Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2624/19 (A. S., N.J. i G.T.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Uknjižba
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ništavost
- Pravično suđenje - razuman rok
- Suvlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2624/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2624/19, rješavajući apelacije Anđelke Sperling, N. J. i G. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija N. J. i G. T.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je donesena Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035379 19 Rev 2 od 10.
aprila 2019. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelanticama N. J.
i G. T. solidarno isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelanticama N. J. i G. T. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbijaju se kao neosnovane apelacije apelantice Anđelke Sperling i apelantica N. J. i G. T. podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035379 19 Rev 2 od 10. aprila 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Anđelka Sperling (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) iz Berlina, SR Njemačka, koju zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banje Luke, podnijela je 22. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 035379 19 Rev 2 od 10. aprila 2019. godine. Predmetna apelacija je registrirana kao AP 2624/19.
2. Drugoapelantice N. J. i G. T. (u daljnjem tekstu: drugoapelantice) iz Banje Luke, koje zastupa Marjana Kulenović, advokatica iz Banje Luke, podnijele su 13. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv iste presude Vrhovnog suda koju je osporila prvoapelantica, te protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 035379 18 Gž 3 od 11. oktobra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 035379 17 P 2 od 19. oktobra 2017. godine. Predmetna apelaciju je u Ustavnom sudu registrirana kao AP 2891/19.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 2624/19 i AP 2891/19 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2624/19.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je u predmetu broj AP 2624/19 od Vrhovnog suda, Osnovnog suda i drugoapelantica kao tuženih u predmetnom postupku zatražio 2. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Osnovni sud i drugoapelantice su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 10. do 16. novembra 2020. godine.
6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je u predmetu broj AP 2891/19 od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i prvoapelantice, čiji je pravni prednik Joso Budiša u predmetnom parničnom postupku imao procesnu poziciju tužitelja, zatražio 18. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
7. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i prvoapelantica su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 26. novembra do 4. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda prvoapelantice i drugoapelantica, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Tužitelj Joso Budiša (pravni prednik prvoapelantice koja je na osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda od 2. aprila 2019. godine proglašena kao njegova jedina nasljednica) podnio je 5. januara 2004. godine tužbu protiv drugoapelantica i M. N., N. B., B. B., A. B., S. B. i A. R. (u daljnjem tekstu: ostale tužene) radi utvrđenja.
10. Drugoapelantice su podneskom od 15. oktobra 2013. godine podnijele protivtužbu protiv tužitelja Jose Budiše i ostalih tuženih, kojom su tražile da sud utvrdi da je njihov pravni prednik Vladimir Jotanović po osnovu građenja stekao pravo svojine sa 1/1 dijela na nekretninama pobliže označenim u protivtužbi, slijedom čega je drugoapelantica G. T. vlasnica tih nekretnina sa 1/1 dijela.
11. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 035379 04 P od 1. oktobra 2015. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Jose Budiše kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen 19. maja 1994. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) između Mire Genia (pravna prednica ostalih tuženih) i Vladimira Jotanovića (pravni prednik drugoapelantica), te da je pravno nevaljana uknjižba svojine u korist pravnog prednika drugoapelantica Vladimira Jotanovića na nekretninama upisanim u zk. ul. br. 125. KO Budžak (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Izrekom prvostepene presude odbačen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se naloži Zemljišnoknjižnoj kancelariji Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske – Područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da briše uknjižbu prava svojine u korist pravnog prednika drugoapelantica, te da uspostavi zemljišnoknjižno stanje koje je bilo prije podnošenja na provođenje predmetnog ugovora.
12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 035379 15 Gž od 15. marta 2016. godine odbijena je žalba tužitelja Jose Budiše i potvrđena navedena presuda Osnovnog suda od 1. oktobra 2015. godine.
13. U postupku po reviziji izjavljenoj od tužitelja Jose Budiše, Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 035379 16 Rev od 24. augusta 2016. godine usvojio njegovu reviziju, ukinuo presudu drugostepenog suda od 15. marta 2016. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
14. Nakon toga, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 035379 16 Gž 2 od 2. novembra 2016. godine kojim je žalbu tužitelja Jose Budiše uvažio i ukinuo presudu Osnovnog suda od 1. oktobra 2015. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
15. Postupajući u ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 035379 17 P 2 od 19. oktobra 2017. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja Jose Budiše i utvrdio da je ništav predmetni ugovor, te da je pravno nevaljana uknjižba svojine u korist pravnog prednika drugoapelantica na spornim nekretninama. Istom presudom, stavom II izreke, odbačena je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja Jose Budiše u dijelu kojim se traži da se naloži Zemljišnoknjižnoj kancelariji Republičke uprave da briše uknjižbu prava svojine u korist pravnog prednika drugoapelantica i da uspostavi zemljišnoknjižno stanje koje je bilo prije podnošenja na provođenje ništavog ugovora o kupoprodaji. Stavom III izreke presude je odbačena protivtužba i protivtužbeni zahtjev drugoapelantica kojim su tražile se utvrdi da je njihov pravni prednik po osnovu građenja stekao pravo svojine sa 1/1 dijela na spornim nekretninama, slijedom čega je drugoapelantica G. T. vlasnica tih nekretnina sa 1/1 dijela. Konačno, stavom IV izreke presude obavezani su ostali tuženi i drugoapelantice tužitelju solidarno nadoknaditi parnične troškove (sve preciznije navedeno u izreci presude).
16. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 19. maja 1994. godine između Mire Genia kao prodavca (pravna prednica ostalih tuženih) i Vladimira Jotanovića kao kupca (pravni prednik drugoapelantica), da je predmet kupoprodaje nekretnina upisana u pl. broj 141. KO Budžak. Utvrđeno je da je na osnovu pravosnažne odluke o nasljedstvu Sreskog suda u Banjoj Luci od 21. marta 1953. godine i na osnovu pravosnažne presude Opštinskog suda u Banjoj Luci od 28. decembra 1970. godine uknjiženo pravo svojine na 1/4 dijela nekretnina Petra Budiše (prednik tužitelja i ostalih tuženih) u korist njegovih nasljednika, na kojim nekretninama je u zk. ul. broj 4 KO Budžak uknjiženo pravo susvojine na predmetnom stambenom objektu i sukorištenja zemljišta u korist, između ostalih, i Anđe Budiša (supruga ostavitelja) sa 1/12 dijela, Mire Budiša sa 1/24 dijela i Jose Budiša (tužitelj) sa 1/12 dijela. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je na osnovu podataka premjera izvršenog aviosnimanjem 1969. godine ustrojen katastar zemljišta koji je za KO Budžak stupio na snagu 1978. godine, da je izlaganje podataka tog premjera na javni uvid izvršeno 11. januara 1977. godine kada je u pl. broj 141 KO Budžak kao posjednik navedenih parcela sa 1/1 upisana Anđa Budiša (majka tužitelja i Mire Genia čiji su nasljednici ostali tuženi). Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem Osnovnog suda od 11. maja 1994. godine određeno da se neće raspravljati zaostavština iza Anđe Budiša (umrle 1992. godine) jer je svoj suvlasnički dio od 1/12 nekretnina iz zk. ul. broj 4. KO Budžak ugovorom o doživotnom izdržavanju od 17. augusta 1988. godine ostavila kćerki Miri Genia (pravnoj prednici ostalih tuženih). Pri tome, Osnovni sud je utvrdio da je u navedenom ugovoru o doživotnom izdržavanju, zaključenom između Anđe Budiša kao primatelja izdržavanja i Mire Genia kao davatelja izdržavanja, ugovoreno, između ostalog, da ostaviteljica kao primatelj izdržavanja za usluge svoje kćerke koje su navedene u predmetnom ugovoru nakon svoje smrti ostavlja svojoj kćeri Miri Genia svoj suvlasnički dio od 1/12 na nekretninama upisanim u zk. ul. 4 KO Budžak, što odgovara nekretninama upisanim u pl. broj 141. KO Budžak. Utvrđeno je da je rješenjem Opštinske komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama od 16. maja 1994. godine (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrđeno pravo svojine u korist Mire Genia (umrle 1996. godine) sa 1/1 na stambenoj zgradi na k.č. 490 KO Budžak i pravo korištenja zemljišta, dok je presudom Vrhovnog suda od 12. decembra 2007. godine u konačnici poništeno navedeno rješenje Komisije od 16. maja 1994. godine. Nadalje je utvrđeno da je iza smrti Vladimira Jotanovića (umro 2002. godine) predmetne nekretnine naslijedila njegova supruga (drugoapelantica N. J.) i ugovorom o darovanju od 1. aprila 2005. godine ih darovala njihovoj kćerki (drugoapelantici G. T.) koja je upisana u zk. ul. broj 125 kao vlasnik stambene zgrade i korisnik zemljišta.
17. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je primjenom odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zatim odredbi člana 20. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) zaključio da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora Mira Genia bila suvlasnik predmetnog objekta i nositelj prava trajnog korištenja zemljišta, i to 1/24 dijela koji je naslijedila iza oca Petra Budiše i 1/12 dijela koji joj je ugovorom o doživotnom izdržavanju ostavila majka Anđa Budiša, a nije vlasnik sa 1/1 da bi sa njima mogla samovlasno raspolagati. Kako je Mira Genia spornim ugovorom raspolagala nekretninama u susvojini, odnosno nekretninama koje nisu isključivo njena svojina, a drugoapelantice se ne mogu pozivati na savjesnost njihovog prednika niti na povjerenje u zemljišnoknjižne evidencije jer ni u vrijeme raspolaganja, odnosno zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora Mira Genia nije bila upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina, zbog čega, prema ocjeni Osnovnog suda, predmetni ugovor nije valjan pravni posao, te su ispunjeni uslovi za njegovu ništavost. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da nije pravno valjana ni uknjižba svojine na predmetnim nekretninama u korist prednika drugoapelantica, zbog čega je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u stavu 1. izreke.
18. Osnovni sud je odbacio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj Joso Budiša tražio da se naloži Zemljišnoknjižnoj kancelariji Republičke uprave da briše uknjižbu prava svojine u korist drugoapelantica i da uspostavi zemljišnoknjižno stanje koje je bilo prije podnošenja na provođenje ništavog ugovora o kupoprodaji jer taj zahtjev ne spada u sudsku nadležnost. Također, Osnovni sud je odbacio i protivtužbu i protivtužbeni zahtjev drugoapelantica ocijenivši da je istaknut samo eventualno, za slučaj da sud usvoji tužbeni zahtjev, zaključivši da eventualna protivtužba nije predviđena u ZPP-u (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. od 18. do 19. obrazloženja).
19. Odlučujući o žalbi drugoapelantica, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 035379 18 Gž 3 od 11. oktobra 2018. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu u žalbom pobijanom dijelu (st. 1, 3. i 4. izreke prvostepene presude) i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio. Okružni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva Jose Budiše (u odluci kojom je utvrđena ništavost ugovora o kupoprodaji i pravna nevaljanost uknjižbe svojine u korist pravnog prednika drugoapelantica, te o troškovima postupka), pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava (detaljnije o tome na str. od 2. do 3). Okružni sud je, između ostalog, naveo da žalba drugoapelantica nije osnovana ni u dijelu kojim se pobija odluka prvostepenog suda (stav 3. izreke) o odbačaju njihove protivtužbe i protivtužbenog zahtjeva, ali ne iz razloga koje je naveo prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude, već iz drugih razloga. Naime, Okružni sud smatra da je protivtužbeni zahtjev drugoapelantica preuranjen budući da pravnom interesu za postavljanje takvog zahtjeva ima mjesta po pravosnažnosti presude kojom je utvrđena ništavost predmetnog ugovora i pravna nevaljanost uknjižbe svojine na spornim nekretninama u korist pravnog prednika drugoapelantica, u smislu člana 67. stav 1. tačka 7) ZPP-a, o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na stranici 4. obrazloženja presude.
20. Odlučujući o reviziji drugoapelantica, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 035379 19 Rev 2 od 10. aprila 2019. godine reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda tako što je njihova žalba djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva tako da je utvrđeno da je ništav sporni ugovor o kupoprodaji nekretnina u dijelu raspolaganja sa 1/12 suvlasničkog dijela nekretnina tužitelja Jose Budiše koje su predmet tog ugovora i da je pravno nevaljana uknjižba svojine u korist prednika drugoapelantica u tom suvlasničkom dijelu od 1/12 nekretnina tužitelja (stav I izreke presude). U preostalom dijelu (kojim je žalba drugoapelantica odbijena i prvostepena presuda potvrđena, u ostalom usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva, u odnosu na utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora i pravne nevaljanosti uknjižbe svojine u korist njihovog prednika Vladimira Jotanovića, u dijelu raspolaganja sa preko 1/12 suvlasničkog dijela tužitelja) revizija je odbijena (stav II izreke presude). U dijelu kojim se drugostepena presuda pobija u odnosu na odbacivanje protivtužbe drugoapelantica i u odnosu na odluku o troškovima postupka, njihova revizija je usvojena, obje nižestepene presude ukinute i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
21. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu osnovani revizioni navodi drugoapelantica da je donošenjem rješenja Komisije od 19. maja 1994. godine (kojim je, između ostalog, utvrđeno trajno pravo korištenja zemljišta u korist Mire Genia sa 1/1 i pravo svojine na stambenoj zgradi u korist Mire Genia sa 1/1), prestao da važi zk. broj 4 KO Budžak i navedena katastarska evidencija nekretnina jer je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora na snazi bila važeća zemljišnoknjižna evidencija, što znači i zk. ul. broj 4 KO Budžak u kojem je upisano pravo susvojine tužitelja Jose Budiše sa 1/12 dijela na svim nekretninama uknjiženim u taj uložak, što znači i na nekretninama koje su predmet ugovora o kupoprodaji. Međutim, kod činjenice da se prometovati mogu i suvlasnički dijelovi nekretnina i da ostali suvlasnici nekretnina (koji su u konkretnoj parnici učestvovali na strani tuženih), ne pobijaju predmetni ugovor, Vrhovi sud je ocijenio da je predmetni ugovor o kupoprodaji suprotan zakonskim odredbama čl. 103. stav 1. i 105. stav 1. ZOO-a u vezi sa članom 202. Zakona o premjeru i katastru nekretnina (u daljnjem tekstu: ZPKN) i čl. 221. stav 1. i 261. stav 3. tačka 1. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP) i kao takav je ništav u dijelu raspolaganja suvlasničkim dijelom tužitelja Jose Budiše. Prema tome, Vrhovni sud je djelimično usvojio reviziju drugoapelantica, o utvrđenju ništavosti pobijanog ugovora (u dijelu u kojem je raspolagano suvlasničkim dijelom sa 1/12 predmetnih nekretnina tužitelja i pravne nevaljanosti uknjižbe svojine u korist pravnog prednika drugoapelantica, sa tim dijelom nekretnina).
22. Vrhovni sud je najzad istakao da, cijeneći da je protivtužbom drugoapelantica postavljen eventualni zahtjev, prvostepeni sud je protivtužbu odbacio uz obrazloženje da je podnesena za slučaj da sud usvoji tužbeni zahtjev, te je i pored toga što je zahtjev tužitelja usvojio, protivtužbu odbacio, dok je drugostepeni sud taj dio prvostepene odluke potvrdio iz drugih razloga, a ne iz razloga koje je dao prvostepeni sud. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepene odluke, u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbi, nisu zasnovane na zakonu jer, s obzirom na naprijed navedeno, nema osnova u odredbi člana 67. ZPP-a, u vezi sa članom 74. i članom 83. istog zakona za odbacivanje protivtužbe drugoapelantica. Kako je izostala odluka o protivtužbi drugoapelantica, djelimičnim usvajanjem revizije drugoapelantica obje nižestepene odluke su u odbacujućem dijelu njihove protivtužbe ukinute i predmet je u tom dijelu i u dijelu odluke o troškovima postupka vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije broj AP 2624/19
23. Prvoapelantica se u apelaciji broj AP 2624/19 pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Prvoapelantica, u suštini, smatra da je u osporenoj odluci pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ističe da uopšte nije sporno da Mira Genia nije bila upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnoj knjizi na dan sklapanja predmetnog ugovora, te da posjednik ne može da prodaje nekretnine, već vlasnik. Stoga, predlaže da Ustavni sud usvoji predmetnu apelaciju izjavljenu protiv osporene presude Vrhovnog suda u dijelu kojim je pravosnažno okončan postupak po tužbenom zahtjevu, te u cijelosti održi na snazi presudu Okružnog suda od 11. oktobra 2018. godine.
b)Navodi iz apelacije broj AP 2891/19
25. Drugoapelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Ustavni sud primjećuje, što proizlazi iz navoda apelacije, da drugoapelantice ne problematiziraju osporenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o njihovoj protivtužbi i troškovima postupka (u kojem dijelu je njihova revizija usvojena i obje nižestepene presude ukinute i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje), već ukazuju da je suština dijela osporene presude Vrhovnog suda kojom su nezadovoljne utvrđenje da je ništav predmetni ugovor u dijelu raspolaganja sa 1/12 suvlasničkog dijela nekretnina tužitelja i da je pravno nevaljana uknjižba svojine u korist njihovog prednika u tom suvlasničkom dijelu od 1/12 nekretnina tužitelja. Naime, drugoapelantice smatraju da je izreka presude Vrhovnog suda nejasna, te da u konkretnom slučaju nema jasnog obrazloženja sudskih odluka. Ističu da je jedina isprava koju je prodavac Mira Genia mogla upotrijebiti i koju je upotrijebila u vrijeme zaključenja ugovora rješenje Komisije od 16. maja 1994. godine, zbog čega u momentu zaključenja ugovora o kupoprodaji, prema tada važećim propisima i podacima, predmetni ugovor nije bio suprotan bilo kojem prinudnom propisu i da njihov prednik nije znao niti je mogao znati za pretenzije tužitelja na 1/12 suvlasničkih dijelova. U vezi sa navodima koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, drugoapelantice su navele da je povrijeđeno njihovo pravo na suđenje u razumnom roku imajući u vidu da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 2004. godine, te da ne postoji objektivno i razumno opravdanje za tako dugo trajanje postupka. Stoga su drugoapelantice zatražile da se Vlada Republike Srpske obaveže da im na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka isplati iznos od po 400,00 KM za svaku godinu odgađanja donošenja odluke ili ukupno 6.000,00 KM.
c)Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud je u odgovorima na obje apelacije naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke jer smatra da u postupku donošenja odluke ovog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelacijama, pa predlaže da se obje apelacije odbiju kao neosnovane. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je dužnost suda da u svojoj odluci obrazloži razloge u pogledu revizionih navoda i prigovora koji su od odlučnog značaja za ishod predmetnog spora, što je u konkretnom slučaju i učinjeno, a pobijana presuda sadrži dovoljno, jasno, razložno i na utvrđenom činjeničnom stanju zasnovano obrazloženje, koje prema izričitoj odredbi člana 240. stav 2. ZPP-a ne može biti predmet preispitivanja u revizionom postupku, kao i na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
28. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 2891/19 naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj presudi. Smatra da odlukom tog suda nije povrijeđeno pravo drugoapelantica na pravično suđenje i imovinu, pa je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
29. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 2891/19 naveo da se navodima predmetne apelacije ne dovodi u pitanje zakonitost odluke revizionog suda, pa samim tim i odluke tog suda, slijedom čega smatra da nisu povrijeđena prava drugoapelantica garantirana zakonom, Ustavom i Evropskom konvencijom.
30. U veoma opširnom odgovoru na apelaciju broj AP 2624/19 drugoapelantice navode da svi navodi koji su već izneseni u apelaciji broj AP 2891/19 (i koji se imaju smatrati ujedno i odgovorom na prvoapelanticinu apelaciju u konkretnom slučaju) upućuju da je prvoapelanticina apelacija i nedopuštena i neosnovana i da ne postoji nijedna povreda prava iz Evropske konvencije učinjena na prvoapelanticinu štetu. U konkretnom slučaju donošenjem osporene presude Vrhovnog suda je došlo do proizvoljne primjene prava, pogrešne primjene materijalnog prava, te povrede prava garantiranih Evropskom konvencijom, ali na štetu drugoapelantica, a ne na prvoapelanticinu štetu.
31. U odgovoru na apelaciju broj AP 2891/19 prvoapelantica je navela da je tužitelj Joso Budiša umro, a da je ona njegova jedina nasljednica, te je u prilogu kao dokaz dostavila rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda od 2. aprila 2019. godine. Smatra da je predmetni ugovor ništav u cijelosti jer kako je moguće da ugovor o prodaji nekretnina, koji je kao prodavač zaključilo lice koje je bilo suvlasnik samo 1/12 dijela nekretnina, bude zakonit. Prvoapelantica je predložila da Ustavni sud apelaciju u predmetu broj AP 2891/19 odbije u cijelosti kao neosnovanu, a apelaciju u predmetu broj AP 2624/19 usvoji u cijelosti.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
33. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Član 105.
(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
(2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
34. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama prvoapelantice i drugoapelantica je presuda Vrhovnog sud protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelantica je primila 28. maja 2019. godine, a apelaciju je podnijela 22. juna 2019. godine, a drugoapelantice su osporenu presudu primile 17. maja 2019. godine, a apelaciju su podnijele 13. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Prvoapelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. Drugoapelantice smatraju da im je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
aPravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
41. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio, između ostalog, radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji spornih nekretnina, dakle predmet je građanskopravne prirode, pa proizlazi da apelanti o čijim pravima i obavezama je odlučivano u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
A.U odnosu na prvoapelanticine navode
42. U vezi s prvoapelanticinim ključnim prigovorima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji se svode na tvrdnju da se osporena presuda zasniva na proizvoljnoj primjeni relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
44. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja Jose Budiše i utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina u dijelu raspolaganja sa 1/12 suvlasničkog dijela nekretnina tužitelja koje su predmet tog ugovora i da je pravno nevaljana uknjižba svojine u korist prednika drugoapelantica u tom suvlasničkom dijelu od 1/12 nekretnina tužitelja. Prvoapelantica osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je pravosnažno okončan postupak po tužbenom zahtjevu (kojim je revizija drugoapelantica djelimično usvojena). Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je predmetni ugovor o kupoprodaji suprotan odredbama čl. 103. stav 1. i 105. stav
1. ZOO-a, u vezi sa članom 202. ZPKN-a i čl. 221. stav 1. i 261. stav 3. tačka 1. ZOUP-a i kao takav je ništav u dijelu raspolaganja sa 1/12 suvlasničkog dijela tužitelja Jose Budiše, a time i uknjižba svojine u korist pravnog prednika drugoapelantica, sa tim dijelom nekretnina. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Mira Genia u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji bila suvlasnik predmetnog objekta i nositelj prava trajnog korištenja zemljišta, i to 1/24 dijela koji je naslijedila iza oca Petra Budiše i 1/12 dijela koji joj je ugovorom o doživotnom izdržavanju ostavila majka Anđa Budiša, a nije vlasnik sa 1/1 da bi njima mogla samovlasno raspolagati. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluka eksplicitno obrazložio da se mogu prometovati i suvlasnički dijelovi nekretnina i da ostali suvlasnici nekretnina – ostali tuženi (koji su u konkretnoj parnici učestvovali na strani drugoapelantica) ne pobijaju predmetni ugovor o kupoprodaji, taj ugovor je ništav samo u dijelu raspolaganja sa 1/12 suvlasničkog dijela tužitelja, a time i uknjižba svojine u korist pravnog prednika drugoapelantica, sa tim dijelom nekretnina. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke u dijelu u kojem je pravosnažno okončan postupak po tužbenom zahtjevu, suprotno prvoapelanticinim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava na njenu štetu. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude s odredbama propisa na koje se taj sud pozvao u osporenoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemente koji ukazuju na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, koje okolnosti bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
45. Stoga, Ustavni sud smatra da iz datog obrazloženja Vrhovnog sud ne proizlazi proizvoljnost u segmentu na koji je prvoapelantica neosnovano ukazala, te zaključuje da nije povrijeđeno prvoapelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B.U odnosu na navode drugoapelantica U odnosu na osporene odluke
46. Drugoapelantice smatraju i da im je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. Drugoapelantice osporavaju presude redovnih sudova u dijelu kojim je njihova revizija odbijena (kojima je njihova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena, u ostalom usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva, u odnosu na utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora i pravne nevaljanosti uknjižbe svojine u korist njihovog prednika, u dijelu raspolaganja sa preko 1/12 suvlasničkog dijela). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je Mira Genia predmetnim kupoprodajnim ugovorom raspolagala nekretninama u susvojini, odnosno nekretninama koje nisu isključivo njena svojina jer u vrijeme zaključenja tog ugovora nije bila upisana kao vlasnik tih nekretnina (u dijelu raspolaganja sa preko 1/12 suvlasničkog dijela tužitelja). Pri tome, Ustavni sud zapaža da su sudovi, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženjima svojih odluka obrazložili da je sporni ugovor o kupoprodaji bio protivan prinudnim propisima, prema kojem sticatelj prava svojine (u konkretnom slučaju prednik drugoapelantica Vladimir Jotanović) ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice (Mira Genia) od koga je to pravo stečeno.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz datih obrazloženja sudova ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje su drugoapelantice neosnovano ukazale, te zaključuje da, u odnosu na ovaj dio apelacionih navoda, nije povrijeđeno pravo drugoapelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka Relevantni principi
49. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
50. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
51. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 5. januara 2004. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do 10. aprila 2019. godine kada je Vrhovni sud donio presudu, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji su drugoapelantice koristile. Dakle, relevantni period koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je 15 godina i oko tri mjeseca.
Analiza dužine trajanja postupka
52. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je prvoapelanticin pravni prednik tužitelj Joso Budiša podnio tužbu protiv drugoapelantica radi utvrđenja. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, broj stranaka u postupku, činjenicu da je izvršeno više vještačenja, da su drugoapelantice u toku postupka podnijele protivtužbu protiv tužitelja Jose Budiše, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje ništavosti zaključenog ugovora o kupoprodaji, te na utvrđenje da je pravno nevaljana uknjižba prava svojine u korist prednika drugoapelantica, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za drugoapelantice.
53. Analizirajući ponašanje drugoapelantica i redovnih sudova, Ustavni sud ne uočava da iz dostavljene dokumentacije slijedi da su drugoapelantice doprinijele dužini trajanja postupka. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prvu presudu u predmetnom postupku donio nakon 11 godina i osam mjeseci nakon podnošenja tužbe (1. oktobra 2015. godine), da je Okružni sud nakon pet mjeseci (15. marta 2016. godine) presudom žalbu tužitelja odbio, dok je Vrhovni sud nakon pet mjeseci (24. augusta 2016. godine) donio rješenjem kojim je usvojio tužiteljevu reviziju, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga, Okružni sud je nakon dva mjeseca (2. novembra 2016. godine) donio rješenje kojim je uvažio tužiteljevu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Ponovni postupak pred Osnovnim sudom je trajao oko jednu godinu (19. oktobra 2017. godine), postupak pred Okružnim sudom, također, oko jedne godine (11. oktobra 2018. godine), dok je postupak pred Vrhovnim sudom po reviziji drugoapelantica trajao oko šest mjeseci (10. aprila 2019. godine, sve računajući od donošenja prethodne odluke). Sumirajući sve navedeno, tj. ocjenjujući trajanje postupka u cjelini, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Osnovni sud pred kojim je prvi postupak po tužbi trajao 11 godina i osam mjeseci. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakvo obrazloženje kojim bi eventualno opravdao dužinu trajanja postupka pred tim sudom.
54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava drugoapelantica na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
55. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila stav (1) Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
56. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku drugoapelanticama kao solidarnim suparničarima treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM.
57. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelanticama zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
58. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
d)Pravo na imovinu
59. Prvoapelantica i drugoapelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje prvoapelantice i drugoapelantica o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelantice istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi i prvoapelantice i drugoapelantica o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava drugoapelantica na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao 15 godina i osam mjeseci, za što najveću odgovornost snosi Osnovni sud kojem je trebalo oko 11 godina da donese prvostepenu odluku, koji za navedeno nije dao nikakve razloge.
61. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu primjene materijalnog prava kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje kada je usvojio reviziju drugoapelantica utvrdivši da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina samo u dijelu raspolaganja sa 1/12 suvlasničkog dijela tužitelja, a time i uknjižba svojine u korist pravnog prednika drugoapelantica, sa tim dijelom nekretnina, odnosno kada je odbio reviziju drugoapelantica utvrdivši da je ništav predmetni kupoprodajni ugovor i pravna nevaljanost uknjižbe svojine u korist pravnog prednika drugoapelantica, u dijelu raspolaganja sa preko 1/12 suvlasničkog dijela, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
62. Ustavni sud zaključuje i da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada prvoapelantica i drugoapelantice navode o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
63. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević