Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3239/19 (D. P.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada
  • Revizija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3239/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3239/19, rješavajući apelaciju Dragana Perovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Perovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 026608 19 Rev od 15. maja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Perović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Vasilije Novović, advokat iz Foče, podnio je 8. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 026608 19 Rev od 15. maja 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 311/19 od 24. aprila 2019. godine kojom je odbacio kao nedopuštenu apelaciju koju je podnijela Opština Foča (u daljnjem tekstu: tužena) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 026608 17 Gž od 11. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 026608 16 P od 24. oktobra 2017. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužene zatraženo je 26. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. oktobra 2020. godine, a tužena 9. novembra 2020. godine. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud je 4. novembra 2020. godine dostavio traženu dokumentaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 002012 09 P od 2. jula 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 002012 10 Gž od 20. februara 2012. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je isključivi vlasnik u dijelu 1/1 na nepokretnostima označenim kao k.č. broj 571. zv. Donje polje, garaža površine 17 m², upisana u p.l. broj 866/1 KO Foča (u daljnjem tekstu: predmetna nepokretnost) i da se naloži apelantu da tuženoj izda isprave potrebne za upis svojine na predmetnoj nepokretnosti ili trpi da se tužena na osnovu presude uknjiži u javnim knjigama, te je obavezana tužena da apelantu nadoknadi troškove postupka.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 94 0 P 002012 12 Rev od 7. juna 2012. godine odbačena je revizija tužene. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da vrijednost osporenog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Nadalje, s obzirom na stanje spisa i materijalnopravna i procesna pitanja koja su se rješavala u ovoj parnici, Vrhovni sud nije ocijenio da bi odlučivanje o reviziji tužene bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (član 237 stav 3 Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) pa je revizija odbačena kao nedozvoljena.

Postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda

8. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 026608 16 P od 24. oktobra 2017. godine obavezana je tužena da apelantu, po osnovu naknade za izvršenu faktičku eksproprijaciju nepokretnosti, isplati iznos od 2.550.00 KM za trajno oduzeto i uništeno zemljište – predmetnu nepokretnost i iznos od 2.112.00 KM za uništeni građevinski objekat – limenu garažu površine 17 m² (u daljnjem tekstu: predmetna garaža), odnosno ukupan iznos od 4.662,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je čitanjem posjedovnog lista utvrđeno da je apelant „upisan kao vlasnik posjednik“ predmetne nepokretnosti, na kojoj je bila izgrađena garaža sedamdesetih godina, koja je prvobitno bila od drvene konstrukcije, a potom od limene konstrukcije, da je garaža pokrivala cijelu površinu predmetne parcele, „da su tužiteljice navedenu nepokretnost i objekat garažu izgrađenu na njoj stekle na osnovu rješenja o nasljeđivanju od svojih prednika“. Dalje je naveo da je tužena kao investitor porušila predmetnu garažu 2006. godine i da je kao investitor od nadležnog organa dobila odobrenje za izgradnju stambeno-poslovne zgrade za potrebe profesora i asistenata Medicinskog, Stomatološkog i Bogoslovskog fakulteta, koju je izgradila na predmetnoj nepokretnosti, a „da tužiteljicama nije dato nikakvo rješenje o rušenju garaže niti bilo kakva nadoknada“. S obzirom na činjenicu da na području opštine Foča ne postoji ustrojena zemljišnoknjižna dokumentacija (zemljišne knjige uništene tokom II svjetskog rata i postupak njihovog uspostavljanja je u toku), Osnovni sud je naveo da se pravo svojine dokazuje uvidom u posjedovni list. Dalje je naveo: „Kako su tužiteljice na predmetnoj nepokretnosti upisane kao posjednici u katastarskom operatu, te kako su je iskorišćavale one kao i njihovi prednici otac Radenović Radojica i majka Radenović Vinka, dugi niz godina, sud zaključuje da se taj upis mogao izvršiti samo prema valjanom pravnom osnovu“. Ukazao je da je takav pravni stav zauzeo i Ustavni sud u Odluci broj AP 1908/06 od 25. januara 2008. godine, gdje je pravo dugogodišnjeg nesmetanog posjeda u cijelosti izjednačio s pravom svojine, u skoro identičnom predmetu. Osnovni sud je takođe ukazao da kada je u pitanju zahtjev za isplatu naknade u slučajevima faktičke eksproprijacije, ti zahtjevi ne zastarijevaju jer se ne radi o zahtjevu za naknadu štete (član 155 Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), pa nema mjesta ni primjeni odredbe člana 376 st. 1 i 2 ZOO-a. Stoga je Osnovni sud usvojio apelantov uređeni tužbeni zahtjev, čija je visina utvrđena na osnovu provedenih dokaza, prema kojem je tužena dužna da apelantu nadoknadi navedenu materijalnu štetu. Takođe je istaknuo da tužena provedenim materijalnim dokazima nije dokazala da apelant nije posjednik – vlasnik predmetne nepokretnosti.

10. Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 026608 17 Gž od 11. decembra 2018. godine odbijena je žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da žalba tužene suštinski osporava apelantovo pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti i osnov po kojem je apelant stekao pravo svojine na njoj. Dalje je naveo da takav žalbeni navod nije osnovan jer u spisu postoji ugovor o kupoprodaji zaključen između apelantovog prednika kao prodavca i apelanta kao kupca, ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem Ov-153/98 od 5. juna 2008. godine. U vezi s tim, obrazložio je da je na osnovu tog ugovora Osnovni sud donio Rješenje broj Dn-42/98 od 11. juna 1998. godine o polaganju isprava radi sticanja prava svojine na predmetnoj nepokretnosti. Takođe, ukazao je da iz spisa proizlazi da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 002012 09 P od 2. jula 2010. godine odbijen tužbeni zahtjev tužene da se utvrdi da je isključivi vlasnik predmetne nepokretnosti. Zbog toga, kod nesporne činjenice da se predmetna nepokretnost u sadašnjim javnim evidencijama vodi na ime apelanta, posjednika i vlasnika predmetne nepokretnosti, Okružni sud je zaključio da se neosnovano žalbom ukazuje da se prema važećem Zakonu o katastaru i ranije važećem Zakonu o svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) na gradskom građevinskom zemljištu, kakvo je predmetno, nije moglo zasnovati pravo svojine i pravo korišćenja, odnosno posjeda u korist pojedinca bez odluke nadležnog organa (tadašnje Skupštine opštine Foča), niti formirati posebna katastarska čestica bez odluke o promjeni urbanističkog plana. Okružni sud je ukazao da iz spisa proizlazi da se radi o stečenom pravu svojine polaganjem isprava kod suda na predmetnoj nepokretnosti, pa se neosnovano žalbom ističe da apelant u toku postupka nije dokazao da je predmetnu nepokretnost stekao pa osnovu odredbe člana 52 Zakona o stvarnim pravima i da u skladu sa članom 4 tada važećeg Zakona o gradskom građevinskom zemljištu nije moglo postojati pravo svojine i otuđivati se iz društvene svojine.

12. Okružni sud je takođe ukazao da treba imati u vidu da je pravo na gradskom građevinskom zemljištu pretvoreno u pravo svojine po sili zakona, kako je to regulisano odredbom člana 325 Zakona o stvarnim pravima. Dalje je naveo da kod činjenice da se predmetna nepokretnost i u sadašnjim javnim evidencijama o nepokretnostima vodi na apelantovo ime, te kod činjenice da je tužena bez vođenja bilo kakvog zakonom uređenog postupka, posebno Zakona o eksproprijaciji, faktički oduzela svojinu na predmetnoj nepokretnosti i na njenoj lokaciji sagradila novu stambeno-poslovnu zgradu, kao i dvorište za redovnu upotrebu zgrade, to je, prema pravilima koja važe za eksproprijaciju, tužena dužna apelantu isplatiti naknadu za tako faktički eksproprisanu nepokretnost. Okružni sud je ocijenio da na valjanost prvostepene presude nemaju uticaj navodi iz obrazloženja presude „da su tužiteljice navedenu nepokretnost stekle na osnovu rješenja o nasljeđivanju od svojih prednika, da su je iskorišćavale kao njihovi prednici otac Radojica Radenović i majka Vinka i da su na osnovu posjedovnog lista 2123/0 dokazale da su posjednice, odnosno vlasnice nepokretnosti“ jer je očigledno da se odnose na drugi predmet koji je vođen pred istim sudom pod brojem 94 0 Mal 026609 16 Mal.

13. Prema kopiji revizije koju je apelant dostavio Ustavnom sudu, tužena je protiv presude Okružnog suda, shodno članu 237 stav 3 tačka 1) ZPP-a, podnijela reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 94 0 P 026608 19 Rev od 15. maja 2019. godine usvojena je revizija tužene i obje nižestepene presude preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se tužena u izjavljenoj reviziji pozvala na odredbu člana 237 stav 3 ZPP-a navodeći da reviziju treba dozvoliti zbog nepodudarnosti stavova drugostepenog suda u osporenoj presudi (gdje je pravo svojine na nepokretnostima utvrđeno na osnovu posjedovnog lista) i njegovog stava suda iznesenog u Presudi broj 94 0 P 002012 10 Gž u kojoj je u vezi sa sticanjem prava svojine po istom osnovu različito suđeno. Kako shvatanje u osporenoj presudi u vezi s pravnim osnovom za utvrđenje prava svojine na nepokretnostima nije podudarno s izraženim shvatanjem istog suda u navedenoj odluci, kao ni sa shvatanjem Vrhovnog suda u pogledu navedenog spornog pravnog pitanja, radi obezbjeđenja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, Vrhovni sud je reviziju tužene dozvolio.

16. Vrhovni sud je naveo da je za pravilnu odluku o apelantovom zahtjevu za isplatu naknade na ime faktičke eksproprijacije neophodno utvrditi karakter predmetne nepokretnosti u vrijeme privođenja namjeni. U vezi s tim, ukazao je da, prema odredbi člana 4 Zakona o eksproprijaciji, predmet eksproprijacije su nepokretnosti u svojini fizičkih i pravnih lica, kakvo svojinsko pravo, u vrijeme privođenja namjeni, apelant nije imao na predmetnoj nepokretnosti. Dalje je ukazao da je u vezi s tom odredbom i odredba člana 60 Zakona o eksproprijaciji, kojom je propisana i naknada za eksproprisano gradsko građevinsko zemljište koja pripada samo zakonom određenim nosiocima tog prava, koje svojstvo apelant takođe nema. Istaknuo je i da pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla (po kom osnovu apelant tvrdi da je stekao pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti), prema odredbi člana 33 tada važećeg ZOSPO-a, stiče se uknjižbom u zemljišne knjige ili na drugi odgovarajući način. Prema mišljenju Vrhovnog suda, za rješavanje ovog spora je od odlučnog značaja rješenje Skupštine opštine Foča od 5. jula 1974. godine, kojem dokazu – kao ispravi, nižestepeni sudovi nisu dali odgovarajući značaj. U vezi s tim, ukazao je na sadržaj tog rješenja (o odobrenju lokacije – privremenog objekta, garaže na k.č. 118, upisana u p.l. broj 995 KO Foča-grad) i zaključio da iz navedenog proizlazi da je 1974. godine predmetna nepokretnost bila u društvenoj svojini i da je imala karakter gradskog građevinskog zemljišta, te da se odobrenje lokacije privremenog objekta – garaže na toj nepokretnosti ne može upodobiti sa zakonom predviđenim pravima ranijih vlasnika na gradskom građevinskom zemljištu (kakvo svojstvo apelant na predmetnoj nepokretnosti nema), koja prava i način sticanja tih prava propisuje Zakon o građevinskom zemljištu.

17. Vrhovni sud je naveo zakone relevantne za građevinsko zemljište, te ukazao da, prema tim zakonima, građevinskim zemljištem raspolaže opština (do privođenja njegovoj namjeni), a ranijim vlasnicima je pripadalo pravo korišćenja u skladu sa zakonom. Stoga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pogrešno sudili kada su utvrdili apelantovo pravo svojine i pravo posjeda na predmetnoj nepokretnosti. Vrhovni sud je naveo da je bez značaja na takav zaključak Rješenje Osnovnog suda u Foči broj DN-42/98 od 11. juna 1998. godine. U vezi s tim, obrazložio je da se, prema sadržaju tog rješenja, sticanje prava svojine odnosi na nepokretnosti upisane u p.l. broj 8661/1 (koja je dio ranije označene parcele na kojoj su odobravane lokacije – privremenog objekta), u kojem je – u rubrici „Podaci o posjedniku na zemljištu“ upisan apelant, a kao korisnik je upisan DS (državna svojina), što znači da apelant nije upisan kao posjednik zemljišta i da je to i dalje u režimu državne svojine, a u rubrici „Podaci o zemljištu“ upisana je predmetna garaža. Stoga je zaključio da navedeno rješenje nema karakter upisa – na drugi odgovarajući način, koji ima u vidu odredba člana 33 ZOSPO-a i koji se upodobljava sa zemljišnoknjižnim upisom. Istaknuo je da takav zaključak proizlazi i iz nalaza vještaka geometra koji je utvrdio da predmetna nepokretnost nije upisana u javnim evidencijama, u kojima se upisuje svojina na nepokretnosti i da je predmetna nepokretnost u ranijem katastru zemljišta koji je bio u službenoj upotrebi do 1983. godine činila sastavni dio parcele upisane u posjedovni list na ime Skupštine opštine Foča, kako je navedena parcela označena i u rješenju Skupštine opštine Foča od 5. jula 1974. godine.

18. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su pogrešno nižestepeni sudovi sudili kada su zahtjev za isplatu naknade na ime predmetne nepokretnosti usvojili po osnovu faktičke eksproprijacije nepokretnosti. Takođe je zaključio da je pogrešan i zaključak sudova da bi apelantovo pravo na građevinskom zemljištu po sili zakona (čl. 325 i 326 Zakona o stvarnim pravima) bilo pretvoreno u pravo svojine (u slučaju da tužena nije „bez vođenja zakonom uređenog postupka srušila garažu“) jer to pravo pripada samo nosiocima prava korišćenja parcele u državnoj svojini, po nekom od zakonom propisanom osnovu, koje pravo apelantu ničim nije priznato. Vrhovni sud je naveo da, osim toga, sudovi nisu imali u vidu da prema rješenju od 5. jula 1974. godine tužena nije imala nikakvu obavezu u vezi s predmetnom garažom i da su vlasnici bili dužni da je uklone. Iz navedenih razloga, prema mišljenju Vrhovnog suda, uklanjanje predmetne garaže s predmetne nepokretnosti, u predmetnim okolnostima, ne smatra se faktičkom eksproprijacijom. Kod takvog stanja stvari i činjenice da sud nije vezan pravnim osnovom potraživanja (član 53 stav 3 ZPP-a) i pod uslovom da se naknada na ime uništene predmetne garaže traži po osnovu naknade štete, Vrhovni sud je naveo da bi bio osnovan prigovor tužene o zastarjelosti tog vida potraživanja. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi ni o sticanju bez osnova, međutim, i kada bi se radilo o tom pravnom osnovu, prema mišljenju Vrhovnog suda, tužbeni zahtjev u odnosu na garažu bi i po tom pravnom osnovu bio obuhvaćen zastarom. Vrhovni sud je ocijenio da nije od uticaja ni ukazivanje sudova na Odluku Ustavnog suda broj AP 1908/06 jer se u tom konkretnom slučaju radi o zaštiti apelantovog dugogodišnjeg posjeda na nepokretnostima upisanim u zemljišnim knjigama (drugih fizičkih lica, što ovdje nije slučaj). Imajući u vidu navedeno, posebno karakter predmetne nepokretnosti, kojom po samom zakonu raspolaže opština, a ranijim vlasnicima (do privođenja namjeni) pripadaju zakonom priznata prava, te da je odredbom člana 20 ZOSPO-a izričito propisano da se na stvari u društvenoj (analogno tome i u državnoj) svojini ne može steći pravo održajem, zaključio je da se u ova dva predmeta radi o drugačijim činjeničnim i pravnim osnovima na kojima se zasniva tužbeni zahtjev. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je Vrhovni sud meritorno odlučivao o reviziji tužene, pozivajući se na odredbu člana 237 stav 3 ZPP-a, iako za to nisu bili ispunjeni uslovi propisani tom odredbom, zbog čega je revizija trebala biti odbačena kao nedozvoljena. Apelant navodi da se iz sadržaja revizije tužene može zaključiti da je revizija podnesena u skladu sa članom 237 stav 3 ZPP-a, a da pri tom tužena nije objasnila na koji od tri zakonom propisana slučaja iz te zakonske odredbe se traži rješavanje po reviziji. U tom smislu, prema apelantovom mišljenju, revizija je paušalna, neodređena i u njoj nije bilo prezentovano dovoljno činjenica i dokaza na osnovu kojih bi Vrhovni sud mogao pristupiti rješavanju. Dalje navodi da se ni Vrhovni sud nije pozvao ni na jednu konkretnu tačku iz stava 3 člana 237 ZPP-a, mada bi se moglo zaključiti da se odnosi na tačku 1) navedenog stava. Osim toga, ističe da se u konkretnom slučaju nije radilo o nepodudarnosti stavova različitih drugostepenih sudova koji bi bili od značaja za jedinstvenu primjenu prava (član 237 stav 3 tačka 1) ZPP-a), nego o navodnom različitom shvatanju istog suda po istoj stvari i po istom pravnom osnovu.

20. Prema apelantovom mišljenju, obje navedene presude Okružnog suda su podudarne jer je u obje presude Okružni sud odlučio u apelantovu korist, prvom presudom tako što je utvrdio da tužena nije vlasnik predmetne nepokretnosti, a drugom tako što je apelantu dosudio naknadu za predmetnu nepokretnost i garažu za koje je prethodno utvrdio da nije svojina tužene. Ističe da su nepodudarne samo odluke Vrhovnog suda, koji je prvom odlukom odbacio reviziju tužene smatrajući da nema osnova da odlučuje u skladu sa članom 237 stav 3 ZPP-a, a u drugoj odluci smatrao da je na navedeni predmet primjenjiv navedeni član i da apelant nema pravo na naknadu jer je predmetna nepokretnost u svojini tužene. Apelant smatra nejasnim kako je Vrhovni sud mogao da zaključi da se radi o zemljištu u svojini tužene, ako je prethodno pravosnažnom sudskom odlukom utvrđeno da tužena nije vlasnik predmetne nepokretnosti i u kojem postupku je odbacio reviziju. Takođe naglašava da navodna nepodudarnost odluka istog drugostepenog suda (za koju apelant smatra da je nema) nije zakonski osnov za razmatranje i usvajanje rješavanja po reviziji, nego različita praksa različitih drugostepenih sudova, a radi jedinstvene primjene prava, a na tu različitu praksu se nije pozvala niti revizija ni Vrhovni sud u revizionoj odluci.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud navodi da, s obzirom na označenu vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari (u iznosu od 4.662,00 KM), prema zakonom propisanom imovinskom cenzusu za dozvoljenost revizije u parničnim sporovima, revizija tužene nije dozvoljena. Dalje navodi da kako se tužena u reviziji pozvala na član 237 stav 3 ZPP-a, navodeći da reviziju treba dozvoliti zbog nepodudarnosti stavova drugostepenog suda u osporenoj presudi (gdje je pravo svojine na nepokretnostima utvrđeno na osnovu posjedovnog lista) i stava istog suda iznesenog u Presudi broj 94 0 P 002012 10 Gž, u kojoj je u vezi sa sticanjem prava svojine po istom osnovu različito suđeno i imajući u vidu da shvatanje u revizijom osporenoj presudi u pogledu navedenog spornog pravnog pitanja nije podudarno s već izraženim shvatanjem tog suda u označenoj odluci, što predstavlja razlog iz člana 237 stav 3 tačka 2) ZPP-a za dozvoljavanje izuzetne revizije, radi obezbjeđenja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, Vrhovni sud je reviziju tužene dozvolio. Iz navedenih razloga Vrhovni sud smatra da je osporena odluka zasnovana na zakonu, te predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.

22. Tužena smatra da je osporena odluka pravilna i na zakonu zasnovana, donesena uz utvrđenje svih pravno relevantnih činjenica i uz primjenu odgovarajućih odredbi materijalnog prava. U pogledu upoređivanja presuda Okružnog suda, tužena navodi da su, bez obzira na izreku tih presuda, obrazloženje presuda, odnosno pravni stavovi u suprotnosti. Osim toga, ukazuje i da se u osporenoj presudi Vrhovnog suda jasno navodi da shvatanje u presudi Okružnog suda od 11. decembra 2018. godine nije u skladu sa shvatanjem Vrhovnog suda u pogledu spornog pitanja, zbog čega je i usvojena revizija. U vezi s tim, tužena ističe da je Vrhovni sud u više svojih presuda sa skoro istim činjeničnim i pravnim stanjem zauzeo shvatanje (čime je potvrdio postojeća shvatanja nižestepenih sudova) da je ugovorom o kupoprodaji ugovorena kupoprodaja objekta kao pokretne stvari, a da zemljište nije bilo predmet kupoprodaje, niti je to moglo biti, jer se radi u zemljištu u državnoj, odnosno društvenoj svojini. Stoga apelant nije mogao steći pravo svojine jer njegov prednik nije na njega mogao prenijeti više prava nego što ga ima (Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 116010 16 Rev od 9. novembra 2017. godine). Prema mišljenju tužene, utvrđenje drugostepenog suda u predmetnoj presudi je suprotno ustanovljenoj sudskoj praksi i shvatanju Vrhovnog suda, te bi opstanak takve presude u pravnom životu doveo do arbitrarnosti i različitosti u primjeni prava i narušilo postojeću jedinstvenost. V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 237.

Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.".

U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 94 0 P 026608 19 Rev od 15. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 20. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade za izvršenu faktičku eksproprijaciju nepokretnosti, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

32. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Povredu prava na pravično suđenje apelant u prvom redu vidi u tome što je Vrhovni sud meritorno odlučivao o reviziji tužene, pozivajući se na odredbu člana 237 stav 3 ZPP-a, iako za to nisu bili ispunjeni uslovi propisani tom odredbom, zbog čega je revizija trebala biti odbačena kao nedozvoljena. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz revizije tužene, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da je tužena reviziju podnijela sudu shodno članu 237 stav 3 tačka 1) ZPP-a. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao i na razloge koje je tužena navela u svojoj reviziji kao razloge za uvažavanje revizije u smislu navedenog člana (nepodudarnosti presuda Okružnog suda). Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pored okolnosti da shvatanje u osporenoj presudi u vezi s pravnim osnovom za utvrđenja prava svojine na nepokretnostima nije podudarno s izraženim shvatanjem istog suda u prethodnoj odluci, ukazao i na okolnost da navedeno shvatanje u osporenoj presudi nije podudarno „ni sa shvatanjem Vrhovnog suda u pogledu navedenog spornog pravnog pitanja“, pa je „radi obezbjeđenja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“ reviziju tužene dozvolio. Dovodeći u vezu odredbu člana 237 stav 3 s takvim obrazloženjem Vrhovnog suda u pogledu razloga kojima se vodio kada je dozvolio reviziju tužene, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnog prava od Vrhovnog suda. Pri tome, imajući u vidu navedeno jasno obrazloženje Vrhovnog suda, okolnost da Vrhovni sud nije eksplicitno naveo i odgovarajuću tačku stava 3 člana 237 ZPP-a ne utiče na ovakvu odluku Ustavnog suda jer se očigledno radi o razlogu sadržanom u prvoj rečenici stava 3 navedenog člana. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u više odluka ukazao da odredba člana 237 stav 3 ZPP-a daje diskreciono pravo Vrhovnom sudu da prilikom ispitivanja dopustivosti revizije u svakom konkretnom slučaju procjeni da li je određeno pitanje od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2549/13 od 15. septembra 2016. godine, tačka 57, i AP 1106/16 od 6. juna 2018. godine, tačka 31, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da meritornim odlučivanjem o reviziji tužene u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio procesno pravo, niti je prekoračio svoja ovlašćenja.

34. Apelant, takođe, ukazuje i na okolnost da je Vrhovni sud zaključio da je zemljište u svojini tužene, iako je prethodno pravosnažnom sudskom odlukom utvrđeno da tužena nije vlasnik predmetne nepokretnosti i u kojem postupku je odbacio reviziju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao na odredbu člana 4 Zakona o eksproprijaciji, prema kojoj su predmet eksproprijacije nepokretnosti u svojini fizičkih i pravnih lica, kakvo svojinsko pravo, u vrijeme privođenja namjeni, apelant nije imao na predmetnoj nepokretnosti, kao i da naknada za eksproprisano gradsko građevinsko zemljište pripada samo zakonom određenim nosiocima tog prava, koje svojstvo apelant takođe nema. Dakle, Vrhovni sud je, odlučujući u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknada za faktički eksproprisanu nepokretnost, utvrđivao da li je apelant vlasnik predmetne nepokretnosti, u kojem kontekstu je i dato obrazloženje osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode neosnovanim.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u situaciji kada je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge kojima se vodio kada je dozvolio reviziju tužene u skladu sa odredbom člana 237 stav 3 ZPP-a, te razmatrao pitanje apelantove svojine na predmetnoj nepokretnosti u smislu relevantnih odredbi Zakona o eksproprijaciji, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

38. Ustavni sud zaključuje i da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, a Ustavni sud je te tvrdnje ocijenio neosnovanim.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3239/19 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio