Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3185/19 (,,Infomap“ d.o.o. Novi Grad)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3185/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3185/19, rješavajući apelaciju ,,Infomapa“ d.o.o. Novi Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija ,,Infomapa“ d.o.o. Novi Grad podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 096014 19 Rev 2 od 16. maja 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 096014 18 Pž 2 od 9.

novembra 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 096014 12 Ps 2 od 13. aprila 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod 1.,,Infomap“ d.o.o. Novi Grad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 096014 19 Rev 2 od 16. maja 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 096014 18 Pž 2 od 9. novembra 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 096014 12 Ps 2 od 13. aprila 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužene Republike Srpske – Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS, zastupane po Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 5. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 9. oktobra do 11. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant je 12. januara 2012. godine podnio Okružnom privrednom sudu tužbu protiv tužene navodeći da je s tuženom bio u poslovnom odnosu po osnovu zaključenog ugovora precizirani broj od 12. jula 2006. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) i aneksa ugovora od 17. decembra 2012. godine (ispravno 7. decembra 2009. godine), na osnovu kojih je apelant izvršio uslugu rješavanje prigovora stavljenih u toku postupka izlaganja, provođenja promjena na digitalnim planovima i spisku prigovora, Lot 8, Općine Novi Grad. Apelant je naveo da je navedenim ugovorima tužena (kao naručilac posla) s njim ugovorila radove u smislu odredbe člana 607. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da je apelant izvršio ugovorene radove i predao ih tuženoj, koja je primila izvedene radove bez reklamacija, kao i da mu je tužena nakon toga ostala dužna isplatiti dogovorenu naknadu. Dalje, apelant navodi da je tuženoj ispostavio račun u vrijednosti od 217.932,39 KM, međutim tužena je kasnila u plaćanju (djelimično je isplatila osnovni dug u dva navrata) i ostao je dio dugovanja, dok je iznos iz aneksa ugovora naknadno plaćen (7. decembra 2011. godine). Nakon provedenog vještačenja (po vještaku geodetske struke) apelant je opredijelio tužbeni zahtjev tako što je predložio da sud obaveže tuženu da mu na osnovu izvedenih radova (po ugovoru od 12. jula 2006. godine i aneksu tog ugovora od 7. decembra 2009. godine) isplati iznos od 175.425,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. januara 2009. godine pa do isplate, zajedno s troškovima postupka.

6. U odgovoru na tužbu tužena je navela da ne osporava poslovni odnos s apelantom (kojeg je u postupku javne nabavke izabrala kao najpovoljnijeg izvođača) kojem je ustupila poslove iz predmetnog ugovora na rješavanje prigovora, kao i da nije došlo do kašnjenja u isplati računa u iznosu od 114.300,00 KM, odnosno da je navedeni iznos plaćen nakon što su stranke zaključile aneks ugovora za navedeni iznos. Tužena je također istakla da apelant nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva budući da je u toku postupka dokazano da su izmirene obaveze prema njemu, te je predložila da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obaveže apelanta da joj naknadi troškove postupka.

7. Nakon provedenih dokaza (brojnih materijalnih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka geodetske i ekonomske struke, te saslušanjem svjedoka D. G. i D. M.) Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 096014 12 Ps od 28. novembra 2014. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Viši privredni sud je uvažio apelantovu žalbu i rješenjem od 14. septembra 2015. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak zato što je utvrdio da je prvostepeni sud zbog pogrešnog pristupa u razrješenju spora donio odluku koja se ne može ispitati, te odluku u kojoj je izostalo obrazloženje o odlučnim činjenicama, kao i o tome da li tužena ima stranačku sposobnost ili ne.

Osporene presude

8. U ponovnom postupku apelant je ostao pri tužbi i navodima datim tokom postupka, dok je nakon ponovnog vještačenja (po vještacima geodetske i ekonomske struke) opredijelio tužbeni zahtjev tako što je predložio da sud obaveže tuženu da mu isplati iznos od 345.682,19 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. augusta 2017. godine, kao i iznos od 208.024,50 KM na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata, te da mu naknadi troškove postupka. Tužena je također ostala pri navodima datim tokom postupka, te je istakla da je apelantu (na osnovu predmetnog ugovora i aneksa ugovora) isplatila ukupni iznos od 342.899,98 KM, međutim kako je ukupna vrijednost radova iznosila 399.218,50 KM (primljena zapisnikom) to je razlika za uplatu bila 170.618,66 KM. S obzirom na to da se u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama (u daljnjem tekstu: ZJN) mogao sačiniti samo aneks ugovora do 50% vrijednosti ugovorenih radova, odnosno na iznos od 114.300,00 KM (što je učinjeno i plaćeno), dok je za razliku od 56.000 KM postignut dogovor da se navedeni iznos kompenzira ugovornom kaznom.

9. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 096014 12 Ps 2 od 13. aprila 2018. godine obavezana je tužena da apelantu na ime duga za izvedene radove po predmetnom ugovoru i aneksu ugovora isplati na ime glavnog duga iznos od 47.791,45 KM, kao i iznos od 47.791,45 KM na ime zakonske zatezne kamate, te da na ime glavnog duga isplati iznos od 196.046,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. aprila 2018. godine (stav 1. izreke). Istom presudom obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 35.430,00 KM, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (st. 2. i 3. izreke).

10. Nakon ocjene provedenih dokaza Okružni privredni sud je utvrdio da je između parničnih stranaka zaključen predmetni ugovor, da je apelant 8. januara 2009. godine predao izvršene radove tuženoj kao naručiocu, dok je 12. januara 2009. godine utvrđen obim izvršenih radova. Dalje, utvrđena je vrijednost stvarno realiziranih radova (460.638,00 KM), kao i iznos koji je tužena platila apelantu za izvršene radove (342.899,98 KM), da je nakon ispostavljanja računa od 13. januara 2009. godine (na iznos od 217.932,39 KM) između parničnih stranaka zaključen aneks ugovora u kojem je utvrđeno da ugovoreni radovi prelaze sredstva predviđena planom za ovu namjenu (u iznosu od 50%), te je ugovoreno da preostali iznos duga za izvršeni i predati posao iznosi 114.300,00 KM, kao i da je navedeni iznos tužena platila 7. decembra 2011. godine. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrđeno je da neplaćeni iznos za izvršene radove prema ugovorenim jediničnim cijenama iznosi 175.425,00 KM, dok je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrđeno da je (na osnovu ispostavljenih računa) ostao neplaćen glavni dug u iznosu od 47.791,45 KM i kamata u istom iznosu, kao i da prema ugovorenim jediničnim cijenama i radovima koji su izvršeni nisu plaćeni radovi u vrijednosti od 196.046,48 KM.

11. Okružni privredni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su bile u poslovnom odnosu koji po svom karakteru i pravnoj prirodi predstavlja ugovor o djelu, da je apelant izvršio svoju ugovornu obavezu, dok je sporno da li je tužena platila naknadu za izvršeni rad i da li je obavezna platiti naknadne radove koje je apelant uradio i predao tuženoj. Na osnovu provedenih dokaza Okružni privredni sud je zaključio da je apelant u cijelosti izvršio preuzeti posao u punom obimu, odnosno da su neosnovani navodi tužene da dio obavljenog posla smatra viškom radova s obzirom na to da je apelant postupao u skladu s ugovornim obavezama, a ne prema iznosu predviđenih tenderskih sredstava (koja nisu ni bila određena kao bitan element predmetnog ugovora u smislu određivanja cijene izvršenih radova). U vezi s tim sud je zaključio da su se parnične stranke nalazile u materijalno-pravnom odnosu po osnovu ugovora o djelu iz odredbe člana 600. ZOO, kao i da je apelant legitimiran da zahtijeva izvršenje obaveze od strane tužene (u skladu sa čl. 622. i 623. ZOO), tj. da plati izvršeni i primljeni posao. Visinu tužbenog zahtjeva Okružni privredni sud je utvrdio u skladu s ispostavljenim računima, nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke koji je detaljnim analizama i upoređivanjem našao da postoji dio radova koje je apelant predao uz kompletan elaborat mreže i snimanja, kao i nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke i dopunom nalaza, te je primjenom odredbe člana 313. ZOO utvrdio visinu duga. Dakle, koristeći nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, kao i proste matematičke operacije, Okružni privredni sud je zaključio da glavni dug tužene na dan izrade nalaza iznosi 291.629,38 KM, koji iznos je sud i dosudio u skladu sa čl. 600, 623, 262, 277. i 313. ZOO. Okružni privredni sud je u odnosu na dosuđeni iznos glavnog duga (od 196.046,48 KM) dosudio kamatu od dana presuđenja s obzirom na to da za nju nije postojala faktura, odnosno imajući u vidu da je apelant pozvao tuženu da sravne potraživanja nakon predatih radova (koji iznos je tek utvrđen u postupku nakon provedenog vještačenja), dok je odluka o troškovima postupka donesena u skladu s odredbama čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), visinom predmeta spora i uspjehom stranaka.

12. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 096014 18 Pž 2 od 9. novembra 2018. godine djelimično je usvojena žalba tužene i preinačena je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu (dio stava 1 izreke) tako što se odbija kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 196.046,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu (dio stava 1 izreke), kao i u odbijajućem dijelu. Istom presudom preinačeno je i rješenje o troškovima postupka sadržano u prvostepenoj presudi tako što je tužena obavezana da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 17.968,04 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 35.430,00 KM), dok je preko ovog iznosa odbijen apelantov zahtjev kao neosnovan, kao i zahtjevi apelanta i tužene za naknadu troškova postupka po žalbama (sastavljanja žalbe, odgovora na žalbu i zastupanja).

13. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je na raspravi održanoj pred tim sudom apelant pravilno označio tuženu (koju je u toku cijelog postupka pravilno zastupao zastupnik po zakonu – Pravobranilaštvo RS) i na taj način otklonio nedostatak u pogledu pravilnog označenja stranke u ovom postupku, na koji nedostatak se pravilno ukazivalo u žalbi tužene, kao i u toku prvostepenog postupka. Dalje je navedeno da tužena u žalbi pravilno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu naknade za izvršeni rad u preostalom iznosu od 196.046,48 KM s kamatom. Naime, iz sadržaja predmetnog ugovora zaključenog između parničnih stranaka proizlazi da su odredbom čl. 2. i 3. ugovora definirani cijena i uvjeti plaćanja, odnosno određene su jedinične cijene za Lot 8, te je navedeno da će se ukupna vrijednost radova odrediti nakon prijema radova i tačno utvrđenog obima posla (obračunato prema jediničnim cijenama), a do visine planom predviđenih sredstava. Dalje, predmetni ugovor je zaključen na osnovu provedenog javnog nadmetanja za izbor najpovoljnijeg ponuđača, dok iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke (saglasno predmetnom ugovoru) proizlazi da su predviđena i planirana sredstva tužene za ovu namjenu iznosila 228.599,98 KM (koji iznos je tužena platila zaključno s plaćanjem računa broj 12-05-1/09 od 15. septembra 2009. godine). Nakon utroška planiranih sredstava stranke su zaključile aneks ugovora (23. oktobra 2009. godine koji je protokoliran i potpisan 7. decembra 2009. godine) kojim je ugovoreno da preostali iznos za izvršeni rad, koji premašuje planirana sredstva u visini do 50%, iznosi 114.300,00 KM, nakon čega je tužena platila navedeni iznos (u 12. mjesecu 2011. godine). Iz navedenog proizlazi da je tužena apelantu platila planirana sredstva za ovu namjenu (u iznosu od 228.599,98 KM), kao i da je preko planiranog iznosa priznala izvršene radove u iznosu od 114,300.00 KM i platila ih u skladu sa zaključenim aneksom ugovora, odnosno da je za preuzete i izvršene radove tužena ukupno platila iznos od 342.899.98 KM. U vezi s tim Viši privredni sud smatra da nije osnovan apelantov zahtjev za plaćanje iznosa od 196.046,48 KM s kamatom koji se, prema apelantovim navodima, odnosi na radove koji su izvršeni u većem obimu od ugovorenog.

14. Viši privredni sud je istakao da je u konkretnom slučaju vidljivo da je osnov za plaćanje ispunjenje predmetnog ugovora, tj. ispunjenje ugovora o javnoj nabavci usluga, te da su za razrješenje predmeta spora relevantne odredbe ZJN. Dalje je navedeno da među strankama nije sporno da je predmetni ugovor zaključen nakon provedenog postupka javnih nabavki (u skladu s odredbom člana 39. ZJN), kao i aneks ugovora na iznos od 114.300,00 KM (u skladu s odredbom člana 11. stav 4. tačka d) al. 1. i 2. ZJN), te je istaknuto da ZJN obavezuje ugovarače da obligacione odnose ne mogu urediti na drugačiji način. Kod naprijed navedenih činjenica (zaključenja predmetnog ugovora i aneksa ugovora), te imajući u vidu da za poslove čije se plaćanje traži nikada nije zaključen aneks ugovora u skladu sa članom 11. stav 4. tačka d) alineja 1. i 2. ZJN, proizlazi da je neosnovan apelantov zahtjev da mu tužena isplati navedeni iznos koji premašuje planirana sredstva, zaključio je Viši privredni sud. Dakle, prvostepeni sud je prilikom odlučivanja o ovom dijelu tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno nije imao u vidu da se u konkretnom slučaju radi o poslu koji je zakonski definiran ZJN kao mjerodavnim propisom, što je za posljedicu imalo pogrešnu odluku suda, zbog čega je Viši privredni sud preinačio prvostepenu odluku u ovom dijelu i odbio apelantov zahtjev primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP.

15. S druge strane, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, pravilno utvrdio visinu preostalog duga po ispostavljenim računima koje je tužena platila sa zakašnjenjem, zbog čega je dužna da plati i zakonsku zateznu kamatu (iznos od 47.791.45 KM i zatezna zakonska kamata u istom iznosu). Također je odbijena kao neosnovana apelantova žalba u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava na dosuđenu kamatu na iznos od 196.046,48 KM zato što je u ovom dijelu odbijen apelantov zahtjev. Viši privredni sud je naveo da je preinačenje prvostepene presude utjecalo na odluku o troškovima postupka i da apelantov konačan uspjeh u predmetnom postupku u odnosu na označenu vrijednost spora iznosi 48%, te je u skladu s odredbom člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP preinačio odluku o troškovima postupka kao u izreci presude.

16. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 096014 19 Rev 2 od 16. maja 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju, kao i njegov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka, dok je reviziju tužene odbacio kao nedozvoljenu.

17. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da je pobijana odluka drugostepenog suda u odbijajućem dijelu, koji je predmet meritornog preispitivanja, pravilna i zakonita. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da su za odluku o apelantovom zahtjevu relevantne odredbe ZJN, te je ukazao da se, u skladu s odredbom člana 39. stav 3. ZJN, prilikom dodjele ugovora o nabavci cijena navedena u najuspješnijoj ponudi, kao i uvjeti utvrđeni u tenderskoj dokumentaciji ne mogu mijenjati. Vrhovni sud je dalje ukazao na postupak (javnog nadmetanja) koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora i aneksa ugovora, kao i na sadržaj predmetnog ugovora kojim je, između ostalog, određeno da će se ukupna vrijednost radova odrediti nakon prijema radova i tačno utvrđenog obima posla (obračunato prema jediničnim cijenama) do visine planom predviđenih sredstava. Prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova planirana sredstva za navedene poslove iznose 228,509,98 KM (prema podacima iz nalaza vještaka ekonomske struke i prema zapisniku od 14. oktobra 2009. godine sa sastanka predstavnika apelanta i tužene radi sporazumnog rješavanja međusobnih potraživanja), te su parnične stranke, nakon što je tužena za izvedene radove isplatila planirana sredstva, zaključile aneks ugovora u skladu s odredbom člana 11. stav 4. tačka d) alineja 1. i 2. ZJN. Vrhovni sud je također ukazao na činjenicu da su 14. oktobra 2009. godine predstavnici apelanta i tužene održali sastanak radi sporazumnog rješavanja međusobnih potraživanja, gdje je zapisnički konstatirano da planirana sredstva za poslove iz predmetnog ugovora iznose 228,509,98 KM, dok vrijednost izvedenih radova iznosi 309.218,66 KM. Na spomenutom sastanku parnične stranke su se usaglasile da zaključe aneks ugovora do 50% vrijednosti osnovnog – predmetnog ugovora (na iznos od 114.300,00 KM), dok je apelantov zakonski zastupnik dao saglasnost da se ne isplati razlika do ukupne vrijednosti izvedenih radova (na ime buduće poslovne saradnje i ugovorne kazne). Iz navedenog proizlazi da je između stranaka, za izvedene radove koji premašuju planirana sredstva, zaključen aneks ugovora po kojem je tužena izmirila obaveze, ali sa zakašnjenjem (kao i sa zakašnjenjem račun od 15. septembra 2009. godine), uslijed čega je obavezana na plaćanje iznosa od 47.313,73 KM (ispravno 47.791,45 KM) s kamatom. Dakle, s obzirom na to da je tužena ispunila svoju obavezu iz ugovora o javnoj nabavci, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelantov zahtjev za isplatu u ostalom dijelu nema osnova u ugovoru, kako to nalaže ZJN, pa je apelantov zahtjev u preostalom dijelu pravilno odbijen.

18. Vrhovni sud je naveo da apelant u revizionim navodima prevashodno prigovara pravilnosti utvrđenja nižestepenih sudova da planirana sredstva u konkretnom slučaju iznose 228.600,00 KM, koje utvrđenje u smislu odredbe člana 240. stav 2. ZPP ne može biti predmet preispitivanja u revizionom postupku. Vrhovni sud je istakao da apelant, u ovom dijelu navoda, ne ističe da je sporno činjenično utvrđenje nižestepenih sudova eventualno rezultat povrede odredbe člana 8. ZPP. Međutim, kad bi se uzelo da se apelant u reviziji poziva na navedenu povredu (s obzirom na to da navodi da je to utvrđenje protivno izvedenim dokazima), te kada bi se prihvatila apelantova tvrdnja da su planirana sredstva iznosila 376.600,00 KM, to ne bi bilo od utjecaja na drugačiju odluku u ovoj parnici. Ovo zato što je apelant dao saglasnost na aneks ugovora (kao i da se ne isplati razlika do ukupne vrijednosti izvedenih radova), kao i činjenice da u pogledu razlike između eventualno planiranih sredstava od 376.600,00 KM i utvrđene ukupne vrijednosti radova od 460.638,00 KM između stranaka (u tom dijelu) nema zaključenog nikakvog ugovora, niti je moguće zaključiti ugovor u skladu s odredbama ZJN. Vrhovni sud je također naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je tužena u samom ugovoru bila dužna da navede ograničenje s obzirom na to da je u predmetnom ugovoru i navedeno da će se plaćanje izvršiti do visine planiranih sredstava. S obzirom na to da su odredbe ZJN imperativne naravi, koje se primjenjuju prilikom zaključenja ugovora i plaćanja, proizlazi da su bez utjecaja revizioni navodi da tužena nije mogla tražiti izvršenje poslova većeg obima od planiranih sredstava. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju. S druge strane, Vrhovni sud je reviziju tužene odbacio kao nedozvoljenu jer vrijednost osporavanog dijela presude ne prelazi cenzus koji je propisan članom 237. stav (2) ZPP, odnosno zbog nepostojanja uvjeta za dopuštenost revizije iz stava (3) člana 237. ZPP, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju tužene odbijen zbog toga što se ne radi o nužnom trošku.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava apelant je opširno naveo hronologiju predmetnog postupka interpretirajući sve odluke koje su donesene u konkretnom predmetu (zajedno s provedenim dokazima), kao i sve procesne radnje koje je preduzeo u njemu (navode tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu, žalbe, reviziju). Apelant smatra da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku, osim u pogledu početka računanja kamata na dosuđeni iznos, te u cijelosti osporava drugostepenu i revizionu odluku navodeći da su donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene „pozitivno-pravnih propisa“. Naime, apelant smatra da su drugostepeni i Vrhovni sud pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza donijeli pogrešan zaključak u pogledu planiranih sredstava tužene za radove iz predmetnog ugovora, kao i pogrešan zaključak u pogledu primjene ZJN u konkretnom slučaju, te navodi da je nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke (koji su prihvatili drugostepeni i Vrhovni sud) neobjektivan i pristrasan. Apelant je naveo da je radio po nalogu i instrukcijama tužene koja je kriva za kontrolu radova i prekoračenja, te ističe da u predmetni ugovor nije bio unesen planirani iznos sredstava tužene (od 228.599,98 KM) koja ga je smišljeno i namjerno obmanula tako što je od njega preuzela kompletne radove, a zatim ga ucjenjivala lažnim podatkom o visini planiranih sredstava. Pored toga, apelant je naveo da aneks ugovora od 7. decembra 2009. godine ne postoji i da nije zaključen od strane njegovog zakonskog zastupnika, tj. da je falsifikat, kao i ostali dokumenti na koje se poziva Vrhovni sud, kao npr. zapisnik od 14. oktobra 2009. godine. Apelant je predložio da se njegova apelacija usvoji i utvrdi povreda navedenih prava, ukinu osporene odluke i predmet vrati Vrhovnom sudu da donese novu odluku.

b)Odgovori na apelaciju

20. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da je na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Također, smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te je predložio da se predmetna apelacija odbije.

21. Viši privredni sud je naveo da iz sadržaja sudskog spisa proizlazi da su navodi izneseni u apelaciji neosnovani i suprotni sadržaju predmeta i odluke tog suda. Istaknuto je da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.

22. Okružni privredni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana zato što nije došlo do povrede apelantovih prava na koja je ukazao apelacijom.

23. Tužena je u odgovoru navela da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u apelaciji u kojoj interpretira odluke redovnih sudova i iznosi svoje viđenje činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Tužena smatra da su odluke drugostepenog i Vrhovnog suda pravilne, te je ukazano na odlučne činjenice iz presuda koje su suprotne apelantovim navodima. Također, istaknuto je da je apelant na osnovu prvostepene i drugostepene odluke pokrenuo izvršni postupak koji je 27. augusta 2019. godine okončan tako što je apelantovo potraživanje u cijelosti namireno.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 229. (stav1. tačka 4.)

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

25. Zakon o javnim nabavkama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09, 60/10, 87/13 i 47/14) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o javnim nabavkama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09, 60/10 i 87/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. (tačka 10) (Definicije) (10) "Ugovor o javnoj nabavci usluga" podrazumijeva ugovor u pisanoj formi koji se zaključuje radi ostvarivanja finansijske koristi a odnosi se na osiguranje usluga koje nisu izuzete od ovog zakona. Ovaj ugovor nije ugovor o nabavci roba ili radova definiranih u stavu (10), odnosno (11) ovoga člana. Usluge koje su izuzete od ovog zakona navedene su u Aneksu II., dio C, koji je sastavni dio ovog zakona. Ugovor o javnoj nabavci može biti:

a)Ugovor o javnoj nabavci, čiji su predmet i robe i usluge, ugovor je o javnoj nabavci usluga, ukoliko vrijednost odnosnih usluga prelazi vrijednost roba obuhvaćenih tim ugovorom.

b)Ugovor o javnoj nabavci, čiji su predmet usluge, ugovor je o javnoj nabavci usluga. On uključuje i radove u smislu Aneksa I. ovog zakona koji su sporedni u odnosu na osnovni predmet ugovora.

Član 11. (stav 4. tačka d) alineja 1. i 2.)

(4)Ugovorni organi izuzetno mogu ugovore dodjeljivati putem pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci, u niže navedenim slučajevima. Isključena je mogućnost primjene ovog postupka na ugovore koji na bilo koji način uključuju ili kojima prethodi konkurs za izradu idejnog rješenja.

Slučajevi dodjele ugovora bez objavljivanja obavještenja o nabavci:

d)u slučaju ugovora o javnim nabavkama usluga i radova:

1)za dodatne usluge ili radove koji nisu uključeni u prvobitno razmatrani projekat ili u prvobitno zaključeni ugovor ali koji, usljed nepredviđenih okolnosti, postanu neophodni za izvršenje ili izvođenje u njima opisanih usluga, odnosno radova, i kada se takve dodatne usluge ili radovi ne mogu tehnički ili ekonomski odvojiti od glavnog ugovora bez većih nepogodnosti za ugovorni organ. Međutim, takvi ugovori jedino se mogu zaključiti s dobavljačem kome je dodijeljen glavni ugovor, a ukupna vrijednost ugovora dodijeljenih za dodatne usluge ili radove ne može preći 50% od vrijednosti glavnog ugovora;

2)za nove usluge ili radove koji predstavljaju ponavljanje sličnih usluga ili radova povjerenih dobavljaču kojem je isti ugovorni organ dodijelio raniji ugovor, uz uslov da su takve usluge ili radovi u skladu sa osnovnim projektom za koji je bio dodijeljen prvi ugovor u skladu s otvorenim ili ograničenim postupkom. Na mogućnost vođenja postupka ukazat će se već pri raspisivanju tendera za prvi projekat, a ukupne procijenjene troškove kasnijih usluga ili radova ugovorni organ uzet će u razmatranje prilikom procjenjivanja vrijednosti ugovora. Ovaj postupak može se primjenjivati samo tokom tri godine nakon zaključivanja prvobitnog ugovora.

Član 39. (st. 1. i 3.)

(Ugovori) (1)Ugovorni organ nudi ugovor onom kvalificiranom ponuđaču koji je dostavio najniže ocijenjenu prihvatljivu ponudu u skladu s odredbama čl. 35. do 37. ovog zakona. Ugovor se zaključuje u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine o obligacijama. Nijedan ugovor ne može se zaključiti u periodu od 15 dana od datuma kada su ponuđači obaviješteni o rezultatu u skladu sa stavom (1) člana 38. ovog zakona.

(3)Prilikom dodjele ugovora o nabavci, cijena navedena u najuspješnijoj ponudi, kao i uslovi utvrđeni u tenderskoj dokumentaciji ne mogu se mijenjati.

Ukoliko se u tenderskoj dokumentaciji dopušta odredba o varijabilnoj cijeni (cjenovna formula), zasnovana na određenim / definiranim objektivnim pravilima, takva odredba može biti unesena u ugovor.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 096014 19 Rev 2 od 16. maja 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 5. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

33. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju vodio po apelantovoj tužbi protiv tužene radi isplate duga za izvedene radove po osnovu zaključenog ugovora, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

34. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke redovnih sudova kojima je u konačnici djelimično odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati određeni iznos na ime glavnog duga zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

35. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.

37. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

38. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku odbijena kao neosnovana apelantova revizija i time zapravo potvrđeno odlučenje drugostepenog suda kojim je, primjenom relevantnih odredbi ZPP i ZJN, odbijen kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva (kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati iznos od 196.046,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom). U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao jasne i precizne razloge o tome zašto je neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva, te je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni su zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporene odluke i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Viši privredni sud, nakon održane rasprave radi otklanjanja nedostatka u pogledu stranačke sposobnosti tužene, na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud izveo zaključak da su parnične stranke u konkretnom slučaju zaključile ugovor o javnoj nabavci usluga i da su za razrješenje predmeta spora relevantne odredbe ZJN, te je primjenom relevantnih odredbi ZPP i ZJN djelimično preinačio prvostepenu presudu. Naime, drugostepeni sud je, kao i Vrhovni sud, zaključio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza u smislu člana 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje nije primijenio relevantno materijalno pravo (odredbe ZJN). Također, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud je u svom obrazloženju zaključio da je drugostepeni sud pravilno cijenio istaknute žalbene navode i da je za svoju odluku dao jasan stav u pogledu primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, te da je za svoje odlučenje dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg proizlazi da nije ostvarena povreda prava na koju ukazuje apelant.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, detaljno ispitali sve apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dali jasna i precizna obrazloženja zbog čega je odbijen kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva. Također, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da osporene odluke u pogledu obrazloženja zadovoljavaju standard obrazložene odluke u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasna i argumentirana obrazloženja na osnovu kojih su zaključili da je neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva. S obzirom na to, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporenih odluka, a koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u vezi s primjenom materijalnog prava.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.

42. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Nediskriminacija

43. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da, iako se apelant nije izričito izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje.

44. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

45. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, a imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je u postupku okončanom osporenim odlukama diskriminiran po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, koji je, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP i ZJN, dao detaljne razloge zbog čega je odbijena kao neosnovana apelantova revizija, odnosno zbog čega je djelimično neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu preciziranog novčanog iznosa, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

47. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

48. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3185/19 (,,Infomap“ d.o.o. Novi Grad) | Sudska praksa | Aktio