Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-220/21 (M. G.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-220/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-220/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mirko Grubiša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirko Grubiša protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 280349 20 Gž od 12. novembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 280349 18 P od 8. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Grubiša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Stupar advokat iz Banjaluke, podnio je 22. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 280349 20 Gž od 12. novembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 280349 18 P od 8. juna 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (U.O.) na ime duga isplati iznos od 7.787,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant sa UniCredit bank a.d. Banjaluka, kao davaocem kredita zaključio ugovor o kreditu 17. decembra 2010. godine, kojim je davalac kredita odobrio apelantu kredit u iznosu od 8.000,00 KM. Dalje je naveo da su davalac kredita i tužilac 17. decembra 2010. godine zaključili ugovor o jemstvu kojim se tužilac, kao solidarni jemac, neopozivo obavezao da će u korist davaoca kredita ispuniti sve obaveze apelanta, kao korisnika navedenog kredita, da je u potpunosti upoznat sa osnovnim pravnim poslom i da je tužilac po tom osnovu potpisao saglasnost davaocu kredita za zapljenu isplate dijela plate (administrativna zabrana). Naveo je da je tužilac, kao jemac, po osnovu navedenog ugovora o kreditu platio davaocu kredita iznos od 7.787,34 KM. S obzirom da je konkretnom slučaju tužilac, kao jemac, isplatio davaocu kredita po osnovu ugovora o kreditu od 17. decembra 2010. godine iznos od 7.787,34 KM i na taj način izmirio apelantov dug po navedenom kreditu, zaključio je da tužilac, u smislu člana 1013. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ima pravo zahtijevati da mu apelant taj iznos plati, kao i kamatu od dana isplate (dug isplaćen 30. decembra 2015. godine). Također je naveo da se u konkretnom slučaju, a imajući u vidu odredbe navedenog ugovora o jemstvu, radi o solidarnom jemstvu i da je tužilac, kao solidarni dužnik bio u obavezi kada je apelant prestao da ispunjava obavezu po predmetnom ugovoru o kreditu, da tu obavezu ispuni umjesto apelanta. U tom smislu, naveo je da su neosnovani apelantovi navodi da se radi u supsidijarnom jemstvu i da je tužilac platio nešto što nije bio dužan da plati, te da tužiocu ne pripada pravo na povrat danog u smislu člana 211. ZOO. Osnovom navedenog, naveo je da je prvostepeni sud donio odluku pravilnom primjenom člana 1013. ZOO.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da „tužilac nije bio dužan izmiriti navodni dug apelanta, pa samim time nema ni osnova potraživati izvršenu uplatu“. Također, apelant navodi da tužilac „ničim nije dokazao da je riječ o solidarnom jemstvu,…“, te ističe da prema članu 211. ZOO onaj koji izvrši isplatu, iako nije dužan platiti nema pravo da zahtjeva vracanje, osim ako je zadržao pravo da traži vracanje ili kako bi izbjegao prinudu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Okružnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević