Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-536/20 (S. D.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-536/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-536/20, rješavajući apelaciju Saše Dankovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Saša Danković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 017895 19 Kž 9 od 24. rujna 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj: 03 0 K 017895 19 K 2 od 28.
svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Saša Danković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg Stjepan Ćaćić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 11. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 017895 19 Kž 9 od 24. rujna 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 017895 19 K 2 od 28. svibnja 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je oglašen krivim za dva kaznena djela Razbojništvo iz članka 289. stavak 2. u svezi sa stavkom 1., za kazneno djelo Narušavanje nepovredivosti doma iz članka 184. stavak 1. i kazneno djelo Krivotvorenje isprave iz članka 373. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH), sve u vezi sa člankom 54. KZ FBiH, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 10 (deset) mjeseci, pri čemu mu je u kaznu, primjenom odredbe članka 57. stavak 1. KZ FBiH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom apelantu je na osnovu odredbe člana 78. stav 1. KZ FBiH, izrečena sigurnosna mjera oduzimanje predmeta, dok je oštećeni N.K., sukladno odredbi članka 212. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZKP FBiH), s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da iz iskaza oštećenih S.K., N.K. i A.K., proizlazi da nakon što su imali seksualni odnos s T.N., te kada joj N.K. i A.K., nisu htjeli platiti još sto maraka, T.N. pozvala apelanta (svog momka). Dalje je naveo da je apelant razvalio vrata stana, kojom prilikom je S.K. vidio da je apelant nešto nosio u ruci i od straha odmah iskočio s balkona, dok je apelant oštećenim N.K. i A.K., bejzbol palicom nanio ozljede dok je u drugoj ruci držao gasni pištolj. Pri tome je tražio od N.K. novac, a kad mu je odgovorio da mu se novčanik nalazi u autu, od njega otuđio mobitel, dok je od A.K., uzeo novčanik koji se nalazio na stolu u dnevnoj sobi. Također, naveo je da i iz iskaza svjedoka E.O. koji je vidio sva događanja, proizlazi da je T.N. odmah kad je apelant provalio u stan rekla da njega ne dira da nije on kriv već ova dvojica misleći na N.K. i A.K.. Prvostupanjski sud je naveo da je iskaze prihvatio kao vjerodostojne, istinite i sadržajno sveobuhvatne, a koji su u svojim iskazima, svako iz svog ugla promatranja kritičnog događaja (u velikom dijelu istovjetno) potvrdili i opisali radnje koje je apelant poduzimao. Nadalje, naveo je da apelantov iskaz, nije objektivan i točan, te nije prihvaćen kao dokaz, jer je u bitnim okolnostima suprotan iskazima svjedoka N.K. i A.K., kao i s medicinskom dokumentacijom i nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke koji je konstatirao da je N.K. zadobio teške tjelesne povrede a A.K. lake tjelesne povrede. Osim toga, apelantov iskaz je u suprotnosti s iskazom E.O. kao i ostalom materijalnom dokumentacijom. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da kazneno djelo Samovlašća iz članka 370. KZ FBiH čini onaj tko upotrebom sile ili ozbiljnom prijetnjom pribavlja neko svoje pravo ili pravo za koje smatra da mu pripada. Međutim, naveo je da se to ne može primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na to da se iz utvrđenog činjeničnog stanja vidi da apelant u vrijeme kada je od oštećenih tražio da daju novac (pare) taj svoj zahtjev nije određivao u onom iznosu koji su oštećeni navodno ostali dužni djevojci koja im je prethodno pružila seksualne usluge. Naime, naveo je da je apelant tražio novac ne precizirajući iznos, pri čemu je sa stola uzeo novčanik vlasništvo oštećenog A.K. ne znajući koja količina novca se u njemu nalazi, niti je gledao koliko novca ima u novčaniku. Na isti način, uz upotrebu fizičke sile, uzeo je i mobitel od oštećenog N.K., te ove stvari odnio sa sobom. Prvostupanjski sud je naveo da su sve osobne stvari oštećenog A.K. pronađene prilikom pretresa stana koji je prilikom lišavanja slobode koristio apelant. Pored kaznenog djela razbojništva prvostupanjski sud je utvrdio da je apelant počinio i kazneno djelo Narušavanje nepovredivosti doma iz članka 184. stavak 1. KZ FBiH. U pogledu toga je naveo da je apelant kritične prilike uz upotrebu sile (izrazito jakim udarcima nogama u ulazna vrata) neovlašteno prodro u tuđi dom, te su oštećenja na ulaznim vratima navedenog stana konstatirana u zapisniku o uviđaju MUP TK (vidljiva i na fotodokumentaciji koja je u prilogu predmetnog zapisnika o uviđaju). S obzirom navedeno, prvostupanjski sud je zaključio da se ne radi o kaznenom djelu Samovlašće iz članka 370. KZ FBiH, niti da su razvaljivanje ulaznih vrata stana i ulazak u stan radnje konzumirane u radnjama izvršenja krivičnog djela Samovlašće (kako je to naveo apelantov branitelj). Konačno, prvostupanjski sud je naveo da je apelant bio svjestan da uporabljuje lažnu osobnu ispravu prilikom legitimiranja (od strane policijskih službenika) što proizlazi iz iskaza svjedoka G.B. i A.I., kao i materijalne dokumentacije.
4. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da se u njegovim radnjama ne stječu bitna obilježja dva kaznena djela Razbojništvo iz članka 289. stavak 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, nego da te radnje svojim sadržajem konstituiraju bitne elemente kaznenog djela Samovlašće iz članka 370. stavak 1. KZ FBiH. Nadalje, naveo je da je neosnovan prigovor da nije izvršena ocjena apelantovog svjedočenja koji je u korist vlastite obrane. Imajući u vidu činjenično stanje u predmetu, Vrhovni sud je odbio apelantov priziv.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje kao i da su redoviti sudovi izvršili pogrešnu pravnu kvalifikaciju kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević