Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-11/21 (S. Đ.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-11/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-11/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Siniša Đukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Siniša Đukić protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Pr 058522 20 Pžp 2 od 23. oktobra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Pr 058522 20 Pr 2 od 17. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Siniša Đukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Dragan Stanišić advokat iz Banjaluke, podnio je 30. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 Pr 058522 20 Pžp 2 od 23. oktobra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Pr 058522 20 Pr 2 od 17. jula 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je proglašen odgovornim što je, u vrijeme, na mjestu i na način bliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, počinio prekršaj iz člana 236. stav 2. a u vezi sa stavom 1. tačka 5. istog člana i prekršaj iz člana 236. stav 1. tačka 24. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, pa mu je za prekršaj iz člana 236. stava 2., u vezi sa stavom 1. tačka. 5. istog člana Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini utvrđena novčana kaznu u iznosu od 200,00 KM i jedan kazneni bod, a za prekršaj iz člana 236. stav 1. tačka. 24 istog zakona utvrđena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM i dva kaznena boda, te izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 250,00 KM i jedinstvena dva kaznena boda. Apelantu je izrečena uslovna zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „C“ kategorije u trajanju od dva mjeseca i ujedno određeno da se izvršenje ove mjere odgađa pod uslovom da apelant u roku od šest mjeseci od pravosnažnosti prvostepenog rješenja ne počini ovakav ili sličan prekršaj, odnosno prekršaj za koji se može izreci ista zabrana, jer ce se u suprotnom uslovna osuda opozvati odnosno odgađanje izvršenja navedene zaštitne mjere, te ce se ista izvršiti.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant teretnim motornim vozilom prešao na lijevu saobraćajnu traku, namijenjenu za saobraćaj vozila iz suprotnog pravca, u momentu dok se iz suprotnog pravca, pravilno, svojom desnom stranom kolovoza, kretao putnički automobil kojim je upravljao oštećeni D.N. Oštećeni je, u cilju izbjegavanja saobraćajne nezgode, pomjerio vozilo udesno uslijed čega je došlo slijetanja vozila oštećenog preko kolovoza, dok se apelant svojim vozilom, nakon nastanka saobraćajne nezgode, bez zaustavljanja udaljio s lica mjesta. U ovoj saobraćajnoj nezgodi su na vozilu oštećenog nastala materijalna oštećenja. Apelant je navedenim radnjama ostvario obilježja prekršaja iz člana 236. stav 1. tačka 24. istog zakona i člana 236. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 5. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini. Nadalje, apelant se teretnim motornim vozilom nakon nastanka saobraćajne nezgode bez zaustavljanja udaljio sa lica mjesta, a da prethodno nije razmijenio podatke sa oštećenim, iako je šteta nastala na njegovom vozilu, niti je predmetnu saobraćajnu nezgodu prijavio nadležnoj policijskoj stanici, a kojim radnjama je ostvario obilježja prekršaja iz člana 236. stav 1. tačka 24. istog zakona. Oštećeni, te svjedoci B.N. i S.N. su u svojim uvjerljivim i međusobno saglasnim iskazima opisali dinamiku nastanka ove saobraćajne nezgode opisujući kako je apelant upravljajući teretnim vozilom u krivini prešao u njihovu saobraćajnu traku zbog čega je oštećeni s ciljem izbjegavanja frontalnog udara u nadolazeće teretno vozilo bio prinuđen da angažuje kanal i bankinu s njegove desne strane, što je životno uvjerljivo i saglasno i s materijalnim dokazima u spisu. Verzija događaja koju su iznijeli oštećeni i svjedoci je pravilna i tehnički i iskustveno održiva, a što je potvrdio i vještak saobraćajne struke. Osnovom nalaza i mišljenja navedenog vještaka utvrđeno je da tahografski listić apelantovog vozila nesumnjivo pokazuje da je apelant bio sa svojim vozilom u kritično vrijeme i na kritičnom mjestu, što potvrđuje iskaze navedenih svjedoka. Ocjenom svih provedenih dokaza van svake razumne sumnje je utvrđeno da je propust apelanta za koji se tereti u direktnoj uzročnoj vezi sa nastankom predmetne saobraćajne nezgode, čime je u svojim radnjama ostvario obilježja prekršaja koji su mu stavljeni na teret, pa je Okružni sud odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da u predmetnom postupku dokazi nisu pravilno cijenjeni, te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a na koji način je povrijeđen princip in dubio pro reo. Naime, apelant navodi da nije dokazano da je apelant svojim vozilom prešao u traku namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera, te da je u kritično vrijeme bio na mjestu gdje je došlo do slijetanja vozila oštećenog. Apelant navodi da je „sud odgovornost apelanta zasnovao isključivo na subjektivnim dokazima, koji su u suprotnosti sa materijalnim dokazima i zakonima fizike.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio prekršaje koji su mu stavljeni na teret. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporenog rješenja, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević