Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1365/19 (M. S.-B.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Testament
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1365/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-1365/19, rješavajući apelaciju Milka Stevanović-Buys, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milke Stevanović- Buys podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 061954 18 Rev od 13. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milka Stevanović-Buys (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Miodrag Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 25. marta 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 061954 18 Rev od 13. decembra 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 061954 14 P od 23. maja 2016. godine, donesenom po tužbi apelantice protiv M.Č. i D.Č. (u daljnjem tekstu: tužene), radi utvrđenja, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice te je utvrđeno da je pravno važeći pisani testament pred svjedocima koji je 22. novembra 2013.godine sačinio ostavilac Č. Č. iz Bijeljine kojim testamentom je opozvan pisani testament ostavioca sačinjen pred svjedocima od 15. aprila 2013. godine u cjelosti a na osnovu kojeg je Osnovni sud donio Rješenje o nasljeđivanju precizirani broj od 13. februara 2014.godine, što su tužene dužne priznati i trpjeti. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelantice je odbijen. Odbijen je primarni protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražile da se utvrdi da je ništav testament sačinjen po testatoru Č.Č. 22. novembra 2013.godine pred svjedocima N.B i D.G, iz razloga što u vrijeme njegovog sačinjavanja testator nije bio sposoban za rasuđivanje. Usvojen je alternativni (pravilno: eventualni) tužbeni zahtjev tuženih kojim su tražile da se utvrdi da je tužena M.Č. u zajednici života sa ostaviocem Č.Č u toku trajanja bračne zajednice stekla imovinu pobliže označenu u izreci presude i da njen udio u sticanju navedene imovine iznosi ½, pa da suvlasnički dio od ½ na predmetnoj imovini ne čini zaostavštinu ostavioca Č.Č. i isti predstavlja bračnu tekovinu tužene M.Č., što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se tužena M.Č. upiše kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina sa dijelom od ½ u zemljišnim i katastarskim knjigama i podacima, te se evidentira kao vlasnik predmetnog vozila i novčanih sredstava sa dijelom od ½. Nadalje je presudom utvrđeno da je testamentom od 9. decembra 2013.godine povrijeđen nužni nasljedni dio tuženih, koji iznosi po /4 njegove cjelokupne zaostavštine, pa se u tom dijelu smanjuje raspolaganje do namirenja nužnog nasljednog dijela, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude tužene uknjiže kao vlasnici i posjednici navedenih nekretnina i pokretnih stvari, kao i novca sa dijelom od po /4. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na osnovu izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka Osnovni sud utvrdio da je testator pok. Č. Č., rođen 7. aprila 1934. godine, bio zaposlen u Austriji i nakon tri godine staža, u 34-toj godini života, doživio povredu na radu 2. marta 1973. godine, tako što je pao sa visine i zadobio tešku tjelesnu povredu slijedom čega je proglašen nesposobnim za rad i penzionisan. Testator Č. je zbog povrede na radu i pada sa visine bio teško bolesna osoba koja je imala potrebu za stalnom pažnjom, pomoći i njegom druge osobe, svoje supruge-tužene M.Č., koja mu je pružala 25 godina zajedničkog života. Dalje je utvrđeno da je testator sačinio četiri testamenta (prvi neutvrđenog datuma, drugi 6. avgusta 2012, treći 15. aprila 2013. i četvrti 22. novembra 2013. godine) kojima je raspolagao istom imovinom: stanom u Bijeljini (na kome je bio upisan kao vlasnik sa /1 dijela), putničkim automobilom i novčanim sredstvima, te da je zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju koji je opozvao. Na osnovu testamenta sačinjenog 15. aprila 2013. godine tužena M.Č. je rješenjem ostavinskog suda proglašena za testamentarnog nasljednika na ovoj imovini. Nadalje, utvrđeno je da je predmetni stan u Bijeljini kupljen 2006. godine, za vrijeme trajanja bračne zajednice pok. Č. i tužene M.Č., da su supružnici od 1994. godine živjeli u kući u Baošiću, koju su prodali 2006. godine kada su doselili u Bijeljinu, da je svaki od supružnika prodao svoju raniju nekretninu u vlasništvu, Č. kuću u S. Mitrovici, a tužena M. Č. roditeljsku kuću u Berkasovu. Zatim je utvrđeno da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke neruopsihijatra dr. P.G. od 25. februara 2016. godine proizlazi da je pok. Č. imao poremećaj koji se karakteriše značajnom izmjenom uobičajenog obrasca ponašanja, te ispoljavao izmijenjeno emocionalno ponašanje do povremenih izliva ljutni i agresije, a pred kraj njegovog života stanje fizičkog zdravlja se pogoršalo što je komplikovalo njegovo psihičko stanje. Po mišljenje vještaka sa ovakvim psihički promijenjenim statusom, kao trajnim svojstvom koje je posljedica povrede mozga, a pod uticajem akutnog afekta i njegovog trenutnog raspoloženja i shvatanja odnosa, testator Č. nije bio sposoban da racionalno razmišlja, ispravno percipira stvarnost, slobodno bira između više mogućnosti, slobodno ispoljava svoju volju, te da nije bio testatorski sposoban u vrijeme sačinjavanja testamenta od 22. novembra 2013.godine.
4. Iskazima svjedoka D.S., P.S., Lj.M. i B., koji su se između ostalog izjašnjavali na okolnost ponašanja pok. Č. u vrijeme sačinjavanja testamenta, Osnovni sud nije poklonio vjeru smatrajući da su pojedini svjedoci pristrasni, dok su drugi bili izrazito šturi u informacijama. Sud nije prihvatio ni nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, iz razloga što ne postoji ljekarski nalaz koji dokazuje da je pok. Č. za života bolovao od izvjesnih psihičkih bolesti koji bi ograničile njegovu poslovnu sposobnost, posebno što pok. Č. nije nikada oduzimana niti ograničavana poslovna sposobnost.
5. Polazeći od toga da je testament od 22. novembra 2013. godine sačinjen prema odredbi člana 65. Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09, 55/09 i 91/16, u daljnjem tekstu: ZN), a da je teret dokazivanja činjenica u protivtužbi (da je testator bolovao od psihičkih bolesti, da mu je smanjivana i ograničavana poslovna sposobnost) bio na tuženim, koje shodno odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP) te činjenice nisu dokazale, Osnovni sud je zaključio da je predmetni testament punovažan u pogledu oblika i uslova predviđenih za njegovo zaključenje, jer je u vrijeme sačinjavanja testamenta testator bio zdravog rasuđivanja i nije bio ni pod kakvim oblikom prinude. Dalje je Osnovni sud zaključio da su predmetni stan u Bijeljini , putnički automobil i novčana sredstva pok. Č. i tužena M.Č. stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice i da oni predstavljaju bračnu tekovinu. Pored toga, utvrdio je da tužene kao zakonske nasljednice pok. Č. imaju pravo na nužni nasljedni dio od po /4 njegove cjelokupne zaostavštine i da je u tom dijelu potrebno smanjiti raspolaganje testamentom do namirenja nužnog nasljednog dijela.
6. S obzirom na sve navedeno, Osnovni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je testament od 22. novembra 2013. godine pravno valjan, a u cijelosti je odbio primarni protivtužbeni zahtjev tuženih, te pozivom na odredbu člana 269. stav 5. i člana 272. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br: 54/02, 41/08 i 63/14, u daljnjem tekstu: PZ), te člana 28. stav 1. i člana 29. ZN, usvojio u cijelosti eventualni protivtužbeni zahtjev.
7. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 061954 16 Gž od 6. juna 2017. godine žalba tuženih je odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda broj 80 0 P 061954 14 P od 23. maja 2016. godine.
8. Okružni sud je prihvatio pravilnim činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, te je žalbu tuženih odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazložio je da izvedenim dokazima nije van razumne sumnje dokazano da Č. Č. nije bio sposoban za rasuđivanje, bez obzira što pojedini svjedoci potvrđuju da je pok. Č. bio „teške naravi“, uporan, tvrdoglav, pa čak i nasilan. Pored toga, zaključio je da, uprkos činjenici da je pok. Č. vrlo rano, u ranim četrdesetim godinama zadobio tešku povredu na radu zbog koje je bio penzionisan, on je doživio duboku starost i nikad nije dovedena u pitanje njegova sposobnost rasuđivanja, pa ni u vrijeme sačinjavanja drugih ugovora i testamenata koje je sačinio kratko vrijeme prije spornog testamenta. Po ocjeni Okružnog suda, činjenica da je pok. Č. preduzimao više pravnih radnji u kratkom vremenu i kasnije ih opozivao, da je već bio star i dementan, ne znači da nije bio sposoban za rasuđivanje, već govori o njegovom karakteru, o razmišljanju i neodlučnosti kod raspolaganja svojom imovinom, pa bez obzira na činjenicu da li je to raspolaganje imovinom pravično ili uobičajeno i što je za tužene (ili sredinu u kojoj je živio) neobično da pored supruge i kćerke, imovinu ostavi nekom trećem licu, to samo po sebi nije razlog za zaključak o nesposobnosti rasuđivanja. Po ocjeni Okružnog suda, zaključak Osnovnog suda o sposobnosti rasuđivanja nije doveo u sumnju nalaz vještaka psihijatra, jer, kako je Okružni sud naveo, nalaz nema podlogu u valjanoj materijalnoj dokumentaciji, vještak nije poznavao (pregledao) ostavitelja i izveden je u bitnom, kao teorijska mogućnost, ali iz nedovoljno pouzdanih činjenica, pa se na njemu nije mogla temeljiti odluka.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 061954 18 Rev od 13. decembra 2018. godine revizija tuženih je usvojena, dok su u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu nižestepene presude ukinute. Apelantica je obavezana da tuženim na ime troškova cijelog postupka plati iznos od 10.965,00 KM.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da predmetni testament u pogledu oblika ispunjava uslove iz člana 69. ZN, te da tužene osporavaju njegovu valjanost tvrdnjama da testator nije u momentu sačinjavanja testamenta bio sposoban za rasuđivanje. Vrhovni sud je, s tim u vezi, ukazao da sposobnost za rasuđivanje predstavlja subjektivni kriterij u određivanju sposobnosti za sastavljanje testamenta. To je ono duševno stanje testatora u kojem je on sposoban shvatiti pravni značaj svojih postupaka. Ona mora postojati u času sastavljanja testamenta. Sposobnost za sastavljanje testamenta odgovara opštoj poslovnoj sposobnosti za zaključenje pravnih poslova. Nesposobnost za rasuđivanje može nastati usljed trajnih ili privremenih psihičkih defekata koji imaju različite uzroke i koji dovode do smetnje u rasuđivanju. Ta stanja nastaju usljed raznih duševnih bolesti (npr. razne vrste demencije i psihoze), ili su uslovljena nedovoljnom duševnom razvijenošću, ili poremećaja svijesti (npr. zbog uživanja alkohola i sl). Da li je testator sposoban da sačini posljednju izjavu volje, rješava se u svakom konkretnom slučaju zavisno od utvrđenih činjenica.
11. Po ocjeni Vrhovnog suda, revizijom je osnovano ukazano na pogrešan zaključak nižestepenih sudova da nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke nije prihvatljiv kao dokaz o nesposobnosti testatora za rasuđivanje, jer je vještak nalaz dao na osnovu medicinske dokumentacije (o povredi testatora iz 1973. godine, izvještaja Poliklinike ,,Dr. Šović" i otpusnog pisma Opšte bolnice „Sveti vračevi" Bijeljina) i iskaza svjedoka dr. B.Š., prema zadatku koji mu je sud naložio rješenjem od 10.februara 2016. godine. Naime, nalaz vještaka medicinske struke bazira se na dokumentaciji o povredi na radu koju je testator pretrpio 1973. godine i mogućim posljedicama te povrede, te na medicinskoj dokumentaciji Poliklinike ,,Dr. Šović" Bijeljina da je u toku liječenja (od druge bolesti) testator pokazivao znake demencije i simptome psihosomatskog sindroma, kao i na otpusnom pismu Opšte bolnice „Sveti vračevi" Bijeljina (gdje je liječen takođe od drugih bolesti u periodu od 18.marta do 19. februara 2013. godine), ali mu je zbog ponašanja po prijemu u bolnicu (uznemirenosti, dezorijentisanosti i neadekvatnog ponašanja), pored drugih dijagnoza konstatovana i dijagnoza psychoorganicum. Vještak medicinske struke je doveo u vezu ovu medicinsku dokumentaciju sa ponašanjem testatora, te zaključio da su ponašanje testatora i psihičke karakteristike koje je ispoljavao posljedica povrede iz 1973. godine i da spadaju u okvir organskih mentalnih poremećaja u širem okviru, bez obzira što nema dokumentacije da je liječen od posljedica tada zadobijene povrede mozga. Razlog za to vještak nalazi u tome da lica sa takvim poremećajima nemaju kritičnost prema svom ponašanju i zbog toga ne traže medicinsku pomoć. Na osnovu toga vještak je izrazio svoje mišljenje da je pok. Č. imao poremećaj koji se karakteriše značajnom izmjenom uobičajenog obrasca ponašanja, ispoljavao izmijenjeno emocionalno ponašanje do povremenih izliva ljutnje i agresije, a pred kraj života stanje njegovog fizičkog zdravlja se pogoršalo, što je komplikovalo njegovo psihičko stanje, te sa ovakvim psihički promijenjenim statusom, kao trajnim svojstvom koje je posljedica povrede mozga, a pod uticajem akutnog afekta i njegovog trenutnog raspoloženja i shvatanja odnosa, nije bio sposoban da racionalno razmišlja da ispravno percipira stvarnost, da slobodno bira između više mogućnosti, da slobodno ispoljava svoju volju, te da nije bio testatorski sposoban u vrijeme sačinjavanja testamenta od 22. novembra.2013. godine. Zato je, po ocjeni Vrhovnog suda, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke prihvatljiv dokaz za zaključak suda o psihičkom stanju i nesposobnosti testatora za rasuđivanje u vrijeme sačinjavanja predmetnog testamenta, za koji zaključak nije bilo nužno da postoji ljekarski nalaz koji upućuje da je pok. Č. za života bolovao ili se liječio od psihičkih bolesti, te o tome da je za života pok. Č. oduzimana ili ograničavana poslovna sposobnost, ili vršena ocjena njegove poslovne sposobnosti, kako pogrešno smatraju nižestepeni sudovi i samo iz tog razloga nalaz nisu prihvatili.
12. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi iz činjenica koje su utvrdili izveli nepravilan zaključak da je testator u vrijeme sačinjavanja testamenta od 22. novembra 2013. godine bio testatorski sposoban, te, kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da u vrijeme sačinjavanja predmetnog testamenta testator nije bio sposoban za rasuđivanje, predmetni testament nije pravno valjan u smislu odredbe člana 67. ZN.
13. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da apelantica, koja nije osporavala da je znala da je testator ranije sačinio između ostalih i testament kojim je imovinu ostavio supruzi M.Č., da o predmetnom testamentu kojim je raspolagao u njenu korist nije upoznala nikoga pa ni tuženu M.Č. (ni u vrijeme sahrane testatora), mogla je znati da će prethodni testament u korist tužene M.Č. izazvati pravno dejstvo u ostavinskom postupku iza Č. Č. Apelantica je tek po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju tražila proglašenje predmetnog testamenta. Zbog toga što je pravosnažnošću rješenja o nasljeđivanju nastupilo pravno dejstvo raspolaganja testamentom sačinjenim 15. aprila 2013. godine (koji nije osporen) i tužena M.Č. proglašena testamentarnim nasljednikom, testamentom kojim je testator kasnije raspolagao u korist apelantice, koji nije pravno valjan, nije došlo do opoziva ranije sačinjenog testamenta.
14. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odluke nižestepenih sudova u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev preinačio i tužbeni zahtjev apelantice odbio u cjelosti. Odbijanjem tužbenog zahtjeva nije bilo potrebe odlučivati o zahtjevu iz protivtužbe, koji su postavljeni u formi eventualne protivtužbe i postoje samo u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva. Stoga je protivtužba postala bespredmetna onda kada je donesena odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva, zbog čega su po službenoj dužnosti obje nižestepene presude u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu ukinute.
15. Kako su tužene uspjele u parnici, Vrhovni sud je odlučio o troškovima cijelog postupka i obavezao apelanticu da tuženim naknadi na ime troškova cijelog postupka iznos od 10.965,00 KM.
16. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o povredi ustavnih prava apelantica, u suštini, temelji prije svega proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava u postupku donošenja presude Vrhovnog suda kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev. Ističe da su prvostepeni i drugostepeni sud dali argumentovano obrazloženje u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica, pri čemu se izneseni argumenti svakako ne ostavljaju utisak proizvoljnih i paušalnih. Nasuprot tome, Vrhovni sud je zaključio da predmetni testament nije pravno valjan zbog nesposobnosti ostavioca za rasuđivanje i na taj način izašao iz zakonom predviđenih okvira za postupanje po reviziji. Navedeno je za posljedicu imalo i povredu apelanticinog prava na imovinu, jer joj je osporenom odlukom suda uskraćeno pravo na imovinu koja bi joj pripala kao testamentarnom nasljedniku ostavioca Č. Č.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda kao konačne presuda u ovom predmetu sadrži jasna i argumentiovana obrazloženja za svoje odlučenje zašto je trebalo odbiti apelanticin tužbeni zahtjev, odnosno zbog čega je iz činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi izveo zaključak da u vrijeme sačinjavanja predmetnog testamenta testator nije bio sposoban za rasuđivanje, te da predmetni testament nije pravno valjan u smislu odredbe člana 67. ZN, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
21. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević