Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3195/20 (Hotel "KLEMO" d.o.o. Međugorje)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3195/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-3195/20, rješavajući apelaciju Hotel "KLEMO" d.o.o. Međugorje, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Pročišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hotel "KLEMO" d.o.o. Međugorje protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011498 16 Uvp od 8. travnja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011498 15 U od 14.
listopada 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hotel "KLEMO" d.o.o. Međugorje protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011498 16 Uvp od 8. travnja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011498 15 U od 14.
listopada 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4.
Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Hotel "KLEMO" d.o.o. Međugorje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojeg zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 24. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011498 16 Uvp od 8. travnja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011498 15 U od 14. listopada 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelantu kao davatelju pružanja usluga smještaja gostiju, utvrđena je obveza plaćanja posebnog komunalnog doprinosa-ekološke pristojbe za 2014. godinu u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je Općinsko vijeće donijelo Odluku o uvođenju (naplati) posebnog komunalnog doprinosa ekološke pristojbe Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Odluka o naplati ekološke pristojbe) na osnovu čl. 8. st. 3. alineja 4. Zakona o lokalnoj samoupravi u Federaciji Bosne i Hercegovine, te čl. 15. točka 4. Zakona o komunalnoj djelatnosti, kao i odgovarajućih odredbi Statuta Općine Čitluk. Prvostupanjski sud je naveo da je Odlukom o naplati ekološke pristojbe utvrđen poseban komunalni doprinos - ekološka pristojba, da su određeni obveznici tog doprinosa, kao i iznos doprinosa, po utvrđenim zonama. S tim u svezi, prvostupanjski sud je naveo da zabrana diskriminacije ne znači apsolutnu jednakost, odnosno odsustvo bilo kakve nejednakosti. Naime, diskriminacija ne podrazumijeva poduzimanje određenih mjera, pa i donošenje određenih propisa koji predviđaju prihvatljive, razumne i specifične razlike između pravih subjekata. Prvostupanjski sud je naveo da u Odluci o naplati ekološke pristojbe postoji objektivno i razumno opravdanje (te valjana zakonska osnova), u odnosu na propisane kriterije na osnovu kojih je određen komunalni doprinosekološka pristojba, kako u odnosu na samo uvođenje te pristojbe, tako i u odnosu na subjekte koji su obavezi plaćati pristojbu, te kriterije koji opredjeljuju visinu pristojbe po određenim zonama. Stoga prvostupanjski sud je naveo da je neosnovan apelantov prijedlog da sud pokrene ustavno pitanje pred Ustavnim sudom FBiH jer Odluka o naplati ekološke pristojbe nije u skladu s čl. II.A.2.c Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (apelant naveo da se građane Općine Čitluk, koje se obavezuje na plaćanje navedene komunalne pristojbe čini nejednakim pred zakonom (diskriminira ih) u odnosu na ostale građane u toj Općini, ali i u Federaciji Bosne i Hercegovine). Dakle, prvostupanjski sud je naveo da bi u slučaju prihvaćanja navoda tužbe, svaki različit tretman pravnih subjekata koji se vrši zakonom ili drugim propisima, predstavljalo nejednakost (odnosno diskriminaciju) pred zakonom. Konačno, u odnosu na ostale navode iz apelantove tužbe prvostupanjski sud je naveo da je uvidom u zapisnik o inspekcijskom pregledu, utvrđeno je da apelant pruža usluge smještaja gostiju, te da je u obavezi platiti za 2014. godinu ekološku pristojbu u određenom novčanom iznosu.
4. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da prvostupanjski sud nije odlučio o zahtjevu koji se odnosi na pokretanje postupka ocjene ustavnosti Odluke o naplati ekološke pristojbe pred Ustavnim sudom FBiH. Naime, naveo je da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud s obzirom na stanje upravnog spisa i konkretnog predmeta, nije zaključio da postoje razlozi za pokretanje takvog postupka, te je za to dao valjane razloge.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i povrede zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, u suštini smatra da su redoviti sudovi propustili odlučiti o njegovom zahtjevu da se pokrene ocjena ustavnosti Odluke o naplati ekološke pristojbe.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
7. U pogledu navoda apelantice kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine; i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. (Vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2864/19 od 19. rujna 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i povredi zabrane diskriminacije
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i povredi zabrane diskriminacije odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično pravno i činjenično pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti broj AP-2934/20 od 14. listopada 2020. godine i AP-3194/20 od 28. listopada 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević