Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3077/19 (D. L.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Dosjelost
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3077/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3077/19, rješavajući apelaciju Danice Lovrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Danice Lovrić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 086048 16 Rev od 25. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 086048 16 Gž od 22. juna 2016.

godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 086048 14 P od 24. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Danica Lovrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Busovače, koju zastupa Berina Krnjić, advokat iz Travnika, podnijela je 25. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 086048 16 Rev od 25. aprila 2019. godine. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica osporava i Presudu Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 086048 16 Gž od 22. juna 2016. godine i Presudu Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 086048 14 P od 24. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 23. i 26. oktobra 2020. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od N. L. i S. L. (u daljnjem tekstu: prvotužilac i drugotužilac ili tužioci) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. U periodu od 3. do 18. novembra 2020. godine Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i drugotužilac su dostavili odgovore na apelaciju. Pošiljka kojom je tražen odgovor od prvotužioca je vraćena Ustavnom sudu sa naznakom „umro“ (a što proizlazi i iz apelacionog spisa).

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodna napomena

5. Rješenjem o nasljeđivanju od 11. juna 2019. godine apelantica je proglašena zakonskom nasljednicom iza umrlog M. L. (u daljnjem tekstu: apelanticin suprug), koji je bio stranka u postupku u kojem su donesene odluke koje se osporavaju predmetnom apelacijom. Osporene odluke

6. Tužioci su 13. maja 2014. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženih apelanticinog supruga kao prvotuženog, A. K., B. G. G., J. P., Lj. B. i J. L. (u daljnjem tekstu: drugotužena, trećetuženi, četvrtotužena, petotužena i šestotuženi) radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva na nekretninama.

7. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 086048 14 P od 24. decembra 2015. godine utvrđeno je da su tužioci vlasnici određenih nekretnina (bliže preciziranih u izreci navedene presude; u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te su tuženi obavezani da trpe da se na osnovu konkretne presude u zemljišnim knjigama izvrši upis prava vlasnika na predmetnim nekretninama u korist tužilaca (sve bliže opisano u izreci navedene presude). Također, navedenom presudom obavezani su tuženi da tužiocima naknade troškove parničnog postupka.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da su nasljednici njihovog oca, odnosno djeda, pokojnog I. L. (u daljnjem tekstu: ostavilac), koji je umro 1971. godine, odnosno da su rješenjem Osnovnog suda u Zenici od 19. septembra 1989. godine kao zakonski nasljednici iza ostavioca utvrđeni apelanticin suprug, prvotužilac, M. L. (koji je ustupio svoj nasljednički dio apelanticinom suprugu), A. L. (koji je umro, a čiji su nasljednici drugotužilac i šestotuženi) i M. B. (koja je umrla, a čiji su nasljednici drugotužena, trećetuženi, četvrtotužena i petotužena). Dalje je istakao da je nesporno i da su predmetne nekretnine bile u vlasništvu ostavioca, ali da se u navedenom rješenju o nasljeđivanju navode i nekretnine koje nisu predmet konkretnog parničnog postupka. Dakle, u konkretnom slučaju radi se samo o dijelu nekretnina koje su bile u vlasništvu ostavioca.

9. Općinski sud je ukazao da su stranke u toku postupka navodile da je između nasljednika ostavioca izvršena dioba nekretnina na terenu, odnosno da su izvršili faktičku diobu zemljišta iza ostavioca, te da je svaki od nasljednika znao koji mu dio pripada po osnovu tog dogovora. Međutim, prilikom diobe koja je pokrenuta kod Općinskog suda (u vanparničnom postupku) došlo je do spora u pogledu predmetnih nekretnina, zbog čega je došlo do prekida postupka diobe nekretnina. Naime, apelanticin suprug, drugotužena, trećetuženi, četvrtotužena i petotužena pokrenuli su postupak protiv tužilaca i šestotuženog radi podjele nekretnina, a koji je prekinut Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 V 078093 13 V od 21. maja 2014.godine do okončanja konkretnog parničnog postupka.

10. Općinski sud je naveo da parnične stranke nakon provedenog ostavinskog postupka iza ostavioca nisu vršile formalnu diobu, niti je bilo ko od njih pokretao postupak kojim bi se osporavalo pravo korištenja zemljišta, a da je sigurno neko faktički vršio posjed na cjelokupnim nekretninama od smrti ostavioca pa sve do danas. Dalje je naveo šta je utvrdio iz provedenih dokaza (bliže opisano u obrazloženju presude), između ostalog, da je uvidom u zemljišno-knjižne izvode utvrdio da su parnične stranke upisane kao suvlasnici na predmetnim nekretninama, te da je iz popisnih listova koji su sačinjeni 1973. godine utvrdio da je apelanticin suprug upisan kao posjednik određene nekretnine koja nije predmet konkretnog postupka. Također je istakao da iz posjedovnog lista od 13. maja 1989. godine proizlazi da je kao posjednik na predmetnim nekretninama upisan prvotužilac.

11. Općinski sud je ukazao da je 20. marta 2007. godine između prvotužioca i drugotužioca zaključen kupoprodajni ugovor o prodaji nekretnina, tako da je prvotužilac prodao drugotužiocu određene nekretnine (parcele), od kojih su dvije parcele dio predmetnih nekretnina, a za koje drugotužilac i traži utvrđenje prava vlasništva. Dalje je Općinski sud naveo niz dokaza (koji su provedeni pred tim sudom) koji se odnose na nekretnine koje nisu predmet tužbenog zahtjeva, te je ukazao da se iz njih može samo izvesti zaključak da je iza ostavioca ostalo više nekretnina nego što je to predmet konkretnog tužbenog zahtjeva (sve bliže navedeno u obrazloženju presude).

12. Općinski sud je naveo da je iz izvedenih dokaza utvrdio da su nasljednici iza ostavioca imali neku vrstu dogovora oko podjele nekretnina kao njegove zaostavštine (jer proizlazi da su plaćali porez zbog obavljanje poljoprivredne djelatnosti, da su međusobno prodavali i vršili zamjenu nekretnina), ali koja nije formalno obavljena niti evidentirana u javnim knjigama za nekretnine, dok s druge strane taj dogovor nije odgovarao stvarnom stanju na terenu, zbog čega je prilikom formalne diobe došlo i do konkretnog spora. Međutim, predmet konkretne tužbe i tužbenog zahtjeva je da li su tužioci stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama ili ne. U vezi s tim je istakao da Zakon o stvarnim pravnim propisuje način stjecanja prava vlasništva, pa, između ostalog, da se pravo vlasništva na osnovu zakona stječe i dosjelošću, što predstavlja tzv. originarni način stjecanja prava vlasništva. Dalje je ukazao šta je propisano članom 58. st. 1. i 2, članom 316. stav 1, te čl. 324, 325. i 326. navedenog zakona, te je istakao da iz navedenih zakonski odredbi proizlazi da vlasništvo može steći lice koje je samostalni posjednik, dakle lice koje drži u posjedu određenu stvar kao da je vlasnik te stvari. Naime, da je za stjecanje vlasništva po osnovu redovne dosjelosti potrebno da posjed bude zakonit i savjestan, a da nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja uz protek vremena od 10 godina, dok je za vanrednu dosjelost dovoljna savjesnost posjeda uz protek vremena od 20 godina.

13. Općinski sud je ukazao da iz izvedenih dokaza proizlazi da su tužioci savjesni posjednici. Naime, iz posjedovnog lista od 13. maja 1989. godine proizlazi da je prvotužilac bio upisan kao posjednik predmetnih nekretnina u to vrijeme, te je prvotužilac prodao dio predmetnih nekretnina drugotužiocu kupoprodajnim ugovorom od 20. marta 2007. godine, pa je time prvotužilac kao posjednik prenio svoj posjed na drugotužioca na prodatim nekretninama. Općinski sud je naglasio da, s obzirom na to da se savjesnost posjeda pretpostavlja, a tuženi u toku postupka nisu dokazali suprotno, ima se smatrati da su tužioci savjesni posjednici. Pored toga je istakao da je prvotužilac bio upisan kao posjednik od 13. maja 1989. godine, dakle da je vršio posjed više od 20 godina, a što predstavlja drugi uvjet za stjecanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti. Naime, imajući u vidu da su tužioci savjesni posjednici više od 20 godina, time su stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u skladu sa članom 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima.

14. Protiv prvostepene presude Općinskog suda tuženi su podnijeli žalbu, pa je 16. marta 2016. godine predmetni spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 086048 16 Gž od 22. juna 2016. godine odbijena je žalba tuženih i potvrđena prvostepena presuda.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su tužioci dokazali da su predmetne nekretnine koristili kao savjesni posjednici i da im to pravo niko nije osporavao. Dalje je istakao da je jedino apelanticin suprug pokušao dokazati da je koristio predmetne nekretnine, ali da iz provedenog postupka proizlazi da on nije koristio predmetne nego svoje nekretnine. U odnosu na druge tužene je istakao da su oni upisani po naslijeđu i skoro svi žive van BiH, te da nikad nisu imali nikakvog stvarnog doticaja s predmetnim nekretninama. Naime, kod nespornog činjeničnog utvrđenja da se tužioci u faktičkom posjedu predmetnih nekretnina nalaze dugi niz godina (više od 20 godina), da su se za sve to vrijeme ponašali kao vlasnici predmetnih nekretnina i jasno manifestirali sva vlasničko-pravna ovlaštenja, za razliku od tuženih, koji nikada nisu osporili ovo pravo tužilaca, prvostepeni sud je pravilno zaključio da su tužioci bili savjesni posjednici predmetnih nekretnina, čime su ispunili uvjete za stjecanje prava vlasništva na nekretninama na osnovu dosjelosti shodno odredbi člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. S obzirom na to da tuženi, na kojima je u smislu odredbe člana 326. stav 1. Zakona o stvarnim pravnim bio teret dokaza, nisu uspjeli dokazati nesavjesnost posjeda tužilaca, to se ponovni prigovori žalbe koji su usmjereni u tom pravcu ukazuju kao neosnovani, dok ostali žalbeni navodi nisu bili od značaja niti utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

17. Protiv drugostepene presude Kantonalnog suda tuženi su izjavili reviziju, pa je Općinski sud uz popratni akt od 17. oktobra 20l6. godine predmetni spis dostavio Vrhovnom sudu.

18. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 086048 16 Rev od 25. aprila 2019. godine odbijena je revizija tuženih.

19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao, između ostalog, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za primjenu odredbi člana 58. st. 2. i 4. Zakona o stvarnim pravima, a u vezi sa članom 326. istog zakona. Naime, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno je da je posjed savjestan, a savjestan je onaj posjed ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, što znači da drži nekretninu kao svoje vlasništvo. U vezi s tim je istakao da u konkretnom slučaju iz utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan revizioni sud, proizlazi da se tužioci nalaze u neprekidnom posjedu predmetnih nekretnina duže od 20 godina, kao i da su uživali svoje vlasničko pravo naočigled tuženih, bez njihovog protivljenja. Dakle, kako je proteklo vrijeme od 20 godina kroz koje su tužioci bili savjesni posjednici predmetnih nekretnina, a koja savjesnost se pretpostavlja, te kako tuženi nisu dokazali nesavjesnost posjeda tužilaca, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da su u smislu odredbi člana 58. st. 2. i 4. u vezi sa članom

326. Zakona o stvarnim pravima, tužioci dosjelošću stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

21. Apelantica je istakla, između ostalog, da su redovni sudovi pogrešno i proizvoljno primijenili zakon. Dalje je istakla da se osporenim odlukama ograničava njeno pravo na korištenje imovine, s obzirom na to da je usvajanjem tužbenog zahtjeva i utvrđenjem tužilaca kao isključivih vlasnika predmetnih nekretnina, a koje predstavljaju nasljedstvo apelanticinog supruga, onemogućena da kao nasljednica svog supruga uopće koristi imovinu koju je on naslijedio. Naime, u toku cijelog postupka je isticano da tužioci nisu savjesni posjednici u smislu Zakona o stvarnim pravima i Zakona o nasljeđivanju jer su znali da predmetne nekretnine predstavljaju naslijeđenu imovinu od ostavioca, te da svi nasljednici, pa i apelanticin prednik, imaju jednaka prava na uživanje i posjedovanje te imovine. Također je istakla da su je proizvoljnom primjenom materijalnog prava redovni sudovi stavili u drugačiji, odnosno nejednak položaj u odnosu na tužioce, a s obzirom na to da je i njen suprug trebao imati ista prava na ostavini kao i tužioci. Dakle, „u navedenim postupcima redovnih sudova se ogleda povreda prava na pravično suđenje, odnosno pristup sudu u smislu člana II/3.e) Ustava i člana 6. Evropske konvencije, a istovremeno je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i povreda člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima“.

22. U vezi s dužinom trajanja postupka apelantica je istakla da je postupak pred redovnim sudovima trajao više od pet godina, da se ne radi o takvim činjenicama i pravnim pitanjima koji su takve kompleksnosti da bi opravdali tu dužinu trajanja postupka. S druge strane, apelantica, odnosno njen suprug je s ostalim tuženim sve svoje radnje preduzimao u predviđenim rokovima, te u njihovom ponašanju nema nikakve odgovornosti za dužinu trajanja postupka. Stoga, apelantica traži da joj se odredi naknada za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

b)Odgovori na apelaciju

23. Vrhovni sud je istakao, između ostalog, da taj sud nije povrijedio prava na koja se poziva apelantica, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Kantonalni sud je istakao, između ostalog, da smatra da u presudi tog suda nije nepravilno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo na činjenično stanje koje je potpuno i pravilno utvrđeno pred prvostepenim sudom, pa je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

25. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, pa je istakao, između ostalog, da je u svojoj presudi dao valjano i potpuno obrazloženje, te da se pozvao na zakonske odredbe po osnovu kojih je utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva.

26. Drugotužilac je istakao, između ostalog, da je predmetna apelacija neosnovana, te da apelantica u apelaciji daje paušalne, neopravdane i ničim dokazane ocjene o postupanju nižestepenih sudova u načinu odlučivanja u konkretnom predmetu.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

b) Sticanje na osnovu zakona Član 58. st. 1, 2. i 4.

Sticanje dosjelošću (1)Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

(2)Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

(4)U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

Član 316. stav 1.

Samostalni i nesamostalni posjed (1)Samostalni posjednik je osoba koja posjeduje stvar kao da je njen vlasnik odnosno pravo stvarne služnosti kao da je njegov nosilac.

3. Svojstva posjeda Član 324.

Zakonit posjed Posjed je zakonit ako se zasniva na valjanom pravnom osnovu toga posjedovanja (pravo na posjed).

Član 325.

Istinit posjed (1)Posjed je istinit odnosno miran ako nije pribavljen silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja.

(2)Posjed koji je stečen silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja postaje miran kada osobi od koje je tako pribavljen prestane pravo na posjedovnu zaštitu. Član 326.

Savjestan posjed (1)Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed.

(2)Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 16. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda propisano da su učesnici u postupku stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom i sud, odnosno organ čija je presuda, odnosno odluka, predmet apelacije (član VI/3.b) Ustava).

32. Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da je kao stranka u postupku pred redovnim sudovima kao tuženi, između ostalih, učestvovao apelanticin suprug, te da je apelanticin suprug preminuo prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, pa se postavlja pitanje da li je apelantica ovlašteno lice za podnošenje apelacije u svoje ime.

33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ako je navodna žrtva povrede umrla prije podnošenja zahtjeva, moguće je da lice koje ima potreban pravni interes, kao ono u bliskom srodstvu, podnese zahtjev u kojem navodi prigovore vezane uz smrt; međutim, zahtjev se vodi pod imenom lica koje je srodnik (vidi Varnava i drugi protiv Turske, presuda od 18. septembra 2009. godine, zahtjevi br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90). Također, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud, izuzetno, bliskom srodniku direktne žrtve povrede nekog konvencijskog prava priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u vlastito ime i kad njegovi prigovori nisu vezani uz smrt direktne žrtve, obrazlažući to time da podnosilac ima „nasljedni interes“ povratiti troškove postupka pred domaćim sudovima koje je poslije sestrine smrti on platio i, drugo, da njegovi prigovori otvaraju pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 7. oktobra 2009. godine, zahtjev broj 17056/06). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da bi, s obzirom na prigovore na osnovu člana 6. Evropske konvencije, Evropski sud bio spreman priznati aktivnu legitimaciju srodnika bilo kad su prigovori bili od općeg interesa, a podnosioci zahtjeva su, u svojstvu nasljednika, imali legitiman interes nastaviti sa zahtjevom (vidi Evropski sud, Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. jula 2006. godine, aplikacija broj 55955/00), bilo na osnovu direktnog učinka na podnosiočeva nasljedna prava (vidi Evropski sud, Ressegatti protiv Švicarske, presuda od 13. jula 2006. godine, aplikacija broj 17671/02).

34. Dovodeći navedene standarde u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku potrebno utvrditi da li se radi o apelanticinom „nasljednom interesu“ ili o nekom važnom pitanju koje se odnosi na upravljanje pravosuđem u općem interesu ili ishod postupka ima direktan učinak na apelanticina nasljedna prava. Ustavni sud zapaža da je prije donošenja osporenih odluka kao vlasnik, odnosno suvlasnik predmetnih nekretnina bio upisan, pored ostalih, i apelanticin suprug. Ustavni sud zapaža da su predmetni postupak pokrenuli tužioci protiv apelanticinog supruga (kao i ostalih tuženih) radi utvrđivanja da su dosjelošću stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Nadalje, u predmetnom postupku usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca, odnosno utvrđeno je da su tužioci stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, pa su, između ostalog, tuženi obavezani da tužiocima naknade troškove parničnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je rješenjem o nasljeđivanju od 11. juna 2019. godine apelantica proglašena zakonskom nasljednicom iza svog supruga. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu koje je isključivo vezano za apelanticinog supruga, kao stranku u predmetnom postupku, već da se radi o pravu u odnosu na koje apelantica shodno standardima Evropskog suda može imati nasljedni interes. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta, apelantica kao supruga prvotuženog u osporenom parničnom postupku, koji je preminuo u toku predmetnog postupka, ima legitiman interes da podnese apelaciju Ustavnom sudu protiv osporene presude Vrhovnog suda.

35. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporena Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 P 086048 16 Rev od 25. aprila 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica, odnosno punomoćnik apelanticinog supruga je primio 27. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 25. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njenih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđivanje i uknjižbu prava vlasništva na nekretninama, dakle na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

41. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, da je apelanticin prednik stavljen u nejednak položaj u odnosu na tužioce, odnosno da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku, kao i pravo na pristup sudu.

42. U vezi s apelacionim navodima da je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, najprije zapaža da apelantica ove navode ustvari dovodi u vezu s primjenom pozitivno-pravnih propisa u konkretnom slučaju. Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelantica (tj. apelanticin suprug) ishodila da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelanticino pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

43. Nadalje, u vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

44. Ustavni sud zapaža da su tužioci u konkretnom slučaju podnijeli tužbu protiv apelanticinog supruga (i ostalih tuženih) radi utvrđenja da su dosjelošću stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužilaca pozivajući se na odredbe člana 58. st. 2. i 4. u vezi sa članom 326. Zakona o stvarnim pravima. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su parnične stranke nasljednici ostavioca, te da su predmetne nekretnine samo dio nekretnina koje su parnične stranke naslijedile iza ostavioca. Zatim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili da su tužioci izvedenim dokazima dokazali da su savjesni posjednici predmetnih nekretnina duže od dvadeset godina (tj. od 1989. godine od kada je prvotužilac upisan u posjedovnom listu kao posjednik, a da je drugotužilac na osnovu zaključenog ugovora o prodaji dijela predmetnih nekretnina s prvotužiocem postao njihov posjednik), da su uživali svoje vlasničko pravo naočigled tuženih, bez njihovog protivljenja. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da se savjesnost posjeda pretpostavlja, pa da je na tuženim u toku postupka bilo da dokažu da tužioci nisu savjesni posjednici predmetnih nekretnina, a što tuženi nisu učinili. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima propisano stjecanje prava vlasništva na nekretninama dosjelošću, odnosno da je stavom 2. navedenog člana propisano da samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stječe dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja, a da stav 4. propisuje da se u vrijeme posjeda uračunava i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali stvar kao savjesni samostalni posjednici. Dalje, Ustavni sud zapaža da je članom 326. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da je posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed, a da stav 2. propisuje da se savjesnost posjeda pretpostavlja. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu s obrazloženjem koje su dali redovni sudovi u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni pozitivno-pravnih propisa u konkretnom slučaju. Dakle, redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluke nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelanticinu štetu.

45. Također, u vezi s prigovorima kojima apelantica ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti strana, Ustavni sud primjećuje da apelantica navedeni prigovor obrazlaže u kontekstu primjene pozitivno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelantica nije ponudila bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelanticinim građanskim pravima prekršili načelo „jednakosti oružja“.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

47. U vezi s apelanticinim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

48. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom od 13. maja 2014. godine, a da je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 25. aprila 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je pred redovnim sudovima trajao četiri godine i oko 11 mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

49. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o sporu radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva na nekretninama, odnosno da se ne radi o postupku koji je hitne prirode. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, a imajući u vidu apelaciju i odgovore na apelaciju, te radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu.

50. Analizirajući apelanticino ponašanje, odnosno ponašanje apelanticinog supruga Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa ne proizlazi da je apelanticin suprug svojim radnjama naročito utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka.

51. Analizirajući postupanje redovnih sudova u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvostepenu presudu donio nakon godinu i oko sedam mjeseci. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud donio drugostepenu presudu nakon oko tri mjeseca (računajući od dana kada mu je dostavljen predmetni spis), a da je Vrhovni sud donio revizionu odluku nakon dvije godine i oko šest mjeseci (računajući od donošenja popratnog akta uz koji je predmetni spis dostavljen Vrhovnom sudu). Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju.

52. Imajući u vidu navedeno, iako je primjetno da je postupak pred Vrhovnim sudom duže trajao, sagledavajući postupak u cjelini u kojem su redovni sudovi u periodu od četiri godine i oko 11 mjeseci donijeli tri meritorne odluke na tri sudske instance, kao i okolnost da je apelantica do konačne odluke u konkretnom slučaju došla prije podnošenja apelacije, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ukupna dužina predmetnog postupka zadovoljava standarde suđenja u razumnom roku.

53. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

54. Apelantica, također, navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija o kršenju prava na imovinu, odnosno zabrane diskriminacije zasniva na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena pozitivno-pravnih propisa), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, odnosno kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge zašto smatraju da su tužioci dosjelošću stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u skladu s relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima. Također, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je tokom postupka narušeno načelo ravnopravnosti strana u postupku, kao ni pravo na pristup sudu. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji kršenje apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u periodu od četiri godine i oko 11 mjeseci donijeli tri meritorne odluke na tri sudske instance.

56. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istaknute u vezi s pravom na pravom na pravično suđenje (primjeni pozitivno-pravnih propisa), a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelanticinog prava u tom pogledu.

57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3077/19 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio