Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4554/20 („Mack“ d.o.o. Brčko)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekid postupka
- Djelotvoran pravni lijek
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4554/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-4554/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Mack“ d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Mack“ d.o.o. Brčko protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 U 115823 20 Už 3 od 29. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana
OBRAZLOŽENJE
1. „Mack“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Igor Ostojić advokat iz Bijeljine, podnio je 16. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 115823 20 R od 23. novembra 2020. godine i 96 0 U 115823 20 Už 3 od 29. septembra 2020. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 U 115823 20 U 3 od 6. marta 2020. godine, prekinut je postupak koji je apelant (kao tužilac) pokrenuo radi poništenja rješenja tužene (Apelacione komisije Kancelarije gradonačelnika Brčko Distrikta BiH) od 23. marta 2018. godine zbog toga što je Rješenjem tog suda broj 96 0 St 121987 19 St od 27. februara 2020. godine otvoren stečajni postupak nad apelantom, te je određeno da će se predmetni postupak nastaviti kad stečajni upravnik ili novi zakonski zastupnik apelanta preuzme postupak ili kada ga, na prijedlog suprotne strane, sud pozove da to učini.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 6. marta 2020. godine, Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 U 115823 20 Už 3 od 29. septembra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Apelacioni sud je naveo da je odredbama člana 32. Zakona o upravnim sporovima Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da se na postupak po pravnim lijekovima i ostala proceduralna pitanja koja nisu određena tim zakonom shodno primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) osim odredaba koje se odnose na reviziju. Apelacioni sud je dalje naveo da je odredbama člana 178. ZPP propisano da se postupak prekida kad nastupe pravne posljedice otvaranja likvidacionog ili stečajnog postupka, dok je odredbama člana 181. stav (1) ZPP propisano da se postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 178. ZPP nastavlja kad nasljednik ili staralac zaostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili likvidacioni upravnik, ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne stranke pozove da to učine. Apelacioni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepenim rješenjem Osnovni sud pravilno prekinuo postupak u toj pravnoj stvari, jer su pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka nad strankom razlog zbog koga prekid postupka nastaje po sili zakona, a sud samo svojim rješenjem (koje je deklaratornog karaktera) konstatuje taj prekid.
5. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv rješenja Apelacionog suda od 29. septembra 2020. godine, Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 U 115823 20 R od 23. novembra 2020. godine predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da je odredbama člana 359. ZPP propisano da je revizija vanredni pravni lijek koji se može izjaviti samo protiv presude donesene u drugom stepenu u građanskoprivrednom sporu, dok je odredbama člana 375. navedenog zakona propisano da se revizija može izjaviti i protiv rješenja drugostepenog suda, također donesenog u građanskoprivrednom sporu, kojim je postupak pravosnažno okončan. Apelacioni sud je dalje naveo da, budući da je apelant izjavio reviziju protiv rješenja donesenog u drugom stepenu u upravnom sporu, a da odredbama ZUS nije propisana revizija kao vanredni pravni lijek protiv drugostepenih rješenja (odluka) donesenih u upravnom sporu, već je naprotiv odredbama člana 32. ZUS isključena primjena odredbi ZPP koje se odnose na reviziju u upravnom sporu, to je predmetna revizija u upravnom sporu nedopuštena.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je u postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi u pogledu utvrđivanja uslova za prekid predmetnog postupka. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju, „a kako to proizlazi iz sadržine rješenja Osnovnog suda od 27. februara 2020. godine, otvoren stečajni postupak nad apelantom sa 27. februarom 2020. godine (stav 1. dispozitiva), dok je stavom 2. dispozitiva istog rješenja istovremeno i zaključen stečajni postupak nad apelantom zbog nedostatka imovine za namirenje troškova stečajnog postupka“, te da su upravo tu činjenicu „da je stečajni postupak rješenjem od 27. februara 2020. godine istovremeno (pored otvaranja) i zatvoren“ redovni sudovi zanemarili.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud prije svega konstatuje da je osporenim rješenjem Apelacionog suda od 23. novembra 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek. Stoga, Ustavni sud ukazuje da je rješenje Apelacionog suda od 29. septembra 2020. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i ZUS, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U vezi s navodima apelanta da su redovni sudovi prekinuli upravni spor, iako je istim rješenjem Osnovnog suda od 27. februara 2020. godine stečajni postupak nad apelantom otvoren, te „istovremeno i zaključen“, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred tim sudovima isticao navedeni prigovor, pa se o tom prigovoru redovni sudovi nisu mogli ni izjasniti. Stoga Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka o dopustivosti broj AP-104/19 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević