Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3874/19 (R. P.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3874/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-3874/19, rješavajući apelaciju Radmila Pavlovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmila Pavlovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 069743 19 Gž od 17. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmilo Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 10. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Mal 069743 19 Gž od 17. aprila 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 I 069743 18 Mal od 21. decembra 2018. godine, obavezan je apelant da tužiocu Komunalno preduzeće „Progres" a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tužilac), na ime duga plati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da se tužilac bavi zbrinjavanjem otpada kao komunalne djelatnosti od posebnog javnog interesa, pa se na predmetni postupak imaju primijeniti i odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima, a u kom postupku tužilac potražuje određeni iznos na ime duga za odvoz i deponovanje otpada. Nadalje je ukazao, da jedinica lokalne samouprave obezbjeđuje organizovano obavljanje komunalnih djelatnosti, a svojom odlukom detaljnije propisuje, između ostalog, uslove i način obavljanja komunalnih djelatnosti i jedinice obračuna za svaku vrstu komunalne usluge i način naplate komunalnih usluga (član 6. Zakona o komunalnim djelatnostima). Zatim je ukazao da je Odlukom od 23. jula 2015. godine utvrđen cjenovnik o visini mjesečne naknade za usluge odvoza smeća i krupnog otpada.

4. Osnovni sud je istakao da su tužilac i apelant povodom odvoza otpada bili u određenom obligaciono-pravnom odnosu, te da je odvoz otpada vršen od strane tužioca i korišten od strane apelanta. Naime, odredba člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), određuje da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i da su odgovorni za njeno ispunjenje, koja obaveza se može ugasiti saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona, što se u predmetnom postupku nije dogodilo jer se obaveza apelanta prema tužiocu nije ugasila niti na jedan od navedenih načina. Zatim je istakao da na osnovu odredbe člana 16. stav 2. Zakona o komunalnim djelatnostima, korisnik plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu na osnovu računa koje ispostavlja davalac komunalne usluge i koji ima snagu vjerodostojne isprave, shodno čemu je tužilac apelantu ispostavljao račune za izvršenu uslugu odvoza otpada, a za koje račune apelant nije sporio da ih je primao i da ih nije plaćao u spornom periodu. Osnovni sud je istakao da je imajući u vidu navedeno odlučio kao u izreci presude.

5. Presudom Okružnog suda broj 85 0 Mal 069743 19 Gž od 17. aprila 2019. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

6. U obrazloženju presude, Okružni sud je ukazao da u postupku pred prvostepenim sudom parnične stranke nisu predočile dokaz o zaključenom ugovoru o odvozu komunalnog otpada. Nadalje je ukazao da je pred prvostepenim sudom utvrđeno gdje apelant stanuje, te da je apelant evidentiran kod tužioca od 1. juna 2007. godine, a da je u 2011., 2012. i 2014. godini vršio uplate i na taj način priznao i postojanje i osnovanost duga. Naime, u smislu odredbe člana 24. Zakona o komunalnim djelatnostima apelant je dužan plaćati odvoz komunalnog otpada, bez obzira da li je vlasnik ili korisnik stambenog prostora, što je regulisano i odredbama člana 5. stav 2. i 3. Odluke o prikupljanju i odvoženju komunalnog otpada. Zatim je naveo, da je prvostepeni sud ukazao da je apelant u smislu odredbe člana 16. stav 2. Zakona o komunalnim djelatnostima dužan plećati utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu na osnovu računa koje ispostavlja davalac usluge (koje je apelant u spornom periodu primao, a nije ih plaćao), bez obzira na nepostojanje međusobno zaključenog ugovora o pružanju usluga između tužioca i apelanta, obzirom da su u obligacionom odnosu povodom komunalne usluge prikupljanja i odvoženja komunalnog otpada koju je pružio tužilac, a apelant nije dokazao suprotno, odnosno nije dokazao da mu tužilac nije pružio te usluge, niti da ih nije koristio.

7. Okružni sud je istakao da se apelantovim žalbenim prigovorima ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude u osporenom dijelu. Naime, apelant je u svojoj žalbi istakao da je dokazao da nema imovine, te da nema zaključen ugovor sa tužiocem. Međutim, tokom postupka je priznao da stanuje na adresi iz tužbe, pa je samim tim obveznik plaćanja odvoza komunalnog otpada, bez obzira što nije zaključio ugovor o pružanju usluga, jer ga to ne oslobađa plaćanja navedene obaveze.

8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Apelant je istakao, između ostalog, da u konkretnom slučaju tužilac nije predočio sudu ugovor o pružanju komunalne usluge zaključen u skladu sa članom 16. Zakona o komunalnim djelatnostima, niti je dostavio dokaz da je apelanta ikada pozivao da zaključi ugovor. Naime, tužilac se držao pasivno pa samim tim nema pravni osnov za potraživanje bilo kakvog duga. Apelant smatra da je obaveza davaoca usluge da iste pruža korisniku od opšteg ekonomskog interesa, ali na osnovu zaključenog ugovora u pismenoj formi, što je propisano i odredbama člana 46. stav 2. u vezi sa stavom 1. i člana 47. stav 3. u vezi sa stavom 1. Zakona o zaštiti potrošača (te je u vezi s tim ukazao da je takav stav zauzet u Presudi Osnovnog suda broj 85 0 Mal 078996 19 Kom od 18. jula 2019. godine). Takođe je istakao da nepristrasno suđenje podrazumijeva pravilnu primjenu zakona, kako Zakona o parničnom postupku, tako i odredaba materijalnog prava u identičnim pravnim stvarima (kao što su postupci radi naplate potraživanja po osnovu izvršenih komunalnih usluga), jer je osporenom odlukom apelant doveden u nepovoljniji položaj od tuženih, kao korisnika usluga, u drugim predmetima pred Osnovnim sudom.

Relevantni propisi

10. Zakon o komunalnim djelatnostima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/11 i 100/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o komunalnim djelatnostima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 124/11), a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 16. st. 1. i 2.

(1) Pružanje i korišćenje komunalnih usluga vrši se na osnovu ugovora zaključenog između davaoca komunalne usluge i korisnika.

(2) Korisnik plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu na osnovu računa koji ispostavlja davalac komunalne usluge i koji ima snagu vjerodostojne isprave.

Član 24.

Obaveznici naknade iz člana 23. ovog zakona su vlasnici stambenog, poslovnog ili drugog prostora, nosioci stanarskog prava, zakupci stambenog, poslovnog ili drugog prostora, odnosno fizička i pravna lica koja su korisnici objekata i uređaja zajedničke komunalne potrošnje.

11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.

(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona..

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na koja se pozvao u apelaciji zbog proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud, odnosno Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-438/20 od 22. aprila 2020. godine i AP-3942/19 od 13. novembra 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Vezano za apelantove navode, kojima ukazuje na različitu praksu redovnih sudova u sličnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji (u vezi s čim je dostavio Presudu Osnovnog suda broj 85 0 Mal 078996 19 Kom od 18. jula 2019. godine), Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-1076/09 od 26. januara 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1076/09 od 26. januara 2012. godine dostupna na www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, ukazao na stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje i da je to načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37). Imajući u vidu navedenu praksu, te da je u konkretnom slučaju konačna odluka bila presuda Okružnog suda, koja je predmet osporavanja, a da se apelant poziva na različitu praksu ukazujući na presudu Osnovnog suda, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama istog suda, odnosno apelant se poziva na odluku suda koji je niže instance. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3874/19 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio