrekao mjeru sigurnosti iz člana 78. stav 1. KZFBiH i da je odluku o imovinskoj koristi donio na zakonit način u skladu sa članom 114. stav 2. KZFBiH.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena prava iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je redovi sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te da je pogrešno primijenio pravo. Apelant, prije svega, osporava odluku o oduzimanju imovinske koristi. U vezi s tim smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do prekoračenja optužnice jer nije ni optužen za prodaju droge u periodu od oko četiri godine, nego samo za period „tokom 2016. godine u tačno neutvrđenom periodu pa do 15. juna 2016. godine“ te da Tužilaštvo nije sudu ponudilo niti jedan dokaz o visini imovinske koristi. Naprotiv, Tužilaštvo ga je optužilo za „neutvrđene iznose“ i ne spominje period od četiri godine. Osim toga, apelant navodi da u istrazi nije ispitan na ove okolnosti. Vrhunac proizvoljnosti suda, prema apelantovom stavu, nalazi se u odluci o oduzimanju imovinske koristi te navodi da dato obrazloženje prevazilazi i opis izvršenja krivičnog djela iz izreke presude. Dakle, apelantu je stavljena na teret jedna radnja od 11. januara 2016. godine (2,44 grama droge) i „ neutvrđeni period tokom 2016. do 5. juna 2016. godine“ (bez bilo kakve oznake količine, kupaca i sl.) Sve i da su tačni ovi navodi, a nisu, prvostepeni sud „po slobodnoj ocjeni“ obračunava vremenski period od oko četiri godine, za koji apelant nije ni optužen. Na osnovu čega je sud procijenio da se radi o iznosu od 10.000 KM nije jasno, niti su za to dati bilo kakvi pokazatelji. Dalje, apelant prigovara zakonitosti provedenih dokaza, te ističe da su u toku postupka izvedeni dokazi u vidu transkripata presretnutih razgovora, a on nije bio predmet posebnih istražnih radnji, nego su se naredbe odnosile na druga lica; prigovara da naredbe koje su izdate za posebne istražne radnje ne sadrže obrazloženje uvjeta za izdavanje ovakve vrste naredbi; prigovara zakonitosti pretresa njegove porodične kuće; prigovara vještačenju digitalne vage; također prigovara zakonitosti dokaza i u odnosu na tačku 2. osporene presude (radnja, tokom 2016. godine, u tačno neutvrđenom periodu do 15. juna 2016. godine). Naročito prigovara ocjeni iskaza svjedoka, a posebno ocjeni svjedoka Abedina Ribe, i to u dijelu kojim tereti apelanta.

b)Odgovori na apelaciju

29. Kantonalni sud je naveo da neće davati nikakav poseban odgovor na apelaciju osuđenog apelanta, te da je sve što je krivičnopravno relevantno rečeno u obrazloženju osporene odluke tog suda u kojoj su apsolvirani svi navodi žalbe apelantovog branioca.

30. Općinski sud je naveo da su pitanja koja je apelant istakao u svojoj apelaciji elaborirana u obrazloženjima osporenih odluka i nema potrebe da se ona ponavljaju, te da su obrazloženja osporenih odluka sastavni dio odgovora na apelaciju tog suda, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Istaknuto je da taj sud svojom presudom nije izmijenio, niti dopunio činjenične navode iz optužnice, niti je promijenio pravnu kvalifikaciju predmetnog krivičnog djela. Na osnovu rezultata dokaznog postupka sud je utvrdio da se apelant u jednom relativno dužem vremenskom periodu u trajanju od oko četiri godine bavio neovlaštenom prodajom opojnih droga drugim licima i da je na taj način stekao protivpravnu imovinsku korist, i prema slobodnoj procjeni suda, u tom periodu stekao je protivpravnu imovinsku korist u iznosu od najmanje 10.000,00 KM, a velika je vjerovatnoća i da se radi o daleko većem iznosu. Članom 114. KZFBiH propisano je da niko ne može zadržati imovinsku korist koju je stekao izvršenjem krivičnog djela. Slijedom ove odredbe KZFBiH sud je po službenoj dužnosti izrekao mjeru oduzimanja imovinske koristi od apelanta u navedenom iznosu. Istina je da su optužnicom obuhvaćene dvije apelantove radnje neovlaštene prodaje opojnih droga, ali odredba člana 114. KZFBiH sud obavezuju da od osuđenog oduzme imovinsku korist koju je stekao izvršenjem predmetnog krivičnog djela.

31. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je Općinski sud donio zakonitu i pravilnu presudu kojom je apelanta proglasio krivim za počinjeno krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1, a u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, nakon što je analizirao sve dokaze, koji su izvedeni na glavnom pretresu, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, a koju je Kantonalni sud potvrdio. Stoga, nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

V.Relevantni propisi

32. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 114.

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno pod uvjetima propisanima ovim zakonom.

XXI - GLAVA DVADESET PRVA

Član 238. stav (1) Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

33. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima [...] koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 76. st. (1) i (2) Zapisnik o pretresanju (1) O svakom pretresanju stana, prostorije ili lica sastaviće se zapisnik koji potpisuje lice kod kog se ili nad kojim se vrši pretresanje i lica čija je prisutnost obavezna. Prilikom vršenja pretresanja oduzeće se privremeno samo oni predmeti i dokumenti koji su u vezi sa svrhom pretresanja. U zapisnik će se unijeti i tačno opisati predmeti i dokumenti koji se oduzimaju, a to će se naznačiti i u potvrdi o oduzimanju predmeta koja će se odmah predati licu kojem su predmeti odnosno dokumenti oduzeti.

(2) Ako se pri pretresanju stana, prostorije, odnosno lica nađu predmeti koji nisu povezani sa krivičnim djelom zbog kojeg je izdata naredba za pretresanje, ali upućuju na drugo krivično djelo, oni će se opisati u zapisniku i privremeno oduzeti, a o oduzimanju će se odmah izdati potvrda. [...] Član 85.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1)Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije čiji popis nije moguć, zbog čega su stavljeni u poseban omot i zapečaćeni, vrši tužilac ili ovlaštena službena osoba na osnovu pismenog odobrenja koje je izdao tužilac. (2)Osoba od koje su predmeti i dokumentacija oduzeti pozvat će se da prisustvuje otvaranju omota. Ako se ne odazove pozivu ili je odsutna, omot će se otvoriti, a predmeti i dokumentacija pregledati i popisati u njenoj odsutnosti.

(3)Prilikom pregleda predmeta i dokumentacije mora se paziti da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe. O otvaranju omota sastavit će se zapisnik." Član 276. stav (1) i stav (2) tačka e) Izvođenje dokaza (1) Stranka i branilac imaju pravo da pozivaju svjedoke i izvode dokaze.

(2) Osim ako sudija odnosno "predsjednik vijeća" u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:

e) dokazi čije je izvođenje naredio sudija odnosno vijeće, Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

GLAVA XXIX - POSTUPAK ZA PRIMJENU BEZBJEDNOSNIH MJERA, ZA ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE KRIVIČNIM DJELOM I ZA OPOZIVANJE USLOVNE

OSUDE

Član 413. st. (1) i (2) Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje se u krivičnom postupku po službenoj dužnosti.

(2) Tužilac je u toku postupka dužan da prikuplja dokaze i izviđa okolnosti koje su od važnosti za utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

Član 415.

Utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Sud će visinu iznosa imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom utvrditi po slobodnoj ocjeni, ako bi inače njeno utvrđivanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka.

Član 417. st. (1) i (2) Sadržaj odluke kojom se izriče mjera oduzimanja imovinske koristi (1) Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom sud može izreći u presudi kojom se optuženi proglašava krivim [...].

(2) U izreci presude ili rješenja sud će navesti koji se predmet odnosno novčani iznos oduzima.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 135584 19 Kž 13 od 12. aprila 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 26. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz čl. II/3.e) i II. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

41. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.

42. Ustavni sud uočava da apelant povredu prava na pravično suđenje nalazi u postupanju suda koji je presudu navodno zasnivao na nezakonitim dokazima, da su u postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, te da je u vezi s tim proizvoljno utvrđeno činjenično stanje.

43. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54), dakle, uključujući i žalbeni postupak (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33–34). Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, koje se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati apelantove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije. U odnosu na utvrđenje da je apelant počinio predmetno krivično djelo

44. U odnosu na apelantove navode da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima na kojima se nije mogla zasnovati sudska presuda, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998- IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

45. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaja interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).

46. U tom kontekstu Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je njegova odbrana isticala u postupku pred redovnim sudovima.

47. U konkretnom slučaju apelant prigovara zakonitosti provedenih dokaza te ističe da su u toku postupka izvedeni dokazi u vidu transkripata presretnutih razgovora, a on nije bio predmet posebnih istražnih radnji, nego su se naredbe odnosile na druga lica; prigovara da naredbe koje su izdate za posebne istražne radnje ne sadrže obrazloženje uvjeta za izdavanje ovakve vrste naredbi; prigovara zakonitosti radnje – pretresa njegove porodične kuće; prigovara vještačenju digitalne vage. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u ponovljenom postupku, analizirajući pojedinačno svaki od istaknutih apelantovih navoda, među kojima i naprijed navedene, vrlo detaljno i jasno obrazložio zbog čega su apelantovi navodi neosnovani. U tom pravcu je u obrazloženju presude istaknuto da je nakon ukidanja prvostepene presude kojom je apelant bio proglašen krivim, na ponovljenom glavnom pretresu, fokus preispitivanja, između ostalog, bio na pravnom pitanju koje u prethodnom, prvostepenom postupku nije bilo dovoljno razjašnjeno, kao i zakonitosti provođenja posebnih istražnih radnji; da se pri tome vijeće nije ograničilo samo na pitanja gledano s proceduralne strane, već je preispitivanju postupljeno s aspekta pravičnosti postupka u cjelini i s tog aspekta razmatranju zakonitosti i prihvatljivosti spornih dokaza s obzirom na način pribavljanja i njihovu vjerodostojnost. U tom pravcu je u obrazloženju presude navedeno da je u okolnostima konkretnog slučaja utvrđeno da su za apelanta sporni dokazi pribavljeni na zakonit način, bliže opisano u činjeničnom dijelu ove odluke.

48. Naime, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud naglašava da iz stanja spisa predmeta proizlazi da su prilikom preduzimanja radnji od strane nadležnih organa, koji su postupali u istrazi, u okolnostima konkretnog slučaja ispoštovane sve obaveze propisane relevantnim odredbama ZKPFBiH, i to kako u odnosu na radnje koje je apelant preduzeo 11. januara 2016. godine (bliže opisane u tački 1. izreke presude) tako i u odnosu na radnje koje je apelant preduzeo u prvoj polovni 2016. godine (bliže opisane u tački 2. izreke presude). Stoga se Ustavnom sudu ne čini da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje bi ukazivale na proizvoljnost u primjeni relevantnih procesnih normi od strane organa krivičnog gonjenja prilikom preduzimanja istražnih radnji u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud konstatira da su kako Općinski sud tako i Kantonalni sud u svojim odlukama veoma detaljno odgovorili na sve apelantove prigovore u vezi sa zakonitošću dokaza, koje obrazloženje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

49. Osim toga, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi, s aspekta pravičnosti postupka kao cjeline, da je apelant imao i koristio mogućnosti osporavanja svih dokaza, pa i onih koje smatra nezakonitim, a koji su eventualno mogli utjecati na apelantovo pravo na odbranu. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, cijeneći neosnovanost apelantovih žalbenih navoda kojima je ukazano na bitne povrede postupka u vezi s ocjenom dokaza i zakonitošću pojedinih za apelanta spornih dokaza, ukazao na razloge zbog kojih je bila ukinuta prvostepena presuda protiv apelanta, zakonitost dokaza i njihovu primjenu u postupku, pri čemu je odbrana istrajavala na tezi da se pojedini dokazi ne mogu upotrijebiti (nezakoniti), ne osporavajući pri tome činjenično stanje koje je proizašlo iz analize i ocjene svih dokaza zajedno, koji čine zatvoreni krug u pogledu zaključka o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

50. Dalje, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred Općinskim sudom proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Kantonalno tužilaštvo, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je utvrdio nesumnjivo dokazanim da je apelant počinio krivično djelo za koje ga je proglasio krivim, dajući za svoj stav jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Kantonalni sud je također dao jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, zbog čega je potvrdio presudu Općinskog suda.

51. Nadovezujući se na zaključke iz prethodnog stava, analizom sadržaja osporene prvostepene odluke, Ustavni sud također zapaža da u njenom obrazloženju nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kako onih koje je predlagala optužba tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća kao vjerodostojne dokaze koje je predložila optužba, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Upravo je na ovu činjenicu ukazao i Kantonalni sud odlučujući o žalbi apelantove odbrane. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Općinski sud, čija je presuda potvrđena presudom Kantonalnog suda, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta. Dakle, Općinski sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, tj. neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH. Pri tome, prema ocjeni Ustavnog suda, nema ni proizvoljnosti u zaključku Općinskog suda u pogledu utvrđenja stanja svijesti koju je apelant imao u kritičnom vremenu, odnosno da je predmetna krivična djela izvršio s direktnim umišljajem.

52. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da su Općinski sud i Kantonalni sud, kao redovni sudovi, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka koji se vodio protiv njega.

53. Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama, u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje krivice za počinjeno krivično djelo za koje je pravomoćno proglašen krivim, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi

54. Kada su u pitanju apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava (član 114. stav 2. KZFBiH) u vezi s odlukom Općinskog suda o oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom u iznosu od 10.000,00 KM, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud je zauzeo jasan stav da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII).

55. Naime, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Dalje, Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, stav 83. s daljnjim referencama i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom. Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad „administriranjem pravde“ i radom sudstva (idem.).

56. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da je apelant proglašen krivim zato što je na način opisan u dvije tačke izreke presude počinio produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1, a u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, koje je počinio u periodu od oko pola godine. Ustavni sud, također, konstatira da je u izreci presude Općinskog suda (koju je potvrdio i Kantonalni sud) navedeno da se u skladu sa članom 114. stav 2. KZFBiH „oduzima imovinska korist stečena krivičnim djelom od apelanta u iznosu od 10.000,00 KM“, te je naloženo apelantu da oduzetu imovinsku korist nakon pravomoćnosti presude odmah uplati kao prihod budžeta Federacije Bosne i Hercegovine.

57. U obrazloženju presude Općinski sud je, uz pozivanje na član 114. stav (2) KZFBiH, naveo da je tu odluku donio jer: „Iz stanja spisa je vidljivo da se apelant bavio neovlaštenom prodajom opojnih droga u jednom dužem vremenskom periodu od oko četiri godine i po slobodnoj procjeni suda na taj način je stekao protivpravnu imovinsku korist od najmanje 10.000,00 KM s mogućnošću i da se radi i o daleko većem iznosu od ovog iznosa.“ U vezi s tim Ustavni sud ponovno konstatira da je u predmetnom krivičnom postupku apelant optužen, a zatim i proglašen krivim da je krivično djelo povodom kojeg je vođen krivični postupak počinio u prvoj polovini 2016. godine, dakle periodu od oko pola godine. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Općinskog suda, koju je potvrdio i Kantonalni sud, Općinski sud od apelanta „oduzeo“ imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom u iznosu od 10.000,00 KM i da je apelanta obavezao da taj iznos uplati na u presudi određeni račun. Dakle, iz navedenog proizlazi da „taj novac“ nije u toku postupka eventualno „oduzet“ od apelanta, te da je sud iznos protivpravne imovinske koristi stečene krivičnim djelom u postupku utvrdio „po slobodnoj sudijskoj ocjeni“.

58. Ustavni sud ukazuje da je članom 114. stav (1) KZFBiH izričito propisano: „Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom“, a stavom (2): „Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno pod uvjetima propisanima ovim zakonom.“ Iz navedenih odredbi proizlazi da se oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom od počinioca krivičnog djela nameće kao obaveza. Ustavni sud ističe da se oduzimanjem imovinske koristi od učinioca dodatno utječe na njega da ne čini djela. Prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno je da se odredbama člana 114. KZFBiH ostvaruje načelo da niko ne može zadržati imovinsku korist stečenu krivičnim djelom, te da se bez oduzimanja imovinske koristi ne može ostvariti efikasna represija i prevencija.

59. Ustavni sud ponavlja da je obaveza suda da imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom utvrđuje u krivičnom postupku, po službenoj dužnosti, direktna posljedica člana 114. KZFBiH prema kojoj niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. Oduzimanje imovinske koristi predstavlja posebnu krivičnopravnu mjeru koja ne ulazi u sistem krivičnopravnih sankcija. Ovom mjerom se može u prvom redu oduzeti novac koji je pribavljen izvršenjem krivičnog djela, ali isto tako i predmeti od vrijednosti, kao i svaka druga imovinska korist koja je proizašla izvršenjem krivičnog djela. Za razliku od imovinskopravnog zahtjeva koji je fakultativnog karaktera, oduzimanja predmeta koje može biti fakultativno i obavezno, oduzimanje imovinske koristi je uvijek obavezno (član 413. stav (1) ZKPFBiH). Imovinsku korist treba razlikovati i od odluke o troškovima krivičnog postupka jer se imovinska korist oduzima po službenoj dužnosti nezavisno od imovinskih i porodičnih prilika optuženog. To znači da će se imovinska korist oduzeti i kada se optuženi oslobodi dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka. Prema tome, imovinska korist se utvrđuje u svakom krivičnom postupku, osim ako je zbog prirode krivičnog djela očigledno da njegovim izvršenjem nije pribavljena imovinska korist. Imovinska korist predstavlja čistu dobit koja se sastoji u višku imovine učinioca koju je pribavio izvršenjem krivičnog djela, odnosno u sprečavanju smanjenja imovine.

60. Ustavni sud dalje primjećuje da se u osporenim presudama sud nije pozvao na odredbe procesnog zakona koje je primijenio prilikom odlučivanja o ovom pitanju, nego se samo pozvao na odredbe materijalnog zakona kojim je propisan osnov oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (član 114. KZFBiH). U vezi s tim Ustavni sud ukazuje i na Glavu XXIX ZKPFBiH u kojoj je, između ostalog, propisan postupak za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (čl. 413–420). U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je članom 413. propisano oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom na način da je stavom (1) propisano: „Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje se u krivičnom postupku po službenoj dužnosti”, dok je stavom (2) propisano: „Tužilac je u toku postupka dužan da prikuplja dokaze i izviđa okolnosti koje su od važnosti za utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.” Također, ukazuje da je utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom propisano članom 415. na način da „sud će visinu iznosa imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom utvrditi po slobodnoj ocjeni, ako bi inače njeno utvrđivanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka”.

61. Dovodeći citirane odredbe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud svoju odluku obrazložio stavom da je „iz stanja spisa vidljivo da se apelant bavio neovlaštenom prodajom opojnih droga u jednom dužem vremenskom periodu od oko četiri godine i prema slobodnoj procjeni suda na taj način je stekao protivpravnu imovinsku korist od najmanje 10.000,00 KM s mogućnošću i da se radi i o daleko većem iznosu od ovog iznosa“. Ustavni sud zapaža da iz navedenog obrazloženja proizlazi da je, dakle, Općinski sud u konkretnom slučaju visinu iznosa apelantove imovinske koristi stečene krivičnim djelom zasnovao na članu 415. ZKPFBiH i odredio je prema „slobodnoj (sudijskoj) ocjeni“, što nesporno ima pravo.

62. Ustavni sud ponavlja i smatra nespornim da se sud u postupku utvrđivanja imovinske koristi može suočiti s nesrazmjernim teškoćama oko utvrđivanja njene visine, u zavisnosti od njene vrste ili da će taj postupak direktno utjecati na znatno odugovlačenje krivičnog postupka. Zato se u navedenim situacijama visina iznosa imovinske koristi utvrđuje prema slobodnoj ocjeni, kao što je to propisano članom 415. ZKPFBiH. Prema mišljenju Ustavnog suda, da bi došlo do primjene ove odredbe potrebno je da se prethodno na nesumnjiv način utvrdi da bi njeno utvrđivanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prvostepene presude nije navedeno da je tužilac ponudio bilo kakav dokaz o apelantovoj imovinskoj koristi, niti da je sud proveo bilo koji dokaz u tom pravcu. Štaviše, Općinski sud je, kako to proizlazi iz presude, primijenio isključivo odredbe člana 415. ZKPFBiH na način da je „visinu iznosa imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom utvrdio po slobodnoj ocjeni”, ali nije obrazložio zašto bi eventualno utvrđivanje njene visine bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka. Osim toga, postoji nelogičnost u obrazloženju (u vezi s oduzimanjem imovinske koristi stečene krivičnim djelom) u dijelu gdje sud navodi da je „iz stanja spisa vidljivo da se apelant bavio neovlaštenom prodajom opojnih droga u jednom dužem vremenskom periodu od oko četiri godine“, mada je apelant u predmetnom postupku proglašen krivim za radnje koje je počinio u periodu od oko pola godine, bliže navedenom u izreci prvostepene presude.

63. Ustavni sud ponovo naglašava da nije njegov zadatak da svojim tumačenjem zakona supstituira redovni sud. Međutim, imajući u vidu standarde prava na pravično suđenje koji su ranije navedeni, Ustavni sud smatra da Općinski sud, a zatim i Kantonalni sud u osporenim odlukama nisu dali obrazloženje svog pravnog stava na način koji bi zadovoljio navedene standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje bi naročito jasno i razložno ukazalo zbog čega se od apelanta oduzima imovinska korist u visini od 10.000,00 KM. S na obzirom na to da redovni sud nije na jasan i nedvosmislen način dao obrazloženje svog pravnog stava u vezi s oduzimanjem imovinske koristi stečene krivičnim djelom, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi prilikom odlučivanja u ovom dijelu prekršili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

64. Stoga, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu odluku u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi od apelanta pribavljene krivičnim djelom, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

65. Apelant se pozvao i na kršenje prava iz člana 14. Evropske konvencije, nediskriminaciju, ali nije naveo u vezi s kojim pravom, niti ih je na bilo koji način obrazložio, pa stoga Ustavni sud te navode nije ni ispitivao.

VIII.Zaključak

66. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu osporene odluke o oduzimanju imovinske koristi od apelanta pribavljene krivičnim djelom jer su redovni sudovi ove odluke obrazložili na način koji ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

67. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada osporene presude, u dijelu u kojem je utvrđena apelantova krivičnopravna odgovornost za krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, nisu donesene proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

68. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević