Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-69/21 (R. Š.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Služnost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Opća zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-69/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-69/21, rješavajući apelaciju Roberta Šprema, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Robert Šprem protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 065590 20 Gž od 30. rujna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Robert Šprem (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Desimir Jošić odvjetnik iz Gradiške, podnio je 5. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 065590 20 Gž od 30. rujna 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo služnosti puta pravnim poslom i to kupoprodajnim ugovorom iz 1997. godine zaključenim između njega, kao kupca i M.D. prednice tuženih (D.R., B.S. i F.H.), kao prodavatelja i aneksa tog ugovora iz 2004. godine, te da se utvrdi da je na osnovu dosjelosti stekao pravo prolaza, provoza i progona, radi prilaska apelantovoj nekretnini (povlasna nekretnina) putem koji ide parcelama kč. 689/2 i 689/4 u suvlasništvu tuženih (poslužne nekretnine). Također, odbijen je supsidijarni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obvežu prvotuženi i drugotužena (kao pravni slijednici M.D.) da apelantu solidarno isplate iznos od 3.525,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je 1997. godine prednica prvotuženog i drugotužene, kao prodavač s apelantom kao kupcem zaključila ugovor o kupoprodaji nekretnina kojim je apelantu prodala dio parcele kč.br. 689/2 i 689/4 za potrebe otvaranja puta, radi prilaska kući vlasništvo apelanta. Dalje je naveo da je apelantova majka 1997. godine prednici prvotuženog i drugotužene isplatila iznos od 1.400,00 DM. Nakon toga, 2004. godine, prednica prvotuženog i drugotužene je kao suvlasnik sa 3/7 dijela parcele kč.br. 689/4 zaključila privremeni kupoprodajni ugovor s apelantom kao kupcem, te se obavezala izvršiti cijepanje te parcele u površini od 204 m2. Pri tome je naveo da su ugovorili da dio te parcele predstavlja zamjenu za raniji put i suglasili se da apelant koristi i dalje privremeni put preko kč.br. 689/2 (što je apelant do tada koristio), dok se ne otvori ulica kč.br. 689/4. Također, naveo je da je apelant 2004. godine isplatio iznose od 1.000,00 KM i 425,00 KM (na ime kupoprodajne cjene). Također, utvrđeno je da je apelant upisan kao posjednik na povlasnoj na parceli, dok su na kč.br. 689/2 i kč.br. 689/4, kao posjednici upisani su prednica prvotuženog i drugotužene sa 3/7 dijela i trećetuženi (F.H.) s 4/7 dijelu. U pogledu toga, naveo je da je prednica prvotuženog i drugotužene podnijela tužbu protiv trećetuženog radi utvrđenja zajednički stečene imovine i u tom je postupku 1986. godine donesena pravomoćna presuda kojom je tvrđeno da je prednica prvotuženog i drugotužene stekla pravo suvlasništva sa 3/7 dijela na parcelama kč.br. 689/2 i kč.br. 596/10. Okružni sud je naveo da se u smislu članka 51. Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora i aneksa tog ugovora) stvarna službenost zasniva pravnim poslom, odlukom državnog organa i održajem. Pored toga, naveo je da se u smislu odredbe članka 52. tog zakona, na osnovu pravnog posla stvarna služnost stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Stoga je za stjecanje prava stvarne služnosti potreban pravni posao, kao pravna osnova i upis u javnu knjigu kao zakonski način, ili umjesto navedenog upisa, drugi odgovarajući način određen zakonom. U konkretnom slučaju, naveo je da ugovori na osnovu kojih je apelant tvrdio da je stekao pravo stvarne služnosti, nisu provedeni kroz javne knjige, niti je izvršeno polaganje isprava radi stjecanja prava služnosti na predmetnim parcelama. S obzirom na to, Okružni sud je istakao da ugovori na koje se apelant pozivao ne predstavljaju valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava stvarne služnosti, jer trećetuženi, kao suvlasnik i suposjednik kč.br. 689/2 i kč.br. 689/4 s apelantom nije zaključio predmetne ugovore, niti je dao suglasnost apelantu za korištenje predmetne parcele, kao puta. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je člankom 54. stavak 1. Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, propisano da se stvarna službenost stiče održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvaruje službenost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio. Kod činjenice da je apelant u svom iskazu koji je dao u tijeku prvostepenog postupka izjavio da je sporni put koristio u periodu od 1997. godine do 2008. godine, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da nisu bili ispunjeni uvjeti za stjecanje prava služnosti dosjelošću. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je odredbom članka 371. Zakona o obligacionim odnosima odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen drugi rok zastarjelosti. Imajući u vidu da je isplata kupoprodajne cijene izvršena 1997. godine i 2004. godine, a tužbeni zahtjev za isplatu postavljen 2019. godine, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je u smislu odredbe nastupila zastara.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i povredu zabrane diskriminacije iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 12. uz Europsku konvenciju, u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Pri tome je apelant naveo da je ovakva odluka donesena diskriminacijskim odnosom u odnosu na apelantovo porijeklo, imovinski status, kao i nacionalnu pripadnost.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U odnosu na navode apelanta da je u predmetnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije, Ustavni sud primjećuje da apelant osim paušalnih navoda nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede i ostalih ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević