Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-202/21 ("AMA" d.o.o. Vogošća)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-202/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-202/21, rješavajući apelaciju koju je podnio "AMA" d.o.o. Vogošća, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "AMA" d.o.o. Vogošća protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 09 0 U 028856 17 U od 14. prosinca 2020. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "AMA" d.o.o. Vogošća protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 09 0 U 028856 17 U od 14. prosinca 2020. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. "AMA" d.o.o. Vogošća (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Ešref Gracić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 22. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 028856 17 U od 14. prosinca 2020. godine.
2. Rješenjem Porezne uprave – Kantonalni porezni ured Sarajevo (u daljnjemu tekstu: prvostupanjski organ ili Porezna uprava) od 9. studenoga 2012. godine apelantu kao poreskome obvezniku određena je prinudna naplata poreznih obveza, kamata i troškova postupka u određenome iznosu. Nadalje, određeno je da će se prinudna naplata izvršiti zapljenom i prodajom imovine, odnosno zapljenom sredstava za plaće, naknade, nadnice, mirovine i druga financijska potraživanja sukladno čl. 8. Pravilnika o procedurama prinudne naplate poreznih obveza (u daljnjemu tekstu: Pravilnik). Nadalje, određeno je da imovina apelanta koja će se zaplijeniti i prodati uključuje svu imovinu i imovinska prava apelanta, bilo da je fizički u posjedu apelanta ili neke druge osobe u vrijeme pljenidbe, osim imovine koja je zakonom izuzeta. Nadalje, određeno je da popisom pokretnih i nepokretnih stvari Porezna uprava stječe založno pravo na popisanim stvarima i registriranim hipotekama u zemljišnim knjigama kod relevantnoga zemljišnoga ureda u korist Porezne uprave.
3. Rješenjem tuženika (Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo financija) od 17. svibnja 2017. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta izjavljen protiv rješenja prvostupanjskoga organa od 9. studenoga 2012. godine.
4. Presudom Kantonalnoga suda od 14. prosinca 2020. godine tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 17. svibnja 2017. godine je odbijena.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je osporeno i prvostupanjsko rješenje prihvatio pravilnim i zakonitim, jer je odredbama čl. 43. st. 3. Zakona o poreznoj upravi i čl. 17. st. 2. Pravilnika propisano da, ukoliko porezni obveznik ne postupi po dostavljenome nalogu za plaćanje poreznih obveza, odnosno ukoliko ne plati poreznu obvezu, rješenjem rukovoditelja Kantonalnoga poreznoga ureda pokrenuti će se postupak prinudne naplate. Kantonalni je sud istakao da imajući u vidu navedene odredbe, kao i nesporne činjenica da su apelantu na temelju konačnoga i izvršnoga rješenja nadležnoga organa od 7. veljače 2011. godine izdati nalozi za plaćanje od 17. srpnja 2012. godine uručeni 26. srpnja 2012. godine, i da apelant nije platio poreznu obvezu u roku utvrđenim nalozima, pravilno je prvostupanjski organ postupio kada je pokrenuo postupak prinudne naplate. Kantonalni je sud istakao da je tuženik osporenim rješenjem pravilno cijenio da prigovori apelanta na okolnost visine utvrđene porezne obveze je bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Kantonalni je sud istakao da imajući u vidu da apelant u smislu čl. 42. Zakona o poreznoj upravi, nakon što je primio naloge, nije kontaktirao Poreznu upravu, zbog čega se u smislu odredbe čl. 47. istoga Zakona, u postupku prinudnoga izvršenja ne mogu istjecati prigovori koji se odnose na pravilnost rješenja koje se izvršava. Kantonalni je sud istakao da je prigovore tužbe o zastari predmetne porezne obveze sud ocijenio neutemeljenim, imajući u vidu odredbu čl. 74a. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi, kojom je propisano da se zastara prava na razrez i prava na naplatu poreza, kamata, troškova prinudne naplate i novčanih kazni, prekida svakom službenom radnjom nadležnoga poreznoga organa, koja je poduzeta u cilju razreza i naplate poreza. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, smatrajući da „Kantonalni sud rješavajući po tužbi u upravnom sporu, nije se osvrnuo na nepravilna stajališta upravnih organa, a na što je apelant ukazao žalbom na prvostepeno upravno rješenje i sa tužbom u upravnom sporu“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
8. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnoga prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obveze» iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba; Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine; i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obveze, nesumnjivo, spadaju i obveze koje proistječu iz poreskoga, carinskoga, odnosno javnoga zakonodavstva. Stoga, sukladno iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević