Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3178/19 (M&S d.o.o. Kiseljak i A. H.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Nadležnost suda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3178/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3178/19, rješavajući apelaciju M&S d.o.o. Kiseljak i Adele Hajdarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M&S d.o.o. Kiseljak i Adele Hajdarević podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Pr 071726 19 Pžp od 19. jula 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M&S d.o.o. Kiseljak i Adela Hajdarević (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) iz Kiseljaka, koje zastupaju Josip Bašić i Vedran Bijelić, advokati iz Zenice, podnijeli su 5. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Pr 071726 19 Pžp od 19. jula 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ ili Kantonalna inspekcija) zatraženo je 22. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju, a Općinski sud i kompletan spis predmeta. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je Rješenjem broj 41 0 Pr 071726 18 Pr od 5. aprila 2019. godine apelanta i apelanticu kao odgovorno lice u pravnom licu – apelantu, na osnovu člana 15, člana 72. stav 2. tačka 3. i člana 79. Zakona o prekršajima FBiH, proglasio odgovornim što su na način opisan u izreci tog rješenja počinili prekršaj iz člana 27. stav 2. Zakona o fiskalnim sistemima, kažnjivom po članu 52. stav 1. tačka b, u vezi sa stavom 2. istog zakona. U izreci je navedeno da je 10. aprila 2018. godine prilikom inspekcijskog nadzora utvrđeno da je apelant počeo s obavljanjem djelatnosti izvan sjedišta društva, koje se nalazi u Kiseljaku, na skladištu polovnih autodijelova u Visokom bez fiskaliziranog fiskalnog uređaja, a u momentu inspekcijskog nadzora zatečena je u rješenju opisana polovna roba. Za učinjeni prekršaj Općinski sud je apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 KM, a apelantici u iznosu od 500,00 KM, te ih je obavezao da plate troškove postupka.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da na održanom ročištu apelanti nisu prihvatili odgovornost za prekršaj koji im je stavljen na teret i da su u odbrani, između ostalog, naveli da je članom 2. stav posljednji Zakona o fiskalnim sistemima propisano da je ovlašteno lice nadležnog organa tržišni i drugi inspektor kojem je ministar (u ovom slučaju federalni ministar finansija, član 2. stav 2. istog zakona) dao posebno ovlaštenje za kontrolu i poduzimanje drugih radnji propisanih ovim zakonom i pravilnikom. Dakle, Kantonalnoj inspekciji, u smislu člana 57. Zakona o fiskalnim sistemima, data je nadležnost za pokretanje prekršajnog postupka, ali uz uvjet propisan članom 2. stav posljednji citiranog zakona. S obzirom na to da postupajući inspektor nije imao niti je prezentirao navedeno ovlaštenje, to nije imao ovlaštenje za izdavanje prekršajnog naloga u skladu sa Zakonom o fiskalnim sistemima. Iz navedenog proizlazi da nisu postojale procesnopravne mogućnosti za pokretanje prekršajnog postupka, izdavanjem predmetnog prekršajnog naloga.
7. Općinski sud je naveo da je nakon izvršenog uvida i čitanja materijalnih dokaza utvrdio, van svake sumnje, da su se u radnjama apelanata stekla sva bitna obilježja prekršaja iz člana 27. stav 2. Zakona o fiskalnim sistemima, te da je dokazano da su apelanti otpočeli s obavljanjem djelatnosti izvan sjedišta društva, na skladištu polovnih autodijelova u mjestu Buci, Općina Visoko, a nisu imali fiskalizirani fiskalni uređaj u tzv. privremenom skladištu. Općinski sud je pojasnio da iz zapisnika o inspekcijskom nazoru proizlazi da se radi o objektu u kojem je zatečena polovna roba za daljnju prodaju, a što se jasno vidi i iz izjave o formiranju privremenog skladišta koje je dostavljeno Općini Visoko, a to potvrđuje i lager-lista. Općinski sud je naveo i da naziv „privremeno skladište” nije definiran i ne postoji u Zakonu o unutrašnjoj trgovini FBiH, kao ni u Pravilniku o uvjetima minimalne tehničke opremljenosti poslovnih prostora za obavljanje trgovine i pružanje trgovačkih usluga, iz čega jasno proizlazi da je apelant u mjesto Buci, Općina Visoko, u tzv. privremenom skladištu imao obavezu posjedovati fiskalizirani fiskalni uređaj.
8. Općinski sud je prigovore apelanata da Kantonalna uprava za inspekcijske poslove nije nadležna i ovlaštena za izdavanje predmetnog prekršajnog naloga ocijenio neosnovanim. Ukazano je da je članom 2. stav 1. tačka 43. Zakona o fiskalnim sistemima propisano: „Ovlaštena osoba nadležnog organa je tržišni i drugi inspektor kome je ministar dao posebnu ovlast za kontrolu i poduzimanje drugih radnji propisanih ovim zakonom i pravilnikom”, te da iz toga proizlazi da tržišnom inspektoru nije potrebno posebno ovlaštenje ministra za kontrolu i poduzimanje radnji propisanih Zakonom i Pravilnikom. Prema stavu Općinskog suda, navedeno ovlaštenje ministra potrebno je drugom inspektoru nadležnog organa. Također, Općinski sud je ukazao da je članom 57. Zakona o fiskalnim sistemima, između ostalog, propisano da prekršajni postupak zbog prekršaja iz tog zakona može pokrenuti Federalna uprava za inspekcijske poslove i Kantonalna uprava za inspekcijske poslove u okviru nadležnosti date tim zakonom, a zbog 1. neposjedovanja fiskalnog sistema, 2. neispravnosti fiskalnog sistema ili dijela fiskalnog sistema, odnosno nepoduzimanja propisanih aktivnosti za otklanjanje uzroka neispravnosti fiskalnog sistema ili dijela fiskalnog sistema. 3. neizdavanja računa, dok je članom 35. Zakona o inspekcijama Zeničko-dobojskog kantona propisana stvarna i mjesna nadležnost: „(1) Kantonalna inspekcija vrši inspekcijski nadzor nad primjenom propisa u okviru nadležnosti određenih zakonom i drugim propisom. (2) Kantonalna inspekcija vrši inspekcijski nadzor iz svoje nadležnosti na području Kantona.”
9. Zbog svega navedenog, Općinski sud je navode odbrane ocijenio paušalnim, neosnovanim, a provedene dokaze odbrane irelevantnim za predmetni postupak budući da je iz provedenih dokaza zaključio da su apelanti počinili prekršaj iz člana 27. stav 2. Zakona o fiskalnim sistemima.
10. Kantonalni sud – sudija Ismar Jukić je odlučujući o žalbi branioca apelanata donio Rješenje broj 41 0 Pr 071726 19 Pžp od 19. jula 2019. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Rješenje Općinskog suda broj 41 0 Pr 071726 18 Pr od 5. aprila 2019. godine.
11. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni navod da je prvostepeni sud nepravilno odbio prigovor odbrane o nenadležnosti inspekcije i nepostojanju ovlaštenja za izdavanje prekršajnih naloga. Ovo zbog toga što je u skladu sa čl. 57. i 61. Zakona o fiskalnim sistemima Kantonalna uprava za inspekcijske poslove Zenica ovlašteni organ za nadzor nad primjenom Zakona o fiskalnim sistemima i pokretanje prekršajnog postupka, i to zbog neposjedovanja fiskalnog sistema, neispravnosti fiskalnog sistema ili dijela fiskalnog sistema, odnosno nepoduzimanja propisanih aktivnosti za otklanjanje uzroka neispravnosti fiskalnog sistema ili dijela fiskalnog sistema i zbog neizdavanja računa. Kantonalni sud je ocijenio da je navedene zakonske odredbe prvostepeni sud ispravno primijenio budući da je odbio navedeni prigovor odbrane, a u vezi sa članom 2. tačka 43. Zakona o fiskalnim sistemima jer je pravilno zaključio da tržišnom inspektoru nije potrebno posebno ovlaštenje ministra finansija FBiH za kontrolu i poduzimanje drugih radnji propisanih navedenim zakonom i Pravilnikom, nego je ono potrebno drugom inspektoru nadležnog organa.
12. Također, Kantonalni sud je istakao da prvostepeno rješenje o prekršaju sadržava kratku ocjenu činjeničnog stanja u skladu s odredbom iz člana 74. tačka 4. Zakona o prekršajima i prvostepeni sud je valjano postupio kada je u obrazloženju rješenja o prekršaju iznio jasne i potpune razloge o utvrđenom činjeničnom stanju i obrazložio koje je dokaze izveo, kako ih je ocijenio, kakvo je činjenično stanje utvrdio i iz kojih razloga tako da rješenje o prekršaju sadržava navedeni zakonom propisani element i zasnovano je na pravilnoj primjeni principa slobodne ocjene dokaza.
13. Dalje, Kantonalni sud je naveo, u vezi sa žalbenim navodima o povredi materijalnog propisa o prekršaju, da žalba nije iznijela relevantne tvrdnje zasnovane na članu 86. Zakona o prekršajima, a Kantonalni sud konstatira da je prvostepeni sud na činjenično stanje kakvo je utvrdio i opisao u izreci rješenja o prekršaju valjano primijenio odredbe materijalnog propisa o prekršaju iz člana 27. stav 2. Zakona o fiskalnim sistemima, kažnjivo po članu 52. stav 1. tačka b) i stav 2. istog zakona. U vezi s tim, ocijenjeno je da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da su apelanti u navedenom vremenu i mjestu prilikom inspekcijskog nadzora kod apelanta u mjestu Buci bb, Općina Visoko, otpočeli sa obavljanjem djelatnosti izvan sjedišta društva koje se nalazi u Kiseljaku, Brnjaci bb, na skladištu polovnih autodijelova u Visokom bez fiskaliziranog fiskalnog uređaja, a u momentu inspekcijskog nadzora je zatečena opisana roba, pa su se u takvim radnjama stekla sva bitna obilježja prekršaja za koji su prvostepenim rješenjem proglašeni odgovornim.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je donošenjem osporene odluke povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i
k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Smatraju da je osporeno rješenje zasnovano na proizvoljnoj primjeni prava jer je isti Kantonalni sud u ranijim prekršajnim postupcima identičnog činjeničnog i pravnog pitanja donio potpuno drugačije odluke. Pojašnjavaju da je takvo utvrđenje suprotno zakonskoj odredbi člana 2. tačka „42“ u vezi sa članom 57. Zakona o fiskalnim sistemima, kao i sudskoj praksi ustanovljenoj Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 Pr 146172 17 Pr od 26. septembra 2018. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 Pr 146172 18 Pžp od 15. novembra 2018. godine, u kojim je prekršajni postupak obustavljen protiv okrivljene zbog prekršaja iz člana 27. stav 2. Zakona o fiskalnim sistemima zbog toga što ovlašteni organ Kantonalna uprava nije sudu predočila dokaz da je njen tržišni inspektor koji je vršio kontrolu imao posebno ovlaštenje federalnog ministra finansija za vršenje inspekcijskog nadzora kod apelanta. U prilog ustaljenosti sudske prakse Kantonalnog suda u identičnoj činjeničnopravnoj situaciji, ističu da je i Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 Pr 140705 18 Pžp od 9. maja 2018. godine odbijena kao neosnovana žalba predstavnika ovlaštenog organa i potvrđeno Rješenje Općinskog suda broj 43 0 Pr 140705 17 Pr 3 od 23. februara 2018. godine. Smatraju da je postupanje Kantonalnog suda koji u identičnim činjeničnopravnim stvarima donosi dijametralno različite i oprečne odluke u konačnici rezultira nejedinstvenošću sudske prakse, nejednakim postupanjem prema učesnicima u postupku, kao i narušavanjem principa legitimnih očekivanja, te principa pravne sigurnosti kao sastavnih i neodvojivih elemenata u okviru prava na pravično suđenje. U vezi s tim, apelanti su se pozvali na stav Ustavnog suda iz odluka br. AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine i AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine. Pored navedenog, apelanti smatraju da je različitim postupanjem u identičnim činjeničnopravnim stvarima prema različitim učesnicima u postupku Kantonalni sud postupio i diskriminatorno. Istakli su da je povredom prava na pravično suđenje Kantonalni sud povrijedio i pravo apelanata na zaštitu imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b)Odgovor na apelaciju
15. Općinski sud je odgovorio da je prekršajna odgovornost apelanata utvrđena van svake sumnje u skladu s odredbama Zakona o fiskalnim sistemima, što je detaljno obrazloženo u rješenju tog suda, te iste navode ne treba ponavljati s obzirom na to da je iz spisa vidljivo da je ovlašteni organ Kantonalne inspekcije – tržišni inspektor izdao prekršajne naloge apelantima, za što je i ovlašten. Svi navodi iz apelacije u vezi sa nadležnošću su već izneseni u toku odbrane u prekršajnom postupku i detaljno obrazloženi u Rješenju broj 41 0 Pr 071726 18 Pr, kao i pitanje nadležnosti postupajućeg inspektora. Ukazano je da navodi iz apelacije „djelimično mogu uzrokovati nejasnoću jer se radi o kompleksnom pitanju“, tj. postojanju nadležnosti i Federalne inspekcije i Kantonalne inspekcije kod nadzora nad primjenom Zakona o fiskalnim sistemima, ali ni Općinski ni Kantonalni sud nisu ovlašteni za preispitivanje pojedinih zakona, nego su obavezni zakone primjenjivati, a oni koji smatraju da je neki zakon protivan Ustavu mogu tražiti preispitivanje zakonitosti pojedinih akata, što u ovom predmetu nije traženo. U pogledu navoda da se radi o diskriminaciji, oni su paušalni i kontradiktorni dokazima odbrane jer je odluka Općinskog suda, kao i Kantonalnog suda iz 2019. godine vezana za postupanje kantonalnog tržišnog inspektora i ne radi se o identičnim pravnim situacijama kao u odluci u kojoj je obustavljen postupak. Pravna nesigurnost slijedom navedenog ne postoji, nego naprotiv, znači pravnu sigurnost onih koji posluju po propisima i plaćaju obaveze posredstvom fiskalnih sistema državi, kao i zaštitu od nelojalne konkurencije od onih koji ne koriste fiskalne uređaje i dovode u nepravičan položaj one koji izdaju fiskalne račune. Obustava postupka u predmetima na koje se pozivaju apelanti nije u cijelosti primjenjiva niti identična kao u ovom predmetu, niti su iz istog perioda.
16. Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju posebno osvrnuo na navode apelanata o postojanju nejedinstvenosti sudske prakse i nejednakog postupanja prema učesnicima u postupku i povrede principa pravne sigurnosti u prekršajnim postupcima broj 43 0 Pr 146172 18 Pžp i broj 41 0 Pr 071726 19 Pžp. Ukazano je da se u ovim prekršajnim postupcima ne radi o istoj okrivljenoj stranci, kao i na protek vremena između donesenih odluka ovog suda koji iznosi punih osam mjeseci (od 15. novembra 2018. do 19. jula 2019. godine) i posljedično tome na razvoj sudske prakse u tumačenju pojedinih odredaba materijalnog propisa o prekršaju. U osporenoj odluci Kantonalni sud je dao jasno i potpuno obrazloženje u pogledu primjene odredbe iz člana 2. tačka 43. u vezi sa čl. 57. i 61. Zakona o fiskalnim sistemima kada je odlučivao o žalbenom prigovoru apelanata o nenadležnosti inspekcije i nepostojanju ovlaštenja za izdavanje prekršajnog naloga. U vezi s tim je ukazano da je na sastanku predsjednika krivičnih i prekršajnih odjeljenja općinskih sudova s područja Zeničko-dobojskog kantona i sudija Krivičnog odjeljenja Kantonalnog suda održanog 29. novembra 2018. godine zauzeto pravno stanovište: „…da je članom 2. stav 1. tačka
43. Zakona o fiskalnim sistemima propisano: Ovlaštena osoba nadležnog organa je tržišni i drugi inspektor kome je ministar dao posebnu ovlast za kontrolu i poduzimanje drugih radnji propisanih ovim zakonom i pravilnikom i da iz toga proističe da tržišnom inspektoru nije potrebno posebno ovlaštenje ministra za kontrolu i poduzimanje radnji propisanih Zakonom i Pravilnikom. Navedeno ovlaštenje ministra potrebno je drugom inspektoru nadležnog organa.“ Prema tome, ukazano je da apelanti zanemaruju razvoj sudske prakse u primjeni propisa kada se u apelaciji pozivaju na raniju odluku donesenu u postupku u kojem nisu bili stranka.
17. Ovlašteni organ je u odgovoru na apelaciju naveo da je Kantonalna tržišna inspekcija Zeničko-dobojskog kantona kao nadležna inspekcija postupala u skladu sa Zakonom o fiskalnim sistemima i ne može utjecati na sudske odluke. U vezi s tim je istaknuto da je Kantonalna tržišna inspekcija stvarno nadležna za postupanje po Zakonu o fiskalnim sistemima i da je u periodu od 2012. godine, od kada vrši kontrolu po navedenom zakonu, do kraja 2019. godine izdala 566 prekršajnih naloga zbog nepostupanja po zakonu, od kojeg broja je u 171 slučaju zatraženo sudsko odlučivanje, a od kojih su skoro svi (sa izuzetkom od najviše 10 naloga za koje je zatraženo sudsko odlučivanje) riješeni u korist Kantonalne inspekcije.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o fiskalnim sistemima („Službene novine Federacije BiH“ broj 81/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(Definicije) Pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
Ministar je ministar finansija Federacije Bosne i Hercegovine.
[…] Fiskalni proizvodi su posebni proizvodi definirani ovim zakonom u koje spadaju fiskalni uređaji (fiskalna kasa/štampač ili drugi uređaji), terminal, softverske aplikacije, kao i drugi proizvodi definirani Pravilnikom koji donosi federalni ministar finansija (u daljnjem tekstu Pravilnik).
[…] [43] Ovlašteno lice nadležnog organa je tržišni i drugi inspektor kome je Ministar dao posebno ovlaštenje za kontrolu i poduzimanje drugih radnji propisanih ovim zakonom i Pravilnikom.
Član 27.
(Početak obavljanja djelatnosti) (1) Obveznik može početi obavljanje djelatnosti prometa robe, odnosno pružanja usluga nakon fiskalizacije svog fiskalnog sistema.
(2) Obveznik je, za fiskalizaciju, dužan da nabavi ispravan fiskalni uređaj sa neoštećenom proizvođačkom ili servisnom plombom, te da sa ovlaštenim servisom zaključi ugovor o servisiranju i tehničkoj podršci za korištenje svog fiskalnog sistema.
Član 52. stav (1) tačka b) i stav (2) (Prekršaji obveznika) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 2.500 KM do 20.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice - obveznik, ako:
b) otpočne obavljanje djelatnosti prometa robe, odnosno pružanja usluga, prije nabavke fiskalnog sistema i fiskalizacije fiskalnog uređaja, njegovog povezivanja s terminalom i instaliranja na prodajnom mjestu; ili prije fiskalizacije fiskalnog uređaja, njegovog povezivanja s terminalom i nadređenim računarom sa softverskom aplikacijom i instaliranja na prodajnom mjestu; [...], (2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana, kaznit će se odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 3.000 KM.
Član 57.
Prekršajni postupak zbog prekršaja iz ovog zakona može pokrenuti Federalna uprava za inspekcijske poslove i kantonalne uprave za inspekcijske poslove u okviru nadležnosti date ovim zakonom, a zbog: 1. neposjedovanja fiskalnog sistema, 2. neispravnosti fiskalnog sistema ili dijela fiskalnog sistema, odnosno nepoduzimanja propisanih aktivnosti za otklanjanja uzroka neispravnosti fiskalnog sistema ili dijela fiskalnog sistema, 3. neizdavanja računa.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 Pr 119055 19 Pžp 3 od 11. aprila 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 15. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 10. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti pobijaju rješenje Kantonalnog suda tvrdeći da im je tim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja […] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se u vezi s tim postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje radi li se o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena je li neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).
27. Ustavni sud primjećuje da apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je prilikom utvrđivanja da u konkretnom slučaju postoji prekršaj, za koji su proglašeni odgovornim, postupak pokrenut od nenadležnog organa. Na taj način je Kantonalni sud, prema njihovom mišljenju, povrijedio princip pravne sigurnosti budući da je u drugim predmetima donio suprotne odluke. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da su apelanti uz apelaciju dostavili odluke Kantonalnog suda iz dva predmeta, i to rješenja br. 43 0 Pr 14070518 Pžp od 9. maja 2018. godine i 43 0 Pr 146172 18 Pžp od 15. novembra 2018. godine.
28. U vezi s istaknutim navodima apelanata, Ustavni sud najprije podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske, ([VV], Predstavka broj 13279/05, presuda od 20. oktobra 2011. godine) u vezi s pitanjem pravne sigurnosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije sumirao opće principe koji se primjenjuju u predmetima u vezi s pitanjem protivrječnih sudskih odluka (st. od 49. do 58) na sljedeći način: „(i) Uloga Suda nije da se bavi činjeničnim ili pravnim pogreškama koje je navodno učinio nacionalni sud osim i u onoj mjeri u kojoj su povrijeđena prava zaštićena Konvencijom .... Na isti način, nije zadatak Suda da upoređuje, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, različite odluke domaćih sudova, čak i kada su donijete u naizgled sličnim postupcima, s obzirom na to da se nezavisnost ovih sudova mora poštovati; (ii) Postojanje suprotnih sudskih odluka je stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova, sa nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike mogu se javiti u okviru istog suda. Ovo se samo po sebi ne može smatrati suprotno Konvenciji; (iii) Kriteriji kojima se Sud rukovodi prilikom ocjene da li su suprotne odluke različitih domaćih sudova, koji su odlučivali u posljednjoj instanci, u saglasnosti s pravom na pravično suđenje prema članu 6. stav 1. Konvencije, sastoji se u ustanovljavanju da li postoje 'duboke i dugotrajne razlike' u sudskoj praksi domaćih sudova, da li domaće pravo predviđa mehanizam za prevazilaženje ovih razlika, te da li se taj mehanizam primjenjuje i kakav je efekat te primjene; (iv) Ocjena Suda zasniva se također i na principu pravne sigurnosti koji je implicitno sadržan u svim članovima Konvencije i predstavlja suštinski aspekt vladavine prava; (v) Princip pravne sigurnosti garantira, između ostalog, izvjesnu stabilnost i doprinosi povjerenju javnosti u sudove. Opstajanje protivrječnih sudskih odluka, s druge strane, može dovesti do pravne nesigurnosti koja bi vjerovatno dovela do umanjenja povjerenja javnosti u pravni sistem, pri čemu je jasno da je takvo povjerenje jedan od suštinskih elemenata države koja se zasniva na vladavini prava; (vi) Međutim, zahtjevi za pravnom sigurnošću i zaštitom legitimnog povjerenja javnosti ne daju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (...). Razvoj sudske prakse nije sam po sebi protivrječan ispravnoj primjeni pravde jer propust da se održi dinamičan i razvojni pristup mogao bi dovesti do rizika ometanja reforme ili napretka“.
29. Ustavni sud, također, podsjeća i na stav Evropskog suda da uvjeti pravne sigurnosti i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne dodjeljuju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi Unédic protiv Francuske, presuda od 18. decembra 2008. godine, broj predstavke 20153/04, stav 74). Razvoj sudske prakse nije po sebi suprotan ispravnom administriranju pravde budući da bi neodržavanje dinamičnog i evolutivnog stanovišta stvorilo rizik od sprečavanja reforme ili poboljšanja (vidi Atanasovski protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, presuda od 14. januara 2010. godine, broj predstavke 36815/03, stav 38). Također, Ustavni sud podsjeća i na stav izražen u predmetu Jureša protiv Hrvatske (presuda od 22. maja 2018. godine, stav 41) u vezi s pitanjem promjene sudske prakse u kojoj je naveo: „[Evropski] sud u vezi s tim ponavlja da je prvenstveno na domaćim sudovima da tumače i primjenjuju domaće pravo (vidi Worm protiv Austrije, 29. august 1997, stav 38, Izvještaj 1997-V). Nadalje, kao što je utvrđeno u predmetu S. S. Balıklıçeşme Beldesi Tarım Kalkınma Kooperatifi i drugi protiv Turske (br. 3573/05, 3617/05, 9667/05, 9884/05, 9891/05, 10167/05, 10228/05, 17258/05, 17260/05, 17262/05, 17275/05, 17290/05 i 17293/05, 30. novembar 2010), kada to nije proizvoljno ili očigledno nerazumno, domaći sudovi imaju diskrecione ovlasti koje im omogućuju promjenu sudske prakse, osobito u državama (kao što je Hrvatska) sa sistemom pisanog prava koje u teoriji nisu vezane presedanima (usp. s Borg protiv Malte, br. 37537/13, stav 111, 12. januar 2016, i Petro-M SRL i Rinax-TVR SRL protiv Republike Moldavije (odl.), br. 44787/05, stav 31, 23. mart 2017. godine).“
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud najprije konstatira da predmet osporavanja nije odluka suda donesena u građanskom postupku nego u prekršajnom postupku.
31. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao dovoljno jasne i argumentirane razloge za svoj zaključak da je Općinski sud nakon pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno odlučio kada je apelante proglasio odgovornim za učinjeni prekršaj, te da je pravilno odlučio kada je odbio prigovor odbrane o nenadležnosti ovlaštenog organa za izdavanje prekršajnih naloga. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da je u rješenju Kantonalnog suda ukazano da je u skladu sa čl. 57. i 61. Zakona o fiskalnim sistemima Kantonalna inspekcija ovlašteni organ za nadzor nad primjenom Zakona o fiskalnim sistemima i pokretanje prekršajnog postupka, i to, između ostalog, i zbog neposjedovanja fiskalnog sistema, što je bilo u konkretnom slučaju. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je odbio prigovor odbrane kojim je ukazivala da tržišni inspektor nije bio nadležan da poduzima radnje u predmetnom postupku jer „nije imao ovlaštenje federalnog ministra finansija“. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim stav Općinskog suda jer je pozivanjem na član 2. tačka 43. Zakona o fiskalnim sistemima pravilno zaključio da tržišnom inspektoru nije potrebno posebno ovlaštenje ministra finansija FBiH za kontrolu i poduzimanje drugih radnji propisanih navedenim zakonom i Pravilnikom, nego je ono potrebno drugom inspektoru nadležnog organa.
32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je članom 2. Zakona o fiskalnim sistemima propisano značenje pojedinih izraza upotrijebljenih u tom zakonu, te da je zadnjom tačkom [43] člana 2. Zakona o fiskalnim sistemima propisano „Ovlašteno lice nadležnog organa je tržišni i drugi inspektor kome je ministar dao posebno ovlaštenje za kontrolu i poduzimanje drugih radnji propisanih ovim zakonom i Pravilnikom“. Dakle, iz osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud potvrdio stav Općinskog suda da je kantonalni tržišni inspektor ovlašteno lice kojem za kontrolu i poduzimanje radnji propisanih Zakonom o fiskalnim sistemima nije potrebno posebno odobrenje ministara finansija, a koje obrazloženje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti.
33. Nadalje, Ustavni sud će ispitati navode apelanata da je u dva identična predmeta Kantonalni sud donio suprotne odluke od odluka u postupku protiv njih. Ustavni sud zapaža da iz Rješenja Kantonalnog suda, donesenog od sudije Enesa Maličbegovića, broj 43 0 Pr 14070518 Pžp od 9. maja 2018. godine proizlazi da je tim rješenjem potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zenici od 23. februara 2018. godine, kojim je obustavljen prekršajni postupak vođen protiv okrivljenog pravnog lica BHZ HAZI d.o.o. Maglaj. Navedeni postupak je vođen jer je prilikom inspekcijskog nadzora kantonalnog tržišnog inspektora „kod okrivljenog – rada Tržnice […] utvrđeno da ne posjeduje fiskalni uređaj […] te da je time počinio prekršaj iz člana 27. stav 2. Zakona o fiskalnim sistemima“. Općinski sud je obustavio prekršajni postupak jer je utvrdio da „postoje drugi razlozi predviđeni zakonom“. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Općinski sud, tumačenjem člana 2. tačka 43. Zakona o fiskalnim sistemima, zaključio da je inspektoru koji je postupao u predmetnom slučaju bilo potrebno posebno odobrenje za vršenje nadzora a ono sudu nije prezentirano. Dalje, iz Rješenja Kantonalnog suda, donesenog od sudije Ismara Jukića, broj 43 0 Pr 146172 18 Pžp od 15. novembra 2018. godine proizlazi da je prvostepeni prekršajni postupak vođen u Općinskom sudu u Zenici protiv okrivljene S. K., vlasnice UR Caffe bar „AS“, jer je prilikom inspekcijskog nadzora utvrđeno da „subjekt kontrole ne posjeduje instaliran fiskalni sistem […] te da je time počinila prekršaj iz člana 27. stav 2. Zakona o fiskalnim sistemima“ Općinski sud u Zenici je obustavio prekršajni postupak jer je utvrdio da „postoje drugi razlozi predviđeni zakonom“. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Općinski sud, tumačenjem člana 2. tačka 43. Zakona o fiskalnim sistemima, zaključio da je inspektoru koji je postupao u predmetnom slučaju bilo potrebno posebno odobrenje za vršenje nadzora, a ono sudu nije prezentirano. Dakle, Kantonalni sud je u dva navrata donio odluke kojim je potvrdio stav Općinskog suda u vezi s tumačenjem člana 2. tačka 43. Zakona o fiskalnim sistemima, iz kojeg proizlazi da je tržišnom inspektoru bilo potrebno posebno odobrenje za poduzimanje radnji nadzora o primjeni Zakona o fiskalnim sistemima, a ono nije dostavljeno sudu kao dokaz.
34. Ustavni sud zapaža da se u tim predmetima radilo o različitim strankama u postupku, da odluke nije donio isti sudija, te da su te odluke donesene 9. maja i 15. novembra 2018. godine, te da su donesene 14 i osam mjeseci ranije od osporene odluke u ovom predmetu, koja je donesena 19. jula 2019. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u predmetnom postupku, nasuprot stavu iz navedenih odluka, zaključio da tržišnom inspektoru nije potrebno posebno ovlaštenje za poduzimanje radnji nadzora u vezi s primjenom Zakona o fiskalnim sistemima. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru ukazao da se u ovim prekršajnim postupcima ne radi o istoj okrivljenoj stranci, kao i na protek vremena između donesenih odluka ovog suda i posljedično tome na razvoj sudske prakse u tumačenju pojedinih odredaba materijalnog propisa o prekršaju. U vezi s tim je ukazano da je na sastanku predsjednika krivičnih i prekršajnih odjeljenja općinskih sudova s područja Zeničko-dobojskog kantona i sudija Krivičnog odjeljenja Kantonalnog suda održanog 29. novembra 2018. godine zauzeto pravno stanovište „da je članom 2. stav 1. tačka
43. Zakona o fiskalnim sistemima propisano 'Ovlaštena osoba nadležnog organa je tržišni i drugi inspektor kome je ministar dao posebnu ovlast za kontrolu i poduzimanje drugih radnji propisanih ovim zakonom i pravilnikom i da iz toga proističe da tržišnom inspektoru nije potrebno posebno ovlaštenje ministra za kontrolu i poduzimanje radnji propisanih Zakonom i Pravilnikom'. Navedeno ovlaštenje ministra potrebno je drugom inspektoru nadležnog organa.“ Prema tome, ukazano je da apelanti zanemaruju razvoj sudske prakse u primjeni propisa kada se u apelaciji pozivaju na raniju odluku donesenu u postupku u kojem nisu bili stranka.
35. Dakle, Kantonalni sud je, nakon 29. novembra 2018. godine, u postupcima koji su se ticali primjene člana 2. stav 43. Zakona o fiskalnim sistemima primjenjivao pravni stav iz kojeg je proizlazilo da tržišnom inspektoru nije potrebno posebno ovlaštenje ministra za kontrolu i poduzimanje radnji propisanih Zakonom o fiskalnim sistemima i Pravilnikom, a Ustavni sud je u ranijem dijelu ove odluke već zaključio da obrazloženje koje je dato u osporenim odlukama nije proizvoljno ili očigledno nerazumno. Ustavni sud zaključuje da u ovom predmetu nije riječ o različitim tumačenjima Kantonalnog suda koja bi mogla stvoriti pravnu nesigurnost, nego o promjeni sudske prakse. Ovo naročito iz razloga što redovni sudovi imaju diskrecione ovlasti koje im omogućuju promjenu sudske prakse, posebno iz razloga što je i u Bosni i Hercegovini u primjeni sistem „pisanog prava“ slijedom čega redovni sud u teoriji nije vezan presedanima. Shodno navedenom, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja tvrdnje apelanata o povredi principa pravne sigurnosti ne može prihvatiti kao osnovane.
36. Ustavni sud ukazuje da je razmotrio praksu na koju su se apelanti pozvali, ali ona ne može utjecati na drugačiju odluku Ustavnog suda. Ustavni sud napominje da je Odlukom ovog suda broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine utvrđeno da je Vrhovni sud u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji odlučio drugačije bez bilo kakvog obrazloženja i iznošenja razloga za to. Stoga je Ustavni sud u toj odluci zaključio da je time Vrhovni sud povrijedio princip pravne sigurnosti koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, u konkretnom predmetu se ne radi o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i evidentno je da se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj situaciji, pa, shodno tome, nema kršenja tog principa. Također, Ustavni sud primjećuje da se u predmetu broj AP 2338/15 nije odlučivalo o istim činjeničnim i pravnim pitanjima kao u predmetnoj apelaciji. Naime, u toj odluci se odlučivalo o odlukama redovnih sudova vezanih za primjenu relevantnih odredaba Zakona o mjenici povodom tužbenog zahtjeva za isplatu mjeničnog duga između istih stranaka, te odlukama Vrhovnog suda donesenih nakon mjesec dana, pa je Vrhovni sud u drugom predmetu koji je u odnosu na kvalifikaciju mjenice i prigovor zastare pokretao identična pravna pitanja donio suprotnu odluku.
37. Shodno navedenom, imajući u vidu osporenu odluku, relevantne odredbe Zakona o fiskalnim sistemima i odgovor Kantonalnog suda, Ustavni sud ne nalazi da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
38. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istakli u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. U apelaciji su se apelanti pozvali (i) na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta nije vidljivo da su apelanti bili diskriminirani, niti u neravnopravnom položaju u odnosu na osobe u sličnoj situaciji ili položaju. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno dodatno ispitivati ovaj navod.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud potvrdio prvostepeno rješenje kojim su apelanti proglašeni odgovornim da su počinili prekršaj koji im je stavljen na teret, a koji postupak je pokrenuo stvarno nadležni organ, a za svoju odluku je dao jasne, argumentirane i precizne razloge, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević