Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-33/21 (M. B.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-33/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-33/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mato Barukčić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mato Barukčić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 045886 18 Gž od 23. avgusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 045886 17 P od 24. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mato Barukčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Dubice, kojeg zastupa Živan Blagojević advokat iz Šamca, podnio je 30. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 045776 18 Rev od 22. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 045886 18 Gž od 23. avgusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 045886 17 P od 24. maja 2018. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-5985/18 od 19. decembra 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 25 0 P 045776 18 Rev od 22. septembra 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda broj 25 0 P 045886 17 P od 24. maja 2018. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i obavezan je tuženi („Osiguranje Garant“ d.o.o. Brčko) da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 2.585,00 KM (za pretrpljeni strah, fizičke bolove i umanjenje opšte životne aktivnosti iznos od 585,00 KM, te za nematerijalnu štetu zbog naruženosti iznos od 2.000,00 KM) sa zakonskim zateznim kamatama za period pobliže označen izrekom prvostepene presude, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta za isplatu preostalog novčanog iznosa na ime naknade nematerijalne štete (preko dosuđenog, u iznosu od 2.915,00 KM), kao i zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete po osnovu troškova putovanja u iznosu od 550,00 KM i troškova za uništeno odijelo u iznosu od 50,00 KM. Obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 31,64 KM dok su sa viškom zahtjeva za naknadu troškova preko utvrđenog iznosa apelant i tuženi odbijeni.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da se 7. avgusta 2016. godine dogodila saobraćajna nezgoda na regionalnom putu Odžak-Šamac u mjestu Novo Selo u kojoj je apelant kao saputnik na zadnjem desnom sjedištu zadobio teške tjelesne povrede, te da je predmetnim vozilom upravljao D.N. (koji je oglašen krivim da je tom prilikom počinio krivično djelo Teška krivična djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja), kao i da je to vozilo u trenutku predmetne nezgode bilo osigurano kod tuženog. Općinski sud je naveo da s obzirom na navedeno, kao i na zaključak tog suda da nije osnovan prigovor tuženog o postojanju doprinosa apelanta šteti, taj sud smatra da postoji pravni osnov predmetnog tužbenog zahtjeva, te da je tuženi kao osiguravatelj vozila kojim je upravljao štetnik u obavezi da apelantu nadoknadi cjelokupnu štetu nastalu kao posljedica predmetnog štetnog događaja, shodno odredbama člana 940. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da u slučaju osiguranja od odgovornosti osiguravatelj odgovara na štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahtijeva naknadu.
5. Općinski sud je dalje naveo da među stankama nije sporno da je tuženi apelantu, po osnovu odštetnog zahtjeva od 11. avgusta 2017. godine, po predmetnom štetnom događaju isplatio nematerijalnu štetu za pretrpljeni strah, fizičke bolove i umanjenje opšte životne aktivnosti u iznosu od 13.100,00 KM, te materijalnu štetu za troškove liječenja u iznosu od 555,74 KM i troškove za tuđu njegu i pomoć u iznosu od 1.000,00 KM, što ukupno čini iznos od 14.655,74 KM. Općinski sud je u vezi s tim dalje naveo da, kako je u predmetnom postupku utvrdio da mu za pretrpljeni strah, fizičke bolove i umanjenje opšte životne aktivnosti pripada pravična novčana naknada u iznosu od 13.685,00 KM, to mu je valjalo dosuditi razliku u iznosu od 585,00 KM (budući da mu je u vansudskom postupku isplaćeno 13.100,00 KM), te za nematerijalnu štetu zbog naruženosti iznos od 2.000,00 KM (po kojem osnovu apelantu nije isplaćena šteta u vansudskom postupku).
6. Općinski sud je dalje naveo, u odnosu na odluku o troškovima postupka, da je ista zasnovana na odredbama čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je naveo da je, prema konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, apelant po svim vidovima štete tražio ukupan iznos od 6.100,00 KM, te da mu je dosuđen iznos od 2.585,00 KM, što znači da je u postupku postigao uspjeh od 42,37%, dok je uspjeh tuženog, dakle, 57,63%. Općinski sud je naveo da, kako ukupni troškovi postupka za apelanta iznose 3.570,55 KM, a ukupni troškovi tuženog iznose 2.680,00 KM, to apelantu, s obzirom na postignuti uspjeh u predmetnom postupku, pripada iznos od 1.512,84 KM, a tuženom 1.544,48 KM. Općinski sud je naveo da, kada se navedeni troškovi prebiju, ostaje razlika u iznosu od 31,64 KM koju je apelant dužan da nadoknadi tuženom.
7. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 24. maja 2018. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 25 0 P 045886 18 Gž od 23. avgusta 2018. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
8. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je, po ocjeni tog suda, donošenjem osporavane odluke, prvostepeni sud kod djelomičnog usvajanja tužbenog zahtjeva apelanta na ime naknade nematerijalne štete u cijelosti pravilno primijenio odredbe člana 940. ZOO (kojim je propisana odgovornost u slučaju osiguranja za štetu nastalu trećim licima) kao i odredbe člana 200. navedenog zakona (kojima je propisano određivanje pravične naknade za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove, te zbog umanjenja životne aktivnosti i naruženosti). Kantonalni sud je takođe naveo da je odluka o troškovima predmetnog postupka pravilno donesena, te da su neosnovani žalbeni navodi parničnih stranaka kojima su pogrešno tumačene relevantne odredbe ZPP.
Apelacioni navodi
9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant takođe osporava i odluku o troškovima postupka ukazujući pri tome na praksu sudova u BiH koja je „usvojena na panelu iz Građanske oblasti 30. januara 2014. godine“, prema kojoj praksi „u slučaju kada je tuženi osporavao osnov tužbenog zahtjeva u cijelosti, zbog čega su nastali troškovi parničnog postupka, tužiocu se mogu priznati troškovi parničnog postupka u cijelosti, nezavisno o visini zahtijevanog, a dosuđenog iznosa“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Općinski sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i ZOO, u osporenoj odluci (koja odluka je potvrđena odlukom Kantonalnog suda) dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević