Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2667/19 (ZAVAROVALNICA SAVA d.d. Maribor)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2667/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-2667/19, rješavajući apelaciju ZAVAROVALNICA SAVA d.d. Maribor , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ZAVAROVALNICA SAVA d.d. Maribor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 105798 16 Rev od 21.
marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ZAVAROVALNICA SAVA d.d. Maribor (u daljnjem tekstu: apelant), iz Republike Slovenije, kojeg zastupa advokatsko društvo Petrušić & Co d.o.o. iz Zenice, podnio je 25. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 105798 16 Rev od 21. marta 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 105798 14 P od 26. februara 2016. godine, u stavu I izreke, obavezan je tuženi N. P. ( u daljnjem tekstu: tuženi) da Zavarovalnica Tilia d.d. Republika Slovenija (u daljnjem tekstu: prednik apelanta) isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom i naknaditi mu troškove postupka u određenom iznosu. Presudom je dalje, u stavu II izreke, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev prednika apelanta za isplatu određenog iznosa sa kamatom po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
3. Općinski sud je naveo da je u ovom postupku riječ je o zahtjevu prednika apelanta kojim od tuženog potražuje određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, a koji se odnosi na regresni dug. Dalje ja naveo da je uvidom u zapisnik o uviđaju koji je sačinjen od strane istražnog sudije Osnovnog suda u Nikšiću utvrđeno da se 11. novembra 2010.godine na magistralnom putu Nikšić - Vilusi u mjestu Podbožur, Republika Crna Gora, dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo više vozila i u kojoj je jedno lice izgubilo život, a više njih povrijeđeno. Zatim da su u saobraćajnoj nezgodi učestvovali teretno motorno vozio, vučno vozilo marke "Iveko", slovenačkih registarskih oznaka sa poluprikolicom (osigurana kod S Tilia osiguranja), vlasništvo preduzeća "Transport Groki" d.o.o. Celje, kojim je upravljao vozač D. P. iz Zenice (u daljnjem tekstu: prednik tuženog), teretno motorno vozilo "Mercedes" hrvatskih registarskih oznaka (osigurano kod Croatia osiguranja) vlasništvo prevoznika Marka Tešije Klis - Donja Rupačina, Republika Hrvatska, kojim je upravljao vozač V. B. iz Hrvatske – Solin i vozilo „Ford fiesta" kojim je upravljao vozač D. M. iz Nikšića. Dalje je utvrđeno da je u momentu kontakata teretnih vozila, prednik tuženog ispao iz kabine vozila na kolovoz gdje je njegovo beživotno tijelo i zatečeno prilikom uviđaja, te da je kod prednika tuženog u vrijeme umiranja postojalo stanje alkoholisanosti - pijano stanje. Dalje je utvrđeno da je uzrok nastanka saobraćajne nezgode u tome što je prednik tuženog sa skupom teretnih vozila i vučnim vozilom sa poluprikolicom u kretanju prešao na lijevu kolovoznu traku, gdje je ostvario kontakt prednjim čeonim dijelom vozačke kućice - kabine sa prednjim lijevim čeonim dijelom poluprikolice, vučnog vozila marke Mercedes. Osnovni sud je naveo da je od strane prednika apelanta izdata Međunarodna karta za osiguranje motornih vozila za vučno vozilo marke "Iveko" slovenačkih registarskih oznaka na ime Alfa extra d.o.o. Kozina. Dalje je utvrđeno da je Croatia osiguranje d.d. zbog štete na vozilu marke "Mercedes" na osnovu kasko police osiguraniku Marku Tešiji, a povodom nezgode za koju je odgovorno vozilo prednika apelanta kao osiguranika marke "Iveko", vlasništvo Alfa extra d.o.o. Kozina isplatila određene iznose. Zatim da je između prednika apelanta i Croatia osiguranja 6. decembra 2012. godine zaključena nagodba u vezi sa saobraćajnom nezgodom kojom se prednik apelanta obavezao da Croatia osiguranju isplati određeni iznos, što je i izvršeno. Općinski sud je utvrdio da je tuženi jedini naslijedio umrlog D. P. i to nekretnine i novčana sredstva kod Banke Koper d.d. sve bliže opisno u rješenju o nasljeđivanju od 26. juna 2013. godine, te da je apelant pozvao tuženog za ispunjenje regresne obaveze uz opomenu za izvršenje obaveze iz regresa.
4. Općinski sud je ukazao da je za rješavanje predmetnog spora u primjeni odredba člana 3. stav (1) tačka 4. Opštih uslova osiguranja od automobilske odgovornosti (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi) kojom je propisano da osiguranik i suosigurana lica gube svoja prava iz osiguranja ako je vozač upravljao vozilom pod dejstvom alkohola, te da će se vozač smatrati pod dejstvom alkohola u slučaju ako zbog konzumiranja alkoholnih pića u krvi ima više od 10,855 milimala alkohola ili ako se utvrdi, bez obzira na količinu alkohola u krvi, da pokazuje znakove alkoholiziranosti. Dalje je ukazao da je stavom 3. ovog člana propisano da osiguravajući zavod ima pravo od osiguranika i odgovornih lica koji su izgubili svoja prava iz osiguranja iz stava (1) ovog člana tražiti povrat isplaćenih iznosa zajedno s kamatama i troškovima, ali najviše do iznosa određenog Zakonom o obaveznom osiguranju u saobraćaju. Zatim je naveo da kako je prednik apelanta u toku postupka dokazao ispunjenje svoje obaveze na naknadu štete oštećenom prijevozničkom obrtu vl. Marko Tešija koju obavezu je izmirilo osiguravajuće društvo Croatia osiguranje, a kojem je prednik apelanta isplatio određeni iznos. Dalje je naveo da kako su ispunjene propisane pretpostavke u Opštim uslovima, jer u toku postupka je utvrđeno da je prednik tuženog upravljao vozilom u trenutku nastanka saobraćajnog udesa, a u krvi je imao više od 10,855 milimala alkohola, osiguravajućem društvu daje mogućnost da traži naknadu isplaćene odštete jer je isti izgubio prava iz osiguranja. Stoga je Općinski sud je naveo da je osnovan zahtjev prednika apelanta za regres u odnosu na prednika tuženog kao odgovornog lica koji je u trenutku saobraćajne nezgode upravljao vozilom pod uticajem alkohola iznad pripisanog, jer alkoholiziranost istog je razlog koji vodi gubitku prava iz osiguranja, a to dalje daje pravo predniku apelantu da od odgovornog lica koje je izgubilo pravo iz osiguranja zahtjeva povrat isplaćenih iznosa sa kamatama i troškovima. Dalje je istakao da je tuženi proglašen zakonskim nasljednikom zaostavštine prednika tuženog, te ukazao na sadržaj člana 143. stav 1. Zakona o nasljeđivanju i naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja i navedenih zakonskih odredbi jasno proizilazi da tuženi, kao zakonski nasljednik prednika tuženog odgovara za dug ostavioca koji se odnosi na regresno potraživanje prednika apelanta, pa je shodno tome tuženi obveznik materijalno pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do parnice, a samim tim i pasivno legitimisan u predmetnom sporu. Također je ukazao da nasljednici odgovaraju za sve dugove ostavioca srazmjerno vrijednosti svog nasljednog dijela, te da tuženi navodi da potraživanje apelanta prelazi naslijeđenu imovinu. Općinski sud je istakao da je teret dokaza da je vrijednost imovine koji je naslijedio manja od visine potraživanja koja u ovom postupku traži apelant bio na tuženom, te da tuženi u tom pravcu nije predlagao, a niti provodio određene dokaze odnosno tuženi nije dokazao svoju tvrdnju, a što je bio dužan dokazati shodno članu 7. i 123. ZPP-a.
5. Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 105798 16 Gž od 14. jula 2016. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena, te je odbijen zahtjev prednika apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
6. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje radi isplate regresnog duga tuženog prema predniku apelantu s obzirom da je prednik apelanta tokom postupka dokazao odgovornost pravnog prednika tuženog za nastanak štetnog događaja i gubitak prava prednika tuženog iz osiguranja činjenicom da je u momentu nastanka štetnog događaja bio u teškom stanju alkoholiziranosti, te da je prednik apelant ispunio obavezu naknade štete oštećenim licima i vozilima u okviru predmetnog štetnog događaja. Dalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio i o visini regresnog duga tuženog prema predniku apelantu, te da u cijelosti prihvata razloge koje je naveo prvostepeni sud.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 105798 16 Rev od 21. marta 2019. godine usvojena je revizija tuženog, nižestepene presude su preinačene tako što je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev prednika apelanta, postavljen kao u stavu I izreke prvostepene presude. Presudom je dalje prednik apelanta obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu bliže označenom u izreci presude.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su nižestepene presude rezultat povrede odredaba iz člana 209. stav 1. u vezi s čl. 7. stav 1., te čl. 123. stav 1. i 126. ZPP (teret dokazivanja), te pogrešne primjene materijalnog prava iz člana 143. stav 1. Zakona o nasljeđivanju. Dalje je ukazao da u predmetima naknade štete, regresne naknade štete i sl. da bi zahtjevu bilo udovoljeno tužitelj je taj koji treba da dokaže kako osnov prava na naknadu štete tako i njenu tačnu visinu. S tim u vezi je ukazao da je prednik apelanta po pitanju osnova zahtjeva za naknadu štete predlagao i izvodio dokaze, odnosno da je dokazao da postoji pravni osnov zahtjeva, ali da na okolnost tačne visine štete, koju mu tuženi treba naknaditi, nije predlagao dokaze tokom postupka, a bio je dužan. Zatim je naveo da imajući u vidu kako glasi odredba člana 143. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, u konkretnim okolnostima, predniku apelanta a priori ne pripada onaj novčani iznos koji je on isplatio oštećenim i koji on traži od tuženog (kakav stav su zauzeli nižestepeni sudovi) nego onaj iznos koji odgovara visini vrijednosti naslijeđene imovine prednika tuženog. Vrhovni sud je naveo da taj iznos može biti jednak visini duga prednika (ukoliko je vrijednost naslijeđene imovine jednaka ili veća od visine duga prednika), a može biti i manji ukoliko je vrijednosti naslijeđene imovina manja od duga prednika, a što znači da se visina vrijednosti naslijeđene imovine u svakom konkretnom slučaju mora dokazivati. Vrhovni sud je istakao da proizilazi da je prednik apelanta taj koji je imao obavezu da pred sudom dokaže tačnu visinu vrijednosti imovine koju je tuženi naslijedio od čega direktno ovisi i visina eventualne dosude, pa su nižestepeni sudovi pogrešno postupili kada su zaključili da je to bila obaveza tuženog.
9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo odnosno relevantne odredbe ZOO-a i Zakona o nasljeđivanju, te odredbe ZPP-a. Apelant smatra da su pravilni zaključci Općinskog i Kantonalnog suda da teret dokazivanja da je vrijednost imovine koju je naslijedio tuženi manja od visine potraživanja u cijelosti na tuženom, a ne na tužitelju , te da tuženi u tom pravcu nije predlagao niti je provodio dokaze. Dalje navodi da Vrhovni sud samoinicijativno rješava predmetni spor, prekoračivši zahtjeve stranaka istaknute tokom prvostepenog postupka, unatoč činjenici da tuženi u okviru prvostepenog postupka nije sporio niti jedan predloženi dokaz od strane prednika apelanta, te da nikada nije isticao pred prvostepenim i drugostepenim sudom činjenice koje prvi put ističe u reviziji. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava iz člana 7. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao.
10. Apelant je u apelaciji naveo da je došlo do statusnih promjena, te da se u osporenim odlukama kao učesnik u postupku pojavljuje prednik apelanta, koji je brisan iz sudskog registra, te je upisano prekogranično spajanje i pripajanje na osnovu kojeg se apelantu kao društvu pripaja prednik apelanta kao jedno od preuzetih društava, te je apelant dostavio dokaz za tu tvrdnju (rješenje Okružnog suda u Ljubljani Republika Slovenija, Srg 2016/4616, matični broj 50634200000).
Relevantni propisi
11. Zakon o nasljeđivanju (»Službeni list SRBiH«, br. 7/80 i 15/80 - ispravka), koji u relevantnom dijelu glasi:
Obim odgovornosti nasljednika Član 143. stav (1) Nasljednik odgovora za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti nasljeđene imovine.
12. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123. stav (1) (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i procesnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević