Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3106/19 (M.Ć.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Povreda
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Djelotvoran pravni lijek
- Pristup sudu
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Revizija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3106/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3106/19, rješavajući apelaciju M. Ć., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. veljače 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. Ć.
Utvrđuje se povreda prava na učinkovit pravni lijek iz članka
13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 U 002794 16 Uvp od 24. travnja 2019. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prisoja podnio je 26. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 U 002794 16 Uvp od 24. travnja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 U 002794 15 U od 2. veljače 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2014/15 od 15. rujna 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1564/16 koju je apelant podnio 2. travnja 2016. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 10 0 U 002794 15 U od 2. veljače 2016. godine, jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu o kojem u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena odluka.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 20. listopada 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. studenog 2020. godine III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Dopunskim rješenjem Sekretarijata za privredu i finansije Skupštine opštine Duvno broj 04/2-1029/1-66 od 19. studenog 1966. godine određeno je da će se u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Duvnu izvršiti upis društvenog vlasništva i brisanje prava vlasništva ranijih vlasnika na zemljištu (pobliže označenom u izreci dopunskog rješenja) a koje je rješenjem bivšeg Narodnog odbora Sreza Duvanjskog eksproprirano u korist društvenog vlasništva za potrebe voćnog rasadnika u Duvnu. Određeno je da je predmetno rješenje izvršno.
7. Rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) broj 05-31-2-1265/2014 od 19. studenog 2014. godine odbačen je kao nedopušten apelantov priziv izjavljen protiv dopunskog rješenja Sekretarijata za privredu i finansije Skupštine opštine Duvno od 19. studenog 1966. godine.
8. U obrazloženju navedenog rješenja tužena je, između ostaloga, navela da je parcela za koju je zainteresiran apelant, označena kao k.č. broj 222 (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), u zemljišnoj knjizi upisana kao društveno vlasništvo upravo na temelju pobijanog dopunskog rješenja. Nadalje, tužena je navela da nije našla argumente za apelantovo stajalište da pobijano rješenje nije postalo pravomoćno i da se nakon gotovo pedeset godina njegova zakonitost može ispitivati kroz postupak po prizivu. Tužena je istaknula da je pobijano dopunsko rješenje postalo pravomoćno bez obzira na to što nema pouzdanih dokaza o dostavi rješenja svim strankama u postupku i što priloženi primjerak navedenog rješenja nije snabdjeven klauzulom koja bi to potvrdila, jer u suprotnom, ne bi bilo provedeno u zemljišnoj knjizi. S tim u svezi, tužena je navela da protiv rješenja koje je u upravnom postupku postalo pravomoćno i izvršno (provođenjem u zemljišnoj knjizi) priziv nije dopušten, pa je, budući da to nije učinilo prvostupanjsko tijelo, kao nadležno drugostupanjsko tijelo, sukladno odredbama članka 236. stavak 1. Zakona o upravnom postupku, podneseni priziv morala odbaciti kao nedopušten.
9. U upravnom sporu koji je apelant kao tužitelj pokrenuo protiv rješenja tužene od 19. studenog 2014. godine Kantonalni sud je donio Presudu broj 10 0 U 002794 15 U od 2. veljače 2016. godine kojom je predmetnu tužbu odbio.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog upravnog spisa proizlazi da je Komisija za eksproprijaciju Narodnog odbora Sreza Duvanjskog donijela Rješenje broj 1535/54 od 21. srpnja 1954. godine, a na temelju rješenja Vlade NRBiH od 28. listopada 1952. godine o potpunoj eksproprijaciji nekretnina (pobliže opisanih u obrazloženju presude) koje su bile u vlasništvu I. Ć., Mar. Ć., J. Ć. (apelantov pravni prednik), Mat. Ć. i Mat. Ć. u korist općenarodne imovine a za potrebe Narodnog odbora Sreza u Duvnu u svrhu podizanja voćnog rasadnika u Duvnu. Nadalje, navedeno je da iz izreke navedenog rješenja slijedi da su J. Ć. i Mat. Ć. na ime naknade za eksproprirano zemljište dane druge nekretnine (pobliže opisane u obrazloženju presude), te da je konstatirano da će Zemljišnoknjižni ured Sreskog suda u Duvnu provesti navedeno rješenje u zemljišnim knjigama. Također, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog upravnog spisa proizlazi da su navedeno rješenje stranke primile 2. rujna 1954. godine. Nadalje, navedeno je da je nakon toga doneseno dopunsko rješenje od 19. studenog 1966. godine kojim je određeno da će se u zemljišnim knjigama, između ostalog, provesti i uknjižba predmetne parcele, zvane ,Ferovac, te da iz obrazloženja navedenog dopunskog rješenja proizlazi da se 1951. godine ušlo u posjed navedenih nekretnina, da su raniji vlasnici obeštećeni, ali da navedene parcele nisu u zemljišnim knjigama provedene u društveno vlasništvo. Kantonalni sud je istaknuo da, iako je rješenje na koje je apelant izjavio priziv nazvano „dopunsko rješenje“, ono to u stvarnosti nije, jer iz izreke rješenja od 1954. godine jasno i nedvojbeno proizlazi da će se rješenje dostaviti zemljišnoknjižnom uredu radi provedbe. S tim u svezi, navedeno je da sporno dopunsko rješenje od 1966. godine ne dopunjava osnovno rješenje, te da navedenim dopunskim rješenjem nije mijenjano, niti se takvim rješenjem može mijenjati pravomoćno raspravljena stvar. U konačnici, Kantonalni sud je naveo da je apelant nasljednik iza J. Ć. (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik), ali da je tužena pravilno postupila kada je apelantov priziv odbacila kao nedopušten, jer apelant nije stranka u postupku, a apelantov pravni prednik na osnovno rješenje, pa i na dopunsko rješenje nije ulagao priziv, te jer se po proteku roka od 50 godina ne može ulagati priziv, kao i jer su protekli i rokovi za obnovu postupka.
11. Protiv navedene presude Kantonalnog suda od 2. veljače 2016. godine apelant je podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za izvanredno preispitivanje), koji je odbačen Rješenjem Vrhovnog suda broj 10 0 U 002794 16 Uvp od 24. travnja 2019. godine.
12. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je, između ostaloga, naveo da Zakon o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu poduzimati radnje u upravnim sporovima (konkretno za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje), te da se u predmetnoj pravnoj stvari, u smislu odredbe članka 55. ZUS-a, sukladno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je ukazao na to da je odredbom članka 301b. st. 1. i 2. ZPP propisano da stranka može podnijeti reviziju posredstvom opunomoćenika koji je odvjetnik, a iznimno od stavka 1. navedenog članka, da stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno da za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba koja je, prema odredbama tog ili kojeg drugog zakona, ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije odvjetnik, ako ima položen pravosudni ispit.
13. Vrhovni sud je dalje naveo da je dopisom od 9. listopada 2018. godine pozvao apelanta da dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu u roku od 10 dana od dana prijema dopisa, u smislu citiranih odredaba ZPP, sa napomenom da će se, u protivnom, podneseni zahtjev odbaciti kao izjavljen od neovlaštene osobe, sukladno odredbi članka 44. stavak 1. ZUS-a. Nadalje, navedeno je da je apelant podneskom od 18. listopada 2018. godine obavijestio Vrhovni sud da smatra da se taj sud pogrešno pozvao na odredbe članka 301b. st. 1. i 2. i članka 247. stavak 2. ZPP a u svezi sa člankom 55. ZUS-a, te da su se morale primijeniti odredbe članka 41. st. 1. i 2. ZUS-a, jer po tim odredbama, nije potrebno da stranka ima položen pravosudni ispit da bi podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje.
14. U konačnici, obzirom na to da apelant nije dostavio dokaz o položenom pravosudnom ispitu u navedenom roku, a niti do donošenja predmetne odluke, Vrhovni sud je naveo da je, sukladno odredbi članka 247. stavak 2. ZPP, kojom je propisano da je revizija nedozvoljena ako nije izjavljena posredstvom opunomoćenika iz članka 301b. (stavak 1) istog zakona, ili ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije (stavak 2), zahtjev za izvanredno preispitivanje, sukladnom primjenom članka 44. stavak 1. ZUS-a, odbacio kao izjavljen od neovlaštene osobe. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant ističe da je Vrhovni sud osporenim rješenjem kojim je odbacio apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje povrijedio članak 41. stavak 1. ZUS-a, budući da navedenim člankom nije propisano da stranka mora imati položen pravosudni ispit. Također, apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio i odredbe članka 301b. st. 1. i 2. i članka 247. stavak 2. ZPP u svezi sa člankom 55. ZUS-a. Osim toga, apelant ističe da je Kantonalni sud donio presudu bez održane javne rasprave, a čime je prekršio članak 28. stavak 2. ZUS-a, kao i da u presudi nije naveo niti jedan zahtjev iz tužbe, te niti jedan apelantov dokaz, odnosno da niti o jednom nije odlučivao. S tim u svezi, apelant je opširno ukazao i na navodne propuste Kantonalnog suda prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja. Apelant, također, smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalne i procesne zakone, te da je presuda Kantonalnog suda arbitrarna, odnosno da nije utemeljena na zakonu, budući da nisu primijenjene odgovarajuće pravne norme.
b)Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da je osporeno rješenje donio na temelju stajališta koje je o navedenom pitanju zauzeto 2018. godine, a koje je 11. ožujka 2020. godine stavljeno izvan snage. V.Relevantni propisi
17. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) glasi:
2. Zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke Članak 41.
Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za izvanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.
Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.
Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari.
Zahtjev za izvanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
Članak 42. st. (1) i (2) Zahtjev za izvanredno preispitivanje predaje se na način određen u članku 19.
ovog Zakona kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev.
Zahtjev iz stakva 1. ovog članka može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.
Članak 44. stavak (1) Nedozvoljen ili nepravodoban zahtjev iz članka 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijela neovlaštena osoba, nadležni sud odbacit će rješenjem.
Članak 46.
Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz članka 41. ovog Zakona.
Presudom kojom zahtjev iz stavka 1. ovog članka uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.
Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stavka 3. članka 42. ovog Zakona, odnosno sucu pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudac pojedinac dužni su izvesti sve procesne radnje, raspraviti pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i donijeti odgovarajuću odluku.
5. Ostale odredbe postupka Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima sukladno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
18. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 237. stavak (1) (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stupnju u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
Članak 247. st. (1) i (2) (1) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostupanjski sud.
(2) Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz članka 301b. ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.
Članak 301b.
(1) Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je odvjetnik.
(2) Iznimno od stavka 1. ovog članka, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije odvjetnik, ako ima položen pravosudni ispit.
VI.Dopustivost
19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog broj 10 0 U 002794 16 Uvp od 24. travnja 2019. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 27. svibnja 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. srpnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant osporava rješenje Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
24. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je rješenjem Vrhovnog suda odbačen apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog toga što apelant nije dostavio dokaz o položenom pravosudnom ispitu, pa, sukladno tome, nije ovlašten za podnošenje takvog zahtjeva. Također, Ustavni sud zapaža da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja Vrhovnog suda Kantonalni sud u upravnom sporu odbio apelantovu tužbu izjavljenu protiv rješenja tužene kojim je odbačen kao nedopušten apelantov priziv izjavljen protiv spornog dopunskog rješenja. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Europskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje li je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje „je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza“. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju odlučivalo samo o procesnoj dopustivosti korištenog pravnog lijeka, tj. priziva. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o „apelantovim građanskim pravima i obvezama“ u smislu značenja prava na pravično suđenje iz čega bi slijedilo da je apelacija u odnosu na navodne povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je apelant osporio rješenje Vrhovnog suda suštinski ukazujući da je nepravilnom i nezakonitom primjenom prava tog suda odbačen zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog toga što apelant nije imao položen pravosudni ispit na koji način su mu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji. Sukladno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom – zahtjeva za izvanredno preispitivanje u upravnom sporu. Stoga, Ustavni sud će ispitati navode o povredi prava iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na učinkovit pravni lijek u svezi sa pravom na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.[…]
27. Članak 13. Europske konvencije glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na učinkovit pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to jesu li su povredu učinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.
28. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda kojim je odbačen apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje (koji je apelant osobno podnio protiv presude Kantonalnog suda) kao izjavljen od neovlaštene osobe. S tim u svezi, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud kao razloge za odbacivanje zahtjeva za izvanredno preispitivanje naveo da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu poduzimati radnje u upravnim sporovima, te da se u ovoj pravnoj stvari, u smislu članka 55. ZUS-a, sukladno primjenjuju odgovarajuće odredbe ZPP, odnosno da stranka može podnijeti reviziju samo posredstvom opunomoćenika koji je odvjetnik, ili iznimno sama ukoliko posjeduje položen pravosudni ispit, te da je, a priori, odbacio apelantov zahtjev. Dakle, u okviru predmetnog postupka se pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom - zahtjeva za izvanredno preispitivanje u upravnom sporu.
29. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o istom pravnom pitanju raspravljao u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 429/19 od 28. listopada 2020. godine, AP 284/19 od 15. srpnja 2020. godine, AP 6522/18 od 20. svibnja 2020. godine i AP 5055/18 od 15. siječnja 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je identične apelacione navode razmotrio sa aspekta povrede prava iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
30. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 5055/18 naveo sljedeće: „U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je u ZUS-u propisan zahtjev za izvanredno preispitivanje kao jedan od pravnih lijekova koji se može koristiti u upravnom sporu. U članku 41. ZUS-a eksplicitno je propisano da ovaj zahtjev može podnijeti 'stranka' protiv pravomoćne odluke donesene u upravnom sporu. Također, ZUS propisuje način na koji se zahtjev za izvanredno preispitivanje podnosi (članak 42), te postupak po zahtjevu za preispitivanje (čl. 43-46). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja zahtjeva ako ga je podnijela neovlaštena osoba (članak 44. stavak 1), ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je zahtjev dozvoljen. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti osporenu odluku, ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (članak 46).“ Zatim, Ustavni sud je ukazao: „Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da ZUS 'ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke' mogu izjaviti ovaj pravni lijek, pa se, na temelju članka 55. ZUS-a, pozvao na odredbe ZPP koje reguliraju pitanje tko je osoba ovlaštena za podnošenje revizije. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije posebno obrazložio ovakav stav. Najprije, nije obrazloženo zašto je, usprkos odredbama čl. 41-46. ZUS-a, sud zaključio da taj zakon ne sadrži odredbe o uvjetima za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje, pa se može zaključiti da je taj stav proizvoljan. Osim toga, u odnosu na sukladnu primjenu odredaba ZPP o zastupanju, u osporenom rješenju je, također, izostalo obrazloženje zbog čega sud smatra da je takva sukladna primjena opravdana ako se imaju u vidu navedene odredbe ZUS-a. […] Naime, ZUS u članku 55. jasno propisuje sukladnu primjenu 'odgovarajuće odredbe' ZPP samo ako ZUS 'ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima'. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo, člankom 41. je propisano da zahtjev za izvanredno preispitivanje može izjaviti 'stranka', dakle, svaka stranka bez ograničenja. Takvo je i rješenje u ZPP u odnosu na podnošenje revizije (članak 237. stavak 1), ali kasnijim izmjenama i dopunama ZPP precizirani su uvjeti koje 'stranke' koje izjavljuju reviziju moraju ispuniti da bi se smatrale osobom ovlaštenom za podnošenje revizije (čl. 247. stavak 2. i 301.b ZPP). Dakle, ograničenja parnične sposobnosti stranke za izjavljivanje revizije u parničnom postupku eksplicitno su propisana zakonom. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 382/17 ispitivao ograničenje prava na pristup sudu u svezi s tim tko može izjaviti reviziju, te da je zaključio da su uvjeti za izjavljivanje revizije propisani zakonom značajno izmijenjeni, što zahtijeva 'podizanje stupnja stručnosti zastupanja pred najvišom sudskom instancom u entitetima, odnosno efikasniji i stručniji rad prilikom korištenja revizije kao izvanrednog pravnog lijeka, što je bilo i nužno obzirom na dodatne zakonske izmjene u svezi sa dopuštenosti revizije'“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. svibnja 2017. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 39/17, toč. 32-33).
31. U tom smislu Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio sljedeće: „Međutim, za razliku od ZPP, ZUS nije pretrpio bilo kakve izmjene u svezi sa općim uvjetima za izjavljivanje zahtjeva za izvanredno preispitivanje (članak 4.) i, naročito, u njemu nisu propisana bilo kakva ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje ovog pravnog lijeka. Stoga, nije jasno zbog čega je Vrhovni sud smatrao da se u takvom slučaju može primijeniti analogija sa odredbama koje se tiču ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje revizije za koju su opći uvjeti drugačiji, odnosno stroži. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu članka 55. ZUS-a, budući da je pitanje parnične sposobnosti za izjavljivanje zahtjeva za izvanredno preispitivanje eksplicitno propisano u članku 41. stavak 1. ZUS-a, pa nema mjesta sukladnoj primjeni ZPP. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za izvanredno preispitivanje zbog toga što ne ispunjava uvjete koji moraju biti ispunjeni prema ZPP za izjavljivanje revizije, i to u situaciji kada ZUS eksplicitno daje pravo 'stranci' da izjavi taj pravni lijek, Vrhovni sud inače učinkovit pravni lijek učinio neučinkovitim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.“
32. Dovodeći navedena stajališta iz citirane Odluke broj AP 5055/18 od 15. siječnja 2020. godine u svezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi i u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, imajući u vidu stajališta izražena u Odluci broj AP 5055/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je ustanovio da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za izvanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju, budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome tko i kako može izjaviti zahtjev za izvanredno preispitivanje, Vrhovni sud inače učinkovit pravni lijek učinio neučinkovitim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom pravnom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
33. Obzirom na to da je utvrđeno kršenje prava na učinkovit pravni lijek u svezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebice ispitivati navode o kršenju ostalih prava na koja se apelant pozvao.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na učinkovit pravni lijek iz članka
13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud odbacio apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP kojim se ograničava pravo stranke da izjavi reviziju, budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome tko i kako može izjaviti zahtjev za izvanredno preispitivanje, pa je primjena članka 55. ZUS-a proizvoljna.
35. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević