Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4726/20 (HETA D.O.O. SARAJEVO)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4726/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4726/20, rješavajući zahtjev HETA D.O.O. SARAJEVO za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev HETA D.O.O. SARAJEVO za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. HETA D.O.O. SARAJEVO (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Feđa Tihić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. decembra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj: 58 0 P 159237 19 Rev od 13. oktobra 2020. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio „provođenje“ presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 159237 14 P od 10. oktobra 2018. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 159237 14 P od 10. oktobra 2018. godine utvrđeno je da je ništav Ugovor o finansijskom lizingu pokretnina BiH/5181259 od 29. maja 2003. godine, zaključenog između „Aran“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: I-tužitelj) i apelanta, kao i Aneksi ugovora br. BiH/5181259 od 30. novembra 2004. godine i BiH/5181259 od 9. avgusta 2007. godine, te da je svaka strana dužna vratili sve što je primila po osnovu ovog ugovora (stav 1. izreke presude). Stavom 2. izreke presude utvrđeno je da je ništav Ugovor o zasnivanju hipoteke broj UPO 327/2007 od 13. avgusta 2007. godine koji je zaključen između I-tužitelja, Sarafin Hrkača (u daljnjem tekstu: II-tužitelj) i apelanta kod notara Danke Vučine iz Mostara, te se slijedom prednjeg utvrđenja nalaže apelantu da II-tužitelju izda zemljišno knjižnu ispravu podobnu za brisanje prava zaloga na nekretnini bliže označenoj u stavu 2. izreke presude, vlasništvo II-tužitelja sa dijelom 1/1 (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) , kojom će ispravom zemljišno knjižni ured Općinskog suda u Širokom Brijegu izvršiti brisanje zaloga na istoj nekretnini kao osiguranje ugovora broj BiH/5181259 od 29. maja 2003. godine, a koju će u protivnom zamijeniti ova presuda. Stavom 3. izreke presude određena je mjera osiguranja i odložen postupak izvršenja u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 lp 029594 15 lp 2, određena temeljem izvršne isprave -Ugovora o hipoteci broj OPU 327/2007 od 13. avgusta 2007. godine, procjenom, prodajom i namirenjem apelanta na nekretnini bliže označenoj u stavu 3 izreke presude, vlasništvo II-tužitelja sa dijelom 1/1, do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka, uz obavezu apelanta da tužiteljima naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je 29. maja 2003. godine između apelanta i I-tužitelja zaključen Ugovor o finansijskom lizingu pokretnina broj BH/5181259, kojim se apelant kao davalac lizinga, obavezao da će I-tužitelju (korisnik lizinga) finansirati predmet lizinga u obliku financijskog lizinga u iznosu od 354.325,27 Eura, i to bager, lančana sjekačica i dijamantna žična pila, a I-tužitelj se obavezao da će nakon potpisa ugovora, a prije preuzimanja istog, osigurati predmet lizinga na svoje ime i vinkulirati ga u ime Hypo Leasing d.o.o., uz ugovoreni rok trajanja lizinga od 60 mjeseci. Također je utvrđeno da se I-tužitelj obavezao da će isplatiti akontaciju-kaparu od 39.369,48 Eura preračunato u KM po srednjem kursu Hypo Alpe Adria Bank na dan uplate, a najkasnije do 29. maja 2003. godine i 60 mjesečnih rata na ime naknade za lizing u iznosu od po 7.803,73 Eura u protuvrijednosti KM na dan plaćanja, uvećano za porez usluga na iznos kamate. Prva rata dospjela je 1. juna 2003. godine, a zadnja 29. maja 2008. godine. Ugovoreno je da su rokovi za plaćanje naknada za lizing fiksni i ugovorne strane ih smatraju bitnim sastojcima ugovora, te da se u slučaju kašnjenja s plaćanjem osim ugovorene kamatne stope, I-tužitelju zaračunavaju i zatezne kamate. Danom preuzimanja predmeta lizinga u posjed, I-tužitelj preuzima obavezu plaćanja svih troškova i davanja, te drugih obaveza koje se odnose na predmet lizinga.

4. Nadalje, utvrđeno je da su Aneksom ugovora broj 5181259 od 30. novembra 2004. godine ugovorne strane izvršile izmjenu ugovora tako da je umjesto 60 mjeseci utvrđeno trajanje lizinga 120 mjeseci, da dužnik duguje 120 mjesečnih rata, a iznos rate je 4.569,00 Eura, s tim da prva rata dospijeva 1. decembra 2004., a zadnja 1. novembra 2014. godine. Također, drugim Aneksom ugovora broj 5181259 od 9. avgusta 2007. godine stranke su utvrdile promjenu glavnice koja iznosi 295.457,48 Eura na dan potpisivanja Aneksa što iznosi 577.864,60 KM, tako da dužnik duguje 180 mjesečnih rata od po 3.058,91 Eura i prva rata dospijeva 1. septembra 2007. godine, te da se korisnik lizinga obavezuje na ime zateznih kamata, obračunatih na dospjela, a nenaplaćena potraživanja do datuma reprograma, isplatiti iznos od 1.862,79 Eura, a što iznosi 3.643,30 KM. Nadalje navedeno je da iz zk. izvatka broj 1211/07 ZK ureda Općinskog suda u Širokom Brijegu proizilazi da je stambeni objekat izgrađen na nekretnini k.č.173/633 vlasništvo II-tužitelja (u daljnjem tekstu: predmetni stambeni objekat) i da je na istom temeljem rješenja tog Općinskog suda broj IP 210/03 od 29. maja 2003. godine uknjiženo pravo zaloge, te da iz ugovora o zasnivanju hipoteke broj OPU 327/2007 od 13. avgusta 2007. godine zaključenog između Hypo Alpe Adria, kao založnog povjerioca, II-tužitelja (založni dužnik) i I-tužitelja (korisnik lizinga) proizilazi da je ugovoreno da se u korist založnog povjerioca zasnuje hipoteka tako da bude izvršena u odnosu na II-tužitelja kao vlasnika predmetnog stambenog objekta, radi osiguranja plaćanja od strane korisnika lizinga, po ugovoru od 29. maja 2003. godine i Aneksa tog ugovora. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev cijeneći da su apelant i I-tužitelj zaključili prividan ugovor o finansijskom lizing, pokretnina, shodno odredbama člana 66. st. 1. i 2. ZOO jer su željeli samo da stvore kod trećih osoba privid Ugovora o finansijskom lizingu. Također, Općinski sud je zaključio da predmetni ugovor o finansijskom lizingu nema elemente ni ugovora o kreditu iz člana 1065. ZOO-a, jer apelant nije banka niti su ugovoreni bitni elementi ugovora o kreditu kao što je kamata. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u izreci.

5. Presudom Kantonalnog broj 58 0 P 159237 18 Gž od 28. maja 2019. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je između ostalog ukazao da nije sporno da u vrijeme zaključenja ugovora o finansijskom lizingu od 29. maja 2003 god, takav ugovor kao vrsta pravnog posla nije bio reguliran odredbama ZOO, a ni drugim zakonom. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je Zakon o lizingu Federacije BiH donesen krajem 2008. godine i stupio na snagu 3. januara 2009. godine, pa se po mišljenju Kantonalnog suda na predmetni ugovorni odnos primjenjuju odredbe ZOO. Stoga, imajući u vidu i činjenicu da predmet ugovora o lizingu (bager, lančana sjekačica i dijamantna žičana pila), nisu nikada ni pribavljeni od dobavljača, niti su predati I-tužitelju kao korisniku lizinga, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o fiktivnom ugovoru koji je ništav, shodno odredbama člana 52. i 66. ZOO u vezi sa čl. 103. ZOO. Stoga, Kantonalni sud je prihvatajući pravilanim obrazloženje i pravne zaključke prvostepenog suda, apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u cijelosti.

6. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je donio presudu broj 58 OP 159237 19 Rev od 13. oktobra 2020. godine kojom je revizija odbijena. Istom presudom odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je nakon što je ponovio činjenične i pravne zaključke nižestepenih sudova, zaključio da su odluke tih sudova pravilne i zakonite, te da apelantovim revizijskim prigovorom kojim ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, iste nisu dovedene u sumnju. Naime, Vrhovni sud je cijeneći nesporno činjenično utvrđenje nižestepenih sudova da predmet ugovora o lizingu od 29. maja 2003. godine ne postoji, te da u poslovnim knjigama I-tužitelja nije ni zaveden kao kao osnovno sredstvo, nego da je zaveden kao kredit od Hipo Adria, odnosno kao finansijska obaveza Hipo Alpe, te da predmet lizinga nikada nije predat u posjed I-tužitelju kao korisniku lizinga (što su temeljeni uvjeti da bi zaključeni Ugovor o lizingu bio pravno valjan), Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su, primjenom odredaba člana 66. st. 1. i 2. i člana 103. stav 1. ZOO, u cijelosti usvojili tužbeni zahtjev, dajući o razlozima svojih odluka pravilna i zakonita obrazloženja, te prihvatljiva i za taj sud ukazjući da iste nije potrebno ponavljati u odluci tog suda.

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, smatra da mu je zbog dužine postupka povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku. U tom kontekstu apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je u postupku donošenjem osporenih presuda postupljeno protivno odredbama člana 191. stav 4. ZPP-a u vezi sa članom 8. i 221. ZPP-a. Također apelant smatra da su osporene presude utemeljene i na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba čl. 66. i 103. ZOO, ukazujući da su redovni sudovi „apsolutno zanemarili sve navode i dokaze iz kojih proizlazi da su stranke u postupku samostalno, svjesno i savjesno stupile u ugovorni odnos koji nakon što je kasnijih godina pravno kategorisan i uređen, shodno svim načelima ugovora o privredi, bio podoban za konverziju i pravno održiv“. Također apelant smatra da redovni sudovi nisu dali valjano obrazloženje u odnosu na apelantove istaknute i sporne činjenice, stavljajući sav teret i odgovornost na apelanta. Zbog navedenog kao i zbog činjenice da će apelantu provođenjem presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 159237 14 P od 10 oktobra 2018. godine biti nanesena nenadoknadiva šteta time što će II- tužitelj, brisanjem založnog prava na nekretnini (predmetni stambeni objekat) koja je bila garant za sredstva koja su I-tužitelju stavljena na raspolaganje, biti u mogućnosti raspolagati s istom, pa apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi zabranio provođenje presude Općinskog suda broj 58 0 P 159237 14 P od 10 oktobra 2018. godine i mjera zabrane promjene zemljišnoknjižnog stanja nekretnine u zk. Ul. Br. 614, k.o. Lise do okončanja postupka pred Ustavnim sudom po podnesenoj apelaciji i donošenja konačne odluke“.

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenom odlukom, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da izvršenje pravosnažne odluke koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-3981/19 od 12. januara 2021. godine, AP-2834/19 od 22. decembra 2020. godine i AP-1614/17 od 17. jula 2019. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

12. Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva, prije svega, na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te tvrdi da postoji bojazan da bi II-tužitelj mogao raspolagati predmetnom nekretninom. Ustavni sud smatra da navedeno u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, pri čemu njegova bojazan, da bi II-tužitelj ili neko drugi mogao raspolagati predmetnom nekretninom, nije relevantan argument za usvajanje zahtjeva. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4726/20 (HETA D.O.O. SARAJEVO) | Sudska praksa | Aktio