Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-95/21 (Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Matično preduzeće a.d. Trebinje-Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-95/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-95/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Matično preduzeće a.d. Trebinje - Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Matično preduzeće a.d. Trebinje-Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 025097 20 Rev od 4. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Matično preduzeće a.d. Trebinje- Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 11. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovi sud) broj 59 0 Ps 025097 20 Rev od 4. novembra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se raskine ugovor od 17. novembra 2009. godine i aneks tog ugovora od 17. decembra 2010. godine i da se obaveže tuženi (Preduzeće za inžinjering, promet i usluge „RUDING PRINC’S SON“ d.o.o. Nevesinje) da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je tuženi izabran za najpovoljnijeg ponuđača i da je apelant sa istim ugovorio da će za ugovorenu cijenu tuženi izvršiti inoviranje investiciono tehničke dokumentacije tako što će izraditi četiri vrste tehničke dokumentacije, od kojih jedino posljednja (glavni rudarski projekat Ugljevik Istok) podliježe obavezi revizije, shodno relevantnim odredbama Zakona o rudarstvu koji je tada bio na snazi. Vrhovni sud je dalje naveo da odredbe osporenog ugovora nemaju klauzulu o raskidu, niti iz ugovora proizlazi da je izvršenje u roku bitan sastojak ugovora, te da u konkretnom slučaju nije od značaja karakter roka iz člana 3. predmetnog ugovora (180 kalendarskih dana), jer su ugovarači aneksom ugovora od 17. decembra 2010. godine izmijenili taj član ugovora, te rok za završetak posla za glavni projekat odredili 10. mart 2011. godine, tako da je ugovor bio na snazi u vrijeme kada je tuženi u izvršenju obaveza iz ugovora predao apelantu urađeni posao (22. jula 2010. godine). Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant, kako to proizlazi iz predmetnog spisa, od Instituta za rudarstvo Prijedor 6. septembra 2010. godine zatražio reviziju glavnog projekta, te da je taj institut u svom izvještaju od 21. oktobra 2020. godine stavio primjedbe na izrađeni projekat i nije dao revizionu klauzulu, pa su se ugovarači saglasili da tuženi u naknadnom roku (kako je to naprijed navedeno, do 10. marta 2011. godine) otkloni nedostatke glavnog projekta. Dalje, da je tuženi predao prerađeni glavni projekat apelantu 4. marta 2011. godine, dakle u okviru naknadno određenog roka, ali Institut za rudarstvo Prijedor u izvještaju od 1. aprila 2011. godine nije dao revizionu klauzulu ni na tako ispravljeni glavni projekat. Vrhovni sud je naveo da, dakle, proizlazi da izvršeni posao izrade glavnog projekta nije imao potrebni kvalitet, odnosno da je urađen sa nedostatkom, o kojoj činjenici je apelant obavijestio tuženog 6. aprila 2011. godine, ali nije nakon toga tuženom ostavljao naknadni rok za otklanjanje nedostataka, već je 13. jula 2011. godine obavijestio tuženog da raskida ugovor zbog neispunjenja u roku i zbog nedostataka urađenog glavnog projekta, te je 9. novembra 2012. godine podnio tužbu za raskid ugovora i vraćanje onoga što je isplatio tuženom po ugovoru. Vrhovni sud je naveo da je, dakle, pravilno drugostepeni sud našao da je apelant, shodno odredbama člana 616. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) izgubio pravo na ostvarivanje sudske zaštite zbog nedostataka izvršenog posla protekom godine dana od učinjenog obavještenja, te da je neosnovano apelant tvrdio da je trebalo primijeniti odredbe čl. 619. i 620. ZOO (jer njihova primjena podrazumijeva da je naručilac prethodno ostavio posleniku primjeren rok za otklanjanje nedostataka i da ti nedostaci nisu otklonjeni, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj). Vrhovni sud je takođe naveo da je odredbama člana 616. stav (2) ZOO propisano da i po isteku roka iz člana 616. stav (1) ZOO, naručilac može, ako je o nedostacima posla blagovremeno obavijestio poslenika, protiv poslenikovog zahtjeva za isplatu istaći svoje pravo na sniženje naknade i na naknadu štete, te da je u konkretnom slučaju apelant iskoristio svoje pravo na sniženje naknade jer iznos od 30% od ugovorene cijene tuženom nije platio, tako da je naknada po tom osnovu već snižena prema ugovoru, a naplatio je i iznos od 5 % od ugovorene sume iz bankarske garancije u čemu se iscrpljuje šteta koju je u ovom poslu pretrpio, slijedom čega je pravilno odbijen njegov tužbeni zahtjev.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant ističe da tuženi zapravo nije izvršio svoju ugovornu obavezu, te da je sud, bez obzira što je osporavani ugovor okarakterisao kao „ugovor o djelu“ morao na jasan i nedvosmislen način utvrditi da li je tuženi izvršio svoju ugovornu obavezu (ili nije), te nakon toga utvrditi pravne posljedice neispunjenja ugovorenih obaveza.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na pravni status apelanta, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević