Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3510/19 (D. R.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravično suđenje - zakonom ustanovljen sud
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3510/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3510/19, rješavajući apelaciju Duška Raduna, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Duška Raduna podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 052233 19 Kž od 5. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 052233 19 K od 18. travnja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Duško Radun (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Grahova, kojeg zastupa Perica Babić, odvjetnik iz Livna, podnio je 6. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 052233 19 Kž od 5. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 052233 19 K od 18. travnja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 5. siječnja 2021. godine je od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužiteljstva Kantona 10 (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 29. siječnja, Općinski sud 18. siječnja, a Kantonalno tužiteljstvo 15. siječnja 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je Presudom broj 68 0 K 052233 19 K od 18. travnja 2019. godine, donesenom „nakon glavne i javne rasprave […] u nazočnosti kantonalnog tužitelja […] i optuženika“, apelanta proglasio krivim da je kao službena osoba Federacije BiH, u svojstvu načelnika Općine Bosansko Grahovo, iskoristio svoj službeni položaj, u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, a nanese štetu navedenoj općini, na način da nije postupio u skladu sa člankom 38. stavak 18. Statuta Općine Bosansko Grahovo, kojim je propisano da načelnik vodi brigu o urednom i pravilnom korištenju imovine i sredstava rada, počinio produženo kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 383. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) te mu izrekao kaznu zatvora od osam mjeseci. Na temelju članka 383. stavak 4., u svezi sa člankom
114. KZFBiH apelantu je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem kaznenog djela, te je na temelju članka 202. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da se na ročištu za izjašnjenje o krivnji apelant izjasnio da nije kriv za kazneno djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret.
7. Na glavnoj raspravi od 15. travnja 2019. godine apelant je opozvao svoju raniju izjavu o nepriznavanju krivnje, te se izjasnio da je kriv za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Slijedom navedenog, sud je odredio da se održi ročište za razmatranje izjave o priznanju krivnje.
8. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je Općinski sud, na ročištu za razmatranje izjave o priznanju krivnje, u skladu sa člankom 245. stavak 1. ZKPFBiH, utvrdio da je apelant priznanje krivnje dao dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem. Dalje je istaknuto da je apelant upozoren da se izjavom o priznanju krivnje odriče prava na suđenje, kao i da je upoznat o mogućim posljedicama vezanim za imovinsko-pravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, te mogućim posljedicama vezanim za troškove kaznenog postupka.
9. Općinski sud je izvršio uvid u i pročitao detaljno pobrojane sve dokaze Tužiteljstva te zaključio da je apelantovo priznanje krivnje u skladu s izvedenim dokazima koji potvrđuju navode iz optužnice. U obrazloženju je ukazano i da apelant nije imao primjedbi na pobrojane dokaze. Slijedom navedenog, Općinski sud je utvrdio da postoji dovoljno dokaza o apelantovoj krivnji da je počinio produženo kazneno djelo zlouporabe službenog položaja ili ovlasti iz članka 383. stavak 2., u svezi sa stavkom 1. KZFBiH.
10. Općinski sud je istaknuo da iz rješenja i odluka označenog broja i datuma, koje je kao dokaze predočilo Tužiteljstvo, proizlazi da je apelant kao načelnik Općine odobravao uporabu novčanih sredstava planiranih proračunom Općine, a potom podizao novčana sredstva na blagajni Općine u označenim novčanim iznosima. Na temelju uvida u naloge za gotovinske isplate i naloge za knjiženje u blagajni Općine, utvrđeno je da je apelant u označenoj banci u dva navrata podigao označene gotovinske iznose. Na temelju lažnih računa pribavljenih od G. B. kao odgovorne osobe u označenom hotelu, apelant je na blagajni Općine podigao označene novčane iznose. Da pobrojane usluge u navedenim računima nisu i pribavljene potvrđeno je: zapisnikom o usmenoj raspravi pred Kantonalnim poreznim uredom i nalazom istog organa, zapisnikom Uprave za inspekcijske poslove, kopijom knjige gostiju označenog hotela. U svezi s tim, ukazano je i na označenu presudu iz koje proizlazi da je G. B. odgovorna osoba u označenom hotelu priznao krivnju da je apelantu označenih datuma izdao lažne račune za usluge koje nisu pružene. Općinski sud je istaknuo i da je sve navedeno potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke. Također, u prilog navedenom ukazano je i na iskaze navedenih svjedoka (pomoćnika načelnika za financije, referenta za blagajnu, referenta za knjigovodstvo).
11. Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza Tužiteljstva nesporno proizlazi da je apelant počinio kazneno djelo, kako je i opisano u izreci presude. Pri tome je apelant postupao s izravnim umišljajem i u stanju uračunljivosti jer je bio svjestan svog djela i htio njegovo počinjenje. U svezi s tim je ukazano i da u spisu ne postoje dokazi koji bi doveli u pitanje apelantovu uračunljivost.
12. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je pri odmjeravanju kazne apelantu kao olakotna okolnost cijenjena, pored ostalog, činjenica da je djelo u cjelini priznao te da se kaje. Cijeneći da olakotne okolnosti u svojoj ukupnosti imaju karakter naročito olakotnih okolnosti, sud je pri odmjeravanju kazne apelantu primijenio odredbe o ublažavanju zakonom propisane kazne.
13. Na temelju članka 383. stavak 4., u svezi sa člankom 114. KZFBiH, iako to Tužiteljstvo nije predložilo, sud je po službenoj dužnosti odredio da se apelantu oduzima imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u ukupnom iznosu od 23.530,50 KM u korist proračuna Općine Bosansko Grahovo. Pri tome je Općinski sud istaknuo da ne ograničava pravo nadležnog pravobraniteljstva na pokretanje parničnog postupaka glede eventualnih zahtjeva na ime zakonskih zateznih kamata na navedene iznose.
14. Kantonalni sud je Presudom broj 68 0 K 052233 19 Kž od 5. srpnja 2019. godine odbio kao neutemeljenu apelantovu žalbu i prvostupanjsku presudu potvrdio.
15. Kantonalni sud je neutemeljenom ocijenio apelantovu tvrdnju da mu nije omogućeno angažirati branitelja, kao i da je on to tražio. U svezi s tim je ukazano da iz zapisnika s glavne rasprave od 15. travnja 2019. godine proizlazi da je nakon čitanja optužnice i davanja uputa u skladu sa člankom 274. ZKPFBiH, te u svezi s braniteljem, apelant opozvao svoju raniju izjavu i priznao krivnju. Nadalje, ukazano je da iz zapisnika proizlazi da apelant nije tražio odlaganje ročišta kako bi angažirao branitelja. Slijedom navedenog, neutemeljenom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da mu je ponuđen pritvor ili priznanje krivnje. Nadalje, ukazano je da iz zapisnika proizlazi da je prvostupanjski sud provjerio, u skladu sa člankom 245. ZKPFBiH, je li apelant izjavu o priznanju krivnje dao svjesno, dobrovoljno i s razumijevanjem, te postoji li dovoljno dokaza koje je prikupilo Tužiteljstvo, a kako bi se dokazala krivnja, pa je neutemeljenom ocijenjena i apelantova tvrdnja da prvostupanjski sud nije provjerio je li izjava o priznaju krivnje dana u skladu s citiranom zakonskom odredbom. Najzad, ukazano je i da je apelant zakonito poučen da se priznanjem krivnje odriče prava na suđenje, da se može oduzeti imovinska korist, vezano za troškove postupka itd.
16. Prema stajalištu Kantonalnog suda, prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer ne samo da su pobrojani dokazi izvedeni od strane Tužiteljstva, već su, u skladu sa člankom 296. stavak 2. ZKPFBiH, i cijenjeni.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
18. U svezi s tim, apelant ističe da se člankom 280. ZKPFBiH propisuje da se opoziv izjave o priznanju krivnje na glavnom pretresu može prihvatiti isključivo ako je priznanje optuženog dano potpuno i u skladu s prije izvedenim dokazima u dokaznom postupku, te da će se dalje izvoditi samo dokazi koji se odnose na sankciju. Prema njegovom mišljenju, prvostupanjski sud nije postupio u skladu s navedenom odredbom iz koje, kako smatra, proizlazi dužnost suda da provodi dokaze na glavnom pretresu bez obzira na opoziv izjave o priznanju krivnje. U svezi s tim, ističe i da je prvostupanjski sud pristupio čitanju dokaza optužbe i tako prekršio pravilo o neposrednom provođenju dokaza, pri tome ne nudeći bilo kakve razloge o ispunjenosti uvjeta iz članka 288. ZKPFBiH. Slijedom navedenog, apelant smatra da mu je na ovaj način uskraćeno pravo ispitivati i osporavati iskaze svjedoka i vještaka jer je prvostupanjski sud samo pročitao njihove iskaze iz istrage na glavnom pretresu.
19. Nadalje, apelant ističe da je u postupku protiv njega nakon potvrđivanja optužnice održano ročište za izjašnjenje o krivnji u smislu članka 244. ZKPFBiH. S obzirom na to da se izjasnio da nije kriv, predmet je proslijeđen sucu pojedincu radi zakazivanja glavnog pretresa. Na ročištu za glavni pretres, a prije početka dokaznog postupka, priznao je krivnju za kazneno djelo za koje je osporenim presudama proglašen krivim. Apelant smatra da opoziv izjave o poricanju izjave o krivnji na glavnom pretresu ne daje za pravo sudu da zakazuje ročište o razmatranju izjave o priznanju krivnje budući da je taj procesni dio postupka završen. Kada bi se prihvatilo i da je to moguće, onda bi to značilo da je u njegovom slučaju postupao sud koji nije ustanovljen zakonom. U svezi s tim, ističe da je člankom 244. stavak 1. ZKPFBiH propisano da se izjava o priznanju krivnje daje pred sucem za prethodno saslušanje, a u konkretnom slučaju izjava o odricanju od krivnje je dana pred sucem pojedincem. Tako je sudac pojedinac vršio funkciju i suca za prethodno saslušanje, a člankom 244. stavak 2. ZKPFBiH je propisano da će sudac za prethodno saslušanje, nakon što se optuženi izjasni da je kriv, predmet uputiti sucu, odnosno vijeću radi utvrđivanja uvjeta iz članka 245. ZKPFBiH. Pri tome, ističe i da sudac pojedinac koji je vršio i funkciju suca za prethodno saslušanje nije postupio u skladu sa člankom 244. stavak 1. ZKPFBiH – izjava nije dana u prisustvu tužitelja i branitelja jer nije bilo branitelja, sudac pojedinac ga nije saslušao razumije li posljedice priznanja krivnje, te nije ni utvrđivao je li mu potreban branitelj.
20. Nadalje, apelant tvrdi da osporene odluke ne sadrže niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je službena osoba u Federaciji BiH. Prema njegovom mišljenju, zbog toga je proizvoljno utvrđena odlučna činjenica koja čini obilježje kaznenog djela za koje je proglašen krivim – da je iskorištavao svoj službeni položaj jer u spisu ne postoje dokazi, niti su redovni sudovi utvrđivali šta predstavlja njegov službeni položaj koji je iskoristio i tako počinio kazneno djelo. Prema njegovom mišljenju, u osporenim odlukama je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, te obrazloženje u smislu članka 305. stavak 7. ZKPFBiH.
b)Odgovori na apelaciju
21. Kantonalni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na razloge i obrazloženja iz svoje odluke i predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
22. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da u postupku pred tim sudom nije bilo nezakonitosti, a što je svojom odlukom potvrdio i Kantonalni sud.
23. Kantonalno tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju istaknulo da je apelant imao pravično suđenje i da je postupak proveden u skladu sa ZKPFBiH.
V.Relevantni propisi
24. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Članak 55.
Produljeno kazneno djelo (1)Odredbe ovoga Zakona o stjecaju kaznenih djela neće se primijeniti kada počinitelj počini produljeno kazneno djelo.
(2)Produljeno kazneno djelo je počinjeno kada je počinitelj s namjerom počinio više istih ili istovrsnih kaznenih djela koja s obzirom na način počinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3)Kada se radi o produljenom kaznenom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to kazneno djelo. Ako se radi o istovrsnim kaznenim djelima, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.
Članak 383. st. (1) i (2) Zlouporaba položaja ili ovlasti (1)Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorištavanjem svojeg službenog položaja ili ovlasti, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugome kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugoga, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2)Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
25. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7.
Pravo na obranu (1)Osumnjičenik odnosno optuženik ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja kojega sam izabere.
(2)Ako osumnjičenik odnosno optuženik sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj po službenoj dužnosti kad je to propisano ovim Zakonom.
(3)Osumnjičeniku odnosno optuženiku se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje obrane.
Članak 59. stavak (5) Kada osumnjičenik odnosno optuženik mora imati branitelja (5)Branitelj će biti postavljen osumnjičeniku odnosno optuženiku ako sud utvrdi da je zbog složenosti predmeta, duševnog stanja osumnjičenika odnosno optuženika ili drugih okolnosti u interesu pravičnosti.
Članak 244.
Izjava o krivnji (1)Izjavu o krivnji optuženik daje sucu za prethodno saslušanje u nazočnosti tužitelja i branitelja. Prije izjave o priznanju krivnje optuženik će se upoznati o svim mogućim posljedicama priznanja krivnje u smislu članka 245. stavak 1.
ovog Zakona. U slučaju da optuženik nema branitelja, sudac za prethodno saslušanje će provjeriti razumije li optuženik posljedice izjašnjavanja o krivnji, kao i postoje li uvjeti za postavljanje branitelja u skladu s člankom 59. stavak 5., odnosno člankom 60. ovog Zakona. Izjava o krivnji i danim upozorenjima unosi se u zapisnik. Ukoliko se optuženik ne izjasni o krivnji, sudac za prethodno saslušanje će po službenoj dužnosti unijeti u zapisnik da optuženik poriče krivnju. (2)Ako se optuženik izjasni da je kriv, sudac za prethodno saslušanje će uputiti predmet sucu odnosno vijeću radi zakazivanja ročišta na kome će se utvrditi postojanje uvjeta iz članka 245. ovog Zakona.
(3)Ukoliko se optuženik proglasi krivim nakon okončanja glavne rasprave ili promijeni svoju prvobitnu izjavu o poricanju krivnje i naknadno prizna krivnju, njegova izjava o poricanju krivnje neće biti uzeta u obzir kod odmjeravanja sankcije.
(4)Nakon unošenja izjave o poricanju krivnje u zapisnik, sudac za prethodno saslušanje će proslijediti predmet sucu, odnosno vijeću kojem je predmet dodijeljen s ciljem zakazivanja glavne rasprave, a dokaze koji potkrjepljuju navode optužnice vraća tužitelju. Glavna rasprava će biti zakazana u roku od 30 dana od dana izjašnjavanja o krivnji. Ovaj rok se može iznimno produljiti za još 30 dana.
Članak 245.
Razmatranje izjave o priznanju krivnje (1)Prilikom razmatranja izjave o priznanju krivnje, sud provjerava:
a) je li do izjave o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem,
b) je li optuženik upozoren i je li razumio da se izjavom o priznanju krivnje odriče od prava na suđenje,
c) postoji li dovoljno dokaza o krivnji optuženika,
d) je li optuženik upoznat i je li razumio moguće posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom,
e) je li optuženik upoznat s odlukom o naknadi troškova kaznenog postupka i s pravom da bude oslobođen naknade u slučaju iz članka 202.
stavak 4. ovog Zakona.
(2)Ako sud prihvati izjavu o priznanju krivnje, izjava optuženika će se unijeti u zapisnik i nastaviti s raspravom za izricanje kaznenopravne sankcije.
(3)Ako sud odbaci izjavu o priznanju krivnje, to će priopćiti strankama i branitelju i konstatirati u zapisnik. Izjava o priznanju krivnje ne može se koristiti kao dokaz u daljnjem tijeku kaznenog postupka.
Članak 274.
Pouke optuženiku (1)Sudac odnosno predsjednik vijeća će upozoriti optuženika na potrebu pažljivog praćenja tijeka pretresa i poučiti ga da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju korist, da može postavljati pitanja suoptuženiku, svjedocima i vještacima i da može davati obrazloženja u svezi s njihovim iskazima.
(2)Sudac, odnosno predsjednik vijeća će poučiti optuženika da može dati iskaz tijekom dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči da dadne takav iskaz, da će biti podvrgnut izravnom i unakrsnom ispitivanju u smislu članka 277. ovog Zakona, odnosno opomenut i upozoren u smislu članka 100. ovog Zakona.
U tom slučaju optuženik kao svjedok ne polaže prisegu, odnosno ne daje izjavu.
Sud će omogućiti da se o tom svom pravu optuženik prethodno konzultira s braniteljem, a ukoliko nema branitelja sud će pažljivo ispitati je li mu branitelj nužan.
Članak 275. stavak (2) Čitanje optužnice i uvodna izlaganja (2)Nakon čitanja optužnice, sudac odnosno predsjednik vijeća upitat će optuženika je li razumio njene navode. Ako sudac odnosno predsjednik vijeća ustanovi da optuženik nije razumio optužnicu, ukratko će je izložiti optuženiku na način koji mu je razumljiv. Nakon toga tužitelj će ukratko iznijeti dokaze na kojima temelji optužnicu.
Članak 280.
Posljedice optuženikova priznanja Ako je optuženikovo priznanje na glavnoj raspravi cjelovito i sukladno prije izvedenim dokazima, u dokaznom će se postupku izvesti samo oni dokazi koji se odnose na odluku o kaznenopravnoj sankciji.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 K 052233 19 Kž od 5. srpnja 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu, apelant je primio 18. srpnja 2019. godine, a apelacija je podnesena 6. rujna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije.
31. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
32. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. (…)
2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
33. Apelant smatra da nakon njegovog priznanja krivnje na glavnom pretresu nije moglo biti zakazano ročište za ispitivanje izjave o priznanju krivnje. Ovo je, prema njegovom mišljenju, za rezultat imalo: da mu nije sudio zakonom ustanovljeni sud, da mu nije omogućeno preispitivati dokaze protiv njega, da obrazloženje osporenih odluka ne sadrži dokaze o odlučnim činjenicama kao ni ocjenu dokaza, te da mu je prekršeno pravo na obranu jer su sudovi propustili dati bilo kakvu procjenu je li mu bio potreban branitelj, kao i razumije li posljedice priznanja krivnje.
34. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju kazneni postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stavka 1. članka 6. Europske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. članka 6. (vidi Europski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Europski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. članka 6., on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Europski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u svezi sa stavkom 1. članka 6. (vidi Europski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ako se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stavka 1. članka 6. (vidi Europski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33.–34.).
35. Rukovodeći se naprijed navedenim stajalištima, te imajući u vidu da iz apelantovih navoda proizlazi kako, u biti, smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu članka 6. stavka 1. Europske konvencije.
36. Ustavni sud zapaža da shodno članku 243. stavak 5. ZKPFBiH nakon što optužnica bude potvrđena i bude odlučeno o prigovorima protiv optužnice, sudac za prethodno saslušanje zakazuje ročište za izjašnjenje o krivnji. Člankom 244. ZKPFBiH propisano je da optuženi izjavu o priznanju krivnje daje pred sucem za prethodno saslušanje. Sudac za prethodno saslušanje će provjeriti razumije li optuženi posljedice izjašnjavanja o krivnji propisane člankom 245. stavak 1. ZKPFBiH. Davanju izjave prisustvuju tužitelj i branitelj. Za slučaj da optuženi nema branitelja, sudac za prethodno saslušanje će provjeriti postoje li uvjeti za postavljanje branitelja u skladu sa člankom 59. stavak 5. ZKPFBiH (Branitelj će biti postavljen osumnjičenom, odnosno optuženom ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta, mentalnog stanja osumnjičenog, odnosno optuženog ili drugih okolnosti u interesu pravde), odnosno člankom 60. ZKPFBiH (postavljanje branitelja zbog slabog imovnog stanja). Izjava o krivnji i danim upozorenjima unosi se u zapisnik. Ukoliko optuženi prihvati krivnju, predmet se prosljeđuje sucu, odnosno vijeću radi zakazivanja ročišta na kojem će se utvrditi ispunjenost uvjeta iz članka 245. stavak 1. ZKPFBiH: je li do izjave o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem, je li optuženi upozoren i je li razumio da se izjavom o priznanju krivnje odriče prava na suđenje, postoji li dovoljno dokaza o krivnji optuženog, je li optuženi upoznat i je li razumio moguće posljedice vezane uz imovinsko-pravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, je li optuženi upoznat s odlukom o naknadi troškova kaznenog postupka i s pravom da bude oslobođen njihove naknade. Ukoliko sud prihvati izjavu o priznanju krivnje, ona će se unijeti u zapisnik i postupak se nastavlja raspravom za izricanje kazneno-pravne sankcije. U slučaju da sud odbaci izjavu o priznanju krivnje, predmet se prosljeđuje sucu, odnosno vijeću radi zakazivanja glavnog pretresa. Isti učinak ima i apelantovo odricanje krivnje s kojim je izjednačeno i neizjašnjavanje o krivnji.
37. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su člankom 280. ZKPFBiH propisane posljedice priznanja optuženog na glavnom pretresu. Prema citiranoj odredbi, ako je priznanje optuženog na glavnom pretresu potpuno i u skladu s prije izvedenim dokazima, u dokaznom postupku izvest će se samo oni dokazi koji se odnose na odluku o kaznenopravnoj sankciji. Imajući u vidu da je člankom 276. stavak 2. ZKPFBiH propisan redoslijed izvođenja dokaza na glavnom pretresu, prema kojem se najprije izvode dokazi optužbe, proizlazi da „prije izvedeni dokazi” u smislu članka 280. ZKPFBiH podrazumijeva da su provedeni svi ili bar neki dokazi Tužiteljstva s kojim potpuno priznanje treba da bude u skladu. Pri tome, u skladu sa člankom 276. stavak 3. ZKPFBiH prilikom izvođenja dokaza mora biti omogućeno izravno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Također, vrijedi pravilo da se dokazi provode neposredno, a posredno samo ako su ispunjeni uvjeti u smislu članka 288.
ZKPFBiH.
38. U konkretnom slučaju iz osporenih odluka nesporno proizlazi da je apelantovo priznanje krivnje uslijedilo na glavnom pretresu, nakon čitanja optužnice, a prije nego što je otpočelo provođenje dokaza. Shodno navedenom, proizlazi da apelantovo priznanje krivnje nije moglo imati učinak potpunog priznanja u smislu članka 280. ZKPFBiH jer mu očigledno nije prethodilo provođenje svih ili bar nekih dokaza Tužiteljstva.
39. Nadalje, iz osporenih odluka proizlazi da je u takvoj situaciji prvostupanjski sud zakazao ročište za razmatranje izjave o priznanju krivnje na kojem je utvrdio ispunjenost uvjeta u smislu članka 245. stavak 1. ZKPFBiH. Imajući u vidu da postojanje uvjeta u smislu navedene odredbe utvrđuje sudac, odnosno vijeće, a ne sudac za prethodno saslušanje, suprotno apelantovim tvrdnjama, nisu prekršene ni odredbe o funkcionalnoj nadležnosti i ne može se zaključiti da u apelantovom slučaju nije postupao zakonom ustanovljeni sud, odnosno da je zakazivanjem ročišta za razmatranje izjave o priznanju krivnje kazneni postupak protiv njega vraćen u prethodnu fazu postupka. Naime, člankom 275. stavak 2. ZKPFBiH regulirano je da će nakon čitanja optužnice sudac, odnosno predsjednik vijeća upitati optuženog je li razumio njezine navode. Shodno navedenoj odredbi, ne postoji prepreka da optuženi tom prilikom da i izjavu o priznanju krivnje.
40. Apelant, dalje, tvrdi da je prvostupanjski sud propustio saslušati ga razumije li posljedice priznanja krivnje, te da nije ni utvrđivao je li mu potreban branitelj. Ustavni sud zapaža da iz osporene drugostupanjske presude proizlazi da je na temelju uvida u zapisnik s glavnog pretresa drugostupanjski sud, pored ostalog, utvrdio da je apelant, nakon čitanja optužnice, poučen u smislu članka 274. ZKPFBiH, pa i o branitelju, te da nije tražio odgađanje ročišta kako bi angažirao branitelja.
41. Ustavni sud zapaža da ZKPFBiH ne propisuje da optuženi mora imati branitelja prilikom davanja izjave o priznanju krivnje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je člankom 244. stavak 1. ZKPFBiH propisano da sudac za prethodno saslušanje, u slučaju kada optuženi nema branitelja na ročištu za izjašnjenje o krivnji, ima obvezu provjeriti postoje li uvjeti za postavljanje branitelja u smislu članka 59. stavak 5. ZKPFBiH (složenost predmeta, mentalno stanje optuženog ili drugih okolnosti u interesu pravde), odnosno člankom 60. ZKPFBiH (slabo imovno stanje).
42. Ustavni sud podsjeća da prema stajalištu Europskog suda članak 6. Europske konvencije, sagledan u cjelini, garantira pravo osumnjičenom, odnosno optuženom da efektivno sudjeluje u kaznenom postupku. To podrazumijeva ne samo pravo da bude prisutan već i pravo na pružanje pravne pomoći kada je to neophodno kako bi efektivno pratio postupak. Nadalje, pravo svake osobe da je efektivno brani odvjetnik, kao stručni branitelj, a kako je garantirano člankom 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije jedno je od temeljnih obilježja pravičnog postupka. Prisustvo branitelja ima i preventivnu ulogu jer predstavlja jednu od temeljnih garancija za zaštitu od prisile, te od ranjivosti osumnjičenog, odnosno optuženog u svjetlu sve kompliciranijeg zakonodavstva o kaznenim postupcima (vidi Europski sud, Beuze protiv Belgije, presuda od 9. studenog 2018. godine, st. 126. i 127.). U tom smislu Europski sud smatra i da nije u suprotnosti s Konvencijom kada nacionalno zakonodavstvo propisuje da optuženi mora imati branitelja u kaznenom postupku (vidi Europski sud, Lagerblom protiv Švedske, presuda od 14. travnja 2003. godine, stavak 50. s daljnjim referencama na relevantnu praksu Europskog suda). Najzad, prema stajalištu Europskog suda, jedna od mjera za ocjenu valjanosti optuženikovog odricanja od prava u kaznenom postupku je okolnost je li optuženi imao pristup branitelju s kojim se u vezi s tim mogao savjetovati tijekom postupka protiv njega (vidi Europski sud, Natsvlishvili i Togonidze protiv Gruzije, presuda od 29. travnja 2014. godine, stavak 93.).
43. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz osporene prvostupanjske odluke, redovni sud nije utvrđivao postoje li uvjeti da apelantu bude postavljen branitelj eventualno zbog složenosti predmeta, mentalnog stanja ili postoje li druge okolnosti koje upućuju da je to u interesu pravde (članak 59. stavak 5. ZKPFBiH). Nadalje, ZKPFBiH ne definira koje su to okolnosti koje bi uputile na zaključak da je to u interesu pravde. Prema stajalištu Europskog suda, u tom kontekstu potrebno je imati u vidu ozbiljnost optužbi, težinu zaprijećene kazne, složenost predmeta (vidi naprijed citiranu, Lagerblom, stavak 51.).
44. Ustavni sud zapaža da je apelantu optužnicom stavljeno na teret, odnosno da je osuđen za produljeno kazneno djelo (više istih ili istovrsnih kaznenih djela) zlouporabe službenog položaja ili ovlasti iz članka 383. stavak 2., u svezi sa stavkom 1. KZFBiH. Za kazneno djelo iz stavka 1. zaprijećena je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, a iz stavka 2. od jedne do deset godina. Nadalje, osporenim odlukama od apelanta je oduzeta protupravno pribavljena imovinska korist u iznosu od 23.530,50 KM u korist Općine, te uz mogućnost da u parničnom postupku Općina na ovaj iznos potražuje i naplatu zakonskih zateznih kamata. Nadalje, apelant je obvezan na naknadu troškova postupka u iznosu od 874,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Stoga, proizlazi da se redovni sudovi nisu mogli zadovoljiti samo zaključkom da je apelant poučen o pravu na branitelja i da nije tražio odgađanje ročišta da bi ga angažirao, odnosno da su bili oslobođeni i vlastite procjene je li bilo u interesu pravde da apelantu bude postavljen branitelj kad ga već nije sam izabrao.
45. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostupanjske presude proizlazi da je na temelju uvida u zapisnik s ročišta na kojem je apelant priznao krivnju utvrđeno da je apelant izjavu dao svjesno, dobrovoljno i s razumijevanjem, da je poučen da se izjavom o priznanju krivnje odriče prava na suđenje, kao i da je upoznat o mogućim posljedicama vezanim za imovinsko-pravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, te u svezi s troškovima postupka. Ustavni sud ne može prihvatiti utemeljenom apelantovu tvrdnju u svezi s kojom nije ponudio bilo kakvo obrazloženje, da prvostupanjski sud nije provjerio razumije li učinak izjave o priznanju krivnje, te kakav učinak je na to imao propust prvostupanjskog suda da, pored uputa o pravu na branitelja, i sam procijeni nalažu li interesi pravde da apelantu bude postavljen branitelj. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da protiv prvostupanjske presude izjavi žalbu o kojoj je odlučivao drugostupanjski sud, koji je nadležan razmotriti kako činjenična tako i pravna pitanja, te da prvostupanjsku presudu ukine i održi glavni pretres, kao i da je apelant u postupku po žalbi u svojstvu branitelja imao odvjetnika kao stručnu osobu.
46. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostupanjske presude proizlazi da je ostvaren uvid, te su pročitani, a pojedini dokazi Tužiteljstva i interpretirani, odnosno dovedeni u uzajamnu vezu, a u prilog zaključku da postoji dovoljno dokaza o apelantovoj krivnji, a kako je to i određeno člankom 245. ZKPFBiH. Samo činjenica da je apelant priznanje krivnje dao na glavnom pretresu prije nego što je proveden ijedan dokaz, suprotno njegovim tvrdnjama, nije obvezivala prvostupanjski sud da nakon toga neposredno provodi dokaze i utvrđuje apelantovu krivnju s obzirom na to da se u smislu članka 245. ZKPFBiH od suda traži da utvrdi postojanje dovoljno dokaza, a u konkretnom slučaju takvo utvrđenje nije izostalo. U svezi s tim, neutemeljena je i apelantova tvrdnja da nije utvrđeno što su činile njegove službene ovlasti koje je prekoračio jer apelant i ne osporava da je radnje koje su mu stavljene na teret poduzeo kao načelnik Općine protivno članku 38. stavak 18. Statuta Općine Bosansko Grahovo, kojim je propisano da načelnik vodi brigu o urednom i pravilnom korištenju imovine i sredstava rada Općine. Stoga se u danim okolnostima ne može prihvatiti utemeljenom ni apelantova tvrdnja da su osporene presude utemeljene samo na njegovom priznanju, da su redovni sudovi propustili utvrditi odlučne činjenice, odnosno da osporene odluke ne sadrže valjano obrazloženje.
47. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što upućuje na zaključak da kazneni postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
48. Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
49. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, ali ovaj svoj navod nije posebno obrazlagao. Stoga, a imajući u vidu da ni iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu ne proizlazi da su u postupku pred redovnim sudovima dovedene u pitanje garancije pretpostavke nevinosti, Ustavni sud se nije mogao upustiti u razmatranje ovog navoda. VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da kazneni postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
51. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević