Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1023/19 (Općina Čelić)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javni interes
- Javna vlast
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Šta se smatra imovinom
- Legitiman cilj
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Isplata duga
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1023/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1023/19, rješavajući apelaciju Općine Čelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Čelić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ip 193633 17 Pž od 4. septembra 2018. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se apelacija Općine Čelić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ip 193633 17 Pž od 4. septembra 2018. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Općina Čelić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajedničko pravobranilaštvo za općine Čelić, Teočak, Sapna i Doboj Istok, podnijela je 11. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ip 193633 17 Pž od 4. septembra 2018. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio provođenje izvršenja Rješenja Općinskog suda broj 32 Ip 193633 14 Ip od 2. septembra 2014. godine do donošenja odluke o apelaciji“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za donošenje privremene mjere, donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 1023/19 od 10. aprila 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Frigosa“ d.o.o. u stečaju Čelić (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zatraženo je 19. augusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore 28. augusta i 8. septembra 2020. godine, dok tražilac izvršenja nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Apelantica je u svojstvu tužioca 11. septembra 2001. godine podnijela Općinskom sudu tužbu protiv tražioca izvršenja kao prvotuženog i DOO „Frutex“ Čelić (drugotuženi) radi utvrđivanja ništavosti ugovora i povrata imovine, vsp. 8.000.000,00 KM. Postupajući po tužbi Općinski sud je 23. augusta 2006. godine donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom, te je apelantica obavezana da tražiocu izvršenja naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.147,38 KM. Nakon što je Kantonalni sud uvažio žalbu tražioca izvršenja protiv rješenja od 23. augusta 2006. godineodluke o troškovima postupka, Općinski sud je, odlučujući u ponovnom postupku, donio Rješenje broj Ps-224/04 od 21. aprila 2008. godine kojim je obavezana apelantica da tražiocu izvršenja naknadi iznos od 601.852,45 KM na ime troškova parničnog postupka. Navedeno rješenje Općinskog suda od 21. aprila 2008. godine postalo je pravosnažno 23. decembra 2008. godine.
Osporene odluke
7. Tražilac izvršenja je 29. jula 2014. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv apelantice na osnovu izvršne isprave-pravosnažnog Rješenja Općinskog suda broj Ps-224/04 od 21. aprila 2008. godine radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 601.852,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
8. Odlučujući o prijedlogu tražioca izvršenja, Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 32 0 Ip 193633 14 Ip od 2. septembra 2014. godine kojim je protiv apelantice određeno izvršenje radi naplate novčanog potraživanja tražioca izvršenja na osnovu izvršne isprave – rješenja Općinskog suda od 21. aprila 2008. godine. Navedeno izvršenje je određeno pljenidbom novčanih sredstava koje apelantica posjeduje na transakcijskom računu.
9. Odlučujući u ponovnom postupku o apelanticinom prigovoru izjavljenom protiv rješenja od 2. septembra 2014. godine, Općinski sud je donio Rješenje broj 32 0 Ip 193633 14 Ip od 12. januara 2017. godine kojim je odbio prigovor i odlučio da se rješenje o izvršenju od 2. septembra 2014. godine u cijelosti održava na snazi.
10. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelantica blagovremeno izjavila prigovor protiv rješenja od 2. septembra 2014. godine u kojem je istakla da je predmetni dug u iznosu od 601.852,51 KM, koji je apelantica bila obavezna da isplati tražiocu izvršenja po izvršnoj ispravi -pravosnažnom rješenju Općinskog suda od 21. aprila 2008. godine, u cijelosti izmiren na osnovu sporazuma o vansudskom namirenju duga zaključenog 15. juna 2010. godine između advokata A. O., tadašnjeg opunomoćenika tražioca izvršenja, i apelantice. S tim u vezi, navedeno je da se apelantica pozvala na odredbe čl. 1. i 2. navedenog sporazuma kojim je određeno da će apelantica opunomoćeniku tražioca izvršenja isplatiti na njegov račun iznos od 130.000,00 KM, a da se isplatom tog iznosa advokat, kao opunomoćenik tražioca izvršenja, odriče svih daljih potraživanja prema apelantici po osnovu potraživanja iz pravosnažnog rješenja od 21. aprila 2008. godine. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelantica u prigovoru istakla „da je opunomoćenik tražioca izvršenja u vrijeme zaključenja navedenog sporazuma imao valjanu punomoć kako za zaključenje tog sporazuma, tako i za primanje dosuđenih troškova, kao i za odricanje od dijela potraživanja“.
11. Općinski sud je nadalje naveo da je taj sud 2. februara 2015. godine zakazao i održao ročište na kojem je proveden dokazni postupak (saslušanjem stečajnog upravnika tražioca izvršenja H.M. i advokata A. O. i uvidom u materijalne dokaze), te da je na temelju provedenih dokaza, između ostalog, utvrdio, a što tokom postupka nije bilo sporno, da je „krajem 2002. godine stečajni upravnik tražioca izvršenja potpisao advokatu A. O. generalnu punomoć za zastupanje tražioca izvršenja u pogledu vođenja parničnih postupaka u kojima su tražilac izvršenja i izvršenik (apelantica) učestvovali u svojstvu parničnih stranaka, koji su pravosnažno okončani, a iz kojih su nastala međusobna prava i obaveze. Ocjenom provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da opunomoćenik tražioca izvršenja na osnovu generalne punomoći nije bio ovlašten od stečajnog upravnika tražioca izvršenja da sa apelanticom zaključi sporazum o vansudskom namirenju duga od 15. juna 2010. godine, niti je advokat A.O. u ime tražioca izvršenja zaključio navedeni sporazum, nego je sporazum zaključio kao povjerilac u svoje ime i za svoj račun i izvršenik (apelantica) kao dužnik i to vansudskim putem i bez saglasnosti tražioca izvršenja“. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da, iako je advokat A.O. imao punomoć od 17. aprila 2003. godine da zastupa tražioca izvršenja kao stranku u parničnom postupku, to ovlaštenje se, kao advokatu na osnovu navedene punomoći, u smislu odredaba člana 305. ZPP u vezi sa odredbama člana 21. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), odnosilo i na zastupanje tražioca izvršenja u izvršnom postupku, tj. na naplatu iznosa dosuđenog izvršnom ispravom, te prema tom ovlašćenju advokat je mogao tražiti isplatu duga na ime parničnih troškova samo u ime tražioca izvršenja, odnosno odreći se dijela dosuđenih troškova po ovlaštenju i u ime tražioca izvršenja, a ne u svoje ime i za svoj račun.
12. Ocjenjujući da je advokat A.O. imao sa tražiocem izvršenja posebno zaključen ugovor o naplati troškova zastupanja, shodno odredbama člana 28. Advokatske tarife, a s obzirom na to da apelantica nije dokazala da je advokat A.O. kao opunomoćenik tražioca izvršenja zaključio sporazum od 15. juna 2010. godine u ime i za račun tražioca izvršenja, jer je tokom postupka utvrđeno da stečajni upravnik tražioca izvršenja nije ni imao saznanja sve do 2. februara 2015. godine da je sporni sporazum i zaključen, Općinski sud je, shodno odredbama člana 49. stav 2. ZIP-a, prigovor apelantice kao izvršenika odbio kao neosnovan i Rješenje o izvršenju tog suda broj 32 0 Ip 193633 14 Ip od 2. septembra 2014. godine u cijelosti održao na snazi.
13. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 32 0 Ip 193633 17 Pž od 4. septembra 2018. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje od 12. januara 2017. godine potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ponovio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda, te je, s tim u vezi, zaključio da, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, taj sud smatra da je pravilan pravni stav prvostepenog suda kojim je ocijenio da su apelanticini navodi iz prigovora neosnovani. Naime, Kantonalni sud je istakao da, prema stanju spisa, apelantica nije dokazala da je tražiocu izvršenja izmirila dugovanu obavezu po izvršnoj ispravi (pravosnažno rješenje od 21. aprila 2008. godine), niti da je zaključenjem sporazuma od 15. juna 2010. godine izvršna isprava, na temelju koje je traženo izvršenje u ovom postupku, izgubila svoju djelotvornost (član 47. stav 1. tač. 2. i 8. ZIP-a). S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da, prema punomoći od 17. aprila 2003. godine, advokat A. O. je imao ovlaštenje da tražioca izvršenja može zastupati u svim postupcima koji se vode pred Općinskim sudom i u kojima se tražilac izvršenja pojavljuje u svojstvu stranke, a koja punomoć je važila do opoziva 8. novembra 2011. godine. Također, Kantonalni sud je naveo da je advokat sa tražiocem izvršenja imao i zaključen ugovor o zastupanju u skladu sa odredbama člana 28. Advokatske tarife u kojem su tražilac izvršenja i advokat A. O. ugovorili način plaćanja advokatskih usluga, i to na način da mu se isplaćuje paušal, a na kraju bi se konačan obračun troškova umanjio za isplaćene iznose, što je potvrđeno saslušanjem parničnih stranaka sa ročišta od 2. februara 2015. godine.
14. Kantonalni sud je, nadalje, istakao da je, shodno izdatoj punomoći, a u smislu odredaba člana 305. ZPP, advokat A. O. bio ovlašten da nakon pravosnažno okončanog parničnog postupka „podnese zahtjev za izvršenje odluke, pa i da naplati iznos dosuđen pravosnažnom odlukom - izvršnom ispravom na ime troškova postupka, ali samo u ime davaoca punomoći - tražioca izvršenja, a ne u svoje ime“. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je opunomoćenik tražioca izvršenja, prema zaključenom sporazumu od 15. juna 2010. godine, u svojstvu povjerioca izvršio u svoje ime naplatu troškova parničnog postupka koji su dosuđeni izvršnom ispravom tražiocu izvršenja. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da, iako je apelantica prema izvršnoj ispravi bila obavezna da tražiocu izvršenja isplati iznos od 601.852,45 KM, opunomoćenik tražioca izvršenja je zaključenim sporazumom od 15. juna 2010. godine pristao da mu se isplati iznos od 130.000,00 KM, što je apelantica kao izvršenik učinila i na njegov račun isplatila navedeni iznos, a advokat u sporazumu je izjavio da je time namiren i da se odriče daljih potraživanja prema apelantici kao izvršeniku, bez saglasnosti tražioca izvršenja, što je dokazano tokom postupka. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je tražiocu izvršenja isplatila u cijelosti iznos dosuđen izvršnom ispravom na ime troškova parničnog postupka, dok je tražilac izvršenja dokazao da su navodi iz prigovora neosnovani, jer je dokazano da zaključenjem sporazuma od 15. juna 2010. godine nije prestala apelanticina obaveza da tražiocu izvršenja u cijelosti isplati iznosi od 601.852,45 KM koji je dosuđen izvršnom ispravom. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je apelanticin prigovor odbio kao neosnovan, te odlučio kao u izreci pobijanog rješenja od 12. januara 2017. godine primjenom odredaba člana 49. stav 2. ZIP-a. Shodno navedenom, Kantonalni sud je donio odluku kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi izveli pogrešan zaključak da apelantica nije dokazala da je tražiocu izvršenja izmirila dugovanu obavezu po pravosnažnom rješenju od 21. aprila 2008. godine kao izvršnoj ispravi u predmetnom postupku. Naime, apelantica smatra da, suprotno njihovom mišljenju, upravo iz zaključenog sporazuma o vansudskom namirenju od 15. juna 2010. godine proizlazi da je apelantica u cijelosti izmirila dugovanu obavezu po predmetnoj izvršnoj ispravi na način kako je navedeno u tač. 2. i 3. zaključenog sporazuma, i to isplatom utvrđenog iznosa na račun opunomoćenika tražioca izvršenja, advokata A. O. S tim u vezi, apelantica je istakla da je navedeni advokat predmetni sporazum potpisao kao opunomoćenik tražioca izvršenja na osnovu ovlaštenja iz valjane punomoći, te smatra da je, shodno odredbama člana 305. ZPP, opunomoćenik tražioca izvršenja imao ovlaštenja kako za zaključenje tog sporazuma, tako i za primanje iznosa od 130.000,00 KM. S obzirom na to da je apelantica isplatila navedeni iznos na račun opunomoćenika tražioca izvršenja, smatra da je time izvršila svoju obavezu da isplati iznos na ime troškova parničnog postupka dosuđen pravosnažnom ispravom.
b) Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih razloga navedenih u osporenoj odluci tog suda, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Općinski sud je hronološki prezentirao tok postupka pred tim sudom, te je istakao da je za svoje odlučenje dao jasne i argumentirane razloge zbog čega smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da apelaciju treba odbiti. U prilogu je dostavljen podnesak apelanticinog zakonskog zastupnika koji je 24. januara 2019. godine dostavljen Općinskom sudu kao obavještenje o planiranim sredstvima u budžetu za naplatu sudskih izvršnih rješenja a, između ostalih, i pravosnažnog Rješenja Općinskog suda broj 32 0 IP 193633 14b IP od 2. septembra 2014. godine.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUSBiH, 74/11 - OUSFBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje USBiH, 46/16, 36/17 - OUSBiH, 55/18 - Rješenje USBiH i 25/20 - OUSBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUSBiH, 74/11 - OUSFBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje USBiH), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 21. stav (1) Primjena odredaba drugih zakona (1)U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 305.
Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlaštenja u punomoćju, advokat je na osnovu takvog punomoćja ovlašten:
1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;
2) da stavlja zahtjev za izvršenje ili obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku, povodom takvog zahtjeva;
3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove;
4) da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima.
Davanje punomoćja Član 89.
(1) Punomoćje je ovlašćenje za zastupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku.
(....)
Obim ovlašćenja Član 91.
(1) Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen.
(2) Punomoćnik kome je dato opšte punomoćje može preduzimati samo pravne poslove koji dolaze u redovno poslovanje.
(3) Posao koji ne dolazi u redovno poslovanje može punomoćnik preduzeti samo ako je posebno ovlašćen za preduzimanje tog posla, odnosno vrste poslova među koje on spada.
(4) Punomoćnik ne može bez posebnog ovlašćenja za svaki pojedini slučaj preuzeti meničnu obavezu, zaključiti ugovor o jemstvu, o poravnanju, o izabranom sudu, kao ni odreći se nekog prava bez naknade.
21. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službene novine Federacije BiH" br. 22/04 i 24/04 - ispravka):
Ugovaranja nagrade Član 28.
Advokat može slobodno ugovoriti visinu nagrade sa svojim klijentom neovisno od odredaba ove Tarife. Uvjet za punovažnost ovog ugovora je da bude sačinjen u pismenom obliku i da nije protivan važećim propisima Bosne i Hercegovine.
Smatrat će se da je uvjet pismenog zaključivanja ugovora zadovoljen i u slučaju izmjene pisama, fax ili e-mail poruka. Kao ugovor se neće priznati odredbe koje su dodane u tekst punomoći ili bilo kojeg drugog dokumenta koji nema karakter ugovora o zastupanju.
(...)
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). a)Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
25. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
26. Član VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
(b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
28. Ustavni sud zapaža da apelantica kao izvršenik izričito osporava rješenje koje je doneseno prilikom odlučivanja o apelanticinoj žalbi protiv rješenja kojim je odbijen apelanticin prigovor, te je rješenje o izvršenju od 2. septembra 2014. godine u cijelosti održano na snazi. Stoga će Ustavni sud dopustivost apelacije ispitati u odnosu na osporenu odluku. Kako je osporena odluka donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelanticinih građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
29. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava koju Ustavni sud slijedi i u slučajevima kada su apelanti izvršenici koji predstavljaju javnu vlast, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravomoćne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obaveze koji se tiču podnosioca apelacije (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske broj 13800/88 OI 94).
30. U konkretnom slučaju osporenim rješenjem odbijena je apelanticina žalba i prvostepeno rješenje kojim je odbijen apelanticin prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju. Prema tome, Ustavni sud konstatira da u osporenim odlukama nisu utvrđivana apelanticina nova građanska prava i obaveze budući da su ona utvrđena pravomoćnim rješenjem na osnovu kojeg je određeno provođenje izvršenja, a koje je doneseno u parničnom postupku. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem u odnosu na apelanticu kao izvršenika ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
31. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. a)Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu
32. Razmatrajući dopustivost apelacije u vezi s navodima o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje na svoje odluke u predmetima br. AP 1726/08 i AP 3888/11 (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1726/08 od 14. oktobra 2008. godine, tačka 20, i AP 3888/11 od 9. decembra 2014. godine, tačka 15, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je Ustavni sud, u slučaju kada apelanti kao izvršenici apelacijom osporavaju osnovanost potraživanja o kojem je odlučeno u parničnom postupku, apelacije odbacivao zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine i u odnosu na pravo na imovinu. S druge strane, iz prakse ovog suda slijedi da je Ustavni sud, u slučajevima kada apelant kao izvršenik osporava zakonitost odluka donesenih u izvršnom postupku koje se tiču provođenja izvršenja na njegovoj imovini, meritorno razmatrao takve apelacije u vezi s navodima o povredi prava na imovinu (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda br. AP 4803/18 od 23. juna 2020. godine, tačka 32, i AP 5601/14 od 18. juna 2017. godine, tačka 35, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
33. Imajući u vidu da apelantica u apelacionim navodima ne osporava pravni osnov zbog kojeg je izvršenje određeno, niti visinu iznosa zbog kojeg je izvršenje određeno, niti iz stanja u spisu proizlazi da je u pravomoćnoj presudi određeno da će se izvršenje provesti na spornom predmetu izvršenja, već da joj je povrijeđeno pravo na imovinu zbog toga što je izvršenje određeno pljenidbom novčanih sredstava koja se vode na transakcijskom računu apelantice koji je otvoren kod banke, Ustavni sud konstatira da su novčana sredstva na kojim je određeno da će se provesti izvršenje kao apelanticino imovinsko pravo zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
34. Prema tome, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelantica apelacijom osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 Ip 193633 17 Pž od 4. septembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelantica rješenje Kantonalnog suda primila 14. januara 2019. godine, a da je apelacija podnesena 11. marta 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
36. Apelantica, kao organ javne vlasti, kako je već navedeno u tački 24. ove odluke, ukazuje da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
38. Povredu navedenog prava apelantica obrazlaže navodima da su redovni sudovi postupili proizvoljno, jer je odbijena žalba koju je izjavila protiv rješenja o prigovoru i isto rješenje je potvrđeno, tvrdeći da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 305. ZPP i relevantne odredbe ZIP-a.
39. U vezi sa iznesenim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 301-A, stav 51).
40. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept „imovina“ u prvom dijelu člana 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i koje je nezavisno od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).
41. U konkretnom slučaju, prije svega, potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom slučaju radi o apelanticinoj imovini. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni izvršni postupak provodio s ciljem naplate novčanog potraživanja koje tražilac izvršenja ima prema apelantici na osnovu izvršne isprave - pravosnažnog rješenja Općinskog suda od 21. aprila 2008. godine i to prinudnom naplatom sa apelanticinog računa. Stoga, Ustavni sud zapaža da se u okolnostima konkretnog slučaja može smatrati da sporna novčana sredstva predstavljaju apelanticinu imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te da je osporenim rješenjem došlo do miješanja u to apelanticino pravo, budući da je odbijena njena žalba protiv prvostepenog rješenja kojim je, također, odbijen apelanticin prigovor, pa je rješenje o izvršenju od 2. septembra 2014. godine u cijelosti održano na snazi.
42. S obzirom na to, Ustavni sud kao sljedeće mora ispitati: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
43. U vezi sa zakonitošću miješanja, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na prijedlog tražioca izvršenja dozvolio izvršenje pljenidbom novčanih sredstava sa apelanticinog računa radi naplate iznosa dosuđenog pravosnažnim rješenjem tog suda od 21. aprila 2008. godine kao izvršne isprave. Ustavni sud zapaža da je apelantica tokom postupka (prigovor protiv rješenja o izvršenju i žalba protiv rješenja kojim je odbijen prigovor) istakla da je predmetni dug koji je imala prema tražiocu izvršenja izmiren na osnovu pismenog sporazuma o vansudskom namirenju duga koji je zaključen između opunomoćenika tražioca izvršenja i apelantice, a koji je opunomoćenik tražioca izvršenja zaključio na osnovu generalne punomoći koju mu je izdao tražilac izvršenja. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza (iskaza saslušanih svjedoka – stečajnog upravnika tražioca izvršenja i uvida u materijalne dokaze) utvrdili da je opunomoćenik tražioca izvršenja prema izdatoj punomoći imao ovlaštenje da zastupa tražioca izvršenja u svim postupcima koji se vode pred Općinskim sudom a u kojima se tražilac izvršenja pojavljuje u svojstvu stranke. Također je utvrđeno da je opunomoćenik tražioca izvršenja, u smislu odredaba člana 305. ZPP, bio ovlašten da nakon pravosnažnog okončanja postupka u predmetu broj Ps- 224/04 podnese zahtjev za izvršenje te odluke u ime davaoca punomoći, tražioca izvršenja, pa i naplatu iznosa prema izvršnoj ispravi - pravosnažnoj presudi od 21. aprila 2008. godine, te da, shodno izdatoj punomoći, nije bio ovlašten da zaključi sporazum kojim se opunomoćenik odriče u svoje ime dijela dosuđenih troškova tako da će se isplatom iznosa od 130.000,00 KM smatrati da je obaveza izvršena. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu ovlaštenja opunomoćenika tražioca izvršenja u smislu člana 305. ZPP, kao i činjenicu da je navedeni opunomoćenik sa tražiocem izvršenja imao zaključen i ugovor o zastupanju, u skladu sa odredbama člana 28. Advokatske tarife, u kojem je ugovoren način plaćanja advokatskih usluga za zastupanje tražioca izvršenja u predmetima u kojima se pojavljuje u svojstvu stranke. Imajući u vidu sadržaj odredaba člana 305. ZPP i relevantnih odredaba ZIP-a, kao i odredaba člana 28. Advokatske tarife, koje su redovni sudovi imali vidu, Ustavni sud u njihovoj primjeni ne uočava proizvoljnost iz čega slijedi da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.
44. Potom, u vezi sa pitanjem da li miješanje u pravo na apelanticinu imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštivati osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi, Evropski sud, James i dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A, broj 98, stav 46). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je cilj donošenja ZIP-a propisivanje postupka prema kojem će se prinudno ostvariti potraživanje na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava, odnosno ovjerenih isprava kojima je data saglasnost da se radi naplate potraživanja tražioca izvršenja zaplijene novčana sredstva sa računa izvršenika. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da tražilac izvršenja koji posjeduje izvršnu ispravu (pravosnažnu sudsku odluku) ima pravo da svoja potraživanja prinudno naplati, što, nesumnjivo, predstavlja legitiman cilj od javnog interesa.
45. Za Ustavni sud ostaje još da odgovori na pitanje da li osporena rješenja narušavaju princip proporcionalnosti između apelanticinog i općeg javnog interesa, odnosno da li predstavljaju preveliki teret za apelanticu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, sadržaj relevantnih odredaba ZIP-a i ZPP koje su u konkretnom slučaju primijenjene, te odgovor Općinskog suda da je apelantica u budžetu predvidjela novčana sredstva za provođenje predmetnog rješenja o izvršenju od 2. septembra 2014. godine, da u konkretnom predmetu na apelanticu nije stavljen „pretjeran” teret, jer su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići.
46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine kada su osporene odluke zasnovane na zakonu, donesene u javnom interesu, a na apelanticu nije stavljen ni „pretjeran teret“, jer su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići.
48. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević