Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3175/19 (Jugobanka a.d. Beograd u stečaju)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3175/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-3175/19, rješavajući apelaciju Jugobanke a.d. Beograd u stečaju na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jugobanke a.d.
Beograd u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 097357 19 Rev od 16.
maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jugobanka a.d. Beograd u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zlatan Romano, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 097357 19 Rev od 16. maja 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 097357 17 Ps 3 od 25. decembra 2017. godine, u ponovnom postupku, usvojen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tužena Federacija BiH, Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) da joj na ime preuzetog duga od SOUR „UNIS“, RO „PRETIS“ Vogošća, po osnovu kredita, isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe tj. od 29. maja 2009. godine, pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka. Istovremeno, apelantica je sa viškom zahtjeva za troškove parničnog postupka odbijena.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka pred tim sudom utvrđeno da je apelantica obezbjeđivala garancije za preduzeća iz bivše SFRJ u vezi kredita koje su dobijali na inostranom tržištu, pa tako i u konkretnom slučaju za dužnika SOUR „UNIS“, RO „PRETIS“ Vogošća. Također, utvrđeno je da je na taj način apelantica odobrila garanciju za inokredit po ugovoru od 4. januara 1988. godine, prema ino-povjeritelju SR Njemačka. Kako su sredstva iskorištena, a nisu vraćena ino-povjeritelju to su navedene obaveze pretvorene u kreditne obaveze i vanjski dug Republike Srbije prema Pariškom klubu. Nadalje, navedeno je da je zapisnikom o konsolidaciji duga BiH od 28. oktobra 1998. godine, sačinjenog između zemalja članica Pariškog kluba i BiH, usuglašeno da se dug BiH sastoji od dugova bivše SFRJ koji su dobile ili garantovale osobe sa područja BiH uključujući vladine institucije ili institucije pravno ovlaštene da djeluju u ime banaka u slučaju određenih uslova (alocirani dug) i 13,2% dugova bivše SFRJ ili koje je ona garantovala (nealocirani dug), a koji nisu automatski pripisani republici nasljednici. Naime, tim zapisnikom je definisano koji će se dug konsolidovati, a koji će se dio duga oprostiti i u kom procentu, za koje kredite ili garancije, date su i opće preporuke sa ciljem osiguranja jednakog tretmana duga koji se duguje svim inostranim javnim i pravnim kreditorima, te je određeno da će detaljni aranžmani koji se tiču reprogramiranja ili refinansiranja dugova biti određeni bilateralnim sporazumima, koje će vlada ili odgovarajuće institucije zemalja kreditora sklopiti sa BiH.
4. Isto tako, navedeno je da su bilateralnim sporazumom o konsolidaciji duga potpisanim između Republike Srbije i Vlade Savezne Republike Njemačke, priznati dugovi na osnovu datih garancija banaka iz Republike Srbije („Jugobanka“ i „Investbanka“ Beograd) za krajnje korisnike sa sjedištem van Republike Srbije, pa tako i za obaveze krajnjih korisnika kredita sa sjedištem u BiH. Nadalje, ukazano je da iz potvrde Agencije za osiguranje depozita Republike Srbije od 25. septembra 2013. godine, proizilazi da Republika Srbija plaća obaveze po osnovu glavnice i kamata prema ino-povjeritelju Saveznoj Republici Njemačkoj od septembra 2002. godine za dužnike sa teritorije BiH, a koja potraživanja je prijavila u stečajnom postupku koji se vodi protiv apelantice pred Privrednim sudom u Beogradu. Također, utvrđeno je da je presudom Privrednog suda u Beogradu od 1. oktobra 2010. godine, obavezana apelantica da Republici Srbiji isplati novčane iznose za servisiranje duga prema inokreditorima, pa tako i dug SOUR „UNIS“, RO „PRETIS“ Vogošća, a koje je preuzela Republika Srbija. Najzad, utvrđeno je da dug koji nije plaćen od Republike Srbije obuhvata i konkretno kreditno zaduženje SOUR „UNIS“, RO „PRETIS“ Vogošća u potraživanom iznosu utvrđenom vještačenjem po vještaku finansijske struke. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je udovoljio zahtjevu iz tužbe zaključujući da je apelantica aktivno, a tužena pasivno legitimisana, te obavezao tuženu na isplatu utuženog iznosa.
5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 097357 18 Pž 2 od 11. jula 2018. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelantice da se tužena obaveže da joj na ime preuzetog duga od SOUR „UNIS“, RO „PRETIS“ Vogošća, po osnovu kredita, isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe tj. od 29. maja 2009. godine, pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, u suštini, naveo da je uvažio žalbu tužene, te preinačio prvostepenu presudu i odbio u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev, jer je zaključio da zahtjev iz tužbe nije osnovan jer ne postoji pravni osnov za udovoljavanje tom zahtjevu zato što apelantica nije dokazala da je platila navedeni dug inokreditoru.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 097357 19 Rev od 16. maja 2019. godine revizija apelantice izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 11. jula 2018. godine odbijena je kao neosnovana. Također, odbijen je i zahtjev apelantice za naknadu troškova revizijskog postupka.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je predmet spora zahtjev apelantice za isplatu duga u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, po osnovu izdate bankarske garancije za kredit, korisnika SOUR „UNIS“, RO „PRETIS“ Vogošća, prema inokreditoru, po osnovu duga iz Pariškog kluba povjeritelja. Nadalje, ukazano je da apelantica svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbama čl. 1083. i 1013. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, navedeno je da član 1083. stav (1) ZOO propisuje da se bankarskom garancijom obavezuje banka prema primaocu garancije, da će mu za slučaj, da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti, izmiriti obavezu, ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji, dok član 1013. stav (1) ZOO propisuje da jemac koji je isplatio povjeritelju njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate.
8. Također, ukazano je da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je Republika Srbija preuzela obavezu isplate i plaćanja duga ino-povjeriteljima i za kreditno zaduženje koje je predmet ovog spora, a apelantica nije dokazala da je Republici Srbiji isplatila dosuđena sredstva prema pravosnažnoj presudi Privrednog suda u Beogradu od 1. oktobra 2010. godine, kao ni da se Republika Srbija naplatila iz stečajne mase apelantice za iznos potraživanja koji apelantica traži u predmetnoj parnici, da bi apelantica bila aktivno legitimisana da potražuje predmetno potraživanje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da apelantica nije dokazala da je ona aktivno legitimisana da potražuje predmetno potraživanje, pa zbog toga njen tužbeni zahtjev nije osnovan niti se može temeljiti na navedenim odredbama ZOO. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da pri tome ni tužena nije pasivno legitimisana. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je bez osnova pozivanje apelantice na zaključeni Sporazum o sukcesiji bivših republika SFRJ koji je stupio na snagu 3. juna 2004. godine i Aneks G Sporazuma kod činjenice da je tim Sporazumom BiH preuzela dug prema inokreditoru na način pobliže opisan u tom Sporazumu, a ne tužena, pa se zahtjev apelantice u odnosu na tuženu ukazuje neosnovanim, jer nije dokazala da je tužena, nakon raspada bivše SFRJ, preuzela dug prema inokreditoru, odnosno da se u pogledu postavljenog zahtjeva iz tužbe parnične stranke nalaze u materijalno pravnom odnosu.
9. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelantica tvrdi da je, u skladu sa navedenom presudom Privrednog suda u Beogradu od 1. oktobra 2010. godine, kroz prenos prava vlasništva nad nekretninama i priznanjem ukupnog potraživanja u stečajnu masu, stekla pravo da od korisnika kredita, odnosno njegovog pravnog slijednika potražuje ukupan iznos kredita zajedno sa pripadajućim kamatama a sve u skladu sa obvezujućem načelu Pariškog kluba i Aneksa G Sporazuma o sukcesiji bivših republika SFRJ kao međunarodnog pravnog akta, na temelju kojih smatra da je imala aktivnu legitimaciju da podnese tužbu u cilju zaštite svojih ekonomskih interesa. U tom smislu apelantica ističe da iz odredaba člana 8. tačka 3. Zakona o početnoj bilanci stanja i Okvirnog zakona o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini proizlazi da su entiteti pravni sljednici poduzeća – krajnjih korisnika kredita i time tužena u konkretnom slučaju nesumnjivo ima pasivnu legitimaciju da može biti tužena u ovoj pravnoj stvari.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao relevantno slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-5511/15 od 10. aprila 2018. godine i AP-2469/16 od 19. juna 2018. godine, te Odluke o dopustivosti br. AP-165/19 od 27. novembra 2019. godine, AP-3174/19 od 27. novembra 2020. godine i AP-2076/19 od 12. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević