Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2677/19 („Skršopromet“ d.o.o. Visoko)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Dokazni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2677/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2677/19, rješavajući apelaciju „Skršoprometa“ d.o.o. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija “Skršoprometa” d.o.o.

Visoko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 073517 19 Rev od 7. maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 073517 18 Pž 3 od 19. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 073517 18 Ps 3 od 22. februara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Skršopromet“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Podrug, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 073517 19 Rev od 7. maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 073517 18 Pž 3 od 19. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 073517 18 Ps 3 od 22. februara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je u predmetnom postupku donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2477/12 kojom je utvrđeno kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u segmentu suđenja u razumnom roku od Općinskog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2477/12 od 10. aprila 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog pravobranilaštva, koje je zastupalo tuženu Federaciju BiH (u daljnjem tekstu: tužena ili FBiH), 21. septembra 2020. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i zakonski zastupnik tužene su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 24. do 29. septembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena je 4. juna 2003. godine. Apelant tužbeni zahtjev temelji na navodima da je FBiH nezakonitim rješenjima iz 2002. i 2003. godine, kojim je obavezala apelanta da dodatno plati razliku carine i posebne takse, prelevmane za uvezenu robu iz slobodne zone Visoko u toku 2001. godine u ukupnom iznosu od 826.396,85 KM, blokirala apelantove račune, te apelantu onemogućila obavljanje registrirane djelatnosti i da je, stoga, krivicom FBiH apelant pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti za period od 10. jula 2002. godine do 31. maja 2003. godine u preciziranom iznosu.

7. Postupajući u ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 65 0 Ps 073517 18 Ps 3 od 22. februara 2018. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se FBiH obaveže na isplatu naknade štete po osnovu izgubljene zarade u iznosu od 1.621.515,40 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj isplati troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza (dokazi su taksativno pobrojani na str. 3. i 4. obrazloženja presude – materijalni dokazi, vještačenje vještaka finansijske struke Elmedine Manso, saslušavanje svjedoka i apelantovog zakonskog zastupnika u svojstvu svjedoka), te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u bitnom zaključio da iz provedenih dokaza ne proizlazi odgovornost tužene FBiH za štetu koju apelant potražuje, jer u radnjama organa tužene nije bilo protivpravnosti kada su nadležni organi tužene FBiH naknadno obračunali carinske dažbine apelantu. Navedeni zaključak Općinski sud je izveo uvidom u priložene dokaze, i to rješenja Carinarnice Zenica od 27. decembra 2002. godine i od 22. marta 2003. godine, te presude Suda BiH, iz kojih je proizašlo da je apelant, suprotno zakonskoj obavezi, robu uvezenu u slobodnu zonu nakon obrade stavio u slobodan promet. Općinski sud je na temelju konačnih upravih akata nadležnih organa utvrdio da je apelant stavljanjem robe u promet na tržište BiH postupio suprotno odredbi člana 148. Zakona o carinskoj politici BiH i na taj način stvorio obavezu plaćanja carinske dažbine kao i prilikom uvoza robe. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da FBiH nije postupala nezakonito i da ne postoji uzročno-posljedična veza u radnjama tužene FBiH sa eventualno nastalom štetom kod apelanta, pa samim tim nema ni odgovornosti FBiH. Osim toga, Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu da se iznos izmakle dobiti, na koji se odnosi tužbeni zahtjev, temelji na subjektivnim procjenama apelanta koji je izražen u elaboratu za koji se pretpostavlja da će nastupiti, što se ne može uzeti u obzir prilikom odmjeravanja naknade štete. Općinski sud je naglasio da nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je proveden tokom postupka u pogledu izgubljene dobiti, jer je visina novčanog iznosa prepisana iz elaborata koji je sačinio sam apelant, pri čemu je vještak prilikom saslušanja naglasio da nije imao parametre za izračunavanje izgubljene dobiti, jer je apelant i prethodni period poslovao sa gubitkom. Prvostepeni sud nije mogao prihvatiti navod revizorske kuće „Džaferović“ d.o.o. da je jedan od najznačajnijih faktora koji su doveli do gubitka u poslovanju apelanta blokada računa od Carinske uprave po osnovu naknadno obračunatog carinskog duga, jer se blokada računa desila 2003. godine, a apelant je prethodne godine poslovao sa gubitkom, što se ne može dovesti u vezu sa postupanjem tužene. Takav zaključak Općinski sud je potvrdio i činjenicom da sud odlučuje o tome koje su to radnje dovele do nastupanja štete, pa budući da je apelant uvezenu robu u slobodnu zonu radi obrade prodavao na tržištu Bosne i Hercegovine, prema ocjeni Općinskog suda, apelantu su pravilno obračunati carinski troškovi iz čega slijedi da nema odgovornosti tužene FBiH.

9. Općinski sud je na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe čl. 154. stav 1, 155, 172. i 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odlučujući kao u izreci presude (o čemu se prvostepeni sud detaljnije izjasnio na str. od 4 do 9 obrazloženja presude).

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 073517 18 Pž 3 od 19. septembra 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

11. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je članom 123. ZPP propisana obaveza stranaka da dokažu činjenice na kojima temelje zahtjev, te da je, stoga, apelant bio dužan da dokaže da mu je organ tužene FBiH, u smislu člana 172. ZOO, u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija prouzrokovao štetu koju potražuje. Za primjenu citirane odredbe ZOO potrebno je da je šteta prouzrokovana, da je prouzrokovana od državnog organa ili organizacije koja vrši javna ovlaštenja, da postoji uzročna veza između vršenja dužnosti službenog lica i prouzrokovane štete i da je šteta nastupila zbog nezakonitog ili nepravilnog rada državnog organa. Nezakoniti rad se ogleda u postupanju protivno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, ili čak propuštanjem da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni.

12. Kantonalni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da rješenja koja je donijela Carinarnica Zenica nisu nezakonita, niti su ona donesena nezakonitim postupanjem, čija je zakonitost ocijenjena u upravnom postupku, nakon čega i u upravnim sporovima, pokrenutim protiv akata i rješenja na osnovu kojih su naknadno obračunate carina i posebna taksa, te konačno blokirani apelantovi računi. Pored toga, kako je naglasio Kantonalni sud, iz provedenih dokaza koje je apelant izveo na okolnosti nastanka štete ne može se zaključiti da je apelant pretrpio ovakav vid štete, jer iz nalaza vještaka finansijske struke proistječe da je apelant poslovao sa gubitkom u periodu od 2001. do 2003. godine, što ukazuje da nisu postojali parametri na osnovu kojih bi se izvršio obračun izgubljene dobiti za potraživani period, pri čemu je prvostepeni sud pravilno naveo da očekivana dobit mora biti konkretna i izvjesna, što je apelant, također, morao dokazati.

13. Kantonalni sud je istakao da apelant u žalbi ističe da je u upravnom postupku i upravnom sporu konačno odbijena žalba, odnosno tužba za poništenje rješenja iz decembra 2002. godine (na osnovu kojeg su blokirani računi apelantu), ali da je radi dokazivanja da su rješenja nezakonita angažirao vještaka koji je izvršio vještačenje provedenog postupka carinjenja uvezene robe, koji je utvrdio da su rješenja donesena suprotno važećim propisima i da apelant nije bio dužan platiti naknadno utvrđenu obavezu, te da je, shodno tome, i prvostepeni sud bio dužan da prihvati takav dokaz koji je kao osnovan prihvatila i revizorska kuća „Džaferović“. Ovaj prigovor Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je vještak finansijske struke, kojeg je odredio sud, bio pozvan da izvrši vještačenje u obimu predloženom od apelanta i da nije bio ovlašten, niti je imao zadatak da utvrđuje zakonitost upravnih akata, a apelant je po svom nahođenju, smatrajući da zakonitost konačnih upravnih akata treba da preispita stručnjak iz predmetne oblasti, angažirao vještaka izvan sudskog postupka, čiji je nalaz pročitan na glavnoj raspravi kao privatna isprava. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud taj dokaz pravilno ocijenio, u skladu sa članom 8. ZPP u vezi sa drugim izvedenim dokazima, kao i nalaz revizorske kuće. Kantonalni sud je podsjetio da je prvostepeni sud jasno obrazložio razloge zbog kojih nije mogao prihvatiti navode revizorske kuće „Džaferović“ d.o.o. o tome da je blokada računa jedan od najznačajnih faktora koji su doveli do gubitka u poslovanju apelanta, jer se blokada računa desila 2003. godine, a apelant je već prethodne godine poslovao sa gubitkom, što se ne može dovesti u vezu sa tuženom FBiH. Uz to, Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud obrazložio zbog kog razloga se ne može prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, a Kantonalni sud u svemu prihvata razloge koje je dao prvostepeni sud. Kantonalni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da je apelant, pored ostalog, bio dužan da, shodno čl. 7. i 123. ZPP, dokaže i visinu tužbenog zahtjeva, što je propustio da učini.

14. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je na njega pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije bilo povrede odredaba parničnog postupka na šta apelant neosnovano ukazuje, niti one na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a za svoju odluku prvostepeni sud je dao jasno i logično obrazloženje, koje u cijelosti prihvata taj sud.

15. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 073517 19 Rev od 7. maja 2019. godine kojom je reviziju odbio, dok je dopunu revizije od 22. januara 2019. godine odbacio kao neblagovremenu uz odbijanje zahtjeva za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije.

16. Vrhovni sud je, ispitujući opravdanost revizijskih prigovora, utvrdio da su neosnovani, uključujući i prigovor u vezi sa članom 8. ZPP, budući da je prvostepeni sud ocjenu dokaza izvršio u skladu sa članom 8. ZPP, kako je utvrdio i drugostepeni sud, pri čemu ta ocjena nije bila arbitrarna. Vrhovni sud je još naglasio da slobodnoj ocjeni dokaza suda stranka ne može osnovano suprotstaviti svoju ocjenu dokaza, posebno kada ona uključuje u sebi i prigovore činjenične prirode, koji se u revizijskom postupku ne mogu isticati (član 240. stav 2. ZPP).

17. Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan ni revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na str. 3. i 4. obrazloženja). Između ostalog, Vrhovni sud je naglasio da, suprotno apelantovim tvrdnjama, iz izvedenih dokaza proizlazi da rješenja koja je donijela Carinarnica Zenica, kojim je apelant obavezan na isplatu, nisu nezakonita, niti su donesena nezakonitim postupanjem tužene FBiH, a zakonitost tih rješenja ocijenjena je u upravom postupku i upravnom sporu. Shodno tome, nadležni organ tužene FBiH je postupao u skladu sa zakonom i sa svojim zakonskim ovlaštenjima. Shodno činjeničnom stanju koje su utvrdili nižestepeni sudovi, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak da apelant tokom postupka nije dokazao da je, zbog propusta tužene FBiH, pretrpio štetu u vidu izmakle koristi.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant u iscrpnim navodima apelacije na 22 strane detaljno obrazlaže u čemu se sastoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, prije svega, ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, jer, po njegovom mišljenju, i pored očitih i jasnih dokaza koji ukazuju na osnovanost zahtjeva, redovni sudovi donose odluke koje su suprotne izvedenim dokazima. Apelacijom se tvrdi da je do kršenja prava na pravično suđenje došlo zbog „iskrivljavanja smisla i duha zakona imperativnih odredaba ZPP i ZSP“. Apelantu je poznato da Ustavni sud nije nadležan da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, ali iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1293/05 izdvaja da „arbitrarnost ili očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku“.

19. Apelant tvrdi da je prvostepena presuda zasnovana na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ni u prethodnom postupku prvostepeni sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje. Apelant iscrpno obrazlaže okolnosti u vezi sa donošenjem rješenja Carinarnice Zenica (2001 - 2003. godine), kako bi dokazao da su rješenja nezakonita, te u vezi s tim obrazlože kako je i na koji način pretrpio štetu (detaljno na st. od 6 do 9 navoda apelacije). Potom, u vezi s tim, ukazuje koje je dokaze izveo tokom postupka uz naglasak da je apelantov zakonski zastupnik vrlo uvjerljivo i na vjerodostojan način objasnio kako je došlo do štete koja se u postupku potražuje, navodeći šta je u iskazu rečeno (strana 10 navoda apelacije). Apelant potom iscrpno obrazlaže razloge koji su doveli do blokade računa, navodeći da slobodna zona, na osnovu uputstva koje je donio tada direktor Federalne carinske uprave, nije poslovala po evropskim standardima, te da je predstavnik OHR vršio pritisak na Federalnu carinsku upravu da zabrani rad u slobodnim zonama i da je, uslijed tog pritiska, i doneseno uputstvo da se apelantu zabrani rad u slobodnim zonama i da mu se retroaktivno godinu dana i više unazad obračuna manje plaćena carina, te je slijedom toga, došlo do novih rješenja koja su dovela do blokade računa nakon čega apelant više nije mogao poslovati. Kako bi zaštitio svoja prava, apelant je odmah angažirao sudskog vještaka koji je uradio svoj nalaz kojim je dokazana nezakonitost rješenja, a kasnije je angažirao i revizorsku kuću koja je sačinila svoj nalaz. Apelant na str. od 11 do 16 navoda apelacije detaljno ukazuje na upravni postupak koji je vodio (period od 2001. do 2004. godine), ukazuje na sve odluke koje su donesene, koje je pravne lijekove ulagao, kome se sve obraćao i sl. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje apelant dovodi u vezu sa stavom suda da apelant nije dokazao činjenice koje bi se mogle svesti pod odredbe ZOO koje reguliraju pitanje izgubljene dobiti, jer je takav stav suda, prema apelantovoj ocjeni, neodređen, paušalan i proizvoljan, zbog čega su presude neodržive. U vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka Elvedine Manso (koji je kao dokaz proveden tokom postupka), apelant izražava nezadovoljstvo stavom suda da njima nisu rasvijetljene činjenice u vezi sa pretrpljenom štetom u obliku izmakle koristi. Apelant smatra da je nalaz urađen prema elaboratu o nastaloj šteti koji je sam sačinio i na osnovu zadatka suda, te uvidom u kompletnu dokumentaciju koja se ticala carinskih postupaka, analiza rješenja o naplati, te se, stoga, ocjena suda čini proizvoljnom. Zatim, apelant se poziva na nalaz i mišljenje vještaka Teufika Keče (kojeg je apelant angažirao van sudskog postupka) kojim je dokazano da su upravna rješenja iz kojih je proizašla obaveza apelanta i blokada računa nezakonita, te na nalaz revizorske kuće „Džaferović“ tvrdeći da je sud ove dokaze morao prihvatiti kao valjane, a kojima je nesporno dokazano da su rješenja nezakonita. Apelant smatra da su nalazi vještaka Teufika Keče i revizorske kuće „Džaferović“, koji su izvedeni kao dokazi, sudu trebali dati više prostora da se razjasni sama šteta i izmakla korist, a upravo su ti dokazi, prema apelantovim tvrdnjama, bili ključni za utvrđivanje štete. Apelant smatra da je izvedenim dokazima u cijelosti dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, ali da to redovni sudovi proizvoljnim postupanjem nisu uočili jer su dokaze proizvoljno ocijenili pri čemu nisu dali značaj apelantovim ključnim dokazima. Apelant, također, ukazuje da se Kantonalni sud nije upustio u obrazlaganje apelantove žalbe, kao ni Vrhovni sud revizije i dopune, već da ju je parafrazirao i konstatirao da se „odbija i dopuna odbacuje“, ali bez navođenja razloga za takav stav.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su sve apelacione prigovore ocijenili neutemeljenim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Zakonski zastupnik tužene FBiH se u odgovoru pozvao na Uredbu o Glavnom uredu Vlade FBiH (čl. 1. i 2) koja propisuje da je Glavni ured Vlade FBiH samostalna stručna služba Vlade BiH i da ima ovlaštenja da pred Ustavnim sudom zastupa FBiH i da pruža relevantne informacije, te da sa njime sarađuje, pri čemu se Federalno pravobranilaštvo ne može smatrati učesnikom u postupku pred Ustavnim sudom, tako da je apelacija trebalo da se dostavi Glavnom uredu Vlade FBiH na odgovor. Opreza radi, navedeno je da se apelacija ne odnosi na postupanje FBiH, koja je tužena u postupku, već da se odnosi na presudu Vrhovnog suda, pa i zbog tog razloga, Federalno pravobranilaštvo ne može biti učesnik u postupku. Osim toga, FBiH nije donijela osporenu presudu koja se pobija apelacijom, te da je apelacija neutemeljena i nedokazana u odnosu na FBiH, jer FBiH nije povrijedila apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, niti iz drugih propisa. V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opće odredbe Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 240. stav (2) (2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Obična šteta i izmakla korist Član 189. stav (3) (3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 073517 19 Rev od 7. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

31. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i kao takvo građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

32. Apelant iznosi brojne prigovore tvrdeći da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne ocjene dokaza, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

33. Shodno apelantovim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

35. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

36. Ustavni sud podsjeća da je za postojanje odgovornosti pravnog lica iz člana 172. stav (1) ZOO potrebno utvrditi postojanje štetne radnje (činjenje ili propuštanje) organa pravnog lica, postojanje štete za treće lice i postojanje uzročne veze između štetne radnje i nastale štete, pri čemu krivicu, odnosno postojanje voljnog elementa nije potrebno utvrđivati, a stranka koja zahtijeva naknadu štetu po tom osnovu dužna je da dokaže sve navedene elemente (štetu, štetnu radnju organa pravnog lica i uzročno-posljedičnu vezu između štete i štetne radnje, uključujući i visinu štete). U vezi sa spornim pitanjem koje se tiče objektivne odgovornosti u kontekstu apelantovog pozivanja na nezakonitost odluka nadležnih organa kojima je apelantu utvrđen carinski dug, te blokirani računi, Ustavni sud se poziva na vlastitu praksu u predmetu u kojem je apelant tvrdio da je tužena općina odgovorna za potraživanu naknadu štete, a te tvrdnje su bile utemeljene na odluci nadležnog organa tužene općine kojim je apelantov zahtjev za predbilježbu predugovora o kupoprodaji odbijen. Naime, Ustavni sud je odbio apelacione prigovore u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje i imovinu u vezi sa primjenom člana 172. stav (1) ZOO prihvativši obrazloženje Vrhovnog suda da se na činjenici da je zahtjev za predbilježbu predugovora odbijen od nadležnog organa tužene općine, per se, ne može zasnovati odgovornost tužene općine, odnosno da primjena i tumačenje odredaba materijalnog prava od nadležnog organa tužene ne može biti osnov za odgovornost tužene općine, u smislu člana 172. stav (1) ZOO (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4322/17 od 19. septembra 2019. godine, tačka 41, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Do istog zaključka Ustavni sud je došao i u predmetu broj AP 895/19 koji je pokretao slično pravno pitanje u kojem je apelant nezakoniti rad organa entiteta RS vezao za odluku donesenu u upravnom sporu. U citiranom predmetu Ustavni sud je, između ostalog, naveo da se nezakonitost odluka organa uprave i(ili) redovnih sudova ispituje u redovnom postupku povodom izjavljenih redovnih i vanrednih pravnih lijekova od neposredno viših organa uprave, odnosno sudova, a činjenica da je povodom pravnog lijeka ukinuta/poništena/preinačena osporena odluka ne povlači za sobom odgovornost organa/suda čija je odluka ukinuta/poništena/preinačena, u smislu člana 172. stav (1) ZOO, već isključivo obavezu tog organa da postupi po pravnim stavovima i shvatanjima tog organa/suda koji je utvrdio nezakonitost odluke (ukoliko je predmet vraćen na ponovno odlučivanje). Ustavni sud je u citiranom predmetu zaključio da ne uočava proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji odgovornost tuženog iz člana 172. stav (1) ZIP-a samo zbog toga što je tuženo ministarstvo, postupajući u okviru svoje nadležnosti, donijelo akt sa kojim se apelant ne slaže i koji je poništen u upravnom sporu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 895/19 od 28. oktobra 2020. godine, tačka 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

37. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, saglasno na sve tri instance, utvrdili da apelant nije dokazao odgovornost tužene FBiH za štetu koju potražuje po principu objektivne odgovornosti, te da odluke koje su donesene u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu, kojima je apelantu utvrđen carinski dug i blokirani računi ne mogu biti osnov za odgovornost iz člana 172. stav 1. ZOO. Navedeno stoga što su organi uprave i sud u upravnom sporu postupali u skladu sa svojom nadležnošću, a ocjena zakonitosti odluka koje su u postupku donesene mogla se ispitati samo u okviru upravnog, odnosno sudskog spora korištenjem pravnih lijekova, a ne mimo njega, kao što to apelant u konkretnom slučaju čini. Pri tome Ustavni sud naglašava da nezakonitost neke odluke per se ne povlači za sobom odgovornost pravnog lica, u smislu člana 172. stav 1. ZOO. Ustavni sud naglašava da je apelant, shodno procesnim pravilima iz čl. 7. i 123. ZOO, bio u obavezi da dokaže sve elemente koji su potrebni za ispunjavanje uvjeta za primjenu člana 172. stav (1) ZOO a iz osporenih odluka proizlazi da apelant ponuđenim dokazima u tome nije uspio.

38. U vezi sa apelacionim prigovorima kojima apelant dovodi u sumnju i obrazloženje redovnih sudova u dijelu kojim sugerira na proizvoljnu ocjenu dokaza u kontekstu visine štete i nezakonitosti odluka nadležnih organa uprave, iznoseći svoje viđenje predmetnog slučaja na koji način su redovni sudovi trebali postupati, koje dokaze su trebali ocijeniti i kako, Ustavni sud podsjeća na tačku 36. ove odluke, te ukazuje da njegova uloga nije da činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeni vlastitom i da je opće pravilo da je na tim sudovima da ocijene dokaze, pa bi stoga bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje su utvrdili domaći sudovi. Shodno tome, Ustavni sud u ocjeni dokaza prvostepenog suda (vidi tačku 8. ove odluke), koju nije doveo u pitanje ni Kantonalni sud po žalbi (vidi tač. 12. i 13. ove odluke), niti po reviziji Vrhovni sud u granicama svojih ovlaštenja (vidi tačku 16. ove odluke) ne uočava ništa što bi povuklo za sobom intervenciju Ustavnog suda. Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu opširne navode apelacije kojima se, u suštini, iznose tvrdnje o neslaganju sa stavovima redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava, bez relevantne argumentacije, a da pri tome apelant ne ukazuje da mu je tokom postupka bilo uskraćeno neko procesno pravo koje ga je spriječilo da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom. Ustavni sud zapaža da su tokom postupka svi dokazi koje je apelant predložio provedeni tokom postupka i ocijenjeni, u smislu člana 8. ZPP, uz argumentirano obrazloženje zbog kojih razloga se pojedini dokazi ne mogu prihvatiti kao relevantni za dokazivanje apelantovih tvrdnji (vidi tač. 8, 12. i 13 ove odluke), a data obrazloženja, suprotno apelantovim tvrdnjama, zadovoljavaju kriterije člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža ništa što bi opravdalo brojne apelantove prigovore.

39. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

40. Apelant se poziva i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno za ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz osporenih odluka ne proizlazi proizvoljnost u obrazloženju prema kojem ne postoji odgovornost tužene, u smislu člana 172. stav (1) ZOO, u situaciji kada apelant, suprotno njegovim tvrdnjama, ponuđenim dokazima nije dokazao odgovornost tužene FBiH za štetu koju potražuje, jer je tokom postupka utvrđeno da su rješenja koja su donesena u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu zakonita, pri čemu se zakonitost akata organa uprave ispituje isključivo u zakonom propisanom postupku i od nadležnih organa, a nikako van tog postupka, te, shodno tome, nezakonitost upravnih akata ne povlači za sobom odgovornost po principu objektivne odgovornosti.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2677/19 („Skršopromet“ d.o.o. Visoko) | Sudska praksa | Aktio