Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3671/19 (B. V.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Disciplinski postupak
  • Radni odnos
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3671/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-3671/19, rješavajući apelaciju Boška Vitkovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Vitkovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 005217 19 Gž 2 od 16. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 005217 18 P 2 od 28. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boško Vitković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Rafaela Ljubojević- Đurić, advokat iz Gradiške, podnio je 23. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 005217 19 Gž 2 od 16. maja 2019. godine. Takođe iz apelacionih navoda proizlazi da apelant osporava i Presudu Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 005217 18 P 2 od 28. decembra 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 005217 18 P 2 od 28. decembra 2018. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta (kao i tužitelja Ž. S.) kojim je apelant tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta od 28. jula 2000. godine „bivšeg PIK M. Stojanović iz Nove Topole“ (u daljnjem tekstu: prednik tuženih) i odluka Upravnog odbora od 27. oktobra 2000. godine, da se obavežu tuženi (AD „Ratarstvo“ a.d. u stečaju Nova Topola, „Farmaland“ a.d. Nova Topola i „Tvornica stočne hrane“ a.d. u stečaju Nova Topola, u daljnjem tekstu: tuženi) da apelanta vrate na radno mjesto skladištara ili neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da se obavežu tuženi da solidarno isplate apelantu na ime neisplaćenih plata, za određeni vremenski period, određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom i da na navedene neisplaćene plate uplate doprinose (sve bliže precizirano u izreci navedene presude). Takođe navedenom presudom, apelant i tužitelj Ž. S. su obavezani da I tuženom naknade troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da je disciplinska komisija prednika tuženih, donijela odluku o prestanku radnog odnosa apelantu (kao i tužitelju Ž. S.) zbog teže povrede radne obaveze iz člana 37. „tačka 1. i 2.“ Zakona o radnim odnosima u vezi sa članom 39. istog zakona. Protiv navedene odluke apelant je izjavio prigovor, koji je odbijen odlukom od 27. oktobra 2000. godine. Naime, iz disciplinskih spisa prednika tuženih proizlazi da je rješenjem od 16. maja 2000. godine pokrenut disciplinski postupak protiv apelanta (kao i tužitelja Ž. S.), da je u toku postupka apelant pozivan i da mu je omogućeno saslušanje 5. i 20. jula 2000. godine. U vezi s tim je ukazao, da je navedenom prilikom apelant istakao da osporava zapisnik komisije za popis robe, da nije izvršeno korektno sravnavanje stanja uz prijedlog da komisija koja je vršila popis robe u magacinu sa bivšim i sadašnjim skladištarima izvrše ponovni popis na licu mjesta i utvrde stvarno stanje, te je istakao da manjak ne može biti 6.080,00 KM, a ako ga uopšte ima da je zanemariva novčana vrijednost. Nadalje je istakao, da je povodom apelantovog prigovora (kao i tužitelja Ž. S.) u odnosu na nekorektno sravnjenje stanja, izvršen ponovni uvid u knjige i popisne liste od strane predsjednika komisije V. R., te je utvrđeno da je stanje zatečeno onako kako je evidentirano u popisne liste i da je utvrđeni manjak tačan, u šta se lično uvjerio predsjednik komisije.

4. Osnovni sud je naveo, da su disciplinski organi ovlašteno utvrdili povredu radne obaveze apelanta (kao i tužitelja Ž. S.) uslijed koje je došlo do manjka uzrokovanog propustima apelanta i tužitelja Ž. S., koji su svojim činjenjem ili nečinjenjem doprinijeli nastanku manjka. Zatim je naveo, da su bez uticaja navodi apelanta i tužitelja Ž. S. da po ukazanim primjedbama u toku disciplinskog postupka popisna komisija nije postupila, kada je pismenim dokazima suprotno dokazano i upravo povodom tih prigovora apelant i tužitelj Ž. S. su u disciplinskom postupku saslušavani dva puta. Takođe je ukazao da su bez uticaja i navodi da su oslobađajućom krivičnom presudom (01 l-0-Kžk-07-000-014 od 28. jula 2007. godine, u daljnjem tekstu: krivična presuda) dokazali ujedno i nezakonitost pobijanih odluka, da nisu učinili težu povrede radne obaveze. Naime, iako su apelant i tužitelj Ž. S. oslobođeni krivične odgovornosti (koja ne isključuje disciplinsku odgovornost), disciplinski organi su imali ovlaštenje da samostalno utvrđuju činjenice od značaja za disciplinsku odgovornost, te su izrekli sankciju koja se u disciplinskom postupku primjenjuje, pa kako sud nije vezan oslobađajućom krivičnom presudom, isti je prihvatio utvrđeno činjenično stanje u disciplinskom postupku na kojem su zasnovane pobijane odluke, a koje su odluke u skladu sa članom 37. stav 1. tačka 2. i članom

39. Zakona o radnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme vođenja disciplinskog postupka.

5. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 005217 19 Gž 2 od 16. maja 2019. godine djelomično je usvojena apelantova žalba (kao i žalba tužitelja Ž. S.), te je preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u prvostepenoj presudi (bliže opisano u izreci presude), dok je u ostalom djelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena (u odbijajućem djelu odluke o tužbenom zahtjevu).

6. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da su bez osnova navodi žalbe da su prvostepenom presudom povrijeđene odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, apelant i tužitelj Ž. S. su proglašeni disciplinski odgovornim, te im je izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa zbog toga što su u periodu od 1. januara do 17. maja 2000. godine kao skladištari rezervnih dijelova kod prednika tuženih, pričinili manjak potrošnog materijala, sitnog inventara i HTZ opreme na zalihi, auto guma na zalihi i rezervnih dijelova. Nadalje je istakao, da su apelant i tužitelj Ž. S. na glavnoj raspravi proveli dokaz uvidom u spis disciplinskog postupka koji je prvostepeni sud pravilno ocijenio, pa je isti suprotno navodima žalbe doveo u vezu i sa krivičnom presudom, te sa iskazima svjedoka koji se citiraju u obrazloženju te presude. U vezi s tim je istakao, da iz zapisnika iz disciplinskog postupka od 20. jula 2000. godine proizlazi, da je tužitelj Ž. S. potvrdio da su on i apelant, kao skladištari rezervnih dijelova kod prednika tuženih, evidentirali primitak šest guma čija vrijednost iznosi 2.640,00 KM premda ovu robu dobavljač „Brazda promet“ (u daljnjem tekstu: dobavljač), nije isporučio predniku tuženih, tako da ista u momentu popisa nije bila fizički isporučena niti je fizički unesena u centralni magacin za koji su apelant i tužitelj Ž. S. bili materijalno zaduženi. Prijem ovih guma apelant i tužitelj Ž. S. su potvrdili potpisivanjem otpremnice od 18. aprila 2000. godine, te zapisnikom o ulazu materijala od 18. aprila 2000. godine, koji zapisnik je potpisao apelant. Zatim je istakao, da opravdanje koje tužitelj Ž. S. navodi, da je zbog dobre ranije saradnje sa dobavljačem smatrao kako će roba biti isporučena u narednim danima ne isključuje postojanje teže povrede radne obaveze koja upravo i predstavlja nezakonito raspolaganje sredstvima prednika tuženih na način sa su apelant i tužitelj Ž. S. zajednički stvorili obavezu predniku tuženih da plati robu koja nije isporučena u njegov magacin. Naime, okolnost da je dobavljač izvršio naknadno storniranje računa od 20. aprila 2000. godine, te naveo da se radilo o pogrešnom fakturisanju guma i to knjižnom obavijesti od 1. jula 2000. godine, koju je prednik tuženih primio 2. avgusta 2000. godine nakon donošenja odluke disciplinske komisije od 28. jula 2000. godine, nije mogla isključiti postojanje teže povrede radne obaveze i disciplinsku odgovornost apelanta i tužitelja Ž. S..

7. Okružni sud je obrazložio da je radnjama apelanta i tužitelja Ž. S. neosnovano za prednika tuženih stvorena novčana obaveza na plaćanje roba koja nije isporučena i ta je obaveza postojala od momenta potpisivanja otpremnice i zapisnika o prijemu robe sve do kada je dobavljač obavijestio prednika tuženih da ga više ne smatra dužnikom po navedenom računu. Naime, radilo se o svjesnom i namjernom nepravilnom radu, jer apelant i tužitelj Ž. S. su znali da isporuku i ulaz ove robe u skladište ne smiju evidentirati potpisivanjem otpremnice i zapisnika o ulazu robe u magacin, sve dok ta roba fizički nije isporučena, pa naknada izjava direktora dobavljača, da više ne postoji zaduženje, ne isključuje postojanje teže povrede radnih obaveza. Zatim je istakao, da je u tom smislu i apelant naveo u svojoj odbrani, u disciplinskom postupku, da se znalo desiti da izdaju robu iz magacina bez sačinjavanja odgovarajuće dokumentacije o izlazu robe (te je u vezi s tim naveo dva primjera), što sve predstavlja nepravilan rad skladištara. Imajući u vidu ovakve navode odbrane apelanta i tužitelja Ž. S. kao disciplinski optuženih radnika (koji su u svojim iskazima na glavnoj raspravi isto potvrdili), a kojim nastoje stvarni manjak minimizirati tvrdnjom da je isti zanemarive novčane vrijednosti, te dovođenjem takvih navoda odbrane u vezu sa zapisnikom o izvršenom popisu rezervnih dijelova od 25. maja 2000. godine, kojem su apelant i tužitelja Ž. S. prisustvovali i isti potpisali, te sa ponovnim sravnjenjem stanja povodom iskazanih prigovora apelanta i tužitelja Ž. S., Okružni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud ocijenio da su u disciplinskom postupku istinito utvrđene sve bitne činjenice, a propusti apelanta i tužitelja Ž. S. pravilno pravno kvalifikovani kao teža povreda radnih obaveza iz člana 37. stav 1. tačka 2. Zakona o radnim odnosima.

8. Okružni sud je ukazao da na drugačiju odluku suda nisu mogli uticati prigovori apelanta i tužitelja Ž. S., koje su iznijeli tokom disciplinskog postupka na izvršeni popis u skladištu i koje su ponovili i u parničnom postupku (da komisija nije popisala određene stvari koje su bile na stanju, da je kao manjak uzeto i ono što su izdali za potrebe prednika tuženog ali nisu sačinili izlaz robe, kao i prigovori na izvršeno sravnjivanje popisanog i knjigovodstvenog stanja, te u vezi sa tim ukazivanje na iskaze svjedoka date u krivičnom postupku). Naime, apelant i tužitelj Ž. S. su izrekom disciplinske odluke proglašeni odgovornim za prouzrokovani manjak u tačno određenom vremenskom periodu, koji su učinili potpisivanjem otpremnice i zapisnika o ulazu za robu koju nisu fizički zaprimili. Nadalje je ukazao, da nisu od uticaja tvrdnje apelanta i tužitelja Ž. S., da manjak nije postojao u utvrđenom iznosu nego u znatno nižem, da popis nije izvršen pravilno i da njime nije iskazano stvarno stanje rezervnih dijelova, jer disciplinska odgovornost skladištara za manjak postoji bez obzira na visinu vrijednosti prouzrokovanog manjka, pošto ta vrijednost ne čini bitan element teže povrede radne obaveze. Zatim je ukazao, da iskazi svjedoka M. R., D. V. i M. B., navedeni u obrazloženju krivične presude, ne dovode u sumnju istinitost činjenica na kojima se zasnivaju odluke disciplinskih organa prednika tuženih. Naime, u tom se postupku raspravljalo o krivičnoj odgovornosti apelanta i tužitelja Ž. S. za krivično djelo pronevjere i iskazi navedenih svjedoka, te sudska ocjena tih iskaza sadržana u navedenoj presudi, data je isključivo u kontekstu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta i tužitelja Ž. S.. Pored toga je naglasio da ni iskazima navedenih svjedoka, kao ni krivičnom presudom, nije dovedeno u sumnju činjenično priznanje apelanta i tužitelja Ž. S da su kao radnici na radnom mjestu skladištar rezervnih dijelova evidentirali primitak šest guma, premda ovu robu dobavljač nije bio isporučio predniku tuženih.

9. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Apelant je istakao, između ostalog, da je pobijana presuda donesena na osnovu disciplinskog spisa koji nije doveden u vezu sa ostalim dokazima izvedenim u toku postupka, pa je izostala ocjena dokaza koji su se odnosili na utvrđivanje odlučne činjenice da apelant ne snosi odgovornost za manjak koji mu je stavljen na teret u disciplinskom postupku. Naime, izostala je ocjena ključnog dokaza - knjižne obavijesti dobavljača od 1. jula 2000. godine, te izjava svjedoka saslušanih u krivičnom postupku M. R., D. V. i M. B., iz kojih dokaza proizlazi da je dobavljač dva puta fakturisao gume, te da je greška ispravljena navedenom knjižnom obavijesti. Zatim je istkao, da u vezi navedenog pobijana presuda uopšte nema razloga o odlučnim činjenicama, ne navodi na osnovu kojih izjava i dokaza je utvrđeno da je disciplinski postupak proveden zakonito. Takođe je istakao da obrazloženje pobijane presude uopšte ne sadrži ocjene izjava svjedoka B. A., M. K., Ž. V. i V. R., već paušalnu ocjenu odluke disciplinskog organa, tako da prvostepeni sud nije postupio u skladu sa članom 8. ZPP. Na taj način je izostalo utvrđenje odlučne činjenice da je manjak inventara nastao zbog greške drugih lica, da apelant svojim ponašanjem nije mogao uticati na to da do manjka ne dođe, te da je disciplinski postupak vođen nezakonito iz razloga što stanje u skladištu nije sravnjeno sa knjigovodstvenim stanjem prije pokretanja disciplinskog postupka. Pored navedenog je istakao, da je prvostepeni sud propustio utvrditi da postoji apsolutni identitet disciplinskog prekršaja i optužbe koja je njemu stavljala na teret u krivičnom postupku, te da su se zbog apsolutnog identiteta radnji u krivičnom i disciplinskom postupku ispunili uslovi za potpuno oslobađanje i njegove disciplinske odgovornosti. Naime, izostankom ocjene obrazloženja krivične presude, te baziranjem isključivo na ocjeni disciplinske odluke bez dovođenja u vezu sa predloženim materijalnim i formalnim dokazima, prvostepeni sud je pogrešno utvrdio da je disciplinski postupak zakonit. Vezano za pogrešnu primjenu odredbi čl. 37. i 39. Zakona o radnim odnosima, apelant je istakao da disciplinska komisija nije cijenila njegove navode koji su se odnosili na pogrešku u vidu dvostrukog fakturisanja guma (te sravnavanje guma tek nakon okončanja disciplinskog postupka), niti je cijenila prigovor na izvršeni popis, pa mu je na taj način bilo povrijeđeno pravo na odbranu u predmetnom disciplinskom postupku.

Relevantni propisi

11. Zakon o radnim odnosima (Službeni glasnik Republike Srpske 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97, 10/98), u relevantnom djelu glasi:

Član 37. stav 1. tač.1. i 2.

Kazna prestanka radnog odnosa može se izreći za sledeće povrede radnih obaveza:

1. Neizvršavanje, neblagovremeno i nemarno izvršavanje radnih obaveza;

2. Nezakonito raspolaganje sredstvima preduzeća, ili drugim poverenim sredstvima;

2. Disciplinski organi Član 39.

Disciplinski organi u preduzeću su disciplinka komisija i direktor.

Disciplinska komisija izriče kaznu prestanka radnog odnosa a direktor novčanu kaznu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na koja se pozvao u apelaciji, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu izvedenih dokaza u predmetnom parničnom postupka, zaključili da apelant u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza zaključili, nasuprot apelantovim tužbenim navodima, da su disciplinski organi prednika tuženih pravilno utvrdili povredu radne obaveze od strane apelanta, da su pravilno donijeli spornu odluku o prestanku radnog odnosa apelantu zbog teže povrede radne obaveze, u skladu sa odredbama člana 37. stav 1. tač. 2. u vezi sa članom 39. Zakona o radnim odnosima, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. U odnosu na apelacione navode da osporene presude nemaju razloga o odlučnim činjenicama, da se ne navode određeni dokazi za koje apelant smatra da su odlučni za utvrđivanje bitnih činjenica u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu ni bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve apelantove argumente, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Ovo pogotovo, imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene presude. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3671/19 (B. V.) | Sudska praksa | Aktio