Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4727/20 (J. J.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4727/20

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4727/20, rješavajući apelaciju Jasmina Jusufranića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Jusufranića podnesena protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 031067 20 Kv 8 od 17. decembra 2020. godine i 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 11. decembra 2020. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Jusufranića podnesena protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 031067 20 Kv 8 od 17. decembra 2020. godine i 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 11. decembra 2020. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasmin Jusufranić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Ilidže, podnio je 29. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 031067 20 Kv 8 od 17. decembra 2020. godine i 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 11. decembra 2020. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 30. decembra 2020. godine, apelant je 6. januara 2021. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 8. januara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Tužilaštvo su dostavili traženi odgovor 14. i 15. januara 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. U postupku koji se vodi protiv apelanta i više drugih osumnjičenih lica (Smiljke J., Edina D., Zijada B., Muharema B., Armina M., Davera H., Hasana Ć., Edina M., Alena M., Branislava P., Mirsada I., Nasera D. i dr.) zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 342. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelima zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, pranja novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, prijevare u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, te manipulacijom na tržištu iz člana 260. Zakona o tržištu vrijednosnim papirima, Kantonalni sud (sudija za prethodni postupak) donio je Rješenje broj 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 11. decembra 2020. godine. Tim rješenjem je djelomično usvojen prijedlog Tužilaštva, te je apelantu (i osumnjičenim Edinu D., Zijadu B., Arminu M. i Daveru H.) određena mjera pritvora u trajanju od jednog mjeseca, koji po tom rješenju može trajati do 9. januara 2021. godine ili do druge odluke suda, dok su nekim od osumnjičenih (Smiljki J. i Edinu M.) izrečene mjere zabrane, bliže opisane u rješenju. Apelantu je pritvor određen na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), dok je prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) odbijen. Istim rješenjem je odbijen prijedlog Tužilaštava za određivanje pritvora osumnjičenim Muharemu B., Hasanu Ć., Alenu M. i Branislavu P.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 11. decembra 2020. godine podnijelo sudu prijedlog za određivanje pritvora (u daljnjem tekstu: prijedlog) osumnjičenim navedenim u izreci rješenja, među kojim je i apelant, te da je Kantonalni sud održao ročište 11. decembra 2020. godine, na kojem su branioci svih osumnjičenih u cijelosti osporili prijedlog, detaljno se izjašnjavajući kako je to navedeno u transkriptu zapisnika, kako osnovanu sumnju tako i posebne pritvorske razloge.

7. Kantonalni sud je nakon razmatranja prijedloga, izjašnjenja osumnjičenih i branilaca, te nakon izvršenog uvida u priložene dokaze, ocijenio da je prijedlog djelomično osnovan. U tom smislu je navedeno da iz naredbe o provođenju i proširenju istrage proizlazi da su poimenično navedena osumnjičena fizička lica, među kojima je i apelant, te imenovana osumnjičena pravna lica preduzimala radnje opisane na str. 4–23. obrazloženja rješenja. Kantonalni sud je istakao da postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni preduzeli opisane krivičnopravne radnje i time počinili krivična djela kako im se to stavlja na teret naredbom o provođenju i proširenju istrage proizlazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog, a koje je potom sud u relevantnom dijelu obrazloženja izložio (str. 23–92). U tom smislu su analizirani dokazi koji ukazuju na brojne inkriminirane radnje, kako se to osnovano sumnja, koje je preduzimala porodica Jusufranić, s ciljem ulaska u većinsku vlasničku strukturu pravnog lica „Unioninvest izgradnja objekata“ DD Sarajevo (u daljnjem tekstu: „Unioninvest“), i to putem većeg broja fiktivnih darovnih ugovora s vlasnicima dionica (radnicima „Unioninvesta“) tako što su osumnjičena Smiljka J., njen suprug (preminuli Ibrahim Jusufranić) i njihov sin – apelant, skupa s drugim članovima, kao organizatori i član grupe za organizirani kriminal, formiranom u smislu člana 2. tačka 21. KZFBiH, a s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi velike vrijednosti sebi lično i s njima povezanim fizičkim i pravnim licima, zajednički djelujući s osumnjičenim Hamdijom Z., dugogodišnjim zaposlenikom i rukovodiocem „Unioninvesta“, osumnjičenim Branislavom P., koji je brat osumnjičene Smiljke J., osumnjičenim Mirsadom I., koji je dugogodišnji porodični prijatelj Jusufranića, kao i osumnjičenim Zijadom B. i Edinom D., koji su kao odgovorna lica imali stvarnu kontrolu nad brokerskom kućom „Eurohaus“ DOO Sarajevo, kontinuirano i u međusobnom dogovoru, međusobnim povezivanjem, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama, dogovaranjem s drugim licima i samostalno, preduzimali radnje izvršavanja, podstrekavanja, planiranja, pripremanja, pomaganja, prikrivanja, omogućavanja, usaglašavanja, savjetovanja u izvršenju, i to krivičnih djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH, prijevare u privrednom poslovanju iz člana 251. KZFBiH, manipulacije na tržištu iz člana 260. Zakona o tržištu vrijednosnim papirima, pranja novca iz člana

272. KZFBiH, za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine, a koje aktivnosti su se odnosile na ulazak u projekat „Marijin Dvor“ koji je podrazumijevao kupovinu zemljišta i izgradnju stambeno-poslovnog objekta u Općini Novo Sarajevo, gradska zona Marijin Dvor, za potrebe NLB grupe Slovenija; postupali suprotno propisima iz oblasti prometa vrijednosnih papira i preuzimanja dioničkih društava, stekli i održavali upravljačku kontrolu nad pravnim licem „Unioninvest“. Navedeno je da su po okončanom procesu kupovine dionica „Unioninvesta“ apelant i osumnjičeni Husein Z., Branislav P. i Hamdija Z. posjedovali ukupno 56,68% dionica „Unioninvesta“, čime su stekli većinu u Skupštini društva i na taj način su mogli imenovati apelanta i osumnjičenog Huseina Z. u Nadzorni odbor, koji je 25. septembra 2006. godine za direktora izabrao Ibrahima Jusufranića, čime su uspostavili potpunu upravljačku kontrolu nad tom kompanijom u čijem vlasništvu su bile i nekretnine – zemljište ukupne površine 16.396 m na području Marijin Dvora u Sarajevu.

8. Navedeno je da je, umjesto pokretanja proizvodnje i aktiviranja poslovanja preduzeća „Unioinvest“, grupa nastavila s aktivnostima, kako se to osnovano sumnja, usmjerenim na realizaciju njihovog plana, odnosno aktivnostima koje su za cilj isključivo imale stjecanje protivpravne koristi organizatoru i članovima grupe, na nivou osnovane sumnje. Nakon što je apelant na način činjenično opisan u naredbama o provođenju istrage nezakonito i po manjoj vrijednosti u vlasništvo stekao dionice „Unioninvesta“, a pored njega i lica Branislav P. i Mirsad I., grupa po instrukcijama organizatora počinje s aktivnostima na podizanju vrijednosti cijene dionica ovog emitenta manipulativnim radnjama na tržištu vrijednosnih papira. Navedeno osim iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi i iz dokumentacije dostavljene od SASE (Sarajevska berza), među kojima je ispis iz BTS sistema za navedeni period, iz kojeg je evidentno koja je cijena dionice ovog emitenta u momentu njihovog stjecanja od članova porodice Jusufranić i s njima povezanih lica (2006), te konačni iznos po kojem su one prometovane (2009). Izjave svjedoka zaposlenika berze i Komisije za vrijednosne papire saglasne su u dijelu da su kod tog emitenta u periodu prije prodaje dionica evidentna nastojanja tzv. pumpanja cijena, odnosno aktivnosti koje ukazuju na manipulativne radnje s dionicama. Navedeno su u svojim izjavama potvrdili članovi Komisije za vrijednosne papire FBiH saslušani na zapisnike koji su dostavljeni uz prijedlog sudu. U tim godinama ne rastu ili minimalno rastu cijene dionica renomiranih kompanija u BiH, kakva „Unioninvest“ zasigurno nije bila, dok dionice „Unioninvesta“ kao svojevrsnog „gubitaša“ naprasno rastu.

9. Razlozi zbog kojih je lokacija zemljišta „Unioninvesta“ bila atraktivna NLG grupi iz Slovenije kao finansijeru projekta „Marijin Dvor“ proizlazi iz dokumentacije u spisu, te zapisnika o saslušanju svjedoka – zaposlenika pravnih lica NLB grupe koje je Tužilaštvo tokom istrage saslušalo putem međunarodne pravne pomoći sa Slovenijom, koji u svojim izjavama opisuju da je tokom 2007. godine NLB grupa Ljubljana započela s aktivnostima na realizaciji projekta koji je imao cilj izgradnju dva poslovno-stambena objekta, od kojih bi objekat ,,P1“ bio namijenjen za prodaju na tržištu od osumnjičenog pravnog lica „Profin-Invest“ d.o.o. Sarajevo, a objekat ,,P2“ za sjedište NLB grupe u Bosni i Hercegovini.

10. Opisanim radnjama osumnjičenih, kako se to osnovano sumnja, fiktivno je prikazano postojanje međusobnih ugovornih odnosa, dok je u stvarnosti iz novčanih sredstava „Unioninvesta“, protivno zabrani iz člana 237. Zakona o privrednim društvima FBiH, finansirana kupovina dionica ovog pravnog lica, koje su bile u vlasništvu apelanta i lica povezanih s porodicom Jusufranić, odnosno stvarna svrha svih gore zaključenih pravnih poslova je bilo nezakonito iskorištavanje novčanih sredstava pravnog lica „Unioninvest“ za stjecanje protivpravne imovinske koristi organizatorima i članovima grupe. Prema ocjeni Kantonalnog suda, u rješenju navedeni dokazi, sadržajno izloženi i analizirani u onoj mjeri koja je potrebna za donošenje odluke o postojanju ili nepostojanju uvjeta za pritvor iz odredbe člana 146. ZKPFBiH (kako općeg uvjeta tako i posebnih uvjeta iz ove zakonske odredbe), na saglasan način potvrđuju osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo kako mu se stavlja na teret naredbom o sprovođenju istrage, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora.

11. Kantonalni sud je naveo da je svestranom analizom svih relevantnih dokaza dovedenih u vezu utvrdio osnovanu sumnju da su upravo osumnjičeni preduzeli opisane radnje kako im se stavljaju na teret. Kantonalni sud je dodatno podsjetio da u ovoj fazi postupka stepen osnovane sumnje predstavlja niži stepen uvjerenja i izvjesnosti da je neko krivično djelo počinjeno od određenog lica u odnosu na stepen izvjesnosti koji mora postojati prilikom odlučivanja u daljnjoj fazi postupka. Dalje, Kantonalni sud nalazi, suprotno stavu odbrana, da u konkretnom slučaju nije riječ o obligacionopravnom odnosu, već o postojanju osnovane sumnje u počinjenje krivičnih djela, te da se konkretni krivični predmet nikako ne odnosi na prava i obaveze ugovornih strana, tužilaca i tuženih u parničnom postupku (konkretno privredni spor je u pitanju shodno dokazima odbrane), a što proizlazi iz opisanih radnji koje su preduzimali osumnjičeni s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi, kako se to osnovano sumnja.

12. Prigovor neažurnosti istrage Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim budući da iz prijedloga proizlazi koje je sve radnje u toku dosadašnjeg postupka Tužilaštvo preduzelo, iz čega je vidljivo da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnoj i obimnoj istrazi, što potvrđuje broj preduzetih radnji od Tužilaštva, te da Tužilaštvo intenzivno s policijskim agencijama u BiH preduzima mjere i radnje s ciljem rasvjetljavanja krivičnih djela i identifikacije izvršilaca.

13. Kada je u pitanju postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke c) člana 146. ZKPFBiH, Kantonalni sud je ocijenio da je on osnovan u odnosu na apelanta i osumnjičene Zijada B., Edina D., Armina M. i Davera H. Kantonalni sud je, prije svega, utvrdio da je ispunjen formalni uvjet za određivanje mjere pritvora po naprijed navedenom osnovu budući da se osumnjičenim naredbom o sprovođenju istrage stavljaju na teret krivična djela s propisanom kaznom u dužem trajanju od tri godine. Razmatrajući postojanje naročitih okolnosti iz navedene zakonske odredbe u konkretnom sud je cijenio činjenice i okolnosti kod osumnjičenih, koje kao naročite okolnosti kod razumnog procjenitelja stvaraju uvjerenje da će osumnjičeni ukoliko se nađu na slobodi nastaviti s kriminalnim aktivnostima, odnosno ponoviti preduzimanje krivičnopravnih radnji za koje se u ovom postupku terete. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je ocijenio da su ovi osumnjičeni radnje izvršenja krivičnih djela za koje se terete, na nivou osnovane sumnje, preduzimali u dužem periodu, kontinuirano, brojnost krivičnopravnih radnji u kojima se stječu obilježja krivičnih djela kako im se to stavlja na teret u konkretnom slučaju na nivou postojanja osnovane sumnje u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKPFBiH, iskazujući na taj način visok stepen svoje odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri izvršenju navedenih radnji, a koje su kao posljedicu imale enormno visoke vrijednosti protivpravno stečene imovinske koristi, prirodu i način izvršenja krivičnih djela, odnosno da su one preduzimane u okviru dobro organizirane grupe, pomno planirane, što proizlazi iz navedenih dokaza. Isto tako, krivičnopravne radnje koje su preduzimali ovi osumnjičeni zahtijevale su pored visokog stepena planiranja i preduzimanje niza pripremnih radnji, kako je to hronološki izloženo.

14. Navedeno je da na apelantovu upornost, istrajnost i odlučnost ukazuje način na koji je stjecao dionice „Unioninvesta“, kako je u rješenju detaljno izloženo, prevarnim putem, fiktivnim darovnim ugovorima, kako se to „osnovano“ sumnja. Naime, Iz Izvještaja SIPA-e o počinjenim krivičnim djelima i izvršiocima broj 16-05/2-04-2-9779/19-KU-l4/20 od 10. novembra 2020. godine, te iz izjava više desetina svjedoka, uglavnom lica koja su kao zaposleni „Unioninvesta“ koji su posjedovali dionice navedenog pravnog lica proizlazi da je osumnjičeni Hamdija Z., koji je bio jedan od rukovodilaca u „Unioninvestu“, u toku 2006. godine postupajući u dogovoru s apelantom, Smiljkom J. i Ibrahimom Jusufranićem kontaktirao i podsticao tada aktivna ili već bivša zaposlena lica „Unioninvesta“ da poklone, odnosno da prodaju dionice apelantu, njemu (Hamdiji Z.) lično, te kada je apelant dostigao limit od 30% vlasništva u pravnom licu, nakon kojeg je u skladu sa Zakonom o preuzimanju dioničkih društava FBiH bio obavezan da raspiše tender za otkup svih dionica, daljnji prijenos dionica na opisani način vršen je na ime osumnjičenog Branislava P., koji je apelantov ujak, odnosno prijavljenog Mirsada I., koji je dugogodišnji prijatelj i osoba od povjerenja porodice Jusufranić, o čemu potvrđuje i činjenica da je Mirsad J. trenutno direktor Internacionalnog univerziteta u Travniku, vlasništvo porodice Jusufranić. Istaknuto je da u većini slučajeva svjedoci nisu znali da dionice poklanjaju apelantu, osumnjičenom Branislavu P., odnosno osumnjičenom Mirsadu I., jer su svu komunikaciju obavljali uglavnom sa osumnjičenim Huseinom Z. Veliki broj svjedoka koji je dobio novčanu nadoknadu tvrdi da nije znao da se radi o ugovoru o poklonu, već su smatrali da je u pitanju kupoprodajni ugovor. Novac im je u najvećem broju slučajeva lično predavao prijavljeni Hamdija Z. Nakon što je apelant u augustu 2006. godine postao vlasnik više od 30% dionica emitenta „Unioninvest“, bio je obavezan, u skladu sa Zakonom o preuzimanju dioničkih društava, da raspiše tender za otkup ostalih dionica navedenog društva, ali je on s ciljem smanjivanja vlasničkog udjela, odnosno izbjegavanja navedenih obaveza količinu od 430 dionica poklonom prenio na osumnjičenog Branislava P., koji mu je ujak, odnosno brat osumnjičene Smiljke J., nakon čega je osumnjičeni Husein Z. od 23. augusta 2006. godine dionice nabavljene na naprijed opisani način po osnovu fiktivnih poklona prenosio na osumnjičenog Branislava P.

15. Kada je u oktobru 2006. godine Komisija za vrijednosne papire FBiH utvrdila povezanost između apelanta i osumnjičenog Branislava P., osumnjičeni Husein Z. je dionice nabavljene na naprijed opisani način po osnovu fiktivnih poklona prenosio na osumnjičenog Mirsada I. Nakon što je Komisija za vrijednosne papire FBiH uočila da apelant i Branislav P. u skladu sa zakonom imaju svojstvo povezanih lica, te kao takvi zajedno prelaze 30% vlasništva u pravnom licu i da su obavezni raspisati tender-ponudu za preuzimanje „Unioninvesta“, ona je donijela Rješenje broj 04/2-19-600/06 od 26. oktobra 2006. godine, kojim je apelantu i Ibrahimu Jusufraniću određena zabrana stjecanja i prijenosa dionica emitenta „Unioninvest“, osim stjecanja dionica na način propisan odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava, odnosno putem tender-ponude (kad se dostigne prag od 30%), iz razloga što je apelant dostigao udio u društvu od 29,86%. Istim rješenjem određena je zabrana stjecanja i prijenosa lica dionica navedenog emitenta i za sva lica s kojima zajednički djeluju. U vezi s tim, Komisija je apelantu i Branislavu P. uputila akte od 26. oktobra 2006. godine, u kojim je, između ostalog, konstatirano da su navedena lica srodnički povezana, odnosno da je Branislav P. brat apelantove majke, da prelaze prag od 30%, propisan odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava (apelant – 29,86%, a Branislav P. – 6,16%), nakon kojeg praga se stjecanje dionica vrši putem tender-ponude, s ciljem skretanja pažnje u smislu njihove obaveze da o zajedničkom djelovanju, u skladu sa članom 8. stav (5) istog zakona, informiraju Komisiju i pristupe izvršenju drugih radnji propisanih Zakonom o preuzimanju dioničkih društava. Međutim, ni navedene zabrane nisu spriječile apelanta da nastavi nezakonito stjecati dionice „Unioninvesta“ i činiti krivična djela. Nakon navedenog, apelant je dogovorio s osumnjičenim Mirsadom I. da se dionice „Unioninvesta“ u stvarnom vlasništvu osumnjičenog apelanta, a koje su bile u količini od 2.592 dionica knjižene na Branislava P. po osnovu ugovora o poklonu prenesu na prijavljenog Mirsada I. Tako je 6. decembra 2006. godine po osnovu ugovora o poklonu s osumnjičenog Branislava P. na osumnjičenog Mirsada I. preneseno 2.592 dionica „Unioninvesta“. U vezi s navedenim, Komisija je donijela Rješenje broj 04/2-19-684/06 od 14. decembra 2006. godine, kojim je obustavljen promet i prijenos 2.592 dionice emitenta „Unioninvest“ u vlasništvu Mirsada I., s obzirom na to da je Komisija utvrdila da je Branislav P. 29. novembra 2006. godine izvršio prijenos 2.592 dionice na Mirsada I., putem ugovora o darivanju, što je bilo suprotno članu 7. tačka (f) Zakona o preuzimanju dioničkih društava. Istim rješenjem Komisija je naložila da Mirsad I. zaključenjem novog ugovora izvrši povrat dionica na Branislava P., a da Branislav P. nakon toga izvrši prodaju dionica putem Sarajevske berze, što dokazuje da su sva navedena lica organizirano pokušala da izvrše manipulacije s ciljem preuzimanja navedenog društva mimo Sarajevske berze. Navedeno je i učinjeno, te je osumnjičeni Mirsad I. po osnovu ugovora o poklonu izvršio prijenos 2.592 dionice u korist osumnjičenog na Branislava P. Nadalje, s ciljem daljnjeg izbjegavanja propisa i održavanja prikrivene kontrole nad dionicama, Ibrahim Jusufranić je posredstvom M. B., tada apelantove punice, kontaktirao njenog brata A. K. i zamolio ga da na njega upiše dionice koje on ne može držati, koji je pristao na navedenu uslugu, ne znajući o čemu se radi, da bi po pozivima koje mu je upućivao Ibrahim Jusufranić, posredstvom M. B., odlazio u brokersku kuću „Eurohaus“ d.o.o. Sarajevo povremeno potpisujući dokumente u čiju suštinu nije ulazio. Provjerama je utvrđeno da je A. K. potpisao više naloga za kupovinu dionica emitenta „Unioninvest“. Uvidom u izvještaj o transakcijama Registra vrijednosnih papira u FBiH utvrđeno je da je 10. januara 2007. godine po osnovu redovnog trgovanja na Sarajevskoj berzi evidentiran prijenos 2.592 dionice emitenta „Unioninvest“ sa osumnjičenog Branislava P. na lice A. K. iz Sarajeva. Uvidom u BTS listu Sarajevske berze vidljivo je da je navedena transakcija izvršena 5. januara 2007. godine po cijeni od 40,01 KM po dionici za ukupan iznos od 103.705,92 KM. Trgovanja koja su prethodila navedenom, kao i naredna uglavnom su bila po dosta većim cijenama. Brokerska kuća i prodavca i kupca je bilo pravno lice „Eurohaus“ d.o.o. koje je tada bilo pod kontrolom osumnjičenih Zijad B. i Edin D. Novac potreban za navedenu kupovinu dionica od A. K. je akumuliran na deponentskom računu brokerske kuće „Eurohaus“ d.o.o. Sarajevo, tako što je istoga dana 5. januara 2007. godine gotovinski uplaćen sa računa četiri banke, gdje su svi iznosi bili ispod 30.000,00 KM, za koji su banke, u skladu s tada važećim zakonom o sprečavanju pranja novca, bile obavezne izvršiti prijavu gotovinske transakcije Finansijsko-obavještajnom odjeljenju Državne agencije za istrage i zaštitu. Na kraju je nakon prodaje dionica 5. septembra 2008. godine zajedno sa apelantom podigao u banci novac u iznosu od 1.391.850 KM u euro protivvrijednosti, gdje je tom prilikom apelant cjelokupan iznos zadržao za sebe. Određeni period nakon navedene transakcije osumnjičeni Ibrahim Jusufranić je putem M. B., apelantove punice, poslao A. K. 3.000 KM „na kafu“. Početkom septembra 2008. godine A. K. je na poziv Ibrahima Jusufranića otvorio račun u Unicredit banci DD Mostar u njegovom prisustvu. Na taj račun je uplaćen iznos od 1.376.112,00 KM sa deponentskog računa brokerske kuće „Eurohaus“ d.o.o. Sarajevo, te je taj iznos A. K., ne znajući o kojem se iznosu stvarno radi, već samo svjestan da je bilo puno novca 5. septembra 2008. godine, potpisao da ga podiže u Unicredit banci DD Mostar – Poslovnica „Branilaca Sarajeva“, dok je novac stvarno preuzeo apelant. Novac je podignut u eurima. Istoga dana novac od prodaje u iznosu od 174.732,18 KM je podigao u Unicredit banci osumnjičeni Mirsad I. te je novac odmah predao apelantu. I ovaj novac je također podignut u eurima. Prilikom pretresanja sefa koji je u „Sberbank“ DD Sarajevo koristila prijavljena Smiljka Jusufranić, koji je po naredbi Kantonalnog suda izvršen 9. decembra 2020. godine, pronađena je veća količina novčanica u eurima u različitim apoenima (najviše je bilo apoena po 100 eura), u ukupnom iznosu od 588.970 eura. Bitno je istaći da su od prodaje većinskog paketa dionica pravnom licu „Vradis investicije“, koja se desila 2. septembra 2008. godine, odnosno na naprijed opisani način apelant i Smiljka J. zajedno sa Ibrahimom Jusufranićem zaprimili ukupan iznos od 6.481,670,00 KM, i to po osnovu priliva sa deponentskog računa „Eurohaus“ DOO Sarajevo. Dio navedenog novca u iznosu od 170.000,00 KM apelant je uplatio na račun Internacionalnog univerziteta u Travniku čiji je vlasnik bio njegov otac Ibrahim Jusufranić, koji je u međuvremenu umro.

16. Sve navedeno, prema ocjeni Kantonalnog suda, u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ovi osumnjičeni u slučaju puštanja na slobodu ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a čime su se ispunili zakonski uvjeti za određivanje pritvora prema njima iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka c)

ZKPFBiH.

17. Prilikom razmatranja osnovanosti prijedloga, Kantonalni sud je imao u vidu da je osnovno pravo osumnjičenog/optuženog lica, predviđeno članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), da svako lice uhapšeno ili pritvoreno u skladu sa stavom 1.c) ovog člana ima pravo da bude pušteno na slobodu, iz čega se može izvesti zaključak da je sud dužan da razmotri mogućnost da se osumnjičenom eventualno odredi druga mjera u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH. Kantonalni sud je imao u vidu navedene imperativne norme, te razmotrio mogućnost izricanja drugih mjera iz čl. 140. i 140.a ZKPFBiH. Međutim, svestranom analizom svih okolnosti (imajući u vidu vrstu i težinu krivičnih djela i način izvršenja za koje postoji osnovana sumnja da su počinili osumnjičeni, iskazanu upornost, istrajnost i odlučnost, brojnost preduzetih radnji, period inkriminacije, kao i kontinuitet preduzimanja radnji), koja je objektivizirana navedenim dokazima, manipuliranje sa višemilionskim iznosima novca, kao i zakonski razlog na osnovu kojeg je prema njima određena mjera pritvora iz tačke c), Kantonalni sud je zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje mjere pritvora apelantu i drugim imenovanim osumnjičenim licima.

18. Odlučujući o žalbi Tužilaštva i žalbama branilaca osumnjičenih, Kantonalni sud (vijeće od troje sudija) donio je Rješenje broj 09 0 K 031067 20 Kv 8 od 17. decembra 2020. godine kojim je sve žalbe odbio kao neosnovane.

19. Vijeće je navelo da je ispitalo pobijano rješenje u granicama žalbenih prigovora i po službenoj dužnosti u smislu člana 338. u vezi sa članom 321. ZKPFBiH, pa je zaključilo kao u izreci rješenja.

20. Prije svega, vijeće je istaklo da je, suprotno navodima žalbi (sadržaj je iznesen u rješenju), sudija za prethodni postupak u obrazloženju pobijanog rješenja pravilno izveo zaključak o osnovanosti prijedloga za određivanje pritvora u odnosu na apelanta i osumnjičene Zijada B., Armina M. i Davera H., na osnovu dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora, decidirano navedenih i analiziranih na str. 23–93. pobijanog rješenja, nalazeći da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su navedeni osumnjičeni počinili krivična djela povodom kojih se vodi predmetna istraga. U tom smislu je navedeno da su u osporenom rješenju najprije taksativno navedeni dokazi, te potom sasvim određeno i po stavu vijeća dovoljno obrazloženi dokazi iz kojih proizlazi zaključak o postojanju osnovane sumnje da su se u radnjama apelanta i drugih imenovanih osumnjičenih stekla obilježja bića krivičnih djela za koja se sprovodi predmetna istraga. Stoga je vijeće žalbene prigovore branilaca osumnjičenih da sudija za prethodni postupak nije utvrdio odlučujuće činjenice ocijenilo neosnovanim. Pri tome, vijeće je ukazalo da se u ovoj fazi krivičnog postupka (u fazi istrage), kada se odlučuje o pritvoru, cijeni isključivo postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni počinio krivično djelo, a ne apsolutna dokazanost svih odlučnih činjenica od kojih zavisi utvrđivanje krivnje osumnjičenog, što će biti predmet odlučivanja u kasnijem toku krivičnog postupka, na glavnom pretresu, ukoliko dođe do podizanja i potvrđivanja optužnice.

21. Prema ocjeni vijeća, žalbenim prigovorima nisu dovedene u pitanje okolnosti na kojima je sudija za prethodni postupak zasnovao svoj zaključak o potrebi određivanja pritvora osumnjičenim iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U tom pravcu sudija za prethodni postupak je u pobijanom rješenju ispravno cijenio da je osnovan prijedlog Tužilaštva u kojem se tvrdi da kod apelanta i imenovanih osumnjičenih postoje posebni zakonski razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Naime, objektivni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu, koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, nesporno je ispunjen jer se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Pored navedenog, sutkinja za prethodni postupak je našla da kod ovih osumnjičenih u konkretnom slučaju postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža, pri čemu je sutkinja za prethodni postupak, prije svega, imala u vidu činjenice i okolnosti kod osumnjičenih, koje, kao naročite okolnosti, kod razumnog procjenitelja stvaraju uvjerenje da će osumnjičeni, ukoliko se nađe na slobodi, nastaviti sa kriminalnim aktivnostima, odnosno ponoviti preduzimanje krivičnopravnih radnji za koje se u ovom postupku terete. Naime, sutkinja za prethodni postupak je imala u vidu da su ovi osumnjičeni radnje izvršenja krivičnih djela za koje se terete, na nivou osnovane sumnje, preduzimali u dužem periodu, kontinuirano, te brojnost krivičnopravnih radnji – više krivičnopravnih radnji u kojima se stječu obilježja krivičnih djela, kako im se to stavlja na teret u konkretnom slučaju na nivou postojanja osnovane sumnje u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKPFBiH. Istaknuto je da su na taj način osumnjičeni iskazali visok stepen svoje odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri izvršenju navedenih radnji, a koje su kao posljedicu imale enormno visoke vrijednosti protivpravno stečene imovinske koristi, sa kojim zaključkom je saglasno i vijeće, zatim prirodu i način izvršenja krivičnih djela, odnosno da su one preduzimane u okviru dobro organizirane grupe, pomno planirane, što proizlazi iz dokaza.

22. Također, vijeće je saglasno sa zaključkom sudije za prethodni postupak da apelantova upornost, istrajnost i odlučnost ukazuju na način na koji je stjecao dionice „Unioninvesta“, a što je detaljno izloženo u pobijanom rješenju, prevarnim putem, fiktivnim darovnim ugovorima, kako se to osnovano sumnja. Sve pobrojane objektivne i subjektivne okolnosti u svojoj ukupnosti, i prema ocjeni vijeća, suprotno žalbenim prigovorima, dobijaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant i imenovani osumnjičeni puštanjem na slobodu ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

23. Navedeno je da iz obrazloženja rješenja proizlazi da je, u skladu sa odredbom člana 137. stav 2. ZKPFBiH, razmotrena i mogućnosti izricanja blažih mjera od mjere pritvora u odnosu na apelanta i imenovane osumnjičene, odnosno primjena mjera zabrane, ali i da je pravilno zaključeno da postoje razlozi koji opravdavaju izricanje mjere pritvora i da se svrha koja se postiže mjerom pritvora u konkretnim slučajevima ne bi mogla postići primjenom blažih mjera zabrane iz člana

140. ZKPFBiH, imajući u vidu naprijed pobrojane okolnosti i razloge iz kojih je pritvor ovim osumnjičenim određen, a koji, i prema ocjeni vijeća, opravdavaju stav da se za sada, u ovoj fazi postupka, svrha pritvora ne bi mogla ostvariti mjerama zabrane.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da je u postupku u kojem su donesene osporene odluke povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije. Također ukazuje i na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U obimnoj apelaciji navodi da redovni sud u postupku odlučivanja po prijedlogu za pritvor i u postupku odlučivanja o žalbi na rješenje o određivanju pritvora nije dao ocjenu argumenata odbrane, u vezi sa odsustvom egzistencije zakonskih uvjeta za određivanje pritvora. Apelant smatra da je očito da ne postoje dokazi koji zaista stvaraju osnovanu sumnju da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, a time nema mjesta ni posebnom pritvorskom razlogu iz odredbe člana 146. stav 1. tačke c) ZKPFBiH. Navodi da se postupajući sud nije detaljno upustio u čitanje i analiziranje činjeničnog opisa iz prijedloga koji govori o navodnom postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio djela za koja se tereti, jer da jeste, onda bi došao do pravilnog zaključka da apelant niti jedan propis iz ijednog zakona (Zakon o obligacionim odnosima, Zakon o privrednim društvima, KZFBiH, Zakon o tržištu vrijednosnih papira FBiH) nije prekršio, te da nema niti jednog dokaza koji bi zaista pokazao da se ovdje radi o nekoj organiziranoj grupi radi vršenja krivičnih djela, te da je apelant navodno postao član takve grupe. Da su sudovi pravilno sagledali sve činjenice, utvrdili bi da je apelant zapravo samo u jednom periodu kupio dionice „Unioninvesta“ (2006. godine), a kasnije ih prodao i na tome zaradio (2008. godine). Niti u jednom materijalnom propisu ovakvo postupanje nije predviđeno kao kažnjivo, već naprotiv, potpuno je dozvoljeno kao i u svakoj najobičnijoj trgovini gdje se mi pojavljujemo kao kupci, pa dalje. Dakle, apelant se pojavljuje samo kao kupac dionica „Unioninvesta“, a kasnije kao njihov prodavač, što je potpuno legalna pravna radnja i svoju zaradu ostvarenu na taj način nije upotrijebio ni iskoristio u vezi sa bilo kakvim krivičnim djelom. Kantonalni sud je prilikom određivanja pritvora apelantu našao osnovanim postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Prije svega, činjenice i okolnosti su takve da radnje koje se apelantu stavljaju na teret su završene još 2008. godine, dakle prije tačno 12 punih godina. Sa tom 2008. godinom apelant je potpuno okončao bilo kakve svoje aktivnosti u vezi s dionicama „Unioninvesta“ ili bilo kojim drugim fizičkim ili pravnim licima koja se navode u ovoj pravnoj stvari, a koje apelant i ne poznaje. Sa činom prodaje dionica „Unioninvesta“ i u tom trenutku ostvarene zarade, apelant, dakle, prestaje trgovanje dionicama i svoj radni odnos zasniva na Internacionalnom univerzitetu u Travniku, gdje je u radnom odnosu i dan-danas. Sud na neosnovan i paušalan način dolazi do zaključka da je apelant dionicama trgovao na prevaran način, već iz svih izloženih činjenica iz prijedloga Tužilaštva proizlazi da je on kupovao dionice na berzi ili je postao vlasnik na osnovu ugovora o poklonu, da bi ih 2008. godine prodao. Propuštajući ponuditi razloge u odnosu na odlučne činjenice, te uzeti u razmatranje osnovane argumente odbrane o odlučnim činjenicama i relevantnim zakonskim odredbama i pravnim standardima u vezi s ovim posebnim pritvorskim razlogom i zanemarujući odredbe člana 15. stav 1. i člana 3. stav 2. ZKPFBiH. U svakom slučaju, odbrana naglašava da se bilo kakva opasnost u smislu tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, sve da ona i postoji, može otkloniti adekvatnim mjerama zabrane – zabranom obavljanja određenih djelatnosti, zabranom posjećivanja određenih mjesta ili područja, zabranom sastajanja s određenim licima, odnosno određivanjem mjesta i područja, kao i udaljenosti ispod koje im se osumnjičeni ne mogu približiti. Apelant navodi da istragu protiv njega Tužilaštvo vodi još od 2008. godine, a prijedlogom za pritvor se potvrđuje da se tereti za radnje u periodu od 2006. do 2008. godine. Istraga u predmetu još uvijek nije okončana, a apelant je saslušan tek na dan lišenja slobode, 9. decembra 2020. godine, iako je bio dostupan organima gonjenja svih proteklih 12 godina, te iako se putem svog branioca obraćao Tužilaštvu zahtjevom da se sasluša i da se obustavi istraga protiv njega. Ističe da su neosnovano i prvostepeni i drugostepeni sud prilikom odlučivanja o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora, odnosno prilikom odlučivanja o žalbi na rješenje o određivanju pritvora, zaključili da su kumulativno ispunjeni kako opći tako i poseban uvjet za određivanje pritvora. Smatra da ni drugostepeni sud – krivično vijeće nije uzelo u obzir žalbene razloge u pogledu općeg i posebnog uvjeta za pritvor. Pored toga, apelant napominje da je prvostepeni sud svojom odlukom, koja je potvrđena odlukom drugostepenog suda, pojedinim licima koja su bila obuhvaćena prijedlogom Tužilaštva za određivanje pritvora odredio samo mjere zabrane. Stoga je apelantu nejasno iz kojih to razloga upravo njemu nisu mogle biti određene mjere zabrane s obzirom na to da je tim licima, koja su puštena da se brane sa slobode uz određene mjere zabrane, osnovana sumnja također bazirana za period od prije šest godina ili više, pa ako sud kod tih lica nije našao osnov za određivanje pritvora, onda je nerazumljivo kako prema apelantu jeste. S obzirom na takvo selektivno postupanje Kantonalnog suda, apelant smatra da je došlo i do povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U prilog svojim navodima, apelant se pozvao i na odluku Evropskog suda za ljudska prava Čović protiv Bosne i Hercegovine.

b)Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da dokazi dostavljeni uz prijedlog, sadržajno izloženi i analizirani u onoj mjeri koja je potrebna za donošenje odluke o postojanju ili nepostojanju uvjeta za pritvor iz člana 146. ZKPFBiH (kako općeg uvjeta tako i posebnih uvjeta iz ove zakonske odredbe), na saglasan način potvrđuju osnovanu sumnju da je apelant preduzetim radnjama počinio krivično djelo kako mu se stavlja na teret naredbom o provođenju istrage, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora. O apsolutnoj dokazanosti svih relevantnih činjenica bavit će se vijeće iz člana 25. stav 1. ZKPFBiH. Kada je riječ o posebnim pritvorskim razlozima, sud je na osnovu konkretnih okolnosti argumentirano obrazložio ispunjenje uvjeta propisanih tačkom c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, kako to proizlazi iz obrazloženja predmetnog rješenja, dok su navodi iz prijedloga za određivanje pritvora u odnosu na tačku b) navedenog člana zakona ocijenjeni neosnovanim. Također, slijedom zakonske obaveze sud je razmotrio i mogućnost blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, o čemu je također dato argumentirano obrazloženje u predmetnom rješenju. Naglašeno je da ni drugostepenim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava jer iz tog rješenja proizlazi da je vijeće ocijenilo da je sudija za prethodni postupak u obrazloženju dao jasne i uvjerljive razloge za određivanje pritvora apelantu na osnovu pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, što potvrđuje i činjenica da je sudija za prethodni postupak prema dvoje osumnjičenih (među kojima i apelantovoj majki) umjesto predložene mjere pritvora odredio mjere zabrane s obzirom na to da je ocijenjeno da se mjerama zabrane prema tim osumnjičenim može osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka, uz minimum ograničavanja njihovih prava. Iz toga jasno proizlazi da je sud vodio računa da se prema osumnjičenim prema kojima se ista svrha može odrediti blažim mjerama umjesto mjere pritvora izreknu mjere zabrane. Nadalje, u obrazloženju naprijed citirane odluke vijeća, navedeni su svi činjenični i pravni, odnosno zakonski razlozi na osnovu kojih je odlučeno. Pri tome su, kako je navedeno, uzeti u obzir argumenti strana u postupku, uključujući i žalbene prigovore apelantove odbrane, a koji se podudaraju s izjašnjenjem u vezi s prijedlogom za određivanje pritvora i koje je sutkinja za prethodno saslušanje imala u vidu kod donošenje svog rješenja, te koje argumente apelant zapravo ponavlja u svojoj apelaciji Ustavnom sudu. Također, istaknuto je da je Kantonalni sud Rješenjem broj 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021. godine apelantu i osumnjičenim Edinu D., Zijadu B., Arminu M. i Daveru H. produžio pritvor za naredna dva mjeseca, a koji po tom rješenju može trajati do 8. marta 2021. godine ili do druge odluke suda.

26. Tužilaštvo je istaklo kako su naredbe o provođenju istrage u ovom predmetu donesene tokom 2015, 2017, a proširene tokom 2019. i 2020. godine u odnosu na pojedine osumnjičene koji su djelovali kao članovi organizirane grupe, te je netačan navod da istraga u ovom predmetu traje 12 godina, kako se to navodi u apelaciji. Također, ocijenjeni su neosnovanim i apelantovi argumenti da se obraćao Tužilaštvu zahtjevom da bude saslušan i da istraga protiv njega bude okončana, prije svega iz razloga što osumnjičeni nije ovlašten da prema Tužilaštvu podnese bilo kakav zahtjev za prekid ili obustavu istrage, niti odredbe ZKPFBiH propisuju bilo kakvo ovlaštenje braniocu osumnjičenog da disponira tužilačkim radnjama kojima se determinira termin pozivanja i saslušanja osumnjičenog. U krajnjem, istaknuto je da je prvo ograničenje apelantovog prava bilo uslijed određivanja mjera osiguranja na njegovoj imovini tokom 2019. godine, i to zbog sumnje da je ona pribavljena krivičnim djelom. Osim navedenog, nejasno je u kojem kontekstu se apelantov navedeni prigovor ističe imajući u vidu da se on nalazi u pritvoru zbog postojanja iteracijske opasnosti, odnosno zbog opasnosti da bi boravkom na slobodi mogao počiniti novo krivično djelo. U posljednjem rješenju Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021. godine o produženju mjere pritvora apelantu, kod njega je i dalje utvrđena upornost, istrajnost i spremnost na činjenje krivičnih djela, što pored ostalih utvrđenih okolnosti proizlazi i iz činjenice da je on prema navodima koje je sam iznio na Zapisnik o ispitivanju u svojstvu osumnjičenog broj 1605/ 2-187/20 od 9. decembra 2020. godine u prisustvu advokata opisao način i okolnosti pod kojima je organizirao podmićivanje službenika Državne agencije za istrage i zaštitu u periodu krajem 2019. godine, kada je Kantonalni sud po prijedlogu Tužilaštva na računima porodice Jusufranić odredio mjere osiguranja, odnosno blokirao novčana sredstva. Dokaz za predaju novca policijskom službeniku nađen je prilikom pretresa apelantovog sefa. Dakle, ako se ima u vidu činjenica da je apelant evidentno i tokom 2019. godine nastavio sa činjenjem krivičnih djela, onda je apelantov navod o proteku vremena od izvršenja krivičnog djela u ovoj predmetnoj istrazi i dužini njenog trajanja, u kontekstu posebnog pritvorskog osnova koji i dalje egzistira, potpuno irelevantan. Nadalje, Tužilaštvo je ukazalo da konceptualno sadržaj apelacije odgovara sadržaju prigovora koje je braniteljica iznosila na ročištu za određivanje pritvora, te u okviru žalbe izjavljene protiv rješenja sudije za prethodni postupak kojim se apelantu određuje mjera pritvora u trajanju od mjesec dana, pa je evidentno da istu argumentaciju koja je već bila predmet ocjene drugostepenog suda, koji je odbio žalbu kao neosnovanu, sada koristi kao osnov za tvrdnju o navodno učinjenim povredama apelantovih ustavnih prava. Uvidom u rješenja Kantonalnog suda, može se jasno utvrditi da su netačni apelantovi navodi kako prvostepeno i drugostepeno rješenje navodno ne interpretiraju navode i argumente branilaca osumnjičenih, kao što je netačno da Sud u ovim rješenjima nije dao odgovor na sve istaknute prigovore odbrane. Netačni su apelantovi navodi da Sud prilikom odlučivanja o osnovanoj sumnji u odnosu na njega nije imao dokaze o njegovom, kako se osnovano sumnja, nezakonitom djelovanju, s obzirom na to da prvostepeno rješenje krajnje detaljno elaborira sve dokaze u tom pravcu, počevši od izjava lica koja su 2006. godine radila u „Unioninvestu“ i koja su mimo pravila berze de facto prodavala svoje dionice apelantu, za što im je on isplaćivao gotovinske iznose novca u zatvorenoj koverti na ruke, a istovremeno su u općinama ovjeravali ugovore o darovanju dionica i kao takve ih prijavljivali Registru za vrijednosne papire. Apelant naravno prešućuje kvantum dokaza koji je Tužilaštvo dostavilo Sudu i opisalo u svom prijedlogu iz kojeg jasno proizlazi ne samo apelantovo učešće u nezakonitom stjecanju dionica na svoje ime već i ulogu osumnjičenog Hamdije Z. koji je bio posrednik u navedenim aktivnostima i koji je u svojoj izjavi datoj na zapisnik o ispitivanju u prisustvu branioca u SIPA-i 9. decembra 2020. godine opisao na koji način je organiziran nedopušteni otkup dionica od radnika „Unioninvesta“ na ime apelanta i sa njim povezanih lica. Navedeno je detaljno opisano u prijedlogu Tužilaštva, rješenju suda o određivanju pritvora, a potkrijepljeno brojnim dokazima dostavljenim Sudu, među kojima je i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke u ovom predmetu. U pogledu apelantovog pozivanja na nepostojanje konkretnih i argumentiranih činjenica i okolnosti koje u svojoj naravi predstavljaju naročite okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, primjećuje se da apelacija ponovo elaborira navodnu zakonitost u sklapanju darovnih ugovora i činjenicu da je Husein Z. kao posrednik u nezakonitoj kupovini dionica „nestao“ iz prijedloga za pritvor, pa ponovo ističe da je na okolnost fiktivno sklopljenih darovnih ugovora Sudu dostavljen znatan broj dokaza koji su prihvaćeni i korišteni prilikom odlučivanja o mjeri pritvora. U pogledu osumnjičenog Huseina Z., on je na zapisnik o ispitivanju u prisustvu branioca priznao počinjenje krivičnog djela, odnosno posredovanje u nezakonitom stjecanju dionica od apelanta, a u pogledu različitog statusa njega i apelanta, kada su u pitanju posebni pritvorski razlozi, Tužilaštvo je istaklo da Sud postojanje posebnih pritvorskih razloga cijeni u odnosu na svakog osumnjičenog ponaosob, te se procesni status jednog osumnjičenog ne može reflektirati na druge osumnjičene u istrazi jer je njihov status kao i odgovornost individualizirana u sklopu broja radnji koje su preduzeli i umišljaja sa kojim su djelovali. Tako je apelant, kako se osnovano sumnja, u periodu nakon počinjenja krivičnog djela nastavio s pribavljenim novcem raspolagati na način da ga je skrivao u sefovima, što je savjetovao i drugim članovima grupe koji su dali izjave u prisustvu branioca ili ih je transferirao na druge račune, a sve kako bi prikrio stvarno porijeklo novca, „te je tokom 2019. godine nastavio sa činjenjem krivičnih djela.“ Dakle, procesna situacija ova dva osumnjičena u predmetnoj istrazi je različita, kako u pogledu količine kriminalne aktivnosti tako i naročitih okolnosti, odnosno opasnosti od ponavljanja krivičnog djela.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna, VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na pravo na pravično suđenje

30. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

31. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim mu je određen pritvor u toku provođenja istrage protiv njega. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

32. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na pravo na ostale navode

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj 09 0 K 031067 20 Kv 8 od 17. decembra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 29. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na navode o povredi ostalih navedenih prava ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

35. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije. Također ukazuje i na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

37. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

38. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana KZFBiH, zbog čega lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka

c) Evropske konvencije.

39. Apelant osporava rješenja kojima mu je određen pritvor i u kojima je utvrđeno da postoje uvjeti koji opravdavaju određivanje mjere pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U apelaciji apelant osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i postojanje posebnog uvjeta za pritvor.

40. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Osnovana sumnja

41. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u svojoj praksi iskazao stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i da predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ustavni sud podsjeća da je „osnovanost“ sumnje na kojoj se hapšenje mora zasnivati bitan dio zaštite utvrđene članom 5. stav 1. tačka c) (vidi Evropski sud, Mehmet Hasan Altan protiv Turske, presuda od 10. septembra 2018. godine, stav 124, Fernandes Pedroso protiv Portugala, presuda od 12. septembra 2018. godine, stav 87). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo podrazumijeva postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je određeno lice možda počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, presuda od 22. maja 2014. godine, stav 88, Erdagöz protiv Turske, presuda od 22. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997 VI, stav 51, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32). Šta je osnovano zavisi od svih okolnosti, ali činjenice koje izazivaju sumnju ne moraju biti jednakog nivoa kao činjenice potrebne za opravdanje osuđujuće presude, ili čak podnošenje krivične prijave (vidi Merabishvili protiv Gruzije [VV], presuda od 28. novembra 2017. godine, stav 184).

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantu mjera pritvora određena zbog postojanja osnovane sumnje da je kao član grupe u smislu člana 2. tačka 21. KZFBiH počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 342. KZFBiH u vezi s drugim krivičnim djelima propisanim KZFBiH, te Zakonom o tržištu vrijednosnim papirima, koja su opisana u osporenom rješenju. Također, iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da dokazi koje je sud naveo (prvenstveno materijalni dokazi, a zatim i izjave svjedoka) daju dovoljno osnova za zaključak o postojanju osnovane sumnje o apelantovom nezakonitom djelovanju s obzirom na to da je prvostepeno rješenje krajnje detaljno elaboriralo sve dokaze u tom pravcu, počevši od izjava lica koja su 2006. godine radila u „Unioninvestu“ i koja su mimo pravila berze de facto prodavala svoje dionice apelantu, za što im je on isplaćivao gotovinske iznose novca, a istovremeno su u općinama ovjeravali ugovore o darovanju dionica i kao takve ih prijavljivali Registru za vrijednosne papire. Iz mnogobrojnih dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo Sudu i opisalo u svom prijedlogu proizlazi ne samo apelantovo učešće u nezakonitom stjecanju dionica na svoje ime već i ulogu osumnjičenog Huseina Z. koji je bio posrednik u navedenim aktivnostima i koji je u svojoj izjavi datoj na zapisnik o ispitivanju u prisustvu branioca u SIPA-i 9. decembra 2020. godine opisao na koji način je organiziran nedopušteni otkup dionica od radnika „Unioninvesta“ na ime apelanta i sa njim povezanih lica. Navedeno je detaljno opisano u prijedlogu Tužilaštva, rješenju suda o određivanju pritvora, a potkrijepljeno brojnim dokazima dostavljenim Sudu, među kojima je i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke u ovom predmetu. Nadalje, odlučujući po apelantovoj žalbi Kantonalni sud je naveo iskaze svjedoka koji su opisivali događaj, a što je sudija za prethodni postupak doveo u vezu s materijalnim dokazima i utvrdio postojanje osnovane sumnje. U odnosu na identične navode koje apelant iznosi u apelaciji, Kantonalni sud je jasno ukazao da je u pitanju određivanje pritvora, da je sudija za prethodni postupak pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje (na osnovu dostavljenih dokaza), a cjelokupni događaj sagledat će se tek nakon što se okonča istraga. Imajući u vidu da je osnovana sumnja utvrđena na osnovu dokaza koji su navedeni u obrazloženju osporenih rješenja, te koje je sud analizirao, uz dato jasno obrazloženje suda, ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje o nepostojanju općeg razloga za pritvor. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane. Posebni pritvorski razlozi

43. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Navedenom odredbom je propisano da mjera pritvora može biti određena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

44. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, br. 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. god.). Nadalje, određivanje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).

45. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da je u odnosu na apelanta ispunjen posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Kantonalni sud, prije svega, utvrdio da se apelant osnovano sumnjiči da je počinio krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, te da je potom utvrdio postojanje „naročitih okolnosti“. U pogledu postojanja naročitih okolnosti, redovni sud je ukazao na apelantovu upornost, istrajnost i odlučnost, koja se ogledala u načinu na koji je stjecao dionice „Unioninvesta“, kako je u rješenju detaljno izloženo, prevarnim putem, fiktivnim darovnim ugovorima, kako se to „osnovano“ sumnja. Kako je i Kantonalni sud ukazao, potvrđujući zaključak prvostepenog rješenja u ovom dijelu, apelant je pokazao upornost kod izvršenja djela, što opravdava strah da bi na slobodi mogao ponoviti krivično djelo. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se radi o inicijalnom pritvoru, te se ukazuje na data obrazloženja redovnog suda da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant na slobodi mogao ponoviti krivično djelo i time postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Takav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, imajući u vidu dato obrazloženje, kao i fazu u kojoj se postupak nalazi, niti na drugačiji zaključak utječe činjenica da apelant nije ranije osuđivan za slična krivična djela. Ustavni sud smatra da u ovoj fazi postupka nije njegov zadatak da preispituje tačnost ovih navoda, već je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora jer je taj sud u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve okolnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da sve navedene okolnosti, posmatrane u svojoj cjelokupnosti, ukazuju da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da su se stekli uvjeti iz člana 146. stav 1. tačak c)

ZKPFBiH.

46. Ustavni sud smatra, imajući u vidu navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citirana odluka Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u cijelosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao počiniti krivično djelo kojim prijeti, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. Također, preispitana je mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant za slučaj da bude pušten na slobodu mogao ponoviti krivično djelo.

47. Dalje, u odnosu na apelantovo pozivanje na povredu člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka broj AP 3800/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 24), te će ove apelantove navode razmotriti u okviru garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

48. Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični“ sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.

49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe vijeću (troje sudija) Kantonalnog suda protiv rješenja sudije za prethodni postupak kojim mu je određen pritvor o kojoj je vijeće odlučilo u kratkom roku, pri čemu je razmotrilo apelantove žalbene navode i dalo razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja Kantonalnog suda pobrojani konkretni žalbeni navodi apelantove odbrane, da su oni ispitani u vezi s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja, pri čemu je vijeće dalo o vlastite razloge i obrazloženja zbog kojih takve stavove prihvata, odnosno zbog čega apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

50. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Ostali navodi

51. Apelant se u apelaciji pozvao (i) na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da činjenica da sud u konkretnom slučaju nije odredio pritvor za sva lica za koja je Tužilaštvo podnijelo prijedlog ne mogu voditi zaključku da je apelant diskriminiran po bilo kojem osnovu. Naime, redovni sud je u konkretnom slučaju postojanje posebnih pritvorskih razloga cijenio u odnosu na svakog osumnjičenog ponaosob, te se procesni status jednog osumnjičenog ne može reflektirati na druge osumnjičene u istrazi jer je njihov status kao i odgovornost individualizirana u sklopu broja radnji koje su preduzeli i umišljaja sa kojim su djelovali. Stoga, iz činjenica predmeta nije vidljivo da je apelant bio diskriminiran, niti u neravnopravnom položaju u odnosu na lica u sličnoj situaciji ili položaju. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno dodatno ispitivati ovaj navod.

52. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je razmotrio praksu na koju se apelant pozvao, ali ona ne može utjecati na drugačiju odluku Ustavnog suda.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u situaciji kada je redovni sud zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela kako je navedeno u osporenim rješenjima, pozivajući se na dokaze, za šta je dao dovoljno i jasno obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, kao i kada je dao razloge za postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4727/20 (J. J.) | Sudska praksa | Aktio