Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-987/19 (S. R.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Eksproprijacija
- Šta se ne smatra imovinom
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-987/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 987/19, rješavajući apelaciju Save Ružojčića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Save Ružojčića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 V 053536 18 Rev od 5. decembra 2018. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 V 053536 18 Gž od 13. marta 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 V 053536 15 V od 29. decembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Savo Ružojčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Željka Milanović, advokat iz Doboja, podnio je 7. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 V 053536 18 Rev od 5. decembra 2018. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 V 053536 18 Gž od 13. marta 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 V 053536 15 V od 29. decembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Grada Doboj, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Doboju (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača), zatraženo je 18. avgusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i protivnik predlagača su u periodu od 21. avgusta do 7. septembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Republičke uprave za geodetsko i imovinskopravne poslove Banja Luka, Područna jedinica Doboj (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.20/473-1-7/15 od 28. avgusta 2015. godine, potpuno su eksproprisane apelantove nepokretnosti, k.č. br. 2814 i 2815 (novi premjer) u korist protivnika predlagača kao korisnika eksproprijacije radi izgradnje regionalne deponije. Budući da stranke u postupku pred organom uprave nisu postigle sporazum o naknadi za eksproprisane nepokretnosti, predmet je proslijeđen Osnovnom sudu na daljnji postupak.
Osporene odluke
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 V 053536 15 V od 29. decembra 2017. godine određena je novčana naknada za nepokretnosti, k.č. br. 2814 i 2815 (novi premjer) sa preciznije navedenim oznakama u izreci rješenja i po starom premjeru (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), koje su eksproprisane rješenjem od 28. avgusta 2015. godine, te je obavezan protivnik predlagača kao korisnik eksproprijacije da apelantu na ime naknade za eksproprisane nepokretnosti isplati iznos od 28.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Istim rješenjem odbijen je apelantov zahtjev za isplatu naknade na ime izgubljene koristi zbog nemogućnosti iskorišćavanja predmetnih nepokretnosti na dotadašnji način u iznosu preciznije navedenom u izreci presude.
7. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je proveo dokazni postupak, i to saslušanjem apelanta, vještačenjem po vještacima poljoprivredne, građevinske i finansijske struke, te uvidom u nalaze i mišljenja navedenih vještaka, kao i njihovim saslušanjem, te uvidom u isprave koje su kao dokaz predložile parnične stranke. Zatim je naveo da je ocjenom provedenih dokaza, u skladu sa članom 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 2 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOVP), nesporno utvrđeno da su rješenjem Republičke uprave od 28. avgusta 2015. godine eksproprisane predmetne nepokretnosti radi izgradnje regionalne deponije u korist protivnika predlagača, te da prema tom rješenju korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed nepokretnosti nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, a apelantu kao vlasniku nepokretnosti pripada pravo na pravičnu naknadu. Osnovni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da tokom postupka nije bilo sporno da je pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji od 28. avgusta 2015. godine apelantu oduzeto pravo svojine na predmetnim nepokretnosti, te je, pozivajući se na odredbe člana 12 u vezi sa čl. 54 stav 2, 60 i 61 stav 1 Zakona o eksproprijaciji, koje je i citirao, dosudio apelantu naknadu u iznosu od 28.000,00 KM za oduzete predmetne nepokretnosti. Visina naknade je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke jer je utvrđeno da predmetne nepokretnosti imaju status građevinskog zemljišta, za koje je u vrijeme donošenja rješenja (član 60 Zakona o eksproprijaciji) utvrđeno da, prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, prosječna cijena 1 m² iznosi 5,00 KM. Naime, cijeneći da je za eksproprisane predmetne nepokretnosti visina naknade realno utvrđena, Osnovni sud je, prihvatajući navedeni nalaz kao stručan i objektivan, rješenjem i dosudio apelantu iznos od 28.500,00 KM na ime ukupne vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti, shodno odredbama člana 54, a u vezi s odredbama čl. 60 i 61 Zakona o eksproprijaciji.
8. Osnovni sud se nadalje, u odnosu na apelantov postavljeni zahtjev kojim traži naknadu na ime izgubljene koristi zbog nemogućnosti iskorišćavanja predmetnih nepokretnosti na dotadašnji način, pozvao na odredbe člana 62 Zakona o eksproprijaciji kojim je, između ostalog, propisano da raniji vlasnik ima pravo na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti, i to do isteka rokova određenih za isplatu, odnosno do deponiranja novčane naknade. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant osnivač i vlasnik preduzeća DOO „Geokop“ Derventa, koje je, između ostalog, po osnovu Ugovora o koncesiji broj 05.09/310-555/09 od 28. aprila 2010. godine obavljalo djelatnost eksploatacije kamena – krečnjaka na nepokretnostima (k.č. broj 2809, 2811 i 2812 KO Doboj), koje graniče s predmetnim nepokretnostima koje su eksproprisane, te da su predmetne nepokretnosti do pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji od 28. avgusta 2015. godine služile navedenom preduzeću kao deponija za odlaganje otpada nakon eksploatacije kamena – krečnjaka na susjednim nepokretnostima. Cijeneći da izvedenim dokazima apelant nije dokazao da mu u smislu odredaba člana 62 Zakona o eksproprijaciji pripada pravo na naknadu u vidu izgubljene koristi zbog nemogućnosti iskorišćavanja predmetnih nepokretnosti na dotadašnji način (odlaganje otpada nakon eksploatacije kamena – krečnjaka na susjednim nepokretnostima), Osnovni sud je odbio apelantov zahtjev za isplatu naknade u vidu izgubljene koristi zbog nemogućnosti iskorišćavanja predmetnih nepokretnosti na dotadašnji način (odlaganje otpada nakon eksploatacije kamena – krečnjaka na susjednim nepokretnostima) kao neosnovan.
9. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi i žalbi protivnika predlagača, donio Rješenje broj 85 0 V 053536 18 Gž od 13. marta 2018. godine kojim je žalba protivnika predlagača djelimično usvojena i prvostepeno rješenje u dijelu odluke o troškovima postupka ukinuto, pa je predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je apelantova žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno u odnosu na odbijajući dio prvostepenog rješenja. Nakon ispitivanja osporenog rješenja u skladu sa žalbenim prigovorima i po službenoj dužnosti, Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda i zaključak tog suda da apelantov zahtjev u dijelu kojim traži naknadu na ime izgubljene koristi nije osnovan. Naime, Okružni sud je obrazložio da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da preduzeće DOO „Geokop“ Derventa, čiji je osnivač apelant, po osnovu Ugovora o koncesiji broj 05.09/310-555/09 od 28. aprila 2010. godine, obavlja djelatnost eksploatacije kamena – krečnjaka na nepokretnostima (k.č. br. 2809, 2811 i 2812 KO Doboj) koje graniče sa predmetnim nepokretnostima. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da iz Rješenja Republičke uprave broj 21.20/473-1-10/15 od 8. decembra 2016. godine, koje je postalo pravosnažno 29. septembra 2017. godine, proizlazi da je i na nepokretnostima na kojima je apelantovo preduzeće imalo pravo koncesije po osnovu ugovora od 28. aprila 2010. godine odlukom Vlade Republike Srpske utvrđen opšti interes i proveden postupak potpune eksproprijacije. U vezi s tim, Okružni sud je, pozivajući se na odredbe člana 45 stav 1 tačka đ) Zakona o koncesijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/13 i 16/18), utvrdio da je ugovor o koncesiji od 28. aprila 2010. godine prestao da važi, pa samim tim i apelantovo preduzeće nije više u mogućnosti na njima obavljati eksploataciju kamena, a zatim odlaganje otpada na predmetnim nepokretnostima. Stoga, Okružni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za naknadu po osnovu izgubljene koristi neosnovan, te je primjenom člana 235 stav 1 tačka 2 ZPP-a, u vezi sa članom 2 stav 2 ZOVP-a, odbio apelantovu žalbu.
10. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Rješenje broj 85 0 V 053536 18 Rev od 5. decembra 2018. godine kojim je revizija odbijena kao neosnovana. Nakon ispitivanja apelantovih revizionih prigovora u odnosu na osporene presude, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda pravilna. U vezi s tim, Vrhovni sud je, imajući u vidu činjenicu da su rješenjem Republičke uprave od 8. decembra 2016. godine eksproprisane nepokretnosti na kojima je apelantovo preduzeće imalo pravo koncesije i da je u tački 6 dispozitiva tog rješenja određeno da će se nakon pravosnažnosti rješenja (rješenje pravosnažno 29. septembra 2017. godine) provesti postupak radi sporazumnog određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti, shodno članu 68 Zakona o eksproprijaciji, istakao da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je pozivajući se na odredbe člana 45 stav 1 tačka đ) Zakona o koncesijama zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime izmakle koristi. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da su odredbe člana 45 stav 1 tačka đ) Zakona o koncesijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/13 i 16/18) primjenjive u odnosu na zakonski osnov za prestanak ugovora o koncesiji od 28. aprila 2010. godine, a ne odredbe čl. 29 i 30 Zakona o koncesijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/03, 91/06 i 92/09), na kojima je apelant zasnivao svoj zahtjev i koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora o koncesijama od 28. aprila 2010. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantovim navodima iz revizije, odredbe člana 45 stav 1 tačka đ) Zakona o koncesijama koje su bile važeće u vrijeme donošenja rješenja od 8. decembra 2016. godine kojim su eksproprisane nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o koncesiji od 28. aprila 2010. godine predviđa osnov koji po sili zakona dovodi do prestanka ugovora o koncesiji i njegove pravne posljedice nastupaju nezavisno od toga što u Zakonu o koncesijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/03, 91/06 i 92/09) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o koncesiji od 28. aprila 2010. godine takav osnov nije postojao.
11. Imajući u vidu da je apelant svoj zahtjev na ime izgubljene koristi zasnivao na tvrdnji da je preduzeće DOO „Geokop“ Derventa na predmetnim nepokretnostima odlagalo otpad nakon eksploatacije kamena na nepokretnostima kao koncesionog dobra, što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke kojim je utvrđen iznos na ime naknade izgubljene koristi u odnosu na troškove koje će imati navedeno preduzeće zbog prevoza i odlaganja otpada na novu lokaciju, Vrhovni sud je zaključio da apelant kao fizičko lice nije ni aktivno legitimisan za potraživanje naknade na ime izgubljene koristi, koja u suštini predstavlja troškove prevoza i odlaganje otpada na drugu nepokretnost, koje će imati preduzeće DOO „Geokop“ Derventa, a ne apelant kao vlasnik eksproprisanih nepokretnosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju apelantu samo pripadalo pravo na naknadu po osnovu izgubljene koristi u visini naknade koju mu je eventualno plaćalo preduzeće DOO „Geokop“ Derventa za odlaganje otpada na predmetnim nepokretnostima prije eksproprijacije, a što apelant svojim zahtjevom nije tražio niti je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđena naknada na ime izmakle koristi po tom osnovu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248 ZPP-a, u vezi sa odredbom člana 2 stav 2 ZOVP-a, odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi svode se na tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov zahtjev za naknadu na ime izgubljene koristi zbog nemogućnosti iskorišćavanja predmetnih nepokretnosti za odlaganje materijala nakon eksploatacije kamena na nepokretnostima koje je koristio kao koncesiono dobro po osnovu zaključenog ugovora o koncesiji. Naime, apelant je naveo da je ugovor o koncesiji zaključen 28. aprila 2010. godine u skladu s odredbama Zakona o koncesijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/02, 91/06 i 92/09), te da odredbama tog zakona (čl. 29 i 30), kao i odredbama samog Ugovora o koncesiji, utvrđivanje opšteg interesa za izgradnju objekta ili izvođenje radova na koncesionom dobru nije propisano kao jedan o razloga za prestanak važenja ugovora o koncesiji. Stoga, apelant smatra da su odredbe navedenog zakona primjenjive u odnosu na prestanak važenja ugovora o koncesiji u konkretnom slučaju budući da je on zaključen 28. aprila 2010. godine, dakle u periodu kada su bile važeće odredbe tog zakona. Apelant smatra da nije pravilan ni stav redovnih sudova prema kojem on nema aktivnu legitimaciju za potraživanje naknade po osnovu koje je zasnivao svoj zahtjev za naknadu na ime izmakle koristi. Apelant je predložio da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje njegovog prava na imovinu, te da se ukinu osporene presude.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud smatra da osporenom presudom tog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu, na koju je apelant ukazao, budući da je u presudi potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje (iz prvostepenog postupka) i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud je takođe naveo da je taj sud jasno obrazložio pravnu prirodu naknade koju apelant kao predlagač može ostvariti po osnovu izgubljene koristi u odnosu na predmetne nepokretnosti. Predloženo je da se apelacija odbije.
14. Okružni sud je naveo da je osporena presuda tog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da navodi apelacije ne dovode u pitanje zakonitost osporene odluke, pa samim tim nema ni povrede prava na imovinu na koju se apelant u apelaciji neosnovano poziva.
15. Osnovni sud je istakao da je taj sud osporenu presudu donio primjenom važećeg procesnog i materijalnog prava, te da ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci. Smatra da tom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu na koje se u apelaciji pozvao.
16. Tuženi je naveo da su apelantovi navodi neosnovani. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 – odluka US, 2/15 – odluka US i 79/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka i 110/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 62.
Raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nepokretnosti date u zamjenu ili do isteka rokova određenih za isplatu, odnosno deponovanje novčane naknade.
18. Zakon o koncesijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/02, 91/06 i 92/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 29.
Prestanak ugovora o koncesiji Ugovor o koncesiji prestaje:
1.istekom ugovorenog roka u skladu sa ovim zakonom;
2.otvaranjem stečajnog postupka nad koncesionarom;
3.prestankom postojanja predmeta koncesije i 4.raskidom ugovora o koncesiji.
Član 30.
Raskid ugovora o koncesiji Ugovor o koncesiji može se raskinuti:
1.ako je koncesionar nesolventan ili ako je u stečaju, 2.ako koncesionar ili koncendent ne ispunjavaju ugovorne obaveze.
19. Zakon o koncesijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/13, 16/18 i 70/20) koji je važio u relevantnom periodu glasi:
VIII. PRESTANAK UGOVORA O KONCESIJI
Član 45.
Ugovor o koncesiji prestaje:
[...] (1) đ) danom pravosnažnosti odluke Vlade o utvrđivanju općeg interesa za izgradnju objekata ili izvođenje radova na koncesionom dobru u skladu sa propisima kojima se uređuje oblast eksproprijacije, (2) Ako se odluka iz stava 1. tačka đ) ovog člana odnosi na dio koncesionog dobra, ugovor o koncesiji za taj dio koncesionog dobra raskida se po sili zakona, ukoliko se to ne protivi prirodi koncesione djelatnosti.
XII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
[...] Član 69.
Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o koncesijama ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/02, 91/06 i 92/09).
Član 70.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku Republike Srpske".
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 85 0 V 053536 18 Rev od 5. decembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
26. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
27. Ustavni sud podsjeća da se prije razmatranja pitanja da li je došlo do povrede člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju mora utvrditi da li je apelant titular prava koja potpadaju pod član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. radi li se o „imovini“ u smislu navedenog člana.
28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. Ustavni sud smatra da, prije svega, treba utvrditi da li se radi o apelantovoj imovini koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u predmetnom vanparničnom postupku tražio isplatu naknadne na ime eksproprisanih nepokretnosti, te izgubljenu korist zbog nemogućnosti korišćenja tih eksproprisanih nepokretnosti na način kako je to činio do pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji (odlaganja otpada iz kamenoloma na nepokretnosti koje su mu dodijeljene na osnovu ugovora o koncesiji od 28. aprila 2010. godine). Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđena pravična naknada za eksproprisane nepokretnosti, a apelant taj dio rješenja tokom postupka nije osporavao. Na taj način apelant je na eksproprisanim nepokretnostima izgubio pravo svojine i posjeda iz čega slijedi zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o apelantovoj imovini koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li je apelant u okolnostima konkretnog slučaja mogao imati legitimno očekivanje da će njegovom zahtjevu za isplatu naknade na ime izgubljene koristi biti udovoljeno.
30. Kao što je ranije izneseno, u toku postupka je utvrđeno da je apelant bio vlasnik predmetnih nepokretnosti koje su pravosnažnim rješenjem eksproprisane radi izgradnje regionalne deponije. Tokom postupka je takođe utvrđeno da su te nepokretnosti prije eksproprijacije služile za odlaganje otpada iz kamenoloma sa susjednih nepokretnosti na kojima je apelantovo preduzeće po osnovu ugovora o koncesiji vršilo eksploataciju kamena
– krečnjaka. Takođe, nesporno je utvrđeno da je i na nepokretnostima koje su bile predmet ugovora o koncesiji pravosnažnim rješenjem utvrđen opšti interes i na njima je proveden postupak potpune eksproprijacije, te da su u vezi s tim redovni sudovi zaključili da je navedeni ugovor o koncesiji prestao da važi shodno odredbama člana 45 stav 1 tačka đ) Zakona o koncesijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 59/13) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o koncesiji (Zakon o koncesijama iz 2013. godine stupio na snagu 23. jula 2013. godine) i da samim tim apelantovo preduzeće više neće biti u mogućnosti da na tim nepokretnostima obavlja eksploataciju kamena, a samim tim i odlaganje materijala – otpada na predmetnim nepokretnostima. Naime, u osporenoj presudi Vrhovni sud je, suprotno apelantovim navodima, jasno ukazao da su stupanjem na snagu Zakona o koncesijama iz 2013. godine odredbe starog Zakona o koncesijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 23/03, 91/06i 92/09) prestale da važe i da su u konkretnom slučaju primjenjive odredbe važećeg Zakona o koncesijama iz 2013. godine kada je u pitanju zakonski osnov prestanka ugovora o koncesiji, te da apelant u smislu odredbi ZPP-a nije ni imao aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva za naknadu izgubljene koristi jer je takav zahtjev samo moglo podnijeti preduzeće koje je u apelantovoj svojini, a ne apelant lično.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će u situaciji kada je Zakon o koncesijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/02, 91/06 i 92/09) prema izričitoj odredbi prestao da važi stupanjem na snagu osmog dana od dana objave u „Službenom glasniku Republike Srpske“ novog Zakona o koncesijama iz 2013. godine (čl. 69 i 70) i kada je takav zahtjev samo moglo podnijeti preduzeće koje je u apelantovoj svojini, a ne apelant lično, za koga je Vrhovni sud zaključio da iz navedenog razloga nije aktivno legitimisan, uspjeti s tužbenim zahtjevom za naknadu izgubljene koristi, odnosno da će njegov zahtjev biti riješen u njegovu korist, budući da „legitimno očekivanje“ mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da ima „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant nije dokazao da je imao ostvariv zahtjev niti „legitimno očekivanje“ koje bi predstavljalo imovinu u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević