Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-720/20 (S.G.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izdržavanje
- Izvršni postupak
- Protek roka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-720/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-720/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela S. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tač. c) i j), stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. G.
zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Okružnog sud u Banjaluci broj Gž-1428/02 od 7. oktobra 2004.
godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. G zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Višeg suda u Banjaluci broj GŽ-168/93 od 26. aprila 1993. godine, zbog toga što je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. G.
zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Osnovnim sudom u Prijedoru u predmetu broj 77 01071445 20 I 2, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa staralac u posebnom slučaju Biljana Novak iz Prijedora, podnijela je 21. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Višeg suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj GŽ-168/93 od 26. aprila 1993. godine, zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1428/02 od 7. oktobra 2004. godine, te zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Osnovnim sudom u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 77 01071445 20 I 2. Apelantica je na traženje Ustavnog suda dopunila apelaciju 4. marta 2020. godine.
Parnični postupak okončan Presudom Višeg suda broj GŽ-168/93 od 26. aprila 1993. godine
2. Iz stanja u spisu proizilazi da su Z.G. i apelantica 28. septembra 1990. godine podnijele Osnovnom sudu tužbu protiv N.G. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi izmjene odluke izdržavanja. Osnovni sud je presudom broj P 1191/90 od 28. februara 1992. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda broj GŽ-168/93 od 26. aprila 1993. godine, obavezao tuženog da na ime izdržavanja Z.G. doprinosi mjesečno 20% od penzije koju ostvaruje kod Zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine, Filijala Prijedor, počev od 28. septembra 1990. godine, tj. od dana podnošenja tužbe pa dok zato postoje zakonski razlozi na način bliže opisan u izreci ove presude. Obavezan je tuženi da na ime izdržavanja apelantice doprinosi mjesečno 30% od penzije koju ostvaruje kod Zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine, Filijala Prijedor, počev od 28. septembra 1990. godine pa dok zato postoje zakonski razlozi na način bliže opisan u izreci ove presude.
Parnični postupak okončan Presudom Okružnog suda broj Gž-1428/02 od 7. oktobra 2004. godine
3. Z.G. i apelantica su 15. novembra 1995. godine podnijele Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog, radi izdržavanja. Osnovni sud je presudom broj P-195/95 od 4. oktobra 2001. godine obavezao tuženog N.G. da doprinosi izdržavanju Z.G. 15%, a izdržavanju apelantice 20% od penzije koju ostvaruje od L.V.A. Niederbayrn- Oberpfalz, Am Aiten Viehmarkt u Njemačkoj počev od 15. novembra 1995. godine pa dok za to budu postojali zakonski razlozi na način bliže naveden u izreci ove presude, te da Z.G. i apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosa od 1.500,00 KM.
4. Okružni sud je donio presudu broj Gž-1428/02 od 7. oktobra 2004. godine kojom je uvažena žalba tuženog i preinačena presuda Osnovnog suda od 4. oktobra 2001. godine tako što je obavezan tuženi da doprinosi za izdržavanje Z.G. u iznosu od 65 EUR-a mjesečno, a za izdržavanje apelantice u iznosu od 85 EUR-a mjesečno od penzije koju ostvaruje od L.V.A. Niederbayrn-Oberpfalz, Am Aiten Viehmarkt u Njemačkoj, čime je izmijenjena presuda Osnovnog suda broj P-1191/90 od 28. februara 1992. godine.
Izvršni postupak
5. Iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda od 21. decembra 2020. godine proizlazi da su Z.G i apelantica Osnovom sudu 18. septembra 2015. godine podnijele prijedlog za izvršenje protiv N.G. (u daljnjem tekstu: izvršenik), na osnovu izvršne isprave Presude Osnovnog suda broj P- 195/95 od 4. oktobra 2001. godine i Presude Okružnog suda broj Gž-1428/02 od 7. oktobra 2004. godine, radi naplate dospjelih a neisplaćenih potraživanja, te dospijevajućih obroka za izdržavanje Z.G. i apelantice, te plaćanja troškova parničnog postupka u iznosu 1.500,00KM i troškova izvršnog postupka koliki budu iznosili, predlažući izvršenje na ½ penzije izvršenika koju ostvaruje kod Fonda PIO Republike Srpske, Filijala Prijedor, po srednjem kursu eura u odnosu na KM na dan isplate.
6. Osnovni sud je dopisom od 21. septembra 2015. godine zatražio od Z.G. i apelantice da urede prijedlog za izvršenje, a Z.G. i apelantica su 20. oktobra i 18. novembra 2015. godine postupile po navedenom dopisu suda.
7. Osnovni sud je rješenjem o izvršenju broj 77 01071445 15 I od 10. decembra 2015. godine odredio predloženo izvršenje.
8. Fond PIO je dopisom od 27. septembra 2016. godine obavijestio Osnovni sud da je izvršenik umro 12. septembra 2016. godine i da se sve obustave gase sa 30. septembrom 2016. godine.
9. Punomoćnik Z.G. je podneskom od 24. jula 2016. godine obavijestio Osnovni sud da je Z.G. umrla 10. januara 2016. godine.
10. Osnovni sud je dopisom od 7. oktobra 2016. godine obavijestio apelanticu da je izvršenik umro, te pozvao apelanticu da u skladu sa članom 34. Zakona o izvršnom postupku u roku od 15 dana dostavi podatke o nasljednicima izvršenika i da se nasljednicima izvršenika na trošak apelantice postavi privremeni zastupnik kako bi se postupak izvršenja mogao nastaviti.
11. Apelantica je podneskom od 29. oktobra 2016. godine predložila Osnovnom sudu da prekine izvršni postupak do okončanja ostavinskog postupka iza umrlog izvršenika.
12. Osnovni sud je rješenjem od 13. marta 2020. godine obustavio izvršni postupak, jer apelantica nije postupila u ostavljenom roku po dopisu od 7. oktobra 2016. godine, a ni u periodu od tri i po godine nakon toga.
13. Apelantica je rješenje od 13. marta 2020. godine primila 23. marta 2020. godine, te nije izjavila žalbu na navedeno rješenje (kako to proizlazi iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda od 21. decembra 2020. godine).
Apelacioni navodi
14. Apelantica navodi da joj je zbog dužine trajanja parničnog postupa okončanog Presudom Višeg suda broj GŽ-168/93 od 26. aprila 1993. godine, zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog presudom Okružnog sud broj Gž-1428/02 od 7. oktobra 2004. godine, te zbog dužine trajanja izvršnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu čl. 17. i 41. Evropske konvencije, ali te nije navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala. Apelantica navodi tok parničnog postupka i izvršnog postupka, te ističe da su prekoračeni svi razumni rokovi u dužini trajanja postupaka, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.
Relevantni propisi
15. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 34 Prekid postupka (1) Sud ne može prekinuti izvršni postupak da bi sačekao odluku nadležnog suda ili drugog organa o prethodnom pitanju.
(2) U drugim slučajevima prekida postupka predviđenim odredbama Zakona o parničnom postupku, sud može, ako to okolnosti slučaja dopuštaju, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, odlučiti da postupak nastavi, imenovanjem privremenog zastupnika stranci u odnosu na koju je nastao razlog zbog kojeg dolazi do prekida postupka.
(4) U slučaju smrti izvršenika koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika sud će nasljednicima, ako to predloži tražilac izvršenja, u roku od 15 dana od dana kada je primio obavijest suda o smrti izvršenika, postaviti privremenog zastupnika, na trošak tražioca izvršenja, u pravilu iz reda lica koja su u posjedu imovine koja je predmet izvršenja i nastaviti postupak. Sud imenuje privremenog zastupnika u roku osam dana od podnošenja zahtjeva. Ako ovlaštena lica ne predlože nastavak postupka u ostavljenom roku, sud će obustaviti postupak.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tač. c) i j) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tač. c) i j) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
j) apelacija je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Protek roka (u odnosu na navode o dužini trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Okružnog suda broj Gž-1428/02 od 7. oktobra 2004. godine)
17. Ustavni sud zapaža da je apelantica 18. septembra 2015. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu Presude Osnovnog suda broj P-195/95 od 4. oktobra 2001. godine i Presude Okružnog suda broj Gž-1428/02 od 7. oktobra 2004.godine, pa shodno tome Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema presude Okružnog suda, jer se podrazumijeva da je apelantica navedenu presudu Okružnog suda primila prije podnošenja prijedloga za izvršenje. Apelantica je 24. februara 2020. godine podnijela Ustavnom sudu apelaciju, pa proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila navedenu presudu Okružnog suda.
Ratione temporis (u odnosu na navode o dužini trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Višeg suda broj GŽ-168/93 od 26. aprila 1993. godine)
18. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavnog akta kojim se zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa, prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istoga dana.
19. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, apelantica žali na dužinu trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Višeg suda broj GŽ-168/93 od 26. aprila 1993. godine. Budući da je predmetni parnični postupak vođen i okončan u periodu prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, proizlazi da, u ovom dijelu, Ustavni sud nije nadležan ratione temporis da rješava predmetnu apelaciju (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP- 2970/06 od 17. marta 2009. godine i AP-74/10 od 20. decembra 2012. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
Prima facie (u odnosu na navode o dužini trajanja izvršnog postupka)
20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. U konkretnom slučaju, apelantica je podnijela apelaciju zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na obavezu apelanata propisanu članom 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama adrese, pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suprotno postupanje, shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, može predstavljati zloupotrebu prava na podnošenje aplikacije, posebno ako se informacije o kojima je riječ odnose na samu suštinu predmeta, a nije pruženo dostatno objašnjenje za propust da se te informacije dostave (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1345/20 od 4. juna 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba; i Evropski sud, Bećirović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 44304/16, Odluka od 24. oktobra 2019. godine). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije obavijestila Ustavni sud o toku predmetnog izvršnog postupka i odlukama koje su donesene u izvršnom postupku (o čemu je Ustavni sud obaviješten od strane Osnovnog suda prilikom dostavljanja odgovora na apelaciju). Dakle, apelantica je podnijela apelaciju zbog dužine trajanja izvršnog postupka, a da nakon toga nije obavijestila Ustavni sud o promjenama „pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu“, što je bila obavezna u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio rješenje od 13. marta 2020. godine kojim je obustavio izvršni postupak (jer apelantica nije postupila u ostavljenom roku po dopisu od 7. oktobra 2016. godine, a ni u periodu od tri i po godine nakon toga), te da apelantica protiv ovog rješenja nije izjavila žalbu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu prema kojoj bi, u situaciji kada sami apelanti ne koriste pravni lijek u zakonskom roku i time izgube mogućnost da dođu do konačne odluke u predmetnom postupku, bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da u okolnostima konkretnog slučaja apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tač. c) i j) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao je rok za podnošenje apelacije, ukoliko je apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavnom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević