Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2431/19 (Z. K.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2431/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2431/19, rješavajući apelaciju Zdravke Kalajdžić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zdravke Kalajdžić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 051694 18 Gž od 14. marta 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zdravka Kalajdžić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 7. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 051694 18 Gž od 14. marta 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog Srećka Sladojevića zatraženo je 9. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud, Okružni sud i tuženi Srećko Sladojević su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. oktobra do 19. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 032082 13 P od 12. marta 2015. godine, donesenom po apelantkinjinoj tužbi koju je podnijela 25. januara 2013. godine protiv tuženog Miodraga Sladojevića i Milana Vujića, novinara „Glasa Srpske“, radi naknade štete odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni apelantkinjin zahtjev u odnosu na prvotuženog kojim je tražila da joj prvotuženi na ime naknade nematerijalne štete, zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed povreda ličnosti, ugleda i časti, isplati pravičnu naknadu u preciziranom iznosu, dok je u odnosu na drugotuženog tužbeni zahtjev odbačen kao neblagovremen.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je ocjenom sprovedenih dokaza utvrđeno da je na stranici 8. dnevnih novina „Glas Srpske“ od 19. decembra 2012. godine objavljen sporni članak pod naslovom „Pekar neće iz tuđih prostorija“ u kojem je, između ostalog, navedeno „da Sladojević optužuje v.d. direktora ZZ Zdravku Kalajdžić da je uzela mito od njega i od firme 'Makea' zbog čega već dva mjeseca odgađa iseljenje“. U vezi s tim je istaknuto da je u decembru 2012. godine apelantkinja došla u sjedište firme „Sladojević“ sa kolegom iz ZZ Slavkom Vranićem radi razgovora sa tuženim Miodragom Sladojevićem sa ciljem da navedeni prostor napusti, te da je tom prilikom razgovoru pristupio i sin tuženog Srećko Sladojević, koji je apelantkinji uputio drske riječi, optužujući je da je uzela mito od firme „Makea“. Osnovni sud je zaključio da apelantkinja nije dokazala da joj je tuženi Miodrag Sladojević prouzrokovao štetu, jer iz apelantkinjine izjave, koja je potvrđena iskazom svjedoka Slavka Vranića, proizilazi da je sin tuženog Miodraga Sladojevića apelantkinji uputio drske riječi, optužujući je da je uzela mito od firme „Makea“, pa je apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na ovog tuženog odbijen kao neosnovan, a u odnosu na tuženog Milana Vujića apelantkinjin tužbeni zahtjev je odbačen primjenom člana 12 Zakona o zaštiti od klevete.
7. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 032082 15 Gž od 26. maja 2016. godine apelantkinjina žalba je odbijena, a presuda Osnovnog suda od 12. marta 2015. godine u pobijanom dijelu je potvrđena.
Postupak okončan osporenom presudom
8. Apelantkinja je 22. maja 2015. godine podnijela tužbu protiv tuženog Srećka Sladojevića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade nematerijalne štete, zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed povrede ugleda i časti.
9. Osnovni sud je zakazao i održao pripremno ročište 23. novembra 2017. godine na kojem je zakazao i ročište za glavnu raspravu za 13. mart 2018. godine, koje je i održao tog datuma i na kojem je zaključio da će odluku u predmetnoj pravnoj stvari donijeti 11. maja 2018. godine.
10. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 051694 15 P od 11. maja 2018. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade nematerijalne štete, „zbog pretrpljenih duševnih bolova uslijed povrede ugleda i časti“, isplati iznos od 5.500,00 KM, sve sa zakonskom kamatom, kao i troškove parničnog postupka. Istom presudom apelantkinja je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.240,00 KM.
11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantkinja u tužbi koju je podnijela protiv tuženog navela da je spor između nje i tuženog nastao u toku 2012. godine, kada je apelantkinja, kao direktorka Zadruge, obavijestila oca tuženog da napusti poslovne prostorije Zadruge, jer su navedene prostorije prodate firmi „Makea“. Kako se tuženi nije odazivao pozivima apelantkinje, ona je sa kolegom Slavkom Vranićem stupila neposredno u kontakt sa tužiočevim ocem Miodragom Sladojević kako bi napustio predmetne prostorije. Apelantkinja je u tužbi nadalje navela da se „u toku trajanja sastanka pojavio tuženi, i obratio [apelantkinji] tako što joj se unio u lice i na drzak način izjavio da je ista za prodaju prostora primila mito od firme 'Makea'. O navedenom događaju u dnevnim novinama 'Glas Srpske' objavljen je članak zbog čega je [apelantkinji] povrijeđen ugled i čast, te je protiv novinara i Miodraga Sladojević podnijela tužbu za naknadu štete u predmetu koji je vođen i okončan pred Osnovnim sudom Gradiška. Imajući u vidu situaciju zbog koje je [apelantkinji] narušeno psihičko zdravlje, zbog povrede časti i ugleda, tužbom je traženo da se tuženi obaveže na ime naknade nematerijalne štete, u smislu odredaba iz ZOO“. Tuženi je u odgovoru osporio tužbeni zahtjev u cijelosti.
12. Osnovni sud je naveo da je u toku postupka sproveo dokaze čitanjem zapisnika sa glavne rasprave u predmetu broj 72 0 P 032082 13 P od 2. februara 2015. godine (iz parničnog postupka koji je apelantkinja vodila protiv oca tuženog), novinskog članka objavljenog u „Glasu Srpske“ 19. decembra 2012. godine, presude Osnovnog suda od 12. marta 2015. godine donesene u pravnoj stvari apelantkinje protiv tuženih Miodraga Sladojevića i Milana Vujića radi naknade nematerijalne štete, te su saslušane parnične stranke i tri svjedoka. Ocjenom sprovedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan.
13. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je apelantkinja ispričala događaj vezan za organizovanje sastanka sa ocem tuženog o napuštanju navedenih poslovnih prostorija Zadruge, te da joj je tuženi tom prilikom rekao „da je primila mito od firme 'Makea' i u toku obraćanja unosio joj se u lice. Zbog takvog ponašanja tuženog, osjećala se uznemireno, doživjela je šok, pretrpjela je duševnu bol, narušen joj je ugled kao rukovodiocu firme. […]“. Nadalje je navedeno da je tuženi u svojoj izjavi istakao „da je apelantkinja obavljala razgovor sa njegovim roditeljima, ali da se, zbog proteka vremena od 5-6 godina, ne sjeća detalja tog događaja, da se nikad apelantkinji nije obraćao na način da bi bio u sukobu sa njom, niti je izjavio da je primila mito od firme ,Makea' i da pretpostavlja da je tužbu protiv njega podnijela iz razloga što je izgubila spor protiv njegovog oca“. Iz iskaza saslušanih svjedoka Slavka Vranića, Miodraga Sladojevića i Slavice Sladojević proizilazi da je apelantkinja u prostorijama firme „Sladojević“ razgovarala sa direktorom firme Miodragom Sladojevićem i njegovom suprugom. Svjedok Slavica Sladojević (majka tuženog) se čak nije mogla sjetiti da je tuženi uopšte bio u prostoriji, dok je, prema izjavi svjedoka Slavka Vranića, tuženi na sastanku sa apelantkinjom razgovarao glasnim tonom i obraćao joj se pogrdnim riječima. Osnovni sud je, zatim, ukazao da je presudom tog suda od 12. marta 2015. godine apelantkinjin tužbeni zahtjev podnesen protiv oca tuženog Miodraga Sladojevića odbijen kao neosnovan, dok je u odnosu na Milana Vujića odbačen kao neblagovremeno podnesen. Takođe je utvrđeno da je o navedenom događaju objavljen članak u „Glasu Srpske“ pod naslovom „Pekar neće iz tuđih prostorija“.
14. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je utvrdio „da je tužbeni zahtjev [apelantkinje] neosnovan u smislu člana 200 ZOO, jer osim razgovora sa tuženim i njegovim roditeljima, [apelantkinja] nije dokazala visinu naknade nematerijalne štete jer nematerijalna šteta sama za sebe ne predstavlja osnov za dosuđivanje pravične naknade primjenom navedene zakonske odredbe“. U vezi s tim, Osnovni sud je nadalje ukazao da je, prema članu 200 ZOO, određeno da će sud za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljene duševne bolove, naruženosti, povredu ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu. U tom kontekstu je obrazloženo: „Saglasno navedenoj zakonskoj odredbi od presudne važnosti je mišljenje vještaka medicinske struke koji treba da se izjasni o svim bitnim aspektima povrede i oštećenja zdravlja, a naročito o tome da li je ta povreda po njegovom mišljenju ostavila posljedice [apelantkinji]. Kako [apelantkinja] navedeni dokaz nije izvela, njena izjava u smislu citirane zakonske odredbe nije od odlučujućeg značaja za presuđenje ove pravne stvari, te je sud shodno prednjem odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.“
15. Apelantkinja je protiv presude Osnovnog suda izjavila žalbu 16. jula 2018. godine.
16. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 051694 18 Gž od 14. marta 2019. godine apelantkinjina žalba je odbijena i presuda Osnovnog suda od 11. maja 2018. godine potvrđena.
17. Ispitujući pobijanu odluku u granicama žalbenih razloga apelantkinje i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 221 ZPP, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude. Naime, Okružni sud je odbio kao neosnovane apelantkinjine žalbene navode, da je u postupku koji se vodio pred istim sudom u postupku koji je pokrenula protiv tuženih Miodraga Sladojevića i Milana Vujića utvrđeno da je tuženi iznio uvrede na ime apelantkinje i time joj narušio ugled i čast, ocijenivši ih irelevantnim u smislu da apelantkinja ovim navodima ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude. U vezi s tim je ukazao da se postupak u ovom parničnom predmetu vodi protiv tuženog povodom apelantkinjinog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, zbog pretrpljenih duševnih bolova u vezi sa povredom ugleda i časti od tuženog tokom 2012. godine, dok se postupak u parničnom predmetu pod brojem 72 0 P 032082 13 P vodio protiv oca tuženog Miodraga Sladojevića i tuženog Milana Vujića zbog naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed povrede ličnosti, ugleda i časti, zbog objavljivanja članka u dnevnim novinama „Glas Srpske“, tako da se ne radi o identičnom činjeničnom stanju. U navedenom predmetu tužbeni zahtjev apelantkinje u odnosu na oca tuženog je odbijen kao neosnovan iz razloga što apelantkinja nije dokazala da joj je otac tuženog prouzrokovao štetu zbog povrede časti i ugleda, na način na koji je ona to tvrdila, i jer u navedenoj presudi nigdje ne stoji da je to učinio tuženi, pa se činjenično utvrđenje iz presude prvostepenog suda nije moglo bezrezervno prihvatiti u predmetnom postupku.
18. Okružni sud je dalje, razmatrajući apelantkinjine žalbene navode, istakao: „Prema obrazloženju pobijane presude, sud je zahtjev [apelantkinje] odbio kao neosnovan ne iz razloga što ona nije dokazala da je pretrpjela nematerijalnu štetu, već iz razloga što tokom postupka nije izvodila dokaze na okolnost visine nematerijalne štete, koji zaključak kao pravilan prihvata i ovaj sud.“ U vezi s tim je naveo da apelantkinja činjeničnim navodima tužbe, navodima tokom postupka i navodima sadržanim u žalbi svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbama ZOO (član 200 stav 1 u vezi sa čl. 154, 155 i članom 198 ovog zakona), pa je u vezi s tim ukazao na sadržaj odredbe člana 200 ZOO kojom je regulisano da povreda ugleda i časti, po ocjeni ovog suda, podrazumijeva skup objektivnih i subjektivnih elemenata koje je potrebno ocijeniti u svakom konkretnom slučaju. Dakle, da bi se oštećenom licu priznalo pravo na novčanu satisfakciju zbog navedenog vida nematerijalne štete, potrebno je postojanje uzročno-posljedične veze između događaja kojim je šteta izazvana i nastanka nematerijalne štete. U konkretnom slučaju Okružni sud smatra da apelantkinja izvedenim dokazima nije dokazala intenzitet i dužinu trajanja duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, na koji način su se duševni bolovi, zbog povrede časti i ugleda izazvani radnjom tuženog, manifestovali kod nje, da bi sud mogao zaključiti da je postojala uzročno-posljedična veza između ponašanja tuženog i duševnih bolova na strani apelantkinje, kako, na koji način i koliko dugo je ona trpjela ove duševne bolove, da bi sud došao do zaključka da je pravično apelantkinji dosuditi novčanu satisfakciju za ovaj vid štete, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Takođe, smatra da bi izvođenje dokaza vještačenjem vještaka medicinske struke na prethodne okolnosti (utvrđivanje intenziteta i dužine trajanja duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda) bilo od važnosti, ali osim ovog dokaza, ocjenjuje da je apelantkinja na iste okolnosti mogla da izvede i druge dokaze (saslušanje svjedoka - zaposlenika Zadruge u kojoj je apelantkinja direktorka ili komšija i poslovnih partnera), što je u konkretnom slučaju izostalo. Dakle, kako je apelantkinja u svojoj izjavi datoj u svojstvu parnične stranke navela da je te iste godine (2012-2013. godine), inače, imala težak period zbog bolesti i smrti djeteta, nezaposlenosti supruga, to Okružni sud smatra da se na osnovu dokaza koje je apelantkinja izvela tokom postupka nije sa sigurnošću moglo zaključiti da je njen zahtjev za naknadu nematerijalne štete utemeljen na odredbi člana 200 ZOO osnovan zbog toga što je ostalo nedokazano da okolnost konkretnog slučaja, te intenzitet i dužina trajanja duševnih bolova to opravdavaju. Stoga, Okružni sud je zaključio da, u situaciji kada apelantkinja nije dokazala da okolnosti konkretnog slučaja, te intenzitet trajanja duševnih bolova opravdavaju da se dosudi naknada nematerijalne štete, to njenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete primjenom odredbe člana 200 ZOO nije moglo biti udovoljeno. Stoga, Okružni sud je primjenom odredbe čl. 226 i 235 tačka 2 ZOO odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
20. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je u postupku koji je vodila protiv oca tuženog Miodraga Sladojevića dokazala da je tuženi iznesenim uvredama prouzrokovao štetu njenom ugledu i časti, a da je u predmetnom postupku koji je vodila protiv tuženog sud odbio njen tužbeni zahtjev za naknadu štete, obrazlažući takav svoj stav time što nije predložila izvođenje dokaza vještačenjem vještaka medicinske struke. Smatra da je dokazala pravni osnov svog tužbenog zahtjeva, ali da je ostala bez pravične naknade zbog nepravilnog tumačenja sudova odredbe člana 200 ZOO. Naime, tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze koje je predložila. Takođe, ukazuje da je obaveza redovnog suda da obrazloži svoju odluku, što je zagarantovano i Evropskom konvencijom, a da to u konkretnom slučaju nije učinjeno. Apelantkinja, takođe, navodi da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, jer je tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnijela 22. jula 2015. godine, da je taj sud prvo pripremno ročište zakazao dvije i po godine nakon podnošenja tužbe, a da je pravosnažna presuda donesena četiri godine nakon podnošenja tužbe.
b) Odgovor na apelaciju
21. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
22. Osnovni sud je naveo da se apelantkinjinim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda. U pogledu apelantkinjinih navoda kojima ukazuje na dužinu postupka pred ovim sudom, navodi da je, posmatrajući postupak u cjelini i imajući u vidu sve činjenice u ovom predmetu, očigledno da je trajanje predmetnog postupka determinisano objektivnim okolnostima koje su doprinijele dužini trajanja postupka, kao što je nemogućnost dostave poziva na pripremno ročište zakazano za 3. oktobar 2017. god. punomoćniku apelantkinje, odnosno apelantkinji. Takođe, smatra da je bitno istaći da je zakazivanje pripremnog ročišta pred ovim sudom određeno brojem neriješenih predmeta koji su bili u zaduženju postojećeg sudije i ovog suda u vrijeme podnošenja predmetne tužbe. S obzirom na to, broj neriješenih predmeta značajno prevazilazi broj predmeta koje postupajući sudija i sud objektivno mogu riješiti tokom tekuće godine. U vrijeme kada je sud zaprimio apelantkinjinu tužbu, nije imao objektivnu mogućnost da riješi inicirani predmet, jer je po postojećem Planu rješavanja predmeta za 2015. godinu bilo predviđeno rješavanje drugih predmeta koji su zaprimljeni u sud prije apelantkinjine tužbe i koji su stariji, te po principu rješavanja predmeta po hronološkom redu treba da se rješavaju prije predmeta koji su inicirani prije 2015. godine. Stoga, smatra da nema osnova da se zaključi da u ponašanju ovog suda ima nečega što bi ukazivalo na odugovlačenje postupka i da je, uslijed ponašanja ovog suda, postupak nerazumno dugo trajao. Stoga, Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Tuženi je, takođe, naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva, jer redovni sudovi nisu zasnovali presude na činjenici da apelantkinja nije sprovela psihijatrijsko vještačenje, već na zaključku da apelantkinja u predmetnom postupku nije dokazala da joj je tuženi iznesenim uvredama povrijedio čast i ugled. S tim u vezi, takođe, ističe da su neosnovane apelantkinjine tvrdnje da je osnovanost njenog tužbenog zahtjeva dokazana u postupku koji je vodila protiv oca tuženog u kojem je on samo bio svjedok. V.Relevantni propisi
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
PROUZROKOVANJE ŠTETE
Odsjek 1.
OPŠTA NAČELA
Osnovi odgovornosti Član 154 (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155 Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
IV -POSEBNO O NAKNADI MATERIJALNE ŠTETE U SLUČAJU
POVREDE ČASTI I ŠIRENJA NEISTINITIH NAVODA
Član 198 (1) Ko drugome povredi čast kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuje materijalnu štetu dužan je naknaditi je.
(2) Ali, ne odgovara za prouzrokovanu štetu onaj ko učini neistinito saopštenje o drugome ne znajući da je ono neistinito, ako je on ili onaj kome je saopštenje učinio imao je u tome ozbiljnog interesa.
V - NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE
Novčana naknada Član 200 (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/2003, 85/2003, 74/2005, 63/2007, 105/2008 - Odluka US, 45/2009 - Odluka US, 49/2009 i 61/2013, 55/2014, 87/2018) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 P 051694 18 Gž od 14. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 11. aprila 2019. godine a apelacija je podnesena 7. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom Okružnog suda prekršeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
31. Apelantkinja je ukazala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. a)U odnosu na osporenu odluku
35. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava presudu Okružnog suda, tvrdeći da je taj sud na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Naime, apelantkinja smatra da joj je nametnuta obaveza sprovođenja medicinskog vještačenja da bi dokazala nematerijalnu štetu zbog povrede ugleda i časti.
36. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno , zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava i da li su činjenice pogrešno utvrđene.
38. Ustavni sud u okolnostima predmetnog slučaja zapaža da je Presudom Okružnog suda, kao konačnom presudom u predmetnom postupku, odbijena apelantkinjina žalba i potvrđena presuda prvostepenog suda kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda. Pri tome je Okružni sud obrazložio da apelantkinja izvedenim dokazima nije dokazala intenzitet i dužinu trajanja duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, na koji način su se duševni bolovi zbog povrede časti i ugleda izazvani radnjom tuženog manifestovali kod nje da bi sud mogao zaključiti da je postojala uzročno-posljedična veza između ponašanja tuženog i duševnih bolova na strani apelantkinje, kako, na koji način i koliko dugo je ona trpjela ove duševne bolove da bi sud došao do zaključka da je apelantkinji pravično dosuditi novčanu satisfakciju za ovaj vid štete, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud.
39. Ustavni sud zapaža da je predmetnom apelacijom pokrenuto pitanje dokazivanja nematerijalne štete nastale kao posljedica povrede ugleda i časti, jer apelantkinja u konkretnom predmetu nije predlagala vještačenje vještaka medicinske struke, a ni druge dokaze radi utvrđivanja jačine i trajanja duševnih bolova kao direktne posljedice povrede ugleda i časti. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je neophodno podsjetiti na svoju praksu u predmetu u kojem je već razmatrao pitanje dokazivanja nematerijalne štete. Tako je Ustavni sud u Odluci broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine naveo: „Nasuprot tvrdnjama apelacije prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredaba ZOO u svakom pojedinačnom slučaju, ne postoji 'lista dokaza' na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili 'intenzitet i trajanje' nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja 'jačine i trajanja duševnih boli'“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 47).
40. Dovodeći u vezu navedeni stav Ustavnog suda sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, zbog povrede ugleda i časti, nije odbijen zbog toga što je apelantkinja propustila da na tu okolnost sprovede vještačenje vještaka medicinske struke, već zbog toga što izvedenim dokazima (razgovorom sa tuženim i njegovim roditeljima) nije dokazala da su ispunjeni uslovi iz člana 200 ZOO za naknadu nematerijalne štete. Dakle, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da apelantkinja nije dokazala da okolnosti njenog slučaja opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade u smislu navedene zakonske odredbe. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi kretali upravo u okviru zahtjeva ovog člana i zaključili da okolnosti slučaja, kako proizilazi iz dokaznog postupka koji je sproveden po apelantkinjinom prijedlogu, ne pružaju osnov za dosuđenje nematerijalne štete apelantkinji zbog čega je odbijen njen tužbeni zahtjev. S tim u vezi je nesporno da dato obrazloženje, zapravo, korespondira stavu Ustavnog suda, jer je u apelantkinjinom slučaju Okružni sud, u smislu odredbe člana 200 ZOO, uzeo u obzir sve faktore značajne za konkretni slučaj i obrazložio svoje zaključke, odnosno dao razloge zašto je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan. Pri tome Ustavni sud podsjeća da iz činjenica predmeta proizilazi da apelantkinja nije bila ograničena izvođenjem posebnih formalnih dokaza, budući da je Okružni sud jasno obrazložio da je apelantkinja svoj zahtjev mogla opravdati kako izvođenjem dokaza vještačenjem vještaka medicinske struke, tako i izvođenjem drugih dokaza (iskaza svjedoka zaposlenika Zadruge i poslovnih partnera apelantkinje), koje je apelantkinja u predmetnom slučaju propustila da izvede. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Okružnog suda u osporenoj odluci.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na apelantkinjine navode u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantkinja tužbu podnijela 22. maja 2015. godine, a da je Okružni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 14. marta 2019. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je tri godine i 10 mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
44. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelantkinja pokrenula radi naknade nematerijalne štete, zbog povrede ugleda i časti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se u konkretnom predmetu radilo o složenom postupku.
45. Analizirajući apelantkinjino ponašanje, Ustavni sud zapaža da ona svojim ponašanjem nije doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka. Analizirajući postupanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža određenu pasivnost u radu ovog suda, jer je prvostepeni postupak trajao dvije godine i 11 mjeseci. Iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda proizilazi da je dužina trajanja postupka pred ovim sudom determinisana objektivnim okolnostima, u određenoj mjeri nemogućnost dostavljanja poziva na pripremno ročište apelantkinjinom punomoćniku, odnosno apelantkinji, što je u okolnostima predmetnog slučaja uticalo na dužinu trajanja postupka pred ovim sudom, imajući u vidu da je ovaj sud pripremno ročište održao dvije godine i dva mjeseca nakon podnošenja tužbe. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ukazao na veliki broj neriješenih predmeta, te na postojanje Plana rješavanja predmeta za 2015. godinu kojim je bilo predviđeno rješavanje drugih predmeta koji su zaprimljeni u sud prije apelantkinjine tužbe i koji su inicirani prije 2015. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud odluku o apelantkinjinoj žalbi donio u relativno razumnom roku od 10 mjeseci. Stoga, imajući u vidu objektivne okolnosti na koje je ukazao Osnovni sud, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, posmatrana u cjelini, koji je na dvije sudske instance trajao tri godine i 10 mjeseci, zadovoljava standard razumnog roka.
46. Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog dužine trajanja izvršnog postupka.
Ostala prava
47. U odnosu na pravo na imovinu i na nediskriminaciju, apelantkinja nije iznijela posebne navode. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja navode koje je iznijela u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje kvalifikovala istovremeno i kao kršenje prava na imovinu, a Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani. Osim toga, apelantkinja navode o diskriminaciji nije učinila vjerovatnim, jer niti je navela osnov po kojem je navodno diskriminisana i pravo u odnosu na koje smatra da postoji diskriminacija, niti je navela uporednu grupu, a ni radnje kojima bi bila diskriminisana u odnosu na tu uporednu grupu po nekom zabranjenom osnovu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je u obrazloženju osporene presude Okružni sud dao razloge zašto je neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev, odnosno zašto u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uslovi iz člana 200 ZOO za dosuđivanje nematerijalne štete apelantkinji, pri čemu iz obrazloženja osporene presude ne proizilaze elementi proizvoljnosti u primjeni navedene odredbe. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantkinjinog prava na suđenje u razumnom roku kada je dužina trajanja postupka bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.
49. Ustavni sud, takođe, smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, budući da je apelantkinja navode o kršenju prava na imovinu zasnovala na istim navodima kao i pravo na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani, dok u odnosu na diskriminaciju nije iznijela ništa što bi diskriminaciju učinilo vjerovatnom.
50. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević