Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2735/19 (Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Uknjižba
- Građanski postupak
- Šta se ne smatra imovinom
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Društveno vlasništvo
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2735/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2735/19, rješavajući apelaciju Franjevačkog samostana Kraljeva Sutjeska, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. veljače 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Franjevačkog samostana Kraljeva Sutjeska podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 109542 16 Rev od 23.
travnja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edina Jahić, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 4. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 109542 16 Rev od 23. travnja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te zakonskih zastupnika tuženih Federacije BiH, Općine Vareš, Zeničko-dobojskog kantona, te punomoćnika „BBM-Vareš“ (svi u daljnjem tekstu: tuženi ili FBiH, Općina Vareš, Zeničko-dobojski kanton i BBM Vareš) zatraženo je 24. rujna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u razdoblju od 30. rujna do 10. listopada 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 27. lipnja 2011. godine podnio tužbu protiv tuženih radi utvrđenja da je vlasnik 1/1 dviju nekretnina (k. č. 428/6 i 428/81 k. o. Vareš), koje u naravi čine šumu, ukupne površine 37.000 m (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant u ZK uredu Općinskog suda u Visokom na temelju presude na spornim nekretninama upiše kao vlasnik, te shodno tome predaju u posjed. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio i da se utvrdi djelomična ništavost ugovora o koncesiji, zajedno s aneksima tog ugovora, koji su međusobno zaključili Ministarstvo za privredu tuženog Zeničko-dobojskog kantona kao koncedent i tvrtka BBM Vareš kao koncesionar, i to u dijelu koji se odnosi na jednu od spornih nekretnina, te shodno tome brisanje zabilježbe ugovora u zemljišnim knjigama na spornoj nekretnini, uz naknadu troškova postupka.
6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj 43 0 Ps 109542 14 Ps od 3. travnja 2015. godine kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, uz obvezivanje apelanta na naknadu troškova postupka.
7. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da apelant tužbeni zahtjev temelji na činjenici da je do 1974. godine bio vlasnik spornih nekretnina, da su sporne nekretnine apelantu oduzete nezakonito, brisanjem vlasništva i upisom društvenog vlasništva u korist SO Vareš, te da je u svibnju 2002. godine zaključen ugovor o koncesiji, te aneksi tog ugovora, koji se dijelom odnose i na sporne nekretnine. Tijekom postupka je proveden veliki broj dokaza koji su pobrojani na str. 4. i 5. obrazloženja, uključujući vještačenje po vještaku geodetske struke, uvid u zk. izvadak s historijatom za sporne nekretnine, koje je prvostupanjski sud cijenio u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Iz nalaza i mišljenja vještaka, kojem je sud poklonio punu vjeru, proizašlo je da je parcela broj 428/6 k. o. Vareš površine 37.000 m bila upisana na ime apelanta od osnivanja gruntovnice 1894. godine, te da je rješenjem Odjeljenja za financije Narodnog odbora Općine Vareš od 25. studenog 1961. godine navedena parcela uknjižena kao društveno vlasništvo, te otpisana u drugi zk. uložak, a dopunskim rješenjem SO Vareš od 13. studenog 1973. godine uknjiženo je pravo vlasništva na navedenoj parceli u korist društvenog vlasništva 1/1 – organ upravljanja SO Vareš, te da je 2002. godine izvršeno cijepanje parcele k. č. 428/6 na dvije parcele (sporne nekretnine). Proizašlo je i to da je na jednoj od spornih nekretnina (k. č. 426/81) u C listu izvršena zabilježba postojanja ugovora o koncesiji iz 2002. godine, te aneksa tog ugovora iz 2003. godine u korist tvrtke BBM Vareš (pravo korištenja na razdoblje od 40 godina). Iz zk. izvatka je proizašlo da se sporne nekretnine vode kao društveno vlasništvo.
9. Ocjenom provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je provođenjem Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u BiH, Okružna agrarna komisija u Sarajevu 29. kolovoza 1947. godine donijela Odluku broj 326/46 kojom su apelantu, bez naknade, oduzete sve nekretnine, pa tako i k. č. 428/6, a Ministarstvo poljoprivrede, Odjeljenje za agrarnu reformu i kolonizaciju je 8. ožujka 1948. godine donijelo konačnu odluku o žalbi apelanta, kojom je osporena odluka preinačena tako što je odlučeno da se parcela broj k. č. 428/6 u naravi šuma Gaj, površine 37.000 m , ostavlja u vlasništvu apelanta. Potom je utvrđeno da je dopunskim rješenjem Uprave za imovinsko-pravne i geodetske poslove od 13. studenog 1973. godine dopunjena odluka od 8. ožujka 1948. godine tako što je određena uknjižba prava vlasništva u korist društvenog vlasništva na svim nekretninama izuzev na tri precizirane nekretnine. U obrazloženju dopunskog rješenja je navedeno da odlukom nije određen upis prava vlasništva na oduzetim nekretninama u korist društvenog vlasništva, te da je to bio razlog za donošenje dopunskog rješenja. Kako je u međuvremenu parcela k. č. 428/6 prešla u drugi zk. izvadak to je na temelju dopunskog rješenja društveno vlasništvo upisano i na k. č. 428/6.
10. Shodno utvrđenom činjeničnom stanju, Općinski sud je podsjetio da apelant tužbeni zahtjev temelji na činjenici da je rješenje organa uprave SO Vareš od 13. studenog 1973. godine nezakonito i ništavo jer je odluku od 8. ožujka 1948. godine donio drugostupanjski organ, a da je dopunsko rješenje donio općinski organ uprave kojim se dopunjava i mijenja pravomoćna odluka drugostupanjskog organa po službenoj dužnosti. Prema ocjeni prvostupanjskog suda, apelant traži da sud preispita odluke organa uprave donesene u upravnom postupku. U svezi s tim Općinski sud je naveo da se odluke upravnih organa ne mogu pobijati u parničnom postupku, već u upravnom sporu, jer je parnični sud vezan konačnim upravnim aktom upravne vlasti i ne može ga preispitivati. Općinski sud je još naglasio da se konačni upravni akt može pobijati nekim od izvanrednih pravnih lijekova propisanim pravilima upravnog postupka. Shodno tome, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđivanje prava vlasništva na spornim nekretninama i predaja u posjed.
11. U svezi s drugim dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelant traži da se utvrdi djelomična ništavost ugovora o koncesiji i aneksi tog ugovora, Općinski sud je, prije svega, podsjetio da su ugovor i anekse međusobno zaključili Ministarstvo za privredu Zeničko-dobojskog kantona kao koncedent i BBM Vareš kao koncesionar, a da je predmet koncesije pravo na istraživanje i eksploataciju mineralnih resursa krečnjaka i spilita, između ostalog i na k. č. 428/81, u naravi „šuma stijene“, površine 12.500 m , koja je nastala cijepanjem k. č. 428/6, površine 37.000 m .
12. Iz provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da su nekretnine koje su bile predmet ugovora o koncesiji, uključujući i dio sporne nekretnine, prema stanju upisa u zemljišnoj knjizi, državno vlasništvo. Dakle, kako je naglasio Općinski sud, u konkretnom slučaju predmet koncesije je zemljište u državnom vlasništvu, a postupak dodjele koncesije obavljen je u skladu sa Zakonom o koncesiji jer je tužena FBiH kao vlasnik zemljišta odobrila davanje zemljišta u državnom vlasništvu u koncesiju tvrtki BBM Vareš koja je na zakonit način uvedena u posjed. Osim toga, kako je naglasio Općinski sud, provedeni dokazi upućuju na zaključak da su nekretnine, koje su bile predmet koncesije i koje apelant tužbom traži da mu se predaju u posjed, prirodno bogatstvo (šuma). Kod utvrđenja da je dio sporne nekretnine državno vlasništvo i da predstavljaju prirodno bogatstvo, Općinski sud je zaključio da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva neutemeljen.
13. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 Ps 109542 15 Pž kojom je žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude).
14. Iz obrazloženja presude, između ostalog, proizlazi da apelant tijekom postupka, ali i u žalbi, tvrdi da je predočio i dokazao slijed nezakonitog brisanja apelanta kao vlasnika spornih nekretnina u zemljišnim knjigama, shodno čemu apelant smatra da je dokazao utemeljenost zahtjeva da se utvrdi da je vlasnik spornih nekretnina jer je dopunskim rješenjem od 13. studenog 1973. godine izvršen nezakoniti upis prava vlasništva u korist društvenog vlasništva na spornim nekretninama. Shodno tome, apelant u žalbi ističe da on ni u parničnom ni u upravnom postupku nije dužan ishoditi presudu ili rješenje kojim se utvrđuje ništavost odluka organa uprave, već je sud dužan u okviru odlučivanja o zakonitosti upisa cijeniti sve propise i odlučiti je li upis u zemljišnu knjigu zakonit ili ne.
15. Kantonalni sud je, imajući u vidu činjenične tvrdnje na kojima je apelant zasnovao tužbeni zahtjev (tužbenim zahtjevom se ne traži utvrđivanje nevaljanosti upisa u zemljišne knjige), utvrdio da iz sadržaja zahtjeva proizlazi da bi se u konkretnom slučaju radilo o brisovnoj tužbi jer je zahtjev usmjeren na utvrđenje nevaljanosti već izvršenog upisa i uspostavu ranijeg zk. stanja jer je apelant nesporno bio nositelj zemljišno-knjižnog prava i ovlašten je radi zašite svog prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa, te tražiti uspostavu ranijeg zk. stanja. U svezi s tim Kantonalni sud je naveo da je ova mogućnost predviđena i Zakonom o zemljišnim knjigama iz 1930. godine (paragraf 67.–78.), čije su se odredbe kao pravna pravila primjenjivale do donošenja sada važećeg Zakona o zemljišnim knjigama (članak 60. stavak 4. Zakona o zemljišnim knjigama). Prema ocjeni Kantonalnog suda, suprotno tvrdnjama iz žalbe, apelant nije dokazao slijed nezakonitog upisa prava vlasništva u korist društvenog vlasništva jer sve i kada bi se prihvatilo da je dopunsko rješenje od 13. studenog 1973. godine nezakonito, upis državnog vlasništva je izvršen rješenjem Odjeljenja za finansije NO Općine Vareš od 25. studenog 1961. godine (DN: 34/62) kada je sporna parcela uknjižena kao društveno vlasništvo, tako da rješenjem na koje se apelant poziva nije izvršeno brisanje vlasništva apelanta na spornim nekretninama, već je samo upisan organ upravljanja (SO Vareš). Kada bi se tužbi dalo svojstvo vlasničke tužbe (rei vindicatio), prema mišljenju Kantonalnog suda, iz odredbe članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) apelant tijekom postupka nije dokazao relevantne činjenice koje zakon pretpostavlja za ovu vrstu tužbe. Dakle, kako je naglasio Kantonalni sud, ovu tužbu podnosi vlasnik protiv posjednika. U situaciji postojanja upisa državnog vlasništva i konačnih upravnih akata iz kojih proizlazi slijed upisa prava vlasništva u korist društvenog/državnog vlasništva, u ovom postupku apelant je morao dokazati da sporne nekretnine nisu bile oduzete u postupku oduzimanja (eksproprijacije) na temelju Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, kao i da su zbog toga i dalje ostale vlasništvo apelanta. Te činjenice, a cijeneći i da je pravna pretpostavka da su šume u BiH u državnom, a ranije u društvenom vlasništvu, apelant tijekom postupka nije dokazao. Pri tome, kod činjenice da apelant nije u posjedu spornih nekretnina od njihovog oduzimanja, apelant je i na temelju odredbi članka 4. u svezi sa člankom 9. Zakona o agrarnoj reformi i to pravo izgubio. Kako je neutemeljen tužbeni zahtjev za utvrđivanje vlasništva i predaju u posjed spornih nekretnina koje su bile predmet ugovora o koncesiji i aneksa tog ugovora, neutemeljen je i zahtjev za utvrđivanje ništavosti tih akata.
16. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 43 0 Ps 109542 16 Rev od 23. travnja 2019. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je neutemeljen prigovor povrede odredbi parničnog postupku učinjenih pred drugostupanjskim sudom (da nižestupanjski sudovi nisu pravilno utvrdili sve činjenice, niti su ocijenili izvedene dokaze, da je drugostupanjski sud propustio sankcionirati pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda). Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostupanjski sud je, prihvaćajući u cijelosti ocjenu dokaza danu u prvostupanjskoj presudi, analizirao već utvrđene činjenice u prvostupanjskom postupku i potvrdio prvostupanjsku presudu, za što je dao prihvatljive razloge, pa nema osnove za prigovor povrede članka 209. ZPP u svezi sa člankom 8. ZPP pred drugostupanjskim sudom.
17. Potom je Vrhovni sud naveo da je, suprotno revizijskim prigovorima, drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora, a uvjerenje o neutemeljenosti apelantovih žalbenih prigovora drugostupanjski sud je opravdao valjanim razlozima koje je kao pravilne prihvatio i taj sud. Prema mišljenju Vrhovnog suda, suprotno tvrdnjama revizije, drugostupanjska presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, jasna je i razumljiva, logična i utemeljena na sadržaju isprava i zapisnika u spisu, tako da ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Vrhovni sud je potom naveo da nije opravdan ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava podsjetivši detaljno na činjenično utvrđenje nižestupanjskih sudova kojim je taj sud vezan (članak 240. stavak 2. ZPP). Prema mišljenju Vrhovnog suda, na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, i to članak 43. ZOVPO, odredbe Zakona o zemljišnim knjigama iz 1930. godine (paragraf 67.–78.), a u svezi sa člankom 60. stavak 4. Zakona o zemljišnim knjigama, članak 4. u svezi sa čl. 7. točka c) i 9. Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NRBiH, kada su odbili tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi za svoje odluke dali pravilne i jasne razloge (drugostupanjski sud na str. 2., 3., 4. i 5., a prvostupanjski sud na str. 4.–8.), koje u cijelosti prihvaća i taj sud.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovina i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U navodima apelacije se iscrpno pojašnjava postupak u okviru kojeg su na temelju Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji apelantu oduzete sporne nekretnine, te da je 1974. godine izvršeno nezakonito brisanje apelantovog vlasništva i upis društvenog vlasništva s pravom raspolaganja u korist Općine Vareš, uz poseban naglasak da je to učinjeno dopunskim rješenjem koje je 8. ožujka 1973. godine donio općinski organ uprave, koje je nezakonito i apsolutno ništavo i kao takvo ne proizvodi pravno dejstvo. U svezi s tim apelant se poziva na odredbe Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji ukazujući da je dopunsko rješenje donio, između ostalog, nenadležni organ. Potom, apelant, između ostalog, tvrdi da obrazloženje Vrhovnog suda ne predstavlja adekvatno obrazloženje u skladu s pravom na pravično suđenje. Prema apelantovim tvrdnjama, obrazloženje Vrhovnog suda ne sadrži odgovor koji materijalni propis je primijenjen, te ne pruža odgovor „kojim logičkim procesom prilikom ocjene dokaza je sud donio odluku kao u izreci“. Utvrđenje prvostupanjskog suda da dopunsko rješenje iz 1973. godine nije poništeno, niti stavljeno izvan snage, krši apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja. Čitanjem tužbenog zahtjeva i analizom njegove pravne osnove jasno je da apelant nije tražio da sud u ovom postupku preispita upravne akte, niti je tražio da sud utvrdi ništavost upravnih akata jer je apelant tražio da se utvrdi pravo vlasništva na spornim nekretninama. U činjeničnom opisu tužbe apelant je predočio sudu slijed nezakonitog brisanja apelanta kao vlasnika spornih nekretnina u zemljišnoj knjizi, ali to ne znači da je tražio utvrđivanje ništavosti tih akata uslijed kojih je uslijedilo brisanje apelantovog vlasništva. Apelant smatra da je sud u smislu odredbe članka 43. ZOVPO bio dužan zaštititi apelantovo pravo vlasništva tako što će poći od jednog od temeljnih instituta imovinskog prava da je upis prava u zemljišnoj knjizi oboriva pretpostavka. Potom je sud bio dužan ispitati je li upis prava vlasništva u skladu sa zakonom i ustavom. Ako je upis izvršen na temelju ništavog pravnog akta onda sud o tome ne mora odlučivati izrekom presude. Sud je jedina instanca koja je nadležna utvrditi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa i zaštititi pravo vlasništva, a takvo pravo shodno članku 43. ZOVPO ne zastarijeva. Sudovi su bili dužni zaštiti apelantovo pravo vlasništva usvajanjem tužbenog zahtjeva. Apelant tvrdi da su sudovi praktično odbili tužbeni zahtjev smatrajući da nisu nadležni odlučivati o upravnim aktima, a takvo postupanje predstavlja bitnu povredu postupka. Ni Vrhovni ni drugostupanjski sud nisu otklonili povredu postupka koju je počinio prvostupanjski sud. Sud u parničnom postupku jeste nadležan utvrditi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava u skladu sa člankom 54. ZPP. Za pravilnu odluku u ovom predmetu sud je morao primijeniti odredbu članka 6. stavak 1. ZOVPO, a suprotno zaključcima redovnih sudova, apelant je tijekom postupka dokazao utemeljenost tužbenog zahtjeva, te je dokazao da je dopunsko rješenje od 13. studenog 1973. godine ništavo i da ne proizvodi pravno dejstvo. Apelant ni u parničnom ni u upravnom postupku nije dužan ishoditi presudu ili rješenje kojim se utvrđuje ništavost odluka organa uprave, nego je sud, pozivanjem na apelantovo ustavno pravo na imovinu i odredbe čl. 3. i 6. ZOVPO, dužan u okviru odlučivanja o zakonitosti upisa nekog prava u zemljišnu knjigu cijeniti sve propise i meritorno odlučiti je li upis u zemljišnu knjigu zakonit ili ne, i to u obrazloženju svoje odluke. Prema apelantovoj ocjeni, redovni sudovi su na apelanta stavili pretjeran teret za ostvarivanje prava. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se u apelaciji pozvao, da se ukine osporena odluka Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovori na apelaciju
19. Vrhovni sud i Općinski sud se sve prigovore ocijenili neutemeljenim predloživši da se apelacija odbije jer u predmetnom postupku apelantu nisu prekršena ustavna prava ni prava iz Europske konvencije na koja se neutemeljeno pozvao u apelaciji.
20. Kantonalni sud je također naveo da ne stoje razlozi koje apelant u navodima apelacije ističe. Posebno je Kantonalni sud pojasnio da je sporna parcela uknjižena kao društveno vlasništvo i otpisana u z.l. ul. 468 k. o. Vareš 1961. godine i da je oduzeta u postupku tada nadležnih upravnih tijela – Ministarstva poljoprivrede, mjesnih narodnih odbora, mjesne, sreske i okružne agrarne komisije prema važećem Zakonu o agrarnoj reformi, a kojim je propisano da se eksproprijacijom oduzimaju od sadašnjih vlasnika i prelaze u ruke države zemljišni posjedi svih vrsta zadužbina, svjetovnih i vjerskih, pojedinih bogomolja, manastira, tekija, vjerskih ustanova i vakufa u zakonom propisanom postupku koji je pravomoćno okončan dopunskim rješenjem od 13. studenog 1973. godine. Kantonalni sud je naveo da je sporna nekretnina zakonito prešla u državno vlasništvo, nije ostala apelantovo vlasništvo, a apelant nije u posjedu od oduzimanja. Predmet koncesije je državno zemljište (šuma) i proces koncesije proveden je u skladu sa zakonom.
21. Zakonski zastupnik tužene FBiH se u odgovoru pozvao na Uredbu o Glavnom uredu Vlade FBiH (čl. 1. i 2.) koja propisuje da je Glavni ured Vlade FBiH samostalna stručna služba Vlade FBiH i da ima ovlaštenja pred Ustavnim sudom zastupati FBiH, pružati relevantne informacije i s njim surađivati, pri čemu se Federalno pravobraniteljstvo ne može smatrati sudionikom u postupku pred Ustavnim sudom, tako da se apelacija trebala dostaviti Glavnom uredu Vlade FBiH na odgovor. Opreza radi, navedeno je da se apelacija ne odnosi na postupanje FBiH, koja je tužena u postupku, već se odnosi na presudu Vrhovnog suda, pa i iz tog razloga Federalno pravobraniteljstvo ne može biti sudionik u postupku. Osim toga, FBiH nije donijela osporenu presudu koja se pobija apelacijom, te da je apelacija neutemeljena i nedokazana u odnosu na FBiH jer FBiH nije povrijedila apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, niti iz drugih propisa.
22. Kantonalno pravobraniteljstvo je sve prigovore ocijenilo neutemeljenim jer apelant zapravo ponavlja navode koje je isticao u tužbi, a o kojima su se redovni sudovi detaljno izjasnili.
23. BBM Vareš je posredstvom punomoćnika dostavio opširan odgovor na apelaciju ukazujući da je apelacija neutemeljena, s posebnim osvrtom na ugovor o koncesiji i u svezi s tim neutemeljenošću tužbenog zahtjeva.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.
Članak 7. stavak (1) (1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
2. Tužba za utvrđenje Članak 54.
(1)Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo ustanovi postojanje, odnosno nepostojanje kojeg prava ili pravnog odnosa, povredu prava osobnosti ili istinitost, odnosno neistinitost koje isprave.
(2)Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužitelj ima pravni interes da sud ustanovi postojanje, odnosno nepostojanje kojeg prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost koje isprave prije dospjeća zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
(3)Tužba za utvrđenje može se podnijeti radi utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja činjenice ako je to predviđeno posebnim zakonom ili drugim propisom.
(4)Tužba za utvrđenje povrede prava osobnosti može se podnijeti, bez obzira je li postavljen zahtjev za naknadu štete ili drugi zahtjev sukladno posebnom zakonu.
(5)Ako odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji koji pravni odnos koji je tijekom parnice postao sporan, tužitelj može pored postojećeg zahtjeva istaći i tužbeni zahtjev da sud ustanovi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.
(6)Isticanje zahtjeva prema odredbi stavka 5. ovoga članka neće se smatrati preinakom tužbe.
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opće odredbe Članak 123.
(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
25. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
VII - ZABILJEŽBA U SVEZI S TOČNOŠĆU I ISPRAVKOM UPISA U
ZEMLJIŠNOJ KNJIZI
Članak 60. stavak (4) Neispravan upis (4) Ispravka zemljišne knjige se vrši na temelju odobrenja upisane osobe ili sudske odluke.
26. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3.
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, samostalno i u zajednici s drugima. Nikome se ne može oduzeti vlasništvo osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Članak 6.
Pravo vlasništva može se ograničiti ili oduzeti samo u javnom interesu, sukladno s ustavom, na način i pod uvjetima određenim zakonom.
Vlasnik ima pravo na punu nadoknadu za ograničeno ili oduzeto pravo vlasništva.
Odredba stavka 2. ovog članka ne odnosi se na slučajeve određene zakonom, ako je do ograničenja ili oduzimanja prava vlasništva došlo usljed protupravnog ponašanja vlasnika.
II - STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA
1. Osnovi stjecanja prava vlasništva Članak 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na temelju pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
III - ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA
Članak 43.
Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovog članka, ne zastarjeva.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 109542 16 Rev od 23. travnja 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 30. svibnja 2019. godine, a apelacija je podnesena 4. srpnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
33. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
34. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđivanja prava vlasništva na spornim nekretninama, dakle radilo se o postupku građanskopravne naravi, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
35. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
36. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
37. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).
38. Apelant iznosi brojne prigovore osporavajući presude redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, primjene prava, ukazujući i na odsustvo relevantnog obrazloženja, te da je zbog svega navedenog na apelanta stavljen pretjeran teret. Apelant opširno ukazuje kako su redovni sudovi trebali postupati, šta su trebali utvrditi, koje materijalno pravo su trebali primijeniti, koje i kako dokaze cijeniti, te konačno da su trebali udovoljiti tužbenom zahtjevu.
39. U kontekstu iznesenih prigovora Ustavni sud ponovo ukazuje da zadaća Ustavnog suda nije supstituirati redovne sudove u segmentu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza, te u tom pravcu upućuje na stajališta iznesena u prethodnim točkama ove odluke. Uz to, apelacijski prigovori se odnose i na apelantove tvrdnje da je od strane redovnih sudova izostalo relevantno obrazloženje, posebice od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda koji nisu uočili propuste prvostupanjskog suda. U svezi s tim Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da u odluci bude naveden detaljan odgovor na svaki argument koji su stranke navele, štoviše ono dopušta višim sudovima da jednostavno prihvate razloge koje su naveli niži sudovi bez njihovog ponavljanja (vidi Europski sud, Hirvisaari protiv Finske broj 49684/99, presuda od 27. rujna 2001. godine, stavak 32.). Žalbeni sud može popraviti nedostatak obrazloženja koji je počinio niži sud. I, obratno, vrlo kratko obrazlaganje razloga odbijanja žalbe, u kojem se u potpunosti upućuje na argumente koje je iznio prvostupanjski sud, ne predstavlja pravo na obrazloženu odluku (vidi Europski sud, Gorou protiv Grčke (N.2) broj 12686/03, presuda od 20. ožujka 2009. godine, st. 38.–42.). Dakle, odluke redovnih sudova trebale bi sadržavati razloge koji su dostatni da se mogu smatrati odgovorom na najbitnije elemente argumenata stranaka, neovisno o tome je li riječ o činjeničnim ili pravnim – materijalno-pravnim ili procesnim argumentima. Kako članak 6. Europske konvencije ne dopušta podnošenje zahtjeva zbog utvrđivanja činjenica i pravnog (ne)znanja sudaca da su donijeli pogrešnu odluku, pitanje obrazloženja odluke prije je kvantitativne nego kvalitativne naravi: ako su navedeni barem neki razlozi kao obrazloženje, odluka o kojoj je riječ u načelu će biti smatrana kompatibilnom sa člankom 6. Europske konvencije (vidi Europski sud, García Ruiz protiv Španjolske [VV] broj 30544/96, st. 26.–30., ECHR 1999-I).
40. Primjenjujući navedene standarde na konkretan slučaj, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne može izvesti zaključak da su apelacijski prigovori utemeljeni. Prije svega, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u bitnom rasvijetlili relevantne okolnosti konkretnog slučaja utvrđujući da apelant ponuđenim dokazima nije dokazao pravnu osnovu za utvrđivanje vlasništva (člankom 23. ZOVPO propisane su osnove za stjecanje vlasništva), niti je pružio dokaze za povrat u posjed spornih nekretnina (članak 43. stavak 2. propisuje da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog). Tijekom postupka redovni sudovi su imali u vidu da apelant sporne nekretnine ne drži u posjedu od momenta oduzimanja i da se one i danas vode kao društveno/državno vlasništvo. Tijekom postupka redovni sudovi su proveli veliki broj dokaza, uključujući vještačenje po vještaku geodetske struke (vidi točku 8. ove Odluke), iz kojeg je jasno proizašlo stanje upisa na spornim nekretninama (u naravi šuma), posebice da je 1961. godine (DN: 4/62) na spornoj nekretnini upisano društveno vlasništvo, a da je nakon toga dopunskim rješenjem 13. studenog 1973. godine na toj nekretnini upisano pravo raspolaganje u korist SO Vareš. Ustavni sud zapaža da je posebno utvrđeno da tim dopunskim rješenjem (za koje apelant tvrdi da je ništavo), suprotno apelantovim tvrdnjama, nije izvršeno brisanje apelantovog vlasništva na spornoj nekretnini, već samo upis prava raspolaganja (upis društvenog vlasništva na spornoj nekretnini izvršen je 1961. godine na temelju Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji). U takvim okolnostima Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u obrazloženju da apelant nije dokazao ni slijed nezakonitog upisa prava na spornim nekretninama u korist društvenog vlasništva. Osim toga, Ustavni sud nema nadležnost ratione temporis ispitivati navode u svezi s postupkom oduzimanja imovine koji je proveden prije stupanja Ustava Bosne i Hercegovine na pravnu snagu 14. prosinca 1995. godine (vidi Europski sud, Jasiūniené protiv Litvanije, presuda od 6. ožujka 2003. godine, aplikacija broj 41510/98, stavak 38.).
41. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, ispitali sva sporna pitanja, uključujući i zemljišno-knjižno stanje na spornim nekretninama od osnivanja zemljišnih knjiga do dana odlučenja, ispitavši tužbu iz više aspekata (kao brisovnu, odnosno vlasničku tužbu), a osporene odluke, suprotno apelantovim tvrdnjama, obrazložili jasnim i argumentiranim razlozima utemeljenim na materijalnom pravu ZOVPO, Zakonu o zemljišnim knjigama i Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji NRBiH, pri čemu su u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i argumentirane razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva. Posebno, Ustavni sud zapaža da je upravo Kantonalni sud tijekom postupka (i u odgovoru na apelaciju) dodatno ispitao apelantove identične prigovore, a razloge i obrazloženje koje je taj sud naveo u cijelosti je prihvatio Vrhovni sud (vidi toč. 15.–17. i točku 20. ove Odluke). U svezi s apelantovim pozivanjem na odredbe ZOVPO, koje su, prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi trebali primijeniti, Ustavni sud podsjeća na odredbu članka 2. stavak 3. ZPP koja propisuje da redovni sudovi primjenjuju materijalno pravo prema vlastitoj ocjeni i nisu vezani za navode stranaka glede materijalnog prava. Ustavni sud također podsjeća i na procesna pravila parničnog postupka (čl. 7. i 123. ZPP) koja obvezuju stranke da iznesu sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvedu dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, odnosno da dokažu činjenice na kojima temelje tužbeni zahtjev. U okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi su utvrdili da apelant nije postupio shodno procesnim pravilima koja su ga obvezivala dokazati činjenične tvrdnje iz tužbenog zahtjeva. Pri tome, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža da je apelantu tijekom postupka bilo uskraćeno procesno pravo da u postupku sudjeluje i raspravlja ravnopravno sa suprotnom stranom (apelant u apelaciji ne tvrdi suprotno), pri čemu nezadovoljstvo osporenim presudama ne može per se pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
43. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(k) Pravo na imovinu.
44. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
45. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je, između ostalog, tražio utvrđenje vlasništva na spornim nekretninama i predaju u posjed.
46. Ustavni sud podsjeća da se prije razmatranja pitanja je li došlo do povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju mora utvrditi je li apelant titular prava koja potpadaju pod članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, tj. radi li se o „imovini“ u smislu navedenog članka.
47. U svezi s tim pitanjem Ustavni sud smatra svrsishodnim ukazati na vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje. U predmetu broj AP 464/18 apelantica (Vrhbosanska nadbiskupija Sarajevo) osporila je pred Ustavnim sudom odluke redovnih sudova kojima je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva i posjeda na nekretninama koje su joj oduzete 1948. godine na temelju Zakona o agrarnoj reformi i konfiskaciji, nakon čega su upisane kao općenarodna imovina FNRJ. Ustavni sud je, ispitujući ima li apelantica imovinu zaštićenu člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zaključio da se „apelantica, postavljajući tužbeni zahtjev za utvrđenje da je vlasnik i posjednik spornih nekretnina, pojavljuje samo kao podnositeljica zahtjeva u odnosu na tu imovinu“ (vidi Europski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. srpnja 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stavak 69.). Raspravljajući pitanje je li apelantica mogla imati „legitimno očekivanje“ da će njezin zahtjev utvrđenje prava vlasništva na spornim nekretninama biti riješen u njezinu korist, Ustavni sud je nakon analize zaključio da apelantica tijekom postupka nije dokazala tužbeni zahtjev, te stoga nije ni imala „legitimno očekivanje“ da će na temelju ponuđenih dokaza biti udovoljeno tužbenom zahtjevu, zbog čega je zaključeno da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 464/18 od 17. prosinca 2019. godine, toč. 28.–32., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
48. Do istog zaključka (da apelantica nema imovinu, niti „legitimno očekivanje“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju) Ustavni sud je došao i u predmetu broj AP 134/17 u kojem je apelantica tražila povrat imovine koja je oduzeta njezinim pravnim prednicima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 134/17 od 13. veljače 2019. godine, toč. 29.–32., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
49. Vraćajući se na konkretan predmet, razmatrajući pitanje radi li se u konkretnom slučaju o imovini koja je zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu u kontekstu relevantnih okolnosti konkretnog slučaja (da apelant ne drži u posjedu sporne nekretnine [u naravi šuma], da u zemljišnoj knjizi nije upisan kao titular prava, da tijekom postupka nije dokazao nezakonitost upisa društvenog vlasništva na spornim nekretninama, niti je dokazao osnovu za utvrđivanje vlasništva), zaključuje da sporne nekretnine o kojima je riječ ne predstavljaju apelantovu postojeću imovinu, niti je apelant u okolnostima konkretnog slučaja mogao imati „legitimno očekivanje“ da će na temelju ponuđenih dokaza ostvariti prava koja je tužbenim zahtjevom tražio, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog članka.
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravilno suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi na sve tri instance detaljno razmotrili sve relevantne okolnosti u svezi sa stanjem upisa u zemljišnim knjigama na spornim nekretninama utvrdivši da apelant ponuđenim dokazima nije dokazao osnovu za utvrđivanje vlasništva, niti nezakonitost upisa u zemljišnim knjigama, što su obrazložili jasno i argumentirano na način koji ne ostavlja dojam proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant ukazao.
52. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zato što sporne nekretnine ne predstavljaju apelantovu „postojeću imovinu“, niti je apelant imao „legitimno očekivanje“ da će uspjeti u svom zahtjevu, pa stoga nema „imovinu“ u smislu navedenog članka, niti osporene odluke predstavljaju miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine.
53. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević