Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3344/20 (M. R.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Procesna odluka
  • Građanski postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3344/20

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP 3344/20, rješavajući apelaciju Miroslava Rajaka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Miroslav Rajak zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci kao predmet broj 71 0 P 165437 13 P.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Rajaka podnesena protiv Odluke Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 165437 20 Spp od 1. juna 2020. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miroslav Rajak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dane Končar, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 165437 20 Spp od 1. juna 2020. godine, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem 71 0 P 165437 13 P.

2. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se „zabraniti poslije pravosnažnosti upravnih akata – upotrebne dozvole, ometanje apelanta u korišćenju građevinskih objekata u Laktašima“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Vrhovnog suda i Opštine Laktaši zatražen je 13. oktobra 2020. godine odgovor na apelaciju.

4. Odgovor na apelaciju Opština Laktaši je dostavila 23. oktobra 2020. godine, Osnovni sud 27. oktobra 2020. godine, a Vrhovni sud 4. novembra 2020. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Presudom Osnovnog suda broj P-l86/01 od 4. jula 2002. godine obavezana je Opština Laktaši da zbog sticanja bez osnova koje je ostvarila apelantovom neosnovanom uplatom naknade za uređenje građevinskog zemljišta na ime revalorizovane vrijednosti glavnog duga apelantu isplati određene novčane iznose detaljno navedene u izreci. Navedena prvostepena presuda je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-249/02 od 19. jula 2005. godine. Apelant je na osnovu izvršnih isprava pokrenuo prinudno izvršenje pred Osnovnim sudom protiv Opštine Laktaši, te je na osnovu Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 1-2859/05 od 29. septembra 2005. godine Opština Laktaši apelantu u cijelosti isplatila predmetno potraživanje. Protiv navedene drugostepene presude Opština Laktaši je izjavila reviziju, te su Presudom Vrhovnog suda broj Rev-738/05 od 2. novembra 2007. godine preinačene navedene presude Okružnog i Osnovnog suda tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen jer se, prema ocjeni Vrhovnog suda, tužena nije neosnovano obogatila time što joj je apelant pri dodjeli zemljišta platio naknadu za uređenje tog zemljišta.

7. Opština Laktaši je 27. decembra 2007. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za protivizvršenje koji je odbačen kao neblagovremen rješenjem Osnovnog suda od 3. novembra 2016. godine (pravosnažno 23. novembra 2016. godine).

Predmetni postupak

8. Opština Laktaši podnijela je 25. marta 2013. godine Osnovnom sudu tužbu protiv apelanta radi vraćanja duga stečenog bez osnova.

9. Apelant je odgovor na tužbu dostavio 10. maja 2013. godine. Na ročištu održanom 26. avgusta 2014. godine parnične stranke su saglasno predložile da se predmetni postupak prekine do okončanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom pod brojem 710 1 187122 05 I (postupak protivizvršenja koji je protiv apelanta pokrenula Opština Laktaši). Osnovni sud je rješenjem donesenim na ročištu odredio prekid predmetnog parničnog postupka.

10. Opština Laktaši je podneskom od 11. aprila 2018. godine obavijestila sud da je Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 187122 05 I od 3. novembra 2016. godine okončan izvršni postupak, te je predložila da se predmetni parnični postupak nastavi. Osnovni sud je rješenjem od 22. maja 2018. godine usvojio zahtjev za nastavak postupka. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 165437 18 Gž od 27. decembra 2018. godine apelantovu žalbu odbio i rješenje Osnovnog suda od 22. maja 2018. godine potvrdio.

11. Apelant je 11. februara 2019. godine Osnovnom sudu podnio zahtjev za rješavanje „spornog pravnog pitanja“ u pogledu privatizacije i sprečavanja otuđenja koja se odnose na privatizaciju poslovnih zgrada i poslovnih prostorija, koje su sa 28. februarom 1992. godine postale državna, odnosno društvena svojina Republike Srpske i koje koriste njena javna preduzeća saglasno Zakonu o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, pozivajući se na odredbu člana 61a Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je dva puta podnosio dopunu zahtjeva, tj. drugu dopunu je dostavio neposredno Vrhovnom sudu 20. maja 2019. godine.

12. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 O P 165 437 13 P od 25. novembra 2019. godine odbio apelantov zahtjev za rješavanje „spornog pravnog pitanja“ kao nedopušten.

13. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz čl. 61a i 61b ZPP da Osnovni sud navedene apelantove zahtjeve i podneske dostavi Vrhovnom sudu radi „rješavanja spornog pravnog pitanja“. Navedeno je da je predmet spora u konkretnom predmetu to da li je apelant dužan Opštini Laktaši da isplati na ime duga određeni novčani iznos, a na osnovu Presude Vrhovnog suda broj Rev-738/05 od 2. novembra 2007. godine (kojom je uvažena revizija Opštine Laktaši, te presude Okružnog suda broj Gž-2495/02 od 9. jula 2005. godine i Osnovnog suda broj P-1862/01 od 4. jula 2002. godine preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen). Navedeno je da u konkretnom slučaju predmet spora, a ni prethodno pitanje nije privatizacija državnog kapitala u preduzećima, već isplata novčanog potraživanja po Presudi Vrhovnog suda broj Rev-738/05 od 2. novembra 2007. godine.

14. Navedeno rješenje Osnovnog suda apelant je primio 26. novembra 2019. godine. Apelant je podneskom od 5. decembra 2019. godine, naslovljen kao „dopis o izložnom stanju“, zatražio da „Vrhovni sud, shodno odredbama čl. 61a) i 61g), stav 1 u vezi sa članom 12 stav (1) i članom 16 ZPP, te na osnovu člana 35 Zakona o sudovima Republike Srpske, zauzme i utvrdi odgovarajuće stavove po kojima se izloženo pravno pitanje rješava tako da u parničnom postupku nije dozvoljeno preispitivati konačne i pravosnažne upravne akte iz oblasti urbanizma, građenja i uređenja građevinskog zemljišta, te da prethodno pitanje u pogledu obaveze za naknadu uređenja neizgrađenog građevinskog zemljišta ne spada u sudsku nadležnost, slijedom čega u ovom parničnom predmetu ne postoje zakonski uslovi za pokretanje i vođenje parničnog postupka te da, saglasno članu 16 ZPP, tužbu valja odbaciti ili donijeti drugu odluku u apelantovu korist“. Osnovni sud je apelantov zahtjev 10. februara 2020. godine dostavio Vrhovnom sudu na postupanje.

15. Odlukom Vrhovnog suda broj 71 0 P 165437 20 Spp od 1. juna 2020. godine odbačen je zahtjev Osnovnog suda za rješavanje spornog pravnog pitanja.

16. U obrazloženju osporene odluke je, između ostalog, navedeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni procesni uslovi za rješavanje spornog pravnog pitanja jer se ne radi o većem broju predmeta pred prvostepenim sudom u kojim postoji potreba zauzimanja stava prema spornom pravnom pitanju, shodno odredbama člana 61a) ZPP. Navedeno je da se zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja odbacuje primjenom člana 61v) stav (1) ZPP.

17. Nadalje proizlazi da je predmetni parnični postupak u toku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. Apelant je naveo tok predmetnog parničnog postupka, te je ukazao da je osporena odluka Vrhovnog suda nerazumljiva, da je donesena na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava.

19. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se „zabraniti poslije pravosnažnosti upravnih akata – upotrebne dozvole, ometanje apelanta u korišćenju građevinskih objekata u Laktašima“.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju redovni sudovi i Opština Laktaši su naveli hronologiju predmetnog postupka koja je navedena u činjeničnom dijelu odluke, te su istakli da tokom postupka nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 10.

(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 12.

Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 16.

Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.

Kada sud u toku postupka, do pravosnažnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, oglasit će se nenadležnim, ukinuće provedene radnje u postupku i odbacit će tužbu.

Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Srpskoj, po službenoj dužnosti oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.

6a. Postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja Član 61a.

Ako u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se zauzme stav prema spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje o predmetu postupka pred prvostepenim sudovima, prvostepeni sud će, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke, zahtjevom pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) radi rješavanja spornog pravnog pitanja.

Sud koji je pokrenuo postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja dužan je da zastane sa postupkom dok se ne okonča postupak pred Vrhovnim sudom.

Član 61b.

Zahtjev iz člana 61a. stav 1. ovog zakona treba da sadrži kratak prikaz utvrđenog stanja stvari u konkretnoj pravnoj stvari, navode stranaka o spornom pravnom pitanju i razloge zbog kojih se sud obraća sa zahtjevom za rješavanje spornog pravnog pitanja. Sud će uz zahtjev priložiti i sopstveno tumačenje spornog pravnog pitanja. Zahtjev se ne dostavlja strankama na izjašnjavanje.

Ako stranka predloži pokretanje postupka za rješavanje spornog pravnog pitanja, a protivna stranka nije bila u mogućnosti da se izjasni o prijedlogu, sud će dostaviti prijedlog toj stranci na izjašnjenje u roku od osam dana od dana dostavljanja prijedloga.

Prvostepeni sud je dužan da, uz zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja, dostavi predmet Vrhovnom sudu.

22. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 14/14 – odluka US, 44/15 i 100/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 48. stav (3) Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudskom upravom.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na Odluku Vrhovnog suda broj 71 0 P 165437 20 Spp od 1. juna 2020. godine

25. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

26. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

27. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li su garancije predviđene navedenim članom primjenjive na apelantov slučaj.

28. Ustavni sud ukazuje da član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuju svakom pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Shodno navedenom, ovo pravo se ne može primijeniti na sve postupke u kojim je neko lice stranka u postupku, već je primjenjivo na postupke koji se odnose na građanska prava i obaveze te stranke. Stoga je u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda da odgovori na pitanje da li je osporenom odlukom Vrhovnog suda odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama.

29. Naime, Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da se osporenom odlukom odlučivalo samo o dozvoljenosti apelantovog zahtjeva, koji je Vrhovnom sudu proslijedio Osnovni sud za rješavanje „spornog pravnog pitanja“ u skladu sa čl. 61a i 61b ZPP, a koji zahtjev je odbačen kao nedozvoljen. Dakle, u konkretnom slučaju se nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u obim prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

U odnosu na nedonošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku broj 71 0 P 165437 13 P

30. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant predmetnom apelacijom ukazuje na nerazumnu dužinu trajanja predmetnog postupka, odnosno nedonošenje odluke u razumnom roku u smislu odredbi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u parničnom postupku koji je u toku. Apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio apelacionih navoda nedopušten zbog toga što je ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud će ispitati samo dio navoda kojima se ističe da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku došlo do povrede apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. [...]

34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...] Period koji se uzima u obzir

35. Ustavni sud će u odnosu na razumnost dužine trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 10. maja 2013. godine kao dana kada je apelant dostavio odgovor na tužbu, tj. kada se upustio u raspravljanje u predmetnom postupku, pa do donošenja odluke Ustavnog suda, dakle period koji traje sedam godina i osam mjeseci.

Relevantni principi

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

37. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Analiza razumnosti trajanja postupka

38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji po zakonu nije hitne prirode. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni sud zapaža da se radi o relativno složenom postupku.

39. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova u toku predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak u odnosu na apelanta započeo 10. maja 2013. godine, da je uz saglasnost parničnih stranaka nakon 10 mjeseci prekinut rješenjem Osnovnog suda od 26. marta 2014. godine, te da je prekid postupka trajao četiri godine i dva mjeseca, tj. do donošenja rješenja Osnovnog suda o nastavku postupka od 22. maja 2018. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv rješenja kojim je Osnovni sud odredio nastavak postupka podnio žalbu, te da je drugostepeni postupak pred Okružnim sudom trajao oko pola godine, tj. rješenjem Okružnog suda od 27. decembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 2. maja 2018. godine. Dakle, u konkretnom slučaju procesne radnje koje su preduzimali Osnovni i Okružni sud su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

40. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant Osnovnom sudu 11. februara 2019. godine podnio zahtjev za „rješavanje spornog pravnog pitanja“, te da je dva puta podnosio dopune zahtjeva. Po apelantovom zahtjevu Osnovni sud je odlučio rješenjem od 25. novembra 2019. godine, tj. šest mjeseci nakon što je apelant podnio drugu dopunu zahtjeva, a takvo postupanje Osnovnog suda predstavlja postupanje u razumnom roku i nije u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje.

41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant 10. februara 2020. godine po drugi put podnio zahtjev za „rješavanje spornog pravnog pitanja“ za koji je zatražio da odlučuje Vrhovni sud. Vrhovni sud je odluku o podnesenom zahtjevu donio 1. juna 2020. godine, tj. četiri mjeseca nakon što je apelant podnio zahtjev.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi svojim postupcima nisu uticali na dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka jer su procesne radnje preduzimali u skladu s procesnim zakonom i nisu imali evidentnih perioda duže pasivnosti. Imajući u vidu apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant u postupku dva puta podnosio zahtjev za rješavanje „spornog pravnog pitanja“, što apelant po zakonu ima mogućnost. Međutim, takvo apelantovo postupanje je u značajnijoj mjeri doprinijelo toku i dužini trajanja postupka.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

44. Apelant navodi da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na imovinu i zabrana diskriminacije. S obzirom na to da povredu tog prava zasniva na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci u odnosu na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom parničnom postupku nema kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi procesne radnje preduzimali u razumnim rokovima i nisu imali evidentnih dužih perioda neopravdane pasivnosti.

46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

47. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3344/20 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio