Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3639/19 (S. O.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3639/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-3639/19, rješavajući apelaciju Senada Oručevića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Oručevića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 428444 18 Gži od 5. augusta 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 I 428444 14 I od 10. jula 2017. godine i 65 0 I 428444 14 I od 6. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Oručević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emir Gazić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 428444 18 Gži od 5. augusta 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 65 0 I 428444 14 I od 10. jula 2017. godine i 65 0 I 428444 14 I od 6. januara 2017. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 428444 14 I od 6. januara 2017. godine (rješenje o namirenju) odlučeno je da se iz novčanog iznosa bliže označenog u dispozitivu rješenja, dobivenog prodajom pokretne stvari apelanta, namiruje tražitelj izvršenja S.O.-L. (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja).
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je na prijedlog tražitelja izvršenja od 18. aprila 2014. godine, a na osnovu izvršne isprave-presude Općinskog suda od 5. juna 2009. godine, taj sud 10. juna 2014. godine odredio izvršenje protiv apelanta. Nadalje, ukazano je da je (nakon što je 4. oktobra 2016. godine održano prvo javno ročište radi prodaje pokretne stvari apelanta, na kojem se nije pojavio niko od potencijalnih kupaca) na drugom javnom ročištu za prodaju pokretne stvari apelanta putem usmenog i javnog nadmetanja održanog 7. decembra 2016.godine, putničko motorno vozilo, precizirano u rješenju, u vlasništvu apelanta, prodato kupcu N.H., za ukupnu cijenu preciziranu u obrazloženju. Također, navedeno je da je rješenjem Općinskog suda od 14. decembra 2016. godine, vozilo apelanta dosuđeno ponuđaču-kupcu N.H. Isto tako, Općinski sud je istakao da je odredbama čl. 96. i 133. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da sud pristupa namirenju tražitelja izvršenja odmah nakon rješenja o izvršenju, dok je članom 135. ZIP određeno da se odredbe tog zakona o izvršenju na nepokretnostima, izuzev člana 71. ZIP primjenjuju na odgovarajući način i u postupku izvršenja na pokretnim stvarima ako odredbama glave XI ZIP nije drugačije određeno. Na kraju, Općinski sud je naveo da je imajući u vidu navedeno i shodno navedenim zakonskim odredbama, donio odluku kao u dispozitivu rješenja.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 428444 14 I od 10. jula 2017. godine troškovi tražitelja izvršenja na ime prisustva na ročištima za javnu prodaju pokretnih stvari apelanta, održanim 4. oktobra i 7. decembra 2016. godine, određeni su u novčanom iznosu bliže označenom u dispozitivu rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni iznos), koje je apelant dužan platiti u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. Općinski sud je u obrazloženju rješenja istakao da je zaključcima od 16. augusta i 24. oktobra 2016. godine odredio ročišta za prvu i drugu javnu prodaju pokretnih stvari apelanta. Na oba ročišta, prvo održano 4. oktobra 2016. godine, a drugo 7. decembra 2016. godine, prisustvovao je punomoćnik tražitelja izvršenja. Shodno tome, ukazano je da je podneskom od 13. juna 2017. godine punomoćnik tražitelja izvršenja predložio troškove za zastupanje na prvom i drugom ročištu za javnu prodaju pokretnih stvari apelanta u predmetnom iznosu. Imajući u vidu ovakav opravdan zahtjev punomoćnika tražitelja izvršenja, a shodno odredbi člana 16. stav 4. ZIP, sud je naveo da je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 428444 18 Gži od 5. augusta 2019. godine žalbe apelanta su odbijene kao neosnovane i prvostepena rješenja potvrđena.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, naveo da obaveza suda prilikom zakazivanja ročišta za javnu prodaje jeste obavještavanje stranaka u postupku o mjestu, danu i satu održavanju ročišta (član 130. stav 6. ZIP). Također, ukazano je da činjenica jeste da je prvostepeni sud propustio dostaviti poziv za drugo ročište apelantu na pravilnu adresu, uslijed čega apelant nije prisustvovao ročištu. Međutim, Kantonalni sud je istakao da navedeni propust prvostepenog suda ne utiče na pravilnost pobijanog rješenja i postupka prodaje koji je prethodio donošenju tog rješenja, iz razloga što je odredbom člana 87. ZIP propisano da će se ročište za javno nadmetanje održati i kad prisustvuje samo jedan ponuđač. Dakle, ukazano je da iz navedene odredbe proizilazi da prisustvo stranaka na ročištu, a posebno izvršenika, koji se u postupku prodaje, za razliku od tražitelja izvršenja, i ne može pojaviti kao kupac (član 88. ZIP), nije od odlučnog značaja za održavanje ročišta.
8. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe apelanta da je rješenje o troškovima postupka na ime zastupanja na ročištima za javnu prodaju doneseno po proteku roka određenog odredbama člana 16. ZIP. Naime, ukazano je da je rok za podnošenje zahtjeva za naknadu troškova postupka propisan članom 16. stav 6. ZIP, po kojem se zahtjev za naknadu troškova podnosi najkasnije 15 dana od dana završetka postupka, a izvršni postupak se prema članu
64. ZIP smatra završenim, između ostalog, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava, što bi u konkretnom slučaju bilo namirenje tražitelja izvršenja. Kako proizilazi iz stanja spisa, navedeno je da je tražitelj izvršenja zahtjev za naknadu troškova na ime pristupa na dva ročišta za javnu prodaju pokretnih stvari podnio 8. i 12. decembra 2016. godine, odnosno prije donošenja rješenja o namirenju, dok je podneskom od 13. juna 2017. godine samo urgirao postupanje suda po navedenim zahtjevima. Prema tome, Kantonalni sud je istakao da je zahtjev za naknadu troškova podnesen u za to zakonom predviđenom roku, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je udovoljio zahtjevu tražitelja izvršenja za naknadu troškova za pristup na ročišta za prodaju, shodno članu 16. stav 4. ZIP, u vezi sa članom 14. stav 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
9. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a iz navoda apelacije proizlazi da se poziva i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi s tim, apelant tvrdi da nije sporno tumačenje člana 87. ZIP kao ni šta član propisuje, što generalno u široj slici i ne dotiče apelanta, nego njegovo nepozivanje na ročište jer mu je na taj način onemogućeno aktivno učestvovanje u postupku u kojem se njegova imovina oduzima. Dakle, apelant ukazuje da je propust suda da ga pozove na ročište, grubo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. Također, apelant navodi da je osporenim rješenjem odlučeno ujedno i o žalbi u pogledu dosuđenih troškova na koje se apelant žalio, pri čemu je on neosnovano obavezan na namirenje troškova.
Relevantni propisi
10. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 - OUS BiH).
11. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH i 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 16. stav (4) Troškovi postupka (4) Izvršenik je dužan tražiocu izvršenja da nadoknadi troškove koji su bili potrebni za izvršenje.
Član 87. stav (1) Jedan ponudilac (1) Ročište za javno nadmetanje održaće se i kad prisustvuje samo jedan ponudilac.
Član 88.
Ko ne može biti kupac Kupac ne može biti sudija ili drugo lice koje službeno učestvuje u postupku prodaje, njihov supružnik i s njima povezana lica (preci, potomci, braća i sestre i njihovi supružnici), izvršenik i njegov supružnik, a ni lice koje prema zakonu ne može steći nekretninu koja je predmet izvršenja.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni ZIP. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da mu je nepozivanjem na ročište onemogućeno aktivno učestvovanje u postupku u kojem se njegova imovina oduzima, kao i da je neosnovano obavezan na namirenje troškova), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević