Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4437/20 („Caresos“ d.o.o. Ljubuški)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4437/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-4437/20, rješavajući apelaciju „Caresos“ d.o.o. Ljubuški, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Caresos“ d.o.o. Ljubuški protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 155831 19 Rev od 3. srpnja 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Caresos“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Mladen Šimić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 5. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 155831 19 Rev od 3. srpnja 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o naplatnom ustupu tražbine od 22. siječnja 2004. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o ustupu tražbine) i Aneks br. 1 Ugovora o naplatnom ustupu tražbine od 4. veljače 2004. godine (u daljnjem tekstu: Aneks ugovora o ustupu tražbine) zaključen između apelanta i tuženog („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo), te da isti ne proizvode pravne posljedice. Temeljem prednjeg utvrđenja svaka parnična stranka bila bi dužna drugoj vratiti sve što je primila po osnovu Ugovora i Aneksa, te bi tuženi bio dužan vratiti i isplatiti apelantu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je Ugovor o ustupu tražbine zaključen između apelanta kao kupca/primatelja, i tuženika kao prodavatelja/ustupitelja, te je u članku 1. Ugovora o ustupu tražbine definirano da predmet ugovora čini novčana tražbina iz Ugovora o kratkoročnom kreditu koju je tuženi imao prema korisniku kredita (Uniji Metali d.d. Zagreb). Dalje je naveo da je Aneksom Ugovora o ustupu tražbine između apelanta i tuženog, utvrđeno da je dopunjen čl. 3. Ugovora o ustupu tražbine u kojem je na ranije postojeću odredbu dodano da tuženi zajedno sa potraživanjem prenosi na apelanta i instrumente osiguranja predmetnog potraživanja, kako slijedi iz Okvirnog ugovora o odobravanju kredita, izdavanju garancija i otvaranja akreditiva iz 1999. godine (u daljnjem tekstu: Okvirni ugovora o odobravanju kredita). Prvostupanjski sud je naveo da je korisnik kredita prenio na tuženog konkretno označene pokretnine (odredbama čl. 7. Okvirni ugovora o odobravanju kredita) radi osiguranja novčane tražbine, dok je pokretnine iz člana
7. Okvirnog ugovora zadržao u posjedu i korištenju (odredbom čl. 10 Okvirni ugovora o odobravanju kredita). Pri tome je naveo da će tuženi bez odgode vratiti vlasništvo pokretnina i prava kada korisnik kredita u cijelosti ispuni tražbinu osiguranu tim ugovorom.
4. U obrazloženju odluke drugostupanjski sud je naveo da je apelant prilikom parafraziranja odredbe članka 11. Okvirni ugovora o odobravanju kredita propustio naglasiti da je zabrana raspolaganja na založenim pokretnim stvarima stavljena tuženom, a ne vlasniku tih stvari (zalogodavcu, „Union Metal“ d.d. Zagreb, kao korisniku kredita). Dakle, drugostupanjski sud je istakao da tuženi kao zalogoprimac ni na koji način nije mogao raspolagati pokretnim stvarima (i bez propisivanja iz navedene odredbe članka 11.), s obzirom da nije bio vlasnik založenih pokretnih stvari, a niti je bio u njihovom posjedu. Naime, naveo je da su stvari bile sredstvo osiguranja u korist tuženog za potraživanje po osnovu Okvirnog ugovora o odobravanju kredita ustanovljeno na osnovu članka 966. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u svezi, naveo je da je apelant znao da tuženi nikada nije stekao pravo zaloga na stvarima, jer mu založene pokretne stvari nikada nisu predane u posjed, što je uvjet za nastanak založnog prava na pokretnim stvarima propisan odredbom članka 966. ZOO. Stoga, činjenica da je apelant slobodnom voljom kupio od tuženog potpuno neosigurano potraživanje, nema utjecaja na valjanost kasnije zaključenog Ugovora o ustupu tražbine. Nadalje, drugostupanjski sud je naveo da je iz odredbe članka 10. Okvirnog ugovora o odobravanju kredita, jasno da založne stvari nikada nisu predane tuženom, a što je bilo ili trebalo biti poznato i apelantu (apelant ima Okvirni ugovor o odobravanju kredita iz kojeg to proizlazi, a nije ni isticao suprotno). Pri tome naveo je da tuženi ni u kojem slučaju nije mogao biti upisan kao vlasnik založenih pokretnih stvari iz jednostavnog razloga što takvi javni registri za pokretne stvari ne postoje. Isto tako činjenica da je tuženi svoje potraživanje prema korisniku kredita prenio apelantu za cijenu znatno ispod njene nominalne vrijednosti nikako nije na štetu apelanta, nego opet isključivo na štetu tuženog, pri čemu te činjenice nemaju utjecaja na pravnu valjanost međusobno zaključenog pravnog posla u smislu članka 103. ZOO. Pozivanjem na te činjenice apelant je ukazivao na nesvjesnost tuženog, međutim, drugostupanjski sud je naveo da iz ti činjenica proizlazi upravo očita nesavjesnost apelanta, jer su mu činjenice u trenutku zaključenja Ugovora o ustupu tražbine bile poznate, a nisu mu smetale da zaključi pravni posao. Drugostupanjski sud je naveo da je na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud primijenio relevantno materijalno pravo, te iz obrazloženja presude proizlazi zaključak da apelant nije dokazao postojanje uvjeta potrebnih za ništavost zaključenih pravnih poslova sa tuženim (tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen pozivom na odredbu članka 126. Zakona o parničnom postupku). Konačno, naveo je da na odluku nema utjecaja činjenica što korisnik kredita otišao u stečaj, pa se apelant nije mogao naplatiti, jer tuženi nije ni garantirao apelantu da će se naplatiti, nego samo da postoji potraživanje koje se prenosi (odredba čl. 6. Ugovora o ustupu tražbine).
5. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je između parničnih stranaka zaključen Ugovor o ustupu tražbine prema kome je tuženi ustupio apelantu potraživanje, a apelant je isplatio tuženom iznos kupoprodajne cijene. Dalje je naveo da je između parničnih stranaka zaključen Aneks ugovora o ustupu tražbine kojim je dopunjen članak 3. Ugovora o ustupu tražbine, tako da je tuženi zajedno s potraživanjem prenio na apelanta i instrumente osiguranja predmetnog potraživanja. Međutim, kako je je korisnik kredita završio u stečaju, a potom je likvidiran, apelant nije naplatio svoje potraživanje. S obzirom na to, Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili postavljeni tužbeni zahtjev apelanta. Ovo iz razloga što su nižestupanjski sudovi ocijenili da nisu povrijeđeni prinudni propisi koji su važili u vrijeme zaključenja Ugovora o ustupu tražbine i Aneksa ugovora o ustupu tražbine.
Apelacioni navodi
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da je sud propustio dati objektivnu analizu članka 11. Okvirnog ugovora o odobravanju kredita iz koje proizlazi da tuženom nije dopušteno opteretiti ili otuđiti stvari i prava iz ugovora. Dalje, apelant navodi da tuženi nije postupao u dobroj vjeri u trenutku zaključenja Ugovora o ustupu tražbine i Anexa ugovora o ustupu tražbine, jer je znao da nema upisanih vlasničkih prava na predmetnim pokretnim stvarima. Samim time što je predmet ugovora bio nemoguć, naveo je da su ništavi Ugovor o ustupu tražbine i Anexa ugovora o ustupu tražbine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević