Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2751/19 („Avaz-roto press“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Kleveta
- Sloboda izražavanja
- Nematerijalna šteta
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2751/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2751/19, rješavajući apelaciju „Avaz-roto press“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „Avaz-roto press“ d.o.o. Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 075406 18 Gž od 24. aprila 2019. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Avaz-roto press“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almina Pilav, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 075406 18 Gž od 24. aprila 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 075406 16 P od 4. decembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od Milenka Stanića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 13. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su u periodu od 24. novembra do 21. decembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 075406 16 P od 4. decembra 2017. godine djelimično je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev, pa je apelant obavezan da tužiocu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 3.000,00 KM s kamatama i troškovima postupka kako je precizirano u izreci presude. U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa naknade štete (a do traženog iznosa od 10.000,00 KM) i u dijelu potraživanja zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos počev od dana podnošenja tužbe pa do dana donošenja presude tužiočev tužbeni zahtjev je odbijen.
6. U obrazloženju je navedeno da je tužilac u tužbi naveo da je apelant putem svog internetskog izdanja dnevnih novina „Dnevni avaz“ 23. februara 2016. godine objavio članak pod nazivom „Kandidat za viceguvernera CB Stanić je najodgovorniji za formiranje logora Sušica“, u kojem se prenosi saopćenje udruženja „Pokret majke enklava Srebrenica i Žepa“. U saopćenju navedenog udruženja, koje je apelant prenio, navodi se da je tužilac „bio alfa i omega tokom rata u Vlasenici, najodgovorniji za formiranje Logora smrti Sušica, kroz koji je prošlo više od 8.000 Bošnjaka, a u kojem su ubijana djeca i silovane žene. Stanić je određivao ko će biti ubijen, a ko će biti spašen... Milenko Stanić je tokom rata uselio u stan Ibre Nuhanovića, kojeg je istjerao i opljačkao“. Nadalje se u članku prenosi da je tužilac obavljao funkciju predsjednika Kriznog štaba u Vlasenici 1992. godine, kada su sistematski ubijani, mučeni, silovani i etnički čišćeni Bošnjaci Podrinja. Osnovni sud je dalje naveo da je tužilac u tužbi naveo da je apelant 24. februara 2016. godine objavio članak slične sadržine pod nazivom „Mladićevog svjedoka žele na čelu Centralne banke BiH“ u kojem se ponovo navodi saopćenje udruženja „Pokret majke enklava Srebrenica i Žepa“, iste sadržine kao i u prethodnom članku, ali se još i navodi da je „Hasan Nuhanović podnio krivičnu prijavu protiv (tužioca) za spaljivanje njegove majke koje je izvršeno upravo pod njegovom komandom“, te da se tužilac nalazi na listi 850 imena koje tereti Haški tribunal. I pored činjenice da je tužilac 26. februara 2016. godine uputio demanti informacija iz članaka „Dnevnog avaza“, apelant je nastavio da i u članku pod nazivom „Stanić poručio Mladiću: treba očistiti Srebrenicu“ od 2. marta 2016. godine i članku pod nazivom „Ako Stanić nije neka kaže ko jeste kriv!“ od 3. marta 2016. godine objavljuje informacije slične sadržine kao i u člancima od 23. i 24. februara 2016. godine, a u kojim se navodi da je tužilac jedan od osnivača zloglasnog logora Sušica, izjava Munire Subašić da je tužilac pozivao Muslimane, nju i njenog muža da se vrate kako bi ih lakše mogao pobiti i druge informacije slične neistinite i uvredljive sadržine. Osnovni sud je dalje naveo da je tužilac u tužbi istakao da je, i pored činjenice da je apelant svjestan da je za objavljivanje informacija o odgovornosti tužioca za ubistva, mučenja i silovanje kao tačnih morala postojati pravomoćna osuđujuća presuda, da tužilac nije imao nikakvu ulogu u formiranju i vođenju logora Sušica, koji predstavlja vojni objekt koji je postojao i prije rata u BiH, te da tužilac od 1993. godine pa do kraja rata radi na Palama i Zvorniku bez bilo kakvih dužnosti u Vlasenici. Nadalje, tužilac je u tužbi naveo da mu apelant, objavljivanjem netačnih informacija, prouzrokuje štetu jer je on ugledni profesor na fakultetima u Bijeljini i Banjoj Luci i kandidat za viceguvernera Centralne banke, a poslije kojih apelantovih članaka je izbor tužioca na tu funkciju bio doveden u pitanje. Objavljivanjem netačnih informacija, kojim se tužilac označava kao ratni zločinac, iako za to ne postoje dokazi, niti pravomoćna osuđujuća presuda, pa čak ni krivični postupak koji je u toku, tužiocu kao profesoru i uglednom građaninu nanesena je nemjerljiva šteta, odnosno njegovom ugledu, i to baš u trenutku kada je bio kandidat za visoku državnu funkciju, a koja je nastala kao posljedica djelovanja apelanta.
7. Konstatirano je da je apelant u odgovoru na tužbu, između ostalog, osporio tužiočev tužbeni zahtjev, istakavši da su sporni tekstovi nastali na osnovu istinitih informacija i saopćenja udruženja „Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“, saopćenja Instituta za istraživanje genocida Kanada, te izjava sagovornika koji su preživjeli svjedoci genocida. Tuženi su profesionalno obavili novinarski zadatak u okviru dozvoljene slobode izražavanja zagarantirane članom 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i članom 2. Zakona o zaštiti od klevete, zbog čega su izuzeti od odgovornosti za klevetu.
8. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza (uvidom u sporne članke, kao i ostale materijalne dokaze i saslušanjem tužioca kao stranke i svjedoka K. K. novinara u „Dnevnom avazu“) kao nesporno utvrdio da je u dnevnim novinama „Dnevni avaz“, čiji je izdavač apelant, u izdanjima od 23. i 24. februara i 2. marta 2016. godine objavljeno saopćenje za javnost udruženja „Pokret majke enklava Srebrenica i Žepa“, kao i članak sa sadržinom navedenom u tužbi. U tekstu objavljenom u „Dnevnom avazu“ od 2. marta 2016. godine objavljen je tužiočev demanti kao reakcija na prethodna saopćenja udruženja „Majke enklava Srebrenica i Žepa“, u kojem je istakao da su sve navedene informacije netačne, kao i tvrdnje da je Hasan Nuhanović protiv njega podnio bilo kakvu prijavu, da su monstruozne optužbe ovog udruženja da je „Stanić određivao ko će biti ubijen, a ko spašen“, kao i da je odgovoran za spaljivanje majke Hasana Nuhanovića, te da tužilac u vrijeme događaja u Srebrenici 1995. godine nije vršio nikakvu zvaničnu dužnost u Vlasenici.
9. Osnovni sud je naveo da je tužilac, saslušan u svojstvu parnične stranke, između ostalog, istakao da se od 1995. godine bavio nastavnim radom na više univerziteta u Bijeljini, Brčkom i Federaciji BiH, da je u toku 2016. godine bio kandidat za mjesto viceguvernera Centralne banke BiH, da objavljena saopćenja predstavljaju lažne činjenice jer u vrijeme događaja u Srebrenici (iz 1995. godine) nije vršio nikakvu dužnost u Vlasenici, niti je u te događaje bio umiješan. Također je istakao da je nakon objavljivanja spornih natpisa povukao kandidaturu za viceguvernera, da mu je navedenim tekstovima nanesena ogromna šteta, da protiv njega nikada nije vođen bilo kakav krivični postupak. Osnovni sud je dalje naveo da je na tužiočev prijedlog saslušan i svjedok K. K., novinar u „Dnevnom avazu“, koji je potvrdio da je autor većine tekstova objavljenih o tužiocu, da je sporne tekstove zasnivao na saopćenjima udruženja i izjavama svjedoka, da je kontaktirao Hasana Nuhanovića koji mu je potvrdio da je podnio prijavu Tužilaštvu BiH protiv tužioca. Također je naveo da su u objavljenim tekstovima vjerodostojno prenesene izjave sagovornika, da je nakon brojnih reakcija odlučio prikupiti više informacija o tužiočevoj djelatnosti za vrijeme rata; da je u beogradskom časopisu „Vreme“, koji je prenio dijelove ratnih bilješki generala Ratka Mladića, konstatirano kako je tužilac Mladiću saopćio da Srebrenicu treba što prije očistiti. Posebno je istakao da nije pokušao kontaktirati tužioca prije objavljivanja prvih tekstova. Osnovni sud je prihvatio iskaz saslušanog svjedoka kao vjerodostojan jer se navedeni svjedok izjašnjavao o činjenicama i radnjama u koje je neposredno bio uključen, a koji je bio i autor teksta, odnosno prenesenih spornih saopćenja u prethodno navedenim člancima „Dnevnog avaza“.
10. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu odredbe čl. 1, 4, 5, 6. i 11. Zakona o zaštiti od klevete koje je citirao, te je detaljno iznio standarde člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ukazujući naročito na to da kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su preduzeti razumni napori s ciljem potvrđivanja tih činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim, čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. Član 10. Evropske konvencije ne dozvoljava da iznošenje činjeničnih tvrdnji ili komentara prođe nekažnjeno, čak i ako to rade novinari na račun javnih ličnosti, osim ako postoji neki dokaz koji može razumno potkrijepiti tu tvrdnju ili ako je tu tvrdnju novinar ili urednik objavio u dobroj namjeri i preduzeo razumne korake da provjeri pouzdanost dokaza u mjeri u kojoj je to bilo moguće. Dakle, mediji su slobodni u utvrđivanju i provođenju uređivačke politike, ali su dužni da objavljuju „tačne, nepristrasne i objektivne informacije zasnovane na provjerenim činjenicama ili da bar ulože razumne mjere i aktivnosti s ciljem provjere istinitosti tih činjenica odnosno saopćenja drugih koja objavljuju“, a da apelantovi novinari to nisu uradili. U tom smislu, Osnovni sud je naglasio da je apelant tokom postupka tvrdio da je u spornim tekstovima samo vršio objavljivanje informacija koje je dobio od određenih udruženja ili fizičkih lica, koje su u trenutku objavljivanja predstavljale pitanja od političkog i javnog značaja, zbog čega ne proizlazi njegova odgovornost u skladu s odredbama člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete.
11. Međutim, prema ocjeni Osnovnog suda, imajući u vidu sadržaj informacija, odnosno saopćenja drugih lica koje je apelant prenio u svojim člancima, koja su uslijedila nakon javnog objavljivanja da je tužilac jedan od kandidata za visoku javnu funkciju na nivou BiH, sporni članci su objavljeni s ciljem diskreditacije tužioca na tu funkciju, zbog čega ta saopćenja nisu objavljena u dobroj namjeri, a u svakom slučaju apelant nije preduzeo razumne korake da provjeri pouzdanost, odnosno istinitost navedenih tvrdnji, tj. s ciljem utvrđenja da li se radi o provjerenim činjenicama. Ustvari, apelant nije preduzeo nikakvu aktivnost s ciljem provjere tačnosti saopćenja drugih koja je objavio u svojim novinskim izdanjima jer je sam svjedok K. K. istakao da je, tek nakon objavljivanja spornih tekstova, pokušao utvrditi istinitost navedenih saopćenja koja je prenio. U tom smislu Osnovni sud je pojasnio da su inkriminacije koje se u navedenim saopćenjima stavljaju na teret tužiocu, da ih je zaista izvršio ili u njima učestvovao, morali procesuirati nadležni pravosudni organi, a što su apelantovi novinari bili dužni i mogli provjeriti. Osnovni sud je naveo da iz sadržaja predmetnih saopćenja evidentno proizlazi da u njima nisu iznijeti vrijednosni sudovi koji se ne mogu dokazivati, nego su u njima iznesene tvrdnje (činjenice) o navodnim tužiočevim kriminalnim aktivnostima koje se mogu kvalificirati kao krivično djelo ratnog zločina koje za sobom povlači i krivičnu odgovornost i sankciju, pa se, za razliku od vrijednosnih sudova, mogu provjeriti i dokazati. Prema uvjerenju Centra javne bezbjednosti Bijeljina, Policijska stanica Vlasenica, od 26. augusta 2016. godine tužilac nije osuđivano lice.
12. O naknadi štete i njenoj visini Osnovni sud je odlučio primjenom odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri tome cijeneći nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, dok je o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos duga odlučio primjenom odredbe člana 277. ZOO dosudivši je od presuđenja. Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za saslušanje svjedoka Munire Subašić, Bakire Hasečić i Hasana Nuhanovića, koje je apelant predložio na okolnost objavljenih informacija, jer se istinitost navedenih informacija i saopćenja ne utvrđuje saslušanjem svjedoka, nego u krivičnom postupku. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom čl. 386. stav 2. ZPP.
13. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 80 0 P 075406 18 Gž od 24. aprila 2019. godine kojom je uvažio tužiočevu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanta obavezao da tužiocu nadoknadi štetu u iznosu od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, dok je apelantova žalba odbijena kao neosnovana (sve preciznije u izreci drugostepene presude).
14. Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su tužiočevi žalbeni prigovori osnovani. Pri tome je Okružni sud naveo da su u konkretnom slučaju pred prvostepenim sudom utvrđene činjenice koje se odnose na okolnost da su u dnevnim novinama „Dnevni avaz“ u izdanju od 23. i 24. februara i 2. marta 2016. godine objavljivani članci u okviru kojih su bile netačne informacije i tvrdnje da je tužilac učestvovao u formiranju logora Sušica, da je učestvovao u ubijanju, mučenju, silovanju i etničkom čišćenju Bošnjaka Podrinja, te da je spaljivanje majke Hasana Nuhanovića izvršeno pod njegovom komandom, kao i niz drugih neistinitih sadržaja.
15. Prema ocjeni Okružnog suda, objavljivanje spornih tekstova imalo je znatan utjecaj na daljnji rad, život i karijeru tužioca s obzirom na to da su tekstovi imali negativan utjecaj na tužioca u postupku izbora za viceguvernera Centralne banke BiH, za koje mjesto je tužilac bio najozbiljniji kandidat. Osim toga, Okružni sud je naveo da je evidentno da sve informacije koje su protiv tužioca objavljene u smislu da je ratni zločinac, da je formirao logor Sušica, da je učestvovao u progonu bošnjačkog stanovništva, da je učestvovao u ubijanju, mučenju i silovanju, kao i etničkom čišćenju Bošnjaka, nisu dokazane pred prvostepenim sudom jer apelant nijednu ovu činjenicu koju je objavio nije uspio dokazati na sudu. Pri tome je Okružni sud naveo da je u konkretnom slučaju narušavanje tužiočevog ugleda i časti trajalo relativno duži period, dakle, nije se radilo o jednom tekstu, već o nekoliko tekstova objavljenih u nekoliko dana u kojima je tužilac prikazan kao ubica i ratni zločinac, što predstavlja najteži oblik klevete.
16. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je, s obzirom na intenzitet klevete i dužinu njenog trajanja, kao i činjenicu da se radi o najtežem obliku klevete, ocijenio da nije bila realna novčana satisfakcija tužiocu dosuđena šteta od 3.000,00 KM, već upravo šteta koju je tužilac tražio u iznosu od 10.000,00 KM. U tom smislu, Okružni sud je pojasnio da je prilikom ocjene visine štete imao u vidu i praksu Ustavnog suda koji je postupao u nizu apelacija u okviru kojih je potvrđivao odluke sudova koje se odnose na visinu nematerijalne štete za klevetu za daleko blaži oblik klevete. Okružni sud cijeni da se u konkretnom slučaju radilo o daleko težem obliku klevete nego što su to obuhvaćale odluke Ustavnog suda u okviru kojih su potvrđivane odluke sudova u Bosni i Hercegovini za veće iznose nematerijalne štete za klevetu koja je imala lakši oblik kako po vremenu trajanja tako i po obliku klevete. Stoga je Okružni sud zaključio da iznos od 10.000,00 KM predstavlja adekvatan nivo štete koju je imao tužilac.
17. Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da prvostepeni sud nije proveo postupak dokazivanja istinitosti objavljenih tekstova. U vezi s tim Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije bila obaveza prvostepenog suda da utvrđuje istinitost objavljenih navoda o tužiocu, već je to upravo bila obaveza apelanta da dokaže da su ti navodi bili istiniti. Okružni sud je dalje naveo da se apelant u žalbi pozivao na stav zauzet u ranijim odlukama sudova da javne ličnosti moraju imati viši stepen tolerancije i da moraju otrpjeti veću dozu kritike. Međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o kritici tužioca kao javne ličnosti, već se radi o veoma teškim neosnovanim optužbama koje predstavljaju najteži oblik klevete jer prikazivanje tužioca kao ratnog zločinca koji je počinio najgora zlodjela u ratu ne može biti kritika, već samo optužba i kleveta. Pored toga, u konkretnom slučaju treba imati u vidu i dužinu trajanja objavljenih tekstova, kao i okolnost da su sporni tekstovi objavljivani u vrijeme provođenja izbora tužioca za javnu funkciju, pa proizlazi da je apelantova namjera bila da tužioca ovakvom vrstom klevete spriječi u izboru za viceguvernera Centralne banke Bosne i Hercegovine nanoseći štetu njegovom ugledu kao akademskog građanina s obzirom na to da je tužilac profesor na fakultetu, što u ovom slučaju posebno daje težinu klevete.
18. Prilikom odlučenja Okružni sud je imao u vidu odredbu člana 5. Zakona o zaštiti od klevete iz koje proizlazi odgovornost za štetu ako je šteta nanijeta namjerno ili uslijed nepažnje, kada se iznijelo ili pronijelo odgovarajuće saopćenje u vidu klevete. Dakle, Zakon propisuje odgovornost od klevete čak i u slučaju nepažnje, pa se kleveta čini posebno teškom ako je namjerno izazvana. Upravo smisao člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete regulira tužiočev slučaj jer je apelant prouzrokovao štetu tužiočevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitog sadržaja u svojstvu autora i izdavača. Dakle, u konkretnom slučaju ispunjeni su svi uvjeti za apelantovu odgovornost za štetu. Cijeneći visinu štete, Okružni sud je ocijenio da je iznos od 10.000,00 KM koji je tužilac tražio na ime štete adekvatan i srazmjeran šteti koju je imao u smislu narušavanja ugleda i časti, što je za posljedicu imalo i određeni intenzitet duševnih boli i straha za svoju budućnost kao akademskog građanina. Pored toga, Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju treba imati u vidu da apelant nije preduzeo odgovarajuće aktivnosti da provjeri pouzdanost i istinitost tvrdnji koje je objavio u svojim novinskim izdanjima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
20. Apelant navodi da je kao izdavač lista „Dnevni avaz“ 23. februara 2016. godine objavio tekst pod naslovom: „Kandidat za viceguvernera CB Stanić je najodgovorniji za formiranje logora Sušica“, u kojem je u cijelosti preneseno javno saopćenje udruženja „Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe“. Navodi iz saopćenja spomenutog udruženja objavljeni su i u tekstu od 24. februara 2016. godine, te izjava Hasana Nuhanovića, čija je majka stradala kao žrtva ratnog zločina. U tekstu je objavljena i izjava Munire Subašić, predsjednice udruženja „Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe“. Nadalje, navodi da je saopćenja i sve izjave prenio vjerodostojno, da je imao interes da objavi sadržaj jer je izdavač medija, registriran za pružanje informacija građanima koje su od interesa za javnost. Identično saopćenje kao i apelant prenijeli su i drugi mediji u Bosni i Hercegovini, uključujući i Federalnu novinsku agenciju FENA i Federalnu televiziju. Ističe da nije imao razloga sumnjati u saopćenje „Pokreta majki enklava Srebrenice i Žepe“ i provjeravati ga. Dalje je naveo da novinari nisu organi gonjenja, pa da preduzimaju istražne radnje u smislu provjere djelovanja tužioca tokom rata u Bosni i Hercegovini i etničkog čišćenja općine Vlasenica od nesrpskog stanovništva nakon što su zvanična udruženja javno reagirala na njegovu ratnu ulogu. Iz tog razloga, apelant je u prvostepenom postupku na pripremnom ročištu predložio da se čelnici udruženja saslušaju pred Osnovnim sudom, ali je sud odbio provođenje tih dokaza. Apelant ističe da se ono što udruženja, organi vlasti ili nevladine organizacije, institucije i druga po zakonu registrirana tijela saopćavaju medijima na konferencijama za štampu ili putem saopćenja smatra vjerodostojnim i provjerenim, te je uloga medija da to prenose i objavljuju, uz mogućnost objavljivanja i suprotnih stavova ili informacije od strane suprotstavljenih grupacija ili drugih organa.
21. U vezi s tim navodi da mu prvostepeni sud nije dozvolio da dokazuje istinitost navoda iz saopćenja, već ga je unaprijed osudio za klevetu, a drugostepeni sud je takav stav verificirao kao ispravan. Drugostepeni sud svoju odluku zasniva na pogrešnom i paušalnom stavu da apelant nije preduzeo odgovarajuće aktivnosti da provjeri pouzdanost i istinitost tvrdnji koje je iznosio. Međutim, apelant je upravo to uradio. Naime, odlučivši da objavi saopćenje zvaničnog udruženja žrtava genocida iz Srebrenice, apelant je navode provjerio i prenio izjave Munire Subašić, Hasana Nuhanovića i Bakire Hasečić. Međutim, sud nije našao za shodno da ih treba saslušati, čime je očito „išao na ruku“ tužiocu, onemogućivši apelantu da ima jednak tretman pred Osnovnim sudom i Okružnim sudom. Pored toga, sud nije cijenio da je apelant, u skladu s Kodeksom za štampu BiH, objavio demanti tužioca u listu „Dnevni avaz“ od 2. marta 2016. godine, u tekstu pod naslovom: „Rizikujući svoj život, pozivao sam muslimane da se vrate u Vlasenicu“.
22. Konačno, ističe da sudovi koji su postupali u konkretnom predmetu nisu odavali utisak nezavisnosti. Naime, prvostepeni i drugostepeni sud nisu imali objektivan i nepristrasan odnos prema obje strane u ovom postupku i očigledno su bili naklonjeni tužiocu koji je profesor na fakultetu u Bijeljini. To je najbolje pokazala odluka drugostepenoga suda iz čijeg obrazloženja se vidi da je paušalna, neosnovana i nezakonita.
b)Odgovori na apelaciju
23. Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na slobodno izražavanje, kao i pravo na raspravu pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. Prema ocjeni Okružnog suda, istaknuti navodi su u potpunosti neosnovani s obzirom na činjenicu da su apelanta pred prvostepenim sudom zastupali advokati Asim Crnalić i Alimina Pilav, koji su imali sva prava u postupku pred tim sudom koja su, kako se vidi iz zapisnika s obavljenih rasprava, koristili u cijelosti, potpuno i efikasno, iz čega proizlazi da su obje stranke u postupku pred prvostepenim sudom imale ravnopravan tretman. Okružni sud je dalje naveo da se u žalbi o kojoj je odlučivao uopće nije predlagalo i tražilo učešće stranaka, pa se ne može raditi o neravnopravnom tretmanu apelantovih punomoćnika. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Osnovni sud je opisao tok predmetnog postupka istakavši da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, kao ni pravo na slobodu izražavanja koje uključuje pravo primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, propisano članom 6. stav 1. i članom 10. Evropske konvencije.
25. Tužilac je naveo da se u konkretnom predmetu radi o planiranoj i dobro organiziranoj akciji medijskog linča. U tom smislu tužilac navodi da je apelant putem svog internetskog izdanja i putem štampanih dnevnih novina, u izdanjima od 19, 23, 24, 25. i 26. februara, te od 2. i 3. marta 2016. godine, sistematski objavio niz članaka u kojim se nalaze tvrdnje koje predstavljaju teške klevete tužioca: „Mladićev svjedok kandidat za viceguvernera CBBiH“, „Stanić je odgovoran za formiranje logora Sušica“, „Hasan Nuhanović prijavio ga za spaljivanje njegove majke“, „Da, prijavio sam ga za ubistvo majke i pet osoba“, ,,Moja sestra je silovana i ubijena pod komandom Stanića“, „Stanić poručio Mladiću: treba očistiti Srebrenicu“ „Pozivao nas je da se vratimo da nas lakše pokolju“, „Ako Stanić nije, neka kaže ko jeste kriv“ i „Logor Sušica je samo kilometar od Vlasenice i to što Stanić tvrdi da nije imao nikakve veze s otvaranjem ovog logora jednostavno ne može biti istina“. Nadalje, tužilac navodi da u navedenim člancima nisu iznošena mišljenja, nego se govori o činjenicama koje predstavljaju krivično djelo. Lažno prikazivanje tužioca kao ratnog zločinca, bez bilo kakvog sudskog postupka, bez optužnice ili krivične prijave ne može da se podvede pod „dozvoljenu slobodu izražavanja“. Tužilac dalje navodi da apelantov zahtjev da se u svojstvu svjedoka na glavnoj raspravi saslušaju Munira Subašić, predsjednica udruženja „Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“, Bakira Hasečić, predsjednica udruženja „Žena – žrtva rata“ i Hasan Nuhanović Osnovni sud je pravilno odbio kao suvišan. Naime, navedeni svjedoci, prema tužiočevom mišljenju, lično ne poznaju tužioca, sa njima nisu imali nikakav susret prije, u toku i nakon građanskog rata u BiH. Predloženi svjedoci nisu direktni učesnici događaja o kojima govore, njihovim saslušanjem ne bi se došlo do bilo kakvih korisnih informacija u ovoj parnici. Tužilac je također naveo da je apelantov odgovorni novinar K. K. na glavnom ročištu potvrdio da nije kontaktirao, niti je imao namjeru da kontaktira nadležne organe ili relevantna lica radi provjere istinitosti svojih činjeničnih navoda. Navedeno ukazuje da apelant, u smislu koji proizlazi iz prakse Evropskog suda, nije postupio bona fide u nastojanju da javnosti pruži tačne i pouzdane informacije. V.Relevantni propisi
26. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;
v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
Član 4. stav 1.
1. Ovaj zakon se primenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.
Član 5. st. 1, 2. i 3.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. Član 11. stav 1.
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 075406 18 Gž od 24. aprila 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 14. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 4. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
33. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda koji se odnose na apelantovo nezadovoljstvo stavom redovnih sudova da u konkretnom slučaju postoji apelantova odgovornost za klevetu, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati apelantove navode o navodnoj povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Pravo na slobodu izražavanja
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
35. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
36. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
37. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66. i 67).
38. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja Ustavni sud smatra da je odgovor na ovo pitanje potvrdan budući da je osporenim presudama obavezan da tužiocu naknadi štetu zbog tekstova koje je objavio, što predstavlja miješanje u pravo zajamčeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije.
39. Ustavni sud, također, nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZOO i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužioca.
40. S obzirom na to da je, dakle, uplitanje u apelantovu slobodu izražavanja bilo zakonito i slijedilo je legitiman cilj, Ustavni sud , u smislu naprijed navedenog treba ispitati da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, odnosno da li su redovni sudovi u osporenim presudama, u smislu stavova Evropskog suda (op. cit. presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, stav 74), uspostavili pravičnu ravnotežu između apelantovog prava na slobodu izražavanja i tužiočevog interesa za zaštitu njegovog ugleda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja (vidi Evropski sud Axel Springer AG protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, st. 89–95). Prvi kriterij se odnosi na doprinos informacije (saopćenja, članka) debati od općeg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od općeg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterij se tiče uloge i funkcije lica o kojem je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojoj je riječ. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. U skladu s tim, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javna lica. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije, od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi je li novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) proveo vlastito nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenom činjeničnom osnovu u relevantnom periodu, da li se izvor putem kojeg je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te je li licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Ostali faktori koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
41. Primjenjujući konkretne kriterije na predmetni slučaj, Ustavni sud zapaža da se navodi iz spornih članaka ne mogu dovesti u vezu s tužiocem kao privatnim licem i njegovim privatnim životom, već se isključivo odnose na njega kao javnu ličnost jer je u vrijeme objavljivanja spornih članaka bio kandidat u postupku izbora za viceguvernera Centralne banke BiH, te profesor na fakultetima u Bijeljini i Banjoj Luci. Dakle, tužilac je javna ličnost, koji je u vezi s tim dužan da podnese veći stepen tolerancije u odnosu na kritičke komentare. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelant je u spornim člancima, objavljenim u listu „Dnevni avaz“, prenio informacije u namjeri da na kritički način doprinese javnoj debati o tužiocu kao kandidatu u postupku izbora na javnu funkciju na nivou BiH, konkretno za viceguvernera Centralne banke BiH. Stoga je cilj spornih tekstova bio doprinijeti raspravi od općeg interesa na način da javnost izvijesti o tužiočevom ponašanju za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, kao javne ličnosti i kandidata za poziciju viceguvernera Centralne banke BiH. U vezi s tim Ustavni sud nema nimalo dileme da postoji javni interes da šira javnost dobije informacije koje se odnose na ratnu prošlost lica koje je kandidat za tako značajnu i utjecajnu javnu funkciju kao što je viceguverner Centralne banke BiH. Za razliku od redovnih sudova, Ustavni sud ne smatra da vrijeme kada su objavljeni sporni tekstovi ukazuje da je njihov cilj bio da naruše tužiočev ugled. Prema mišljenju Ustavnog suda, upravo je vrijeme kada je trajala procedura za izbor viceguvernera bilo relevantno vrijeme kada je najšira javnost trebala biti obaviještena o tužiočevoj ulozi za vrijeme rata u BiH. Dakle, članci u kojima su prenesena sporna izražavanja imali su svoj povod da informiraju javnost o tužiočevoj ulozi za vrijeme rata u BiH.
42. U pogledu sadržaja navoda iznesenih u spornim tekstovima Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Osnovnog suda, koja je potvrđena osporenom presudom Okružnog suda, proizlazi da je apelant, putem svog internet izdanja dnevnih novina „Dnevni avaz“ 23. februara 2016. godine objavio članak pod nazivom „Kandidat za viceguvernera CB Stanić je najodgovorniji za formiranje logora Sušica“, u kojem se prenosi saopćenje udruženja „Pokret majke enklava Srebrenica i Žepa“, da je 24. februara 2016. godine objavio članak slične sadržine pod nazivom „Mladićevog svjedoka žele na čelu Centralne banke BiH“ u kojem je ponovio navode iz saopćenja udruženja „Pokret majke enklava Srebrenica i Žepa“, te još naveo da je „Hasan Nuhanović podnio krivičnu prijavu protiv (tužioca) za spaljivanje njegove majke koje je izvršeno upravo pod njegovom komandom“, dok je 2. marta 2016. godine objavio članak pod nazivom „Stanić poručio Mladiću: treba očistiti Srebrenicu“. U vezi s navedenim redovni sudovi su zaključili da su sporni članci objavljeni s ciljem diskreditacije tužioca na visoku javnu funkciju na nivou BiH, zbog čega ta saopćenja nisu objavljena u dobroj namjeri, bez provjere pouzdanosti odnosno istinitosti navedenih tvrdnji (da je tužilac učestvovao u formiranju logora Sušica, da je učestvovao u ubijanju, mučenju, silovanju i etničkom čišćenju Bošnjaka Podrinja, te da je izvršeno spaljivanje majke Hasana Nuhanovića pod tužiočevom komandom, kao i niz drugih neistinitih sadržaja), pri čemu su ocijenili da prenesene informacije imaju elemente klevete iz člana 5. Zakona o zaštiti od klevete, iz koje proizlazi osnov apelantove odgovornosti.
43. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da mediji imaju ključnu ulogu u demokratskom društvu, ali je, isto tako, bitno istaći da mediji prilikom informiranja javnosti o temama od javnog interesa ne smiju prekoračiti određene granice, posebno kada su u pitanju ugled i prava drugih. Zaštita koju novinarima pruža član 10. Evropske konvencije podliježe uvjetu da djeluju u dobroj vjeri kako bi pružili tačne i pouzdane informacije u skladu s načelima odgovornog novinarstva (vidi Evropski sud, Bédat protiv Švicarske, [GC], broj 56925/08, stav 72, 29. mart 2016. godine). Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“ kada su objavljivali kritičke izjave. Dakle, čak i kad su u pitanju neistinite informacije moguća je odbrana medija ako su postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, dakle bona fide. Ustavni sud podsjeća da novinarska sloboda obuhvaća i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije (broj 2) od 1. jula 1997. godine).
44. Analizirajući obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi sporne članke okarakterizirali kao iznošenje činjenica koje apelant nije dokazao kao istinite niti ih je provjerio na bilo koji način, zbog čega njihovo pronošenje ima karakter klevete, pri čemu su istakli da su inkriminacije koje se u navedenim saopćenjima stavljaju na teret tužiocu morali procesuirati nadležni pravosudni organi, a što su apelantovi novinari bili dužni i mogli provjeriti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka naveli da iz sadržaja predmetnih saopćenja evidentno proizlazi da u njima nisu iznijeti vrijednosni sudovi koji se ne mogu dokazivati, nego su u njima iznesene tvrdnje (činjenice) o navodnim tužiočevim kriminalnim aktivnostima, koje se mogu kvalificirati kao krivično djelo ratnog zločina koje za sobom povlači i krivičnu odgovornost i sankciju, pa se, za razliku od vrijednosnih sudova, mogu provjeriti i dokazati. Iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da se sadržaj prenesenog izražavanja nije mogao dokazivati u parničnom postupku (u vezi s odbijanjem zahtjeva da se kao svjedoci saslušaju lica čije je izražavanje apelant prenio) jer se takve činjenice mogu dokazati isključivo u krivičnom postupku. Iz navedenog, prema shvaćanju Ustavnog suda, proizlazi da redovni sudovi smatraju da je apelant (kao novinska kuća) sporno izražavanje trebao ignorirati, odnosno ne prenositi ga, jer nije bilo podataka da je tužilac krivično gonjen zbog svoje uloge za vrijeme rata u BiH.
45. U vezi s navedenim Ustavni sud zapaža da je nesporno da je odredbom člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete propisano da postoji odgovornost za klevetu i kada se radi o pronošenju izražavanja nečeg neistinitog, te da su mediji, u suštini, dužni provjeriti informacije do kojih su došli. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u presudi Axel Springer protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Axel Springer protiv Njemačke (br. 2), 48311/10, presuda od 10. jula 2014. godine, st. 68. i 69), naglasio kako je uloga medija u saopćavanju informacija i ideja koje su od interesa za javnost, i to u skladu sa svojim obavezama i odgovornošću koju imaju. Sloboda izražavanja je na političkoj sceni izuzetno važna, a upravo mediji imaju ključnu ulogu u obavještavanju javnosti o političkim zbivanjima. Kažnjavanje novinara koji je objavio izjavu određenog lica može ozbiljno ugroziti doprinos koji mediji imaju u raspravama od javnog interesa. Evropski sud je mišljenja kako novinari ne mogu svaki put provjeravati osnovanost izjave koju je jedan političar dao o drugom političaru ako je takva izjava dio javne rasprave političke prirode.
46. Dovodeći sporne članke u vezu s kriterijima navedenim u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud ponovo naglašava da je prenošenje spornog izražavanja bilo od javnog interesa jer je tužiočevo ponašanje za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, kao javne ličnosti i kandidata za poziciju viceguvernera Centralne banke BiH, od izuzetne važnosti za javno mnijenje. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant sporne članke zasnovao na saopćenjima udruženja „Pokret majke enklava Srebrenica i Žepa“ i Instituta za istraživanje genocida Kanada, te izjavama sagovornika, koji su preživjeli svjedoci genocida, koje se odnose na tužiočevu djelatnosti za vrijeme rata i u tom smislu iznosili svoje stavove o tužiocu i njegovom učešću u ratu, koje izražavanje su, osim apelanta, prenijeli i mnogi drugi mediji u Federaciji BiH. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je apelant prenio izjave predstavnika udruženja žrtava rata i svjedoka koji su prisutni u medijskom prostoru, čije izjave su iz domena čime se oni bave, te da sadržaj spornih članaka govori o navodnim ratnim zločinima. Iz obrazloženja osporenih presuda također proizlazi da je u tekstu objavljenom u „Dnevnom avazu“ objavljen tužiočev demanti kao reakcija na sporne članke u kojem je naveo da su sve informacije netačne. Stoga, imajući u vidu da je sporno izražavanje bilo od javnog interesa, da su ga prenosili i ostali mediji u Federaciji BiH, Ustavni sud je mišljenja da apelant kao novinska izdavačka kuća navedeno izražavanje nije mogao ignorirati ili zanemariti jer tada ne bi radio svoj posao koji zahtijeva informiranje javnosti o značajnim temama. S druge strane, Ustavni sud ne vidi nijedan razlog da je apelant unaprijed trebao posumnjati u istinitost spornog izražavanja jer se radi o izjavama nesporno javnih osoba koje su preživjele rat i bile na području na kojem su se odigrala dešavanja o kojima su govorili u svojim izjavama. Neki od njih su nesporno doživjeli lične tragedije (Nuhanović) i govorili o tome, a čije izražavanje je apelant također prenio.
47. Ustavni sud podsjeća da je apelant u članku od 23. februara 2016. godine prenio saopćenje udruženja „Pokret majke enklave Srebrenica i Žepa“, dok je u članku od 24. februara 2016. godine ponovio sadržaj navedenog saopćenja, te naveo da je „Hasan Nuhanović podnio krivičnu prijavu protiv (tužioca) za spaljivanje njegove majke koje je izvršeno upravo pod njegovom komandom“. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je na tužiočev prijedlog saslušan i svjedok K. K., novinar u „Dnevnom avazu“, koji je potvrdio da je kontaktirao Hasana Nuhanovića koji mu je potvrdio da je podnio prijavu Tužilaštvu BiH protiv tužioca, a čije izjave su u objavljenim tekstovima vjerodostojno prenesene. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant 2. marta 2016. godine objavio članak pod naslovom „Stanić poručio Mladiću: treba očistiti Srebrenicu“. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je novinar K. K. u svom iskazu kao svjedok naveo da je u beogradskom časopisu „Vreme“, koji je prenio dijelove ratnih bilješki generala Ratka Mladića, konstatirano kako je tužilac Mladiću saopćio da Srebrenicu treba što prije očistiti. U vezi s navedenim Ustavni sud uočava da su ranija pisanja medija (beogradski časopis „Vreme“) o tužiočevom učešću u ratu bila osnov za takvo pisanje. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant, nakon brojnih reakcija raznih udruženja i svjedoka iz ratnog perioda, odlučio da prikupi više informacija o tužiočevoj djelatnosti za vrijeme rata, te da je izvršio istraživanje u arhivima beogradskog časopisa „Vreme“, koji je prenio dijelove ratnih bilješki generala Ratka Mladića. Dakle, u konkretnom slučaju nema dokaza, niti nagovještaja da je apelant pronio sadržaj spornih članaka s ciljem da tužioca oblati, niti su takvi dokazi izvođeni u tom pravcu, niti je to tužilac dokazao. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da određeni dijelovi iz spornog izražavanja nisu dovedeni u pitanje. Na primjer da je tužilac bio načelnik Kriznog štaba u Vlasenici tokom 1992. godine (jer je tužilac tvrdio da je od 1993. živio i radio na Palama), kao i da su se u Vlasenici vršili ratni zločini za vrijeme 1992. godine, odnosno dok je tužilac bio načelnik Kriznog štaba. S druge strane, Ustavni sud posebno naglašava da se u konkretnom slučaju Osnovni sud uopće nije bavio apelantovim tvrdnjama kojima je ukazivao da se ono što udruženja, organi vlasti ili nevladine organizacije, institucije i druga po zakonu registrirana tijela saopćavaju medijima na konferencijama za štampu ili putem saopćenja smatra vjerodostojnim i provjerenim, te je uloga medija da to prenose i objavljuju, uz mogućnost objavljivanja i suprotnih stavova ili informacije od strane suprotstavljenih grupacija ili drugih organa, a da je Okružni sud konstatirao da apelant nije dokazao niti jednu činjenicu koju je objavio, odnosno da je to jedino bilo moguće dokazati u krivičnom postupku. U vezi s tim Ustavni sud napominje da objavljivanje novinskog članka i informacija u njemu nije isto što i optužnica podnijeta od nadležnog tužioca, kao i da novinar nije organ krivičnog gonjenja. Stoga je apsolutno neodrživa tvrdnja iz obrazloženja osporenih odluka da se prenošenje ovakvih informacija može dokazivati samo u krivičnom postupku. Upravo nadležni tužilac može, prema ovlaštenjima iz Zakona o krivičnom postupku, pokrenuti istragu nakon navoda iznijetih u medijima. Pri tome, Ustavni sud napominje da je apelant samo prenio izražavanje drugih, te da predmet ispitivanja ovog obrazloženja nije hipotetička situacija kako bi redovni sudovi trebali da presude da je tužilac tužio lica koja su izjavila ono što je apelant prenio.
48. Ustavni sud ponovno naglašava da mediji imaju zadatak da prenose informacije i ideje koje su od javnog interesa, a javnost ima pravo da dobije te informacije. Da nije tako, mediji ne bi mogli izvršavati svoju vitalnu ulogu „čuvara javnog interesa”. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da bi kažnjavanje novinara zbog prenošenja izjava drugih lica ozbiljno ugrozilo doprinos medija debati od javnog interesa i ne bi bilo opravdano, osim ako za to postoje naročito važni razlozi (vidi Evropski sud, Jersild protiv Danske, presuda od 23. septembra 1984. godine, aplikacija broj 15890/89, tačka 35). Takav stav je potvrđen i u kasnijoj praksi, a naglašeno je i to da općenit zahtjev za novinare da se sistematski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji može uvrijediti ili izazvati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije pomirljiv s ulogom medija da daju informacije o tekućim događajima, mišljenjima i idejama (vidi Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, aplikacija broj 50123/06, tačka 37. s daljnjim referencama).
49. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu postojali naročito važni razlozi da se apelant kazni s obzirom na to da nije dokazano da je sporne informacije prenio s ciljem da diskreditira tužiočev ugled. U tom smislu Ustavni sud podsjeća da mediji ne djeluju uvijek u dobroj vjeri kada izvještavaju o kritičarima vlade (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 4141/16 od 19. decembra 2018. godine i AP 1854/17 od 24. aprila 2019. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u navedenim odlukama, nakon razmatranja apelacionih prigovora u svjetlu iznesenih kriterija, a posebno imajući u vidu naslove i sadržaj spornih tekstova u kojima su tuženi tokom postupka naveli da su vjerno prenijeli izražavanje Vladimira Latinovića („zaštićenog svjedoka“), koji je svoje „iskaze“ dao na konferenciji za medije, zaključio da su tuženi (Nezavisne novine i Glas Srpske) učestvovali u kampanji blaćenja protiv lokalnog ogranka organizacije Transparency International. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju nije radilo o blaćenju tužioca, te da se apelantu nije moglo staviti na teret da nije provjerio, koliko je to njemu bilo moguće, pouzdanost i istinitost tvrdnji koje je iznosio u spornim člancima, budući da su se sporne tvrdnje zasnivale na saopćenjima udruženja, te izjavi sagovornika koji je prenio svoju ličnu tragediju (Nuhanović), kao i da je tužiocu omogućeno da odgovori na iznesene navode. Prema ocjeni Ustavnog suda, apelant je prilikom objavljivanja spornih članaka postupao profesionalno, te u skladu s novinarskom etikom obavio dužnost informiranja javnosti o pitanju od javnog interesa, te se za njegovo postupanje, suprotno tvrdnjama redovnih sudova, ne može reći da nije bilo u dobroj vjeri (bona fide), kao i da su uloženi razumni napori radi provjeravanja vjerodostojnosti informacija koje su objavljene. Pored svega navedenog, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za saslušanje svjedoka Munire Subašić, predsjednice udruženja „Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe“, Bakire Hasečić, predsjednice udruženja „Žena – žrtva rata“, i Hasana Nuhanovića, čija je majka stradala kao žrtva ratnog zločina, koje je apelant predložio na okolnost objavljenih informacija, ocijenivši da se istinitost navedenih informacija i saopćenja utvrđuje u krivičnom postupku. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je u konkretnom slučaju novinar, koji je autor spornih članaka o tužiocu, mogao samo da dokaže da li su navedeni svjedoci izjavili ono što je objavljeno u spornim člancima ili nisu. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da bi obavezivanjem novinara da određene tvrdnje o nezakonitim radnjama dokazuju samo pravomoćnim sudskim presudama pretjerano ograničilo njihovo pravo na slobodu izražavanja koje, kako je već navedeno, ima ključnu ulogu u demokratskom društvu. Također, Ustavni sud ponovo ukazuje da u konkretnom slučaju nisu tuženi navedeni svjedoci (Munira Subašić, Bakira Hasečić i Hasan Nuhanović), niti navedena udruženja, niti se mogu dovesti u vezu s ovim apelacionim navodima, zbog čega Ustavni sud neće cijeniti da li su oni odgovorni za klevetu, što bi moglo biti predmet ispitivanja u drugom postupku, ali ne i u predmetnom.
50. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja obavezivanjem apelanta na naknadu nematerijalne štete nisu postigli pravičan balans između dva konkurentska prava, odnosno tužiočevog prava na ugled i apelantovog prava na slobodu izražavanja. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, sve navedeno ukazuje da osporene presude nisu proporcionalne zakonitom cilju kojem se teži i da obavezivanje apelanta na isplatu naknade nematerijalne štete u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije.
51. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
52. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i prigovore u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja obavezivanjem apelanta na isplatu nematerijalne štete nisu postigli pravičan balans između apelantovog prava na slobodu izražavanja i tužiočevog prava na zaštitu njegovog ugleda, odnosno kada reakcija redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja nije bila proporcionalna zakonitom cilju kojem se teži, odnosno nije bila neophodna u demokratskom društvu.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević